Nebeski ekvator | Gordana Benić

DVOSTRUKA MJESTA

 

Stvarnost se raspukla u zelene boje metana, u dvostruke
duge i goleme crvotočine. Rastaljene stijene prodiru kroz
zrak, isparavaju iz magle udaljenih planeta. Svjedoci smo
rađanja zvijezda izgubljenih u vremenu. Spirale tamnih
galaksija, i portali vremena, isijavaju moćnu energiju rubina.
Zamrznute sjene opala odašilju prizore ispunjene ohlađenim
suncem i zaleđenim diskovima zvjezdanih oblaka. Polderi
sjevernih mora okreću se u mraku, svjetlucaju u brzim
elipsama. Polarne aurore utvarno bliješte na ugljenu što ga
izbacuje beskonačni ocean. Tako zaleđene slike, ekspozicije
duge tek nekoliko sekundi, jezive su staze apsurda. U brzom
letu možda smo kristali ili ptice, prolazimo kroz svodove
planeta. Možemo ispuniti prazninu mora, uzdići se iznad
kometa i meteora, odlebdjeti sve do pustoši gdje zvijezde
sjaje žarkonarančastim svjetlom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.