Nebeski ekvator | Gordana Benić

POGOVOR

 

Više nego li se, u novom tisućljeću, pjesnikinja Gordana Benić „odzemljila“ ili u svemir odletjela, ona se „odmeđila“, odnosno odrekla ograničenja što joj imaginaciji smiju zadavati kriterij zbilje, logika izvođenja ili norma pisanja. Drugačije rečeno, vođena je ponajprije ekstatičnošću viđenja, ekspanzijom poticaja, elastičnošću oblikovanja, ezoteričnošću mišljnja, euforičnošću osjećaja – sve u svemu, energijom stvaranja autonomnog prostora fantastičnog, oniričkog predznaka, a kozmičkih protega i ukrižanih koordinatnih sustava.

Spomenuo sam novo tisućljeće jer, po mojem mišljenju, zbirkom Balada o neizrecivom (pisanom 2001– 2002, objavljenom 2003) njezino pjesništvo zadobiva novi i originalni zamah; oslobađa se gravitacije i topološke određenosti, odmiče se od inače dominantnih intimističkih ili lokalno obilježenih motiva, a okreće se univerzalizmu, unanimizmu, kozmopolitizmu i kozmizmu. Pet njezinih prethodnih pjesničkih zbirki već je i naslovima ukazivalo na zemne i komorne okvire (Soba, Kovači sjene, Trag morije, Dubina i Laterna magica), a učestalo inspirativno ishodište bila je splitska Dioklecijanova palača. Naravno, moglo bi se ukazati kako već laterna magica preokreće svjetlosne silnice i na svoj ih način očuđuje, kako morija nipošto ne ostavlja faktički pouzdan trag i kako dubina itekako može voditi onostranom, dapače, stimulirati obrat prema vertikali. Međutim koliko god pjesnička invencija Gordane Benić znala iz običnoga i dohvatljivoga također izbiti metafizičke slutnje i pridati svakidašnjici auru čudesnoga, tek je u zbirkama iz posljednjih desetak godina ostvarila potpuno čvrst i cjelovit pjesnički univerzum, izvela prodor u prostore maksimalne slobode kretanja i zamišljanja. Možemo ipak priznati da njezine ranije faze i ovu sadašnju donekle povezuju stanovita melankolija i sjenovitost, povremena sordiniranost i distingviranost tona, pa i sklonost oksimoronskim, tragigrotesknim spojevima.

Spomenuta (po meni prevratna) zbirka Balada o neizrecivom završava odjeljkom nazvanim Exodos, podnaslovljenim „Pozdrav nama koji gledamo u nebo sanjajući o čarobnim ljestvama“, a koji glasi: „Anima mundi dijeli se i umnožava, zračni duhovi pjevaju nad vodama Aquariusa kao da je svemirski ekvator tek dodirnuo prostore nestvarnosti.“ A najnovija zbirka, nazvana upravo Nebeski ekvator, započinje mottom ili posvetom na uvodnome mjestu: „Ravna i blistava zraka ekvatora presijeca nebo / Mjeri ljudske duše, određuje im nasljednike… / (pavana za nestale psihonaute)“. Dakle Gordana Benić od jedne do druge pjesničke knjige kroz čitavo desetljeće razvija ideju nekog duševnog uspona, nebeske sanjarije i nadmašivanja zbilje, a pritom zamišljenom beskraju pridaje ipak i određeni orijentir ili reper u vidu ekvatora.

Kozmički uzgon nije nepoznanica za kreativnu maštu; interstelarnim i galaktičkim prostranstvima prošetale su se misli i vizije mnogih religioznih kontemplativaca, običnih fantasta i autentičnih pjesnika, u najmanju ruku u rasponu od Dantea do Blakea. Ni novije hrvatsko pjesništvo nije lišeno nadzemnih hodočašća, svemirskih pohoda, pogotovo kod Nikole Šopa, sve do Šusa zvijezda Zvonimira Baloga. Ali konstelacije Gordane Benić idu dalje od kozmografskih koordinata i astronomskih zvjezdovida; kako izrastaju iz dubine duševnosti tako se i granaju u širine i visine zamišljenog univerzuma neograničeno slobodne kombinatorike.

Sama autorica, čini se, svoj opus razvija u okvirima dvaju – tematski disparatnih, ali možda imaginativno komplementarnih – projekata, cjelina. Gravitacijski i pasatistički obilježenu dionicu vezuje uz poetske cikluse posvećene Dioklecijanovoj palači. Levitacijski i futurološki potencijal razvija u poetskim prozama sideralne inspiracije, kakve su upravo zastupljene i u Nebeskom ekvatoru. Tu pjesničku zbirku, zasad najnoviju, Gordana Benić smatra trećim dijelom zacrtane pentalogije, okrštene Perpetuum mobile, koja je započela objavljenim knjigama Banalis gloria i Oblik duše, a trebala bi se još nastaviti predviđenim naslovima Bijeli šum i Peta dimenzija.

Motivski repertoar ili verbalno-ikonički asortiman ni u ovoj zbirci nipošto nije reduktivan, skroman. Štoviše, u devet je ciklusa (numerički nimalo indiferentno) okupljena građa golemih spacijalnih raspona i vrlo različite idejno-problemske provenijencije. Naravno da je diktat mašte dominantan i elastičnost povezivanja neophodna, no sastojci proistječu iz sasvim udaljenih i često vrlo proturječnih izvora. U novoj poetici Gordane Benić gotovo ravnopravno (no stoga nužno i pomalo autoironično) stječu se pritoci mistike i znanstvene fantastike, mitologije i astrofizike, arheologije i onirokritike, podjednako lako se prepušta govoru infantilne maštarije kao i specijalističkom jeziku, čak scijentističkom argou.

Pjesnikinja se rado oslanja na klasičnu kozmološku inventuru, nabrajajući pozicije Marsa i Saturna, Oriona i Titana, Kasiopeje i Andromede, da bi potom evazivno pribjegla pojmovima i kategorijama znanstvenog leksika, kao što su laserske zrake, koloidna mreža, rezonantna kutija, akustički valovi, udarna igla, pa i Božja čestica. Pozivat će se na hijeroglife i Gilgameša, ali i na Nielsa Bohra i tunele Van Allenovih pojasa. Baveći se beskonačnim i bezdanim, „zrakastim beskrajem“ i „žarkom pustoši“, razvila je metodu upravo minuciozne deskripcije, a posebno preciznih kromatskih odrednica. Nema te boje što se neće pojaviti na obzorjima makrouniverzuma Gordane Benić, ali posebno smo morali zamijetiti „Kleinovo luminiscentno plavetnilo“ (odnosi se na standardiziranu varijantu plave boje što ju je slikar Yves Klein patentirao pod kraticom YKB). Kad smo već kod slikarstva, autorica u jednom času spominje „vrstu gustog enformela“, što bi doista mogao biti dobar korelativ za inače učestalo „izobličeno tkanje prostora“.

Apologija bezobličja (ili polifokalnosti, što može biti analogno) provedena je sustavno kroz čitavu knjigu, počam od auftakta: „Krhotine se rasipaju i preslaguju u petlji vremena“, preko svojevrsnoga kategoričkog imperativa: „uzorke iz rastaljena tla složiti prema bojama života“, pa do zaključnog pasusa: „S ruba nevidljiva kozmosa mrak naplavljuje veličanstvene snove, kaotične šumove koji milijardama godina povezuju hladno plavetnilo.“ Možda središnje mjesto zbirke možemo pronaći u pjesmi „Fantomski blizanci“, koja također započinje vizijom ekspanzije, eksplozije, disperzije („U svemu što prati isijavanje kozmosa rasipaju se usporedni zvukovi“), nastavlja se fiksiranjem kaotičnosti, anarhičnosti, difuznosti („Pomućene su granice između ljudi, životinja, biljaka, kamenja, bogova, paučine i kukaca“), da bi sve završilo zahtjevom što povezuje iskustva arkanske i poetske sinteze („Doseći tajnu spiralnih farandola, skončati u zagonetnom olovu prvih Cantosa“).

Projektom kozmološke pentalogije Gordana Benić doista teži univerzalizmu i panoptičnosti dimenzija Cantosa. Koliko je riječ o pomirenju krajnosti, toliko je na djelu i svijest o nemogućnosti statične slike, mehaničke ravnoteže. Ako „zvijer i anđeo razapinju nebeski ekvator“, logično je da svaki vuče na svoju stranu, razumljivo je da afektivne i nagonske silnice samo u snovima nalaze ispunjenje: „Možemo se probuditi usred leta ptice, usnuti u varkama pustinje.“ Ali onirička komponenta bitna je za organičnost, elastičnost govorenja, za bilokaciju ili trajnu evaziju lirsko-epskog subjekta.

Uostalom, govorni subjekt ove zbirke od prvoga je koraka na putu udvajanja: „Pravi je misterij kako smo Sjena i ja odlebdjele u svemir. Dogodilo se to posve neprimjetno, u nekoj vrsti sna […]“. U posljednjem pak tekstu knjige za svjetlosnom eksplozijom slijedi značenjska implozija: „Možda je to konačna slika, božanska epifanija; biti izbačen iz tijela kao Sjena.“ Ta definitivna Sjena upravo je odvajanjem od tijela stekla bezgranične protege, pravo kretanja u svim smjerovima, mogućnost nadvladavanja paradoksa i apsurda, šansu poetskog obuhvata.

Tonko Maroević

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.