Neonski bog mržnje | Denis Ćosić

CAR TRAJAN KOZJIH UŠIJU ŽELI ČUTI ISTINU

tebe su sahranili živoga u tišine u tresetišta
gledam našu djecu moju djecu i ne vide me
plačeš danju plačeš i pališ si dlake nadlaktice
tebe bole usne svi izrečeni prijekori prva laž
i zadnja boja našeg rastanka raspuknuće
košulje dugmad otpala puniš šake
sinusima ispunjenih krvlju u grlu infekcija
bože tako lijepe oči vidjele su svrhu življenja
tremor uzvici oh ah ne i bježanje
niz naboranu tkaninu po stepenicama kucanje
vrata moja susjedova ključ u vazi ne ispod
tepiha ti kucaš i više ne otvaram jer
grizem svoje prste da suspregnem krik
___ ___ ___

dosta bolesti koja nas probavlja bježanja u
same sebe u gradove čudnih imena
čiste pahulje jestive na jezicima duha svetoga
dahovi pare otrovne ispadanje zuba
tako su me proboli lomovi sva ta šumska
atmosfera etanola divljač krv iz pregrizenog grkljana
zasadilo me bilje u neplodnu zemlju u
invalidska kolica tvojeg svemira i sve što su moje
oči vidjele pored tvojih bila je najgora muka
očaj izgubljeni identitet nepoznavanje sebe drugoga
ranjavanje kasapljenje rezanje crvene točke nakupina
pomoć treba nam moja tvoja nečija pri
spremanju sobe depresija gledam kroz otvoren
prozor mrave skočio bih u njihova ramena
prolazno je kažeš doći će jutarnja svježina
u naš krevet opet manjeg intenziteta ali vedrija
sjena naših kuća skrivena pod nama grliš
vrata školjku obznani mi svoje ime probaj
pokucati ponovno
ne otvaram