Neonski bog mržnje | Denis Ćosić

SUVREMENA TEOGONIJA

život je velika pepeljara u kojoj gnječimo patuljke
plačemo nad grobovima izopćenika kada želimo svršavati u oboe i flaute
štujemo lažne idole kojima cuclamo glaviće kao marionete privezane na dokovima bludnih pristaništa
sadističke potrebe upražnjavamo na javnim skupovima gdje plešemo pod svjetlima izumiranja
statistika nam govori da je lakše umrijeti od meteora nego pronaći srodnu dušu krajičkom oka
jedemo brkove i sviramo prerezane glasovire,
sviramo udubljene bubnjeve,
sviramo rastopljene triangle
s dolaskom proroka na Sudnji dan svi implodiramo kao masa u rascjepu nepostojanosti
trgamo udove glodavcima i hranimo se humanošću kojom nas daruju
napajamo se posthomicidnom depresijom iz limenki rastrojenog Svevišnjeg Stroja
režemo kožu izobličenu utjecajima tuđe egzistencije, davimo se u krvi nevinih ekscentrika ugnjetavanih vlastitom otrovnosti, intenziviramo spolne nagone afrodizijakom potenciranog Thanatosa
svijet je gorak od ljudske izopačenosti, svijet je sladak od velikih genitalija, svijet je kiseo od unakaženog spektra interakcija i vezivanja
ispoljavamo energiju tantričkim pisanjem u feromonske dnevnike
noćima imenujemo zvijezde – buntovnik si koji moje ime nadijeva crnoj jami
razumijemo naše postojanje jako infantilno i nadasve prozaično, kasapimo identitet odsječenim noktima, trujemo nebeski svod kvadriplegičarskim molbama čudnovatom nizu rezigniranih božanstava
magovi izmišljene sadašnjice recitiraju nam recepte za alternativne oblike disanja
skačeš preko Jarčeve obratnice u antarktički san o netopljivom ledu
lužnat pogled izvanvremenskog konja rastače se u esencijalnoj kiselini življenja
doručkujemo ibogain uz dodatak vitaminskog mučeništva
onaniram vulkanski stožac i plodim isušenu zemlju lavom živih amniota
sperma mi se denaturira na rukama i ja sanjam o svijetu bogova koji ne kažnjavaju nas luđake koji ne krijemo lice pred Zrcalom Istine