Neonski bog mržnje | Denis Ćosić

MOJI SU ZIDOVI VIDJELI MASAKR KOMARACA

posudio sam dvije šivaće igle i guram ih u utičnicu jer muškarci vole gurati stvarčice u rupe
teško je ozbiljno shvatiti nekoga tko opsesivno prodire u tuđa međunožja, a jednu rupu nikako ne zna popuniti
noću kada misli kreiraju nadrealne svjetove on vrišti kroz kožu i osjeća da mu netko cijepa prsni koš
susjedi ga ne čuju jer susjedi imaju uši samo za vlastite vriskove
nikome ništa o tome ne govori i nitko nikada to ne spominje
dok jednog dana svi ne umru od praznine i stope se s bezdanom svemirskog prostranstva

od svih životnih udisaja najdraži mi je onaj neonski s okusom hašiša
neki tugu pokušavaju riješiti alkoholnim pićima i neki tuku svoje žene kada dođu svojim kućama
plovim titrajućim valovima svojih misli i dižem ruku jedino protiv sebe samoga
noću kada tijelo nepomično leži u krevetu njegove misli stvaraju parazitske slike neukusa
prijatelji to ne mogu vidjeti jer su slijepi na tuđe vizije i boje
nitko nikada ne oslika onaj život koji živi iza zatvorenih kapaka
kada oko usne boju i od crne tamniju

mrak kida titanske niti paučine što mi se u glavi ukrstiše u naličju tebe
svoj bijes obilježavam različitim okusima – tvoj okus je gorka kava i autodestrukcija
noću kada svi bježe u pećine vlastitih pomračenih umova
blještiš pod sumpornom lampom i dišeš, a sav si mrtav
iako nismo zemljani jedno drugome idemo na sprovod
i jednog dana doista osjetimo gorčinu umrtvljenih pupoljaka

moji su zidovi vidjeli masakr komaraca
nepodnošljivo je nalaziti se u sobi koja odiše brojnim samoubojstvima
noću kada divlje mačke sjaje iz obližnjih grmova, a ptice šapću posmrtni marš
susjedi se vješaju o grede svojih krovova