Neonski bog mržnje | Denis Ćosić

KURAC MI JE DEPRESIVAN

poštovani gospodine LSD

danas se nešto uvuklo u moj krevet i plakalo pola sata želim se napiti krvi želim ubiti jelena želim nekoga žrtvovati na oltaru koliko god bih stiskao u svom zagrljaju nije prestajalo plašim te se moje ruke nisu dovoljno jake da zaustave nečije suze prestani moja prisutnost nije zamjena za tvoju nesreću mozak ti je spaljen ja nisam i ne mogu biti spasitelj nestani

a bile su moje suze u tvojima

nas na psihijatriji čuvaju redovnice
mi imamo ADHD
nas nigdje ne puštaju
kažu bolujemo od nihilizma i anarhizma
mi lutamo hodnicima bolnice
mi ne možemo pobjeći
nama društvo prave duhovi psa i djevojčice

prozor je otvor u zidu koji služi propuštanju zraka i svjetlosti
šupljina prazan prostor u čvrstom tijelu
čovjek visoko penetrirana masa

sve što znaš je nacrtati mi vilinskog konjica na leđa
on simbolizira harmoniju i sreću – ti si moja
propast prezent futur prvi i drugi
bili bismo ljepota rebara i preračunata Avogadrova konstanta
talište žive na 234 K
jedno drugom herpes na udubljenju ispod nosa
vokali i konsonanti
lokali i kozmonauti
rastuća entropija svemira

moj svijet uvijek je bio zaguran u piroklastične oblake
oni izlijeću iz tvoje katarakte: u njima sjaj žara folije
u njima sjaj gospodina boga sabaota

od mene je ostalo palminog šećera kubanskog otočja
u meni Guantanamo invazija u Zaljevu svinja
u meni zadnji treptaji puni pustinjskog pijeska
posvuda oko mene pregažena vretenca
oni simboliziraju nove spoznaje i početke

a ti u šumama crnoga sljeza
ti na zapadnoj strani duge
zagubljen u ekstremitetima stonoge
utopiš se u lokvi plave kozokrvine