Neonski bog mržnje | Denis Ćosić

DOLAZI DOBA LUDIH RIMSKIH CAREVA

on pije katran bojni otrov iperit
u svojoj jutarnjoj kavi voli ostavljati
opuške na tanjuriću smotati nam
duhan u petnaest sekundi
sperma mu je okusa radioaktivnog izotopa
on neće moći brinuti za mrijest
ili oploditi naš užegli asfalt
plače jutrima nad trulim agrumima
dobio je klamidiju preko daske wc školjke
budi se noćima u vlastitoj slini
spava već trinaest godina u betonskim blokovima
s migrenom u čeonom režnju
u talogu kave proriče mi sjevernu zoru
kaplje narančasto protječe mojom kožom kao tetanus
mi ne dijelimo četkicu za zube resice se utiču
u desne povlače se s paradentozom
on u oči stavlja klikere s taksidermičnog fazana
isparava terpentin umara leptiricu
u igri postojanja uzima si oduška spaja rebra
strunom na ventilator čeka pet minuta deset
zove nekoga da isključi struju poliježe samoga sebe
u korito rosnih lišaja uplovljava u tajge tundre
kristalizira se u dubinama Arktičkog oceana
voli gušenje ljubičaste otiske na vratu
miris sulfita Dunava pred jak pljusak
južnu hemisferu planeta neistraženu brazdu
marijanskih svetišta na moru
leševi plutaju uz brodice uz mjesečinu
skorenu betonsku sol usta nam se pune
algama zubi obojeni crvenim i zelenim pigmentima
ujutro ćemo započeti fotosintezu vaditi umnjake
pod nečijim suncobranima