Mesari | Drago Glamuzina

ŠPILJA PLIVAČA

Ne nasjedaj i nikad ne reci
Da je to bio san il da te uho zavelo
Konstantin Kavafis, Bog napušta Antonija

Kroz mrak špilje dopirali
su odlomci nerazumljiva jezika
koji se uplitao među naše jezike,
šifrirao naše poljupce.
Još jučer skrivali smo se od tvog muža
na tržnici u Tripoliju,
a kad je pustinjski vjetar
podigao tvoje haljine
i kad su Arapi
vidjeli da ne nosiš gaćice –
skočili su na stolove,
porušili piramide od lubenica
datulja i rogača, i frkćući
pokušavali te dohvatiti u gužvi.

Drhtala si kao Nessimovo ždrijebe
iza rebrenica pansiona
gledajući kako tvoji progonitelji
urliču na ulici, i smiju se
držeći se za jaja.
Kaži mi što kažu, rekla si
dok su se odlomci nerazumljiva jezika
uplitali među naše jezike,
a onda smo slušali kako pijesak
sipi po prozoru.

Kao kiša u Doveru,
rekla si.

A sutra.
Poslat ćeš me u pustinju
da tražim Rommela.
Prije nego odem gurnut ćeš mi
prste u usta i na jeziku ostaviti
kamenčić
oko kojeg će se skupljati voda.