Naša druga imena | Ivan Herceg

ZDRAVICA

U večernjem vlaku za Krapinu, nakon dosta vremena,
opet sam sreo Gogu, prijateljicu iz srednje škole. Ona je
apsolvent na PMF-u.

Kao i uvijek u takvim prigodama, prisjećali smo se
dobrih starih dana. Što smo stariji, to je tema neiscrpnija.
Goga je draga djevojka. I, ne znam zašto, izgleda mi
nesretna, pomalo smušena.

Odmah po dolasku, otišli smo na piće i nastavili
razgovor. Nije nam smetala gužva ni vika ljudi s čašama.
Sjećanjima svi rado nazdravljamo.

Kad smo otišli iz Onixa i konačno se rastali, Krapina
je bila hladna, sva u plohama prosinačkog leda. Čula se
samo rijeka, spora i prljava, kao i onda kad sam na
njenim obalama gledao tužne vrbe kako pričaju s
vjetrom. I sam sam, katkad, razgovarao s njima. Potajice,
jednom s vrbama, drugi put s vjetrom. I čekao,
maštao o odlasku. Na obalama rodnog grada koji,
večeras, ne prepoznaje moje pijane korake.