Nepravilnosti | Ivan Herceg

BEZ TIJELA

Zatvaram nas u pjesmu koja trune iznutra,
kao kutija sa zaboravljenim darom,
kao zapuštena nevoljena žena.
Ne slušam više žamor pakosnih muškaraca
i ne tražim čisti snijeg za obrednu kupku.

Odbaci svoje blijedo otupjelo lice
i obiđi u nestvarnom one koje mrziš,
između stihova što trzaju se drsko,
poput napetih očnih jabučica
u još toplom grudnjaku Marije Magdalene.

Potom miruj u bestežinskom procijepu
s nepoznatim bićem u vječnom trbuhu,
grudom mračnom i plahom.

To je „dijete“ oduvijek,
napola naše, napola nekih svetaca,
u polusnu, u poluživotu.

Zatvaram sve u pjesmu bez tijela.