Nepravilnosti | Ivan Herceg

TIJELO

Otok nas je proždirao iznutra,
cvilio i strugao po žilama i živcima
poput fantomskog gusarskog jedra.
Sjedeći nasred ceste u kukuljici od paučine,
ti rađala si mrtvo dijete,
bez razuma zapomagala tuđim glasom.
Krv ti se slijevala po bedrima,
topila kamenje i mrave
i začas bila si samo izbočina,
strano tijelo u čistoj prašini.

Bio sam mrtav na tren, bio sam ništa,
kao što to tijelo može biti,
i teški su bili krici,
mrvili još tople bubnjiće,
kosti i kožu u ničiju kašu.
Bio sam tvoj u trenu, bio sam ništa,
kao što tijela to mogu.

Moram li još išta priznati?

Svijet ima onoliko svjetova
koliko je smrti, koliko je
zračnih džepova u zemlji
od istrunulih rođenja.

Nama više ne treba ni jedan.