Nepravilnosti | Ivan Herceg

PRIVID

Crvene si niti između nevidljivih sunca,
kao zapletene žile u mom tijelu.
To znam, povezuješ me u jedno
dok jurim prstenastim, zavojitim maglicama,
dok posve ozbiljno niječem zemaljsko podrijetlo,
govorim da postoje nepojmljivi predjeli
u koje možemo samo ako je privid
dovoljno dubok da postane obećan,
pa naslućen, moguć – i voljen.
Ti se čudiš i pitaš me kako je prividu ime
i vidi li svemir sam sebe, zna li za nas?
Ja se pak pitam može li mi reći:
„To je Žena koja voli.“
Jesi li to neobično biće? Moj privid?
To ne znam, još sam slatkorječiv,
bezimen obećavam najluđe stihove
kojih nemam, koji tako nedostaju
tvome svijetu obećane ljubavi.
Uvijek obećane, samo obećane.