Kuća na otoku | Silba Ljutak

TEMELJI

moja Mama je naučila hodati
brzinom malog putničkog zrakoplova
punom ravninom stopala
uravnotežena
između dvije nadmorske visine

odlazila bi u ritualnu šetnju
čim joj oblaci brzojavom došapnu kišu
pa se skinula s drvetom u praznom polju

živo je prestalo nicati
kad su obiteljima rekli da se vole

posvetila mu je svoju prvu sijedu vlas
onu kratku iza industrial piercinga
koju ni krošnja nije mogla nagovoriti
da nestane pred svijetom

svojim svijetom
otočkim svijetom
bilo kojim drugim
opipljivim i prostoručnim svijetom
a svaki od tih svjetova
je jednako opipljiv kao i onaj prije
samo poneki ima malo grublju etiketu
pa grebe kožu koja se najmanje vidi

zaljubljena u drvo
koje može izrasti u bilo kakav život
htjela si je probušiti i srce
i zakopati ga duboko u zemljane temelje