Troslojne posteljine | Dunja Matić

HALUCINACIJE

 

Draga Liberta,

pronalazim previše poteškoća u nastojanjima da se izrazim. Sakrili su mi patent i ne uspijevam se otvoriti. Ma koliko i kako iz sebe cijedila ideje, suha sam kao ostarjeli agrumi. Izmučena iritacijama lažnih literarnih i teorijskih trudnoća pokušala sam, svim tradicionalnim i alternativnim metodama održavanja pristojnog ponašanja, ne učiniti sljedeće: popušiti prema vlastitim plućima neobazrivu količinu podjednako neinspirativnih cigareta, pojesti sav jestivi sadržaj frižidera redovito poslije ponoći, probuditi se u tri. Popodne. Zaspati u devet. Ujutro. Ostavljati točan redoslijed brojeva svog telefona na tuđem. Nepoznate osobe nepotrebna su distrakcija. Dosljedno sam neuspješna u svemu pa i onom nenavedenom. Razloga mojoj neuspješnosti ima više negoli listopadnog lišća, narodnjačkih klubova i nezaposlenih. Ima ih, L., tako jako mnogo i svi su do jednoga savršeno svejedni. Takoreći, jedan od drugog nerazlučivi, nesagledivi, neraspletivi i nevažni. Izuzev realnih ljudskih tragedija poput smrti voljene osobe, teške i nesavladive bolesti ili diplome društvenohumanističkog smjera, sve ostale „probleme“ smatram pokušajem racionalizacije ili samo narativizacije kemijskih procesa. Ti kemijski procesi, oni nisu nužno povezani s naknadno im pretpostavljenim uzrocima. Potraga za uzrocima tek je prvo u nizu teorijskih tumačenja jedne nepromjenjive navike živaca. Jednostavnije rečeno, mislim da u većini slučajeva jednostavno nešto nije u redu s nama, iznutra, kemijski. Pa uzroke tražimo u okolnim faktorima. Zdrav mozak, ako mu uvjeti ne odgovaraju, ili nađe način da se nosi s njima ili pronađe druge uvjete. Zašto smo toliko histerični oko toga? Zašto to proživljavamo toliko jebeno agresivno?Zašto nam zbog poslova i ljubavi ispada kosa, izbijaju čirevi na licu i želucima i ljuske po prstima? Ne znamo što vam je, imate autoimunu bolest! S tom dijagnozom neke moje kolegice dolaze iz ordinacija.  Jesmo li zaista toliko slabi? Mi privilegirana, ‘američka djeca’. Nisam depresivna.

Povremeno samo poželim da nisam toliko represivna, također. I ja se vječno rastežem između krajnosti, pa nije ni čudo da pucam po rubovima. Za početak, čini mi se da nisam nikad baš bila ni sasvim dobro zakrpana. Osim što smo američka djeca, nerijetko smo i kineske proizvodnje.

Sada kada radim, to što već radim – ništa, pitam se, odgovarajuće ironično: Jesmo li se za ovo borile? Jer, koliko na tržištu rada naše znanje zaista vrijedi i trebalo je biti besplatno… Ja sam loš moderan čovjek, Libi. Ja se svaki put nadam kako će nešto potrajati, umjesto da svemu priželjkujem što skoriji kraj. Jesi li primijetila kako danas, kada ti netko želi pokazati kakvu pjesmu, već se u prvim taktovima prisjeti druge, ne može izdržati prvu poslušati do kraja? Puštaju li ti tamo pjesme, L.? Kako izgleda život u privremenoj autonomnoj zoni? Jedeš li iz smeća i uzgajate li svoje povrće? Briju li žene noge i pazuhe? Koliko knjiga čitaš sada kada ne moraš čitati nijednu? Nedostaju li ti filmovi i centralno grijanje koliko i ti meni? Znaš li da sam imala flash nekog tipa? Još tada sam pomislila, dok sam pisala diplomu sam pomislila, ako je moja teza izrasla iz takvog punokrvnog ludila, koliko daleko ćeš ti tek otići? Kojim jezikom govori tvoje novo pleme?

Luna

 

* * *

Do zgrade našeg fakulteta dolazi se dugim stepenicama, ona je uzdignuta do oblaka, kao blagonakloni nadzor nad adolescencijom što se oko nje gomila poput prašine na polici s knjigama. Na samom njenom vrhu, nečija je hrabrost, križana s ljupkom razinom ludila, uspjela napisati riječi Volim te. Autor ovog pothvata, zajedno s mogućim motivima, kao i pratećom pričom, ostaju mi nepoznati. Uvijek sam pretpostavljala kako je riječ o autoru, a ne o autorici. Pretpostavljala sam također kako je autor, sasvim sigurno, nešto strašno opasno zgriješio i čitala sam to Volim te posljedično kao čin iskupljenja. Jer što se točno u autorstvu izuzima od čina ispovijedanja i što je drugo ispovijedanje ako ne improvizirano iskupljenje? Autori se iskupljuju. Žuti kao stranice u knjigama. Na stranici tristotoj, osmoj, sedamnaestoj, prvoj i svima ostalima, različita mi se lica obraćaju istim glasom. Međusobno se parafrazirajući, autori se jedan u drugoga presvlače. Knjige su pozornica kazališne predstave koja se uvijek prikazuje premijerno. Ja se nalazim na pozornici predstave, govori mi glas svih lica bez vlastitog. Ja sam oblikovana, uvjetovana, konfekcijski proizvedena u tvornici kulture. Na stranici petstotoj, četvrtoj, sedmoj i svima ostalima, jednako sam o njoj ovisna. Zauvijek zadužena društvu samim svojim postojanjem. Simbolički jasno. Ekonomiju poznajem tek nešto bolje od botanike. Trebala bih to promijeniti, pomišljam često, kritika ne može biti učinkovita bez poznavanja svog neprijatelja, rukovanja s Drugim. Ali, ove su žute stranice toliko mekše, gotovo mirišljave, kurtizanske, u odnosu na kruti materijal kojeg godinama obrađuju pravi „znanstvenici“. Njihove definicije iskaču kao grubi grumeni iz nekih stegnutih kuta. Nema ničeg grubog u filozofiji. Filozofi su samo nevješti pjesnici bez povjerenja. Propali pjesnici koji pokušavaju razumjeti, umjesto da samo osjećaju, onako kako su programirani osjećati, uvijek samo previše ili premalo. Savršenost svega i apsolutnost ničega. Ne vodi li konzumacija prvog, ravno u kljove ovog drugog, pitam se? U ovoj ustanovi, kao da nam je populističko-paranoidni dvojac Wachowski režirao razum. Post-pubertetski snovi o subverzivnosti riču među rešetkama akademske institucije reciklirajući revoluciju. Zvuče kao jutarnji katranski iskašljaj i alergija na prašinu s police. Ja kašljem najglasnije. Ja pušim puno cigareta. Podižem sve knjige s police i trljam se o njih kao krpa.

 

* * *

Ona je zategnuta u ultra uske Levi’s hlače i crni pulp-fictionbijela-košulja sako, centripetalno privlačeći pozornost svojom predatorskom pojavom. Katedra se nalazi na kojem god mjestu u učionici se ona nalazi. Ona je rendgensko zračenje na čijim su slikama sve naše kičme slomljene. Simbol kokainske samodopadnosti i stila.

Volim joj govoriti: „Ne“.

Nedvojbeno, Doktoricu znanosti krasi melodična elokvencija i zanos One koja je u pravu. Hijerarhijska pozicija progovara iz njezina hoda, uspravnog držanja kojim uspostavlja performans dominacije. Takva, nedodirljiva i nedostižna, govori nam o fleksibilnosti identitetskih pozicija, permanentnoj promjenjivosti uloga, „Sve je protočno“, objašnjava, „Tečno kao narativ“. Razlomljeni smo u otoke vlastitih osobnosti među kojima plovimo, identitet je samo mit o završetku procesa identifikacije, kraju našeg puta, diktira nam, zapisujem, ponavljam kao pokvareni gramofon i zapinjem. Posvađale smo se, ovoga puta kao i svakog, ovoga puta kao i svakog posjećujem je u uredu u koji me poziva i ja dolazim. Ona nikad ne dolazi. Ja se, inače, nikada ne svađam. Ali nju čekam s bilješkama njezinih nespretnih teza koje joj zamjeram i primjerima koje mi ne priznaje i promišljanjima u koja se upuštam sama sa sobom. Pred njenim uredom, ovoga utorka, čekam uzaludno koliko i prošli, koliko i onaj prije njega. Prošli mjesec bacila je pred mene esej koji sam napisala sazivajući urgentne, tako ih je nazvala, urgentne konzultacije. Pisala sam taj rad, u neko gluho doba noći, uz zvukove zapomažućih zavijanja prometa i probisvijeta, kao simfonijskim soundtrackom učmalourbanih ulica. Nisam mogla živjeti nigdje drugdje. I da sam živjela igdje drugdje, isti život bih živjela. Da sam živjela na bilo kojem drugom prostoru, isto mjesto bih za sebe pronašla. Ovu sivu stisnutu sobu koja više nalikuje hodniku, zatvorenom sa svih strana.

– Potencijal u nama postoji upisan i tražit će oko sebe prilike svoje realizacije. Ovo nazivam materijalističkim nacrtom nesvjesnog.

Ona ga smatra nepodnošljivim. Previše sam je plošno prikazala. Doktorica je mnogo promiskuitetnija u prakticiranju čitave palete ponašanja. Podjednako je spremna na pitomost koliko i pretpostavljeno joj predatorstvo. No, nije li to ono što njeno predatorstvo čini uspješnim: neizvjesnost i ničim-izazvanost smjene njezinih raspoloženja koja nam potkožno proizvode paranoičnost? Nepoznavanje pravila igre psihološki je paralizirajuće. Ona se pojavljuje, ovoga puta prazna i nečitka kao doktorski nalaz. Dijagnozu nesumnjivo već ima. O vama i svemu što planirate postati. Ona zna, u tome sigurno nećete uspjeti. Čak i kada se nasmije ovako kako se nasmijala sada, to može biti samo simpatizirajuće-sažalijevajuće.

– Vi ste?

– Luna.

– Prezime?

Uvijek želim odgovoriti prezimenom prvo, postavljajući tako na vidljivo mjesto vlastitu svijest o svojoj poziciji i cjelokupnoj naravi ovog narativa. Jer sve je narativ, toliko se ona i ja slažemo. Narativi su i pogledi koje izmjenjujemo i držanja koja zauzimamo i tišina u kojoj tapkamo kao u praznom prostoru našeg površnog poznanstva. No to što je naša stvarnost tek narativ ne znači da je naš narativ nestvaran.

– Inzistirali ste na konzultacijama – rekla sam.

– Na ničemu ja ne inzistiram – odgovorila je.

Svih udova prekriženih, sjedi nasuprot mene vrlo uvjerljivo nesvjesna razloga mog dolaska. Ususret mome objašnjenju, koje ne može biti drugo do li opravdanje, nudi cigaretu, čaj i svoju recentnu knjigu O obrascima dadaističke (anti)paradigme u konzumerističkoj psihopatologiji. Ovaj sam naslov, nadam se, izmislila. U stvarnosti je to moglo biti još mnogo besmislenije.

– Moj rad držite problematičnim – rekla sam.

– A gdje ga ja to držim?

Pretpostavljam:

– Možda na polici.

Doktorica je zadovoljna. Doktorica je zadovoljna kad god netko izbjegne zamku njenog poluuspjelog humora. Samouvjerenost može biti mnogo toga, ali osim sama po sebi, malo kada je smiješna. Otvara ormar i baca pred mene snop od približno stotinjak tanašnih tekstova, tupih rubova, nevažnijih od moje nazočnosti. A ja sam trenutno, a izgledno je i uopće, prilično nevažan čovjek. Tražila sam svoj rad, među svima njima, a među svima njima, uistinu su bili gotovo svačiji. Ne i moj. Listam po njima kao da tražim vlastite osmrtnice. Što su napisali o meni? Od čega sam umrla? „Vidite kolegice“, kaže mi doktorica, „Toliko sam držala do vašeg rada da sam ga uspjela izgubiti.“ Nosila je hladnoću prirodnije od prosinca. I prosinac pretpostavlja utjehu proljeća. Ovdje je, pak, sve već odavno promrzlo i ništa se ne nada još jednom propupati.

 

* * *

Zvali smo ih samo cure. Autentična alternativa pobjegla na otok od ostatka civilizacije, podižući vlastitu. Kada su cure dolazile, Mijin stan u centru, moje privremeno prebivalište, zagrijao bi se, ravnomjerno i ugodno kao utjeha. Pojavljivale su se s čoporima pasa. Psi su među našim crnim mačkama spavali spokojno, reagirajući samo kada bi mačke iz čiste mačje obijesti umočile svoju šapu u njihovu zdjelicu s hranom, kao djevojčice dok prstima isprobavaju temperaturu očito vrele vode. Zamišljam, kao djevojčice dalekog plemena, nad velikim vrelim loncem, omotane isprano istrošenim krpama i čistom, naivnom romantikom mog potpuno iracionalnog pogleda. Nekih previše godina u prošlosti, kada je opna između realnosti i mašte bila tanja od tih istih ispranih, istrošenih krpi, i sama sam ih nosila. Improvizirano su mi šareni šalovi nadomještali dugu kosu i veće od mene igračke glumile su konje. Ljudi se nisu kvalificirali kao zanimljivi. Zanimljivi su bili samo strpljenjem stečeni prostori privatnosti i potencijalne prenamijene tamo pronađenih predmeta: prekrivača, jastuka, zastora, kutija, cipela, jedna je dovoljna, ormara, tih krasnih kraljevina stvaranja sasvim opravdanog nereda. Zanimljiva je bila nesposobnost doslovnosti i neprekidna prenamjena proizvoda, otkrivanje njihovih skrivenih potencijala.

Postojalo je nešto posvećeno u posjetima cura. Ove su godine stigle prikladno s proljećem, podsjećajući na citate djetinjstva, na višak hrabrosti koji je nas ostale napustio. Nosile su šarene, Indijancima nalik, skoro-suknje, možda-majice, hoće-bit-haljine, multipraktik-marame. Netretirane kose i nepromočive cipele. U manje ambicioznom ChristopherMcCandless[1] okviru, živjele su na otoku, u kući koju su same podigle, na hrani koju su same proizvele, bez deterdženta, dezodoransa i Interneta. Cure su dolazile rijetko, u ozračju neobično nenametljive radosti. Radost je uvijek nametljiva. Njihova je, suptilna i smirena, skladala oko sebe sveprožimajuće strune harmonije, tako strane histeriji svakodnevnog života. Kako je lako o njima lagati! Kako je lako zamisliti ih prozračne i pitome u mističnom miru alternativne civilizacije, opuštajuće i odrješujuće kao umnogostručeni bezbradi Isus. U ovom stanu one su bile kao oltar od krvi i mesa, improvizirani izvor neobičnog duhovnog iskustva. Prikaza potencijala kojeg promatram s prevelike udaljenosti, udaljenosti svoje siromašne sadašnjosti od tog gumenog, ganutljivog djetinjstva. Između njih i svega što im je, ma kojom i kakvom normom, bilo nametnuto, sada postoji samo nepredvidivo more i višak hrabrosti.

 

* * *

Privremeno sam se vratila  u grad iz kojeg sam pobjegla, onaj koji me proizveo i spremio u otpad. Onaj koji me čuvao za rezervne dijelove. Vratila sam se svojoj sestri na uvid u mračnu stranu mjeseca. Ja sam crvenim flomasterom podcrtan problem, mamina prekrižena namirnica i tatina propala investicija, ostvareno obećanje tuđe prognoze svoje propale budućnosti. Tamo nisam ostala dugo pa sam pobjegla na otok koji me se sjeća sitnije. Tamo sam se sjetila tebe, ne znam kako sam se sjetila tebe, jer već sada je i sjećanje na tebe postalo daleko i nevidljivo koliko i kopno s prozora. More misli plavo je kao masnice. Sol je nagrizla pamćenje, ali zamišljam te kao kopno. Golo kopno sad već izgleda kao jastučnica. Trebala si mi biti budilica koja uspavljuje, ona koja odbrojava: „Ima još pet minuta do odrastanja, odspavaj još. I sanjaj me sivu i smirenu kao zagaženi snijeg. Svakakve sam potplate cipela već poljubila i znam kako korak zvuči. Brz je i gnječi nam glave… Spavaj još.“ Rekla bih ti sve to, ako obećaš kako mi nećeš odgovoriti ništa. Jer svaki će zvuk biti trzaj žice, onog nevidljivog mosta i kopno će mi biti za jedan potez rukom bliže. Sve bliže i bliže i vidjet ću ga cijelog. Vidjet ću romantične mediteranske kuće i poderana dječja koljena, ispod obješenog starinskog veša, na konopcima. Ako povučeš konop, sad još malo bliže, pretpostavit ću da su to i naše gaće koje prepoznajemo. Nemoj reći ništa. Ostani daleko. Dovoljno daleko mogu te zamisliti dobrom. Ja sam, kao Beckett, ovdje, na svom otoku. Oko mene su samo mora modrih misli. Nemoj mi ih uzeti. Osušit ću se. I ostarjeti.

 

* * *

Ovaj stan u centru okružen je usputnošću: brzom hranom i bankomatima, kockarima i taksistima. Ovaj stan s premalo svjetla i previše ljudi, pristajalište je poznanika, problema u prolazu za kavu iz vrećice. Sve je centralno uvijek tečno. Sve centralno je uvijek u toku. Oskar odlazi meni! Za toliko odglumljenog sna. Ironijom začinjen manevar, s obzirom da upravo uplovljavam u drugu godinu sasvim ustrajne nesanice. Samo povremeno napuštam svoju peterokvadratnu jazbinu, knjige na policama izmiješane s odjećom improviziranog ormara, nagomilane šalice neispijenog čaja, mačji pijesak i uokvirene uspomene. Moja je nedruželjubivost posljedica sebičnosti, manjka koncentracije i interesa. Niti uživam niti ulažem u usputnosti… Što ne bi bio osobit problem, kada ni usputnosti ne bi bile izvor svake kasnije konkretnosti. Promatrati iz prikrajka, pažljivo proučavati, strpljivo srastati i onda proglasiti povezanost, to je utopija u kojoj ustrajem, blago autistično i s mnogo očekivanog neuspjeha. Ovaj očajni modus operandi odgovoran je za moj pristup svim popularnim proizvodima među kojima se nedvojbeno nalazi i čovjek. No, kao i svaki popularni proizvod, čovjek se napravio neizbježnim. Privremeni prolaznici permanentna su pojava.

Nevoljko napuštam sjetnost svoje skromne sobe. Tamo, s druge strane, blijeda, božanstveno lijepa lica listaju internetske stranice. Izlazeći iz sobe, stupila sam na igralište. Oko mene, nevidljive zrakom lete preporuke.

Velika nadgledajuća Volim te. Nikada nisam voljela kada su na mene bacali filmove, osobito ne glazbu; mrzila sam svu tu muziku koju se mora čuti. Bježala sam od tog poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje koji prosere petstopedesetipet prijedloga od kojih je jedan manje povezan s onim drugim. Nešto inače dragocjeno, tako bačeno pred mene, raspalo bi se u sliku zgužvane robe na rasprodaji. Konci svake kompozicije rašili bi se kao na loše zakrpanoj pamučnoj igrački. Ja sam lopta u rukama informacija koje se dobacuju sa mnom naglo i nespretno poput predškolske djece. Ja sam kameleon daltonist. Ja sam medvjed koji pati od nesanice. Kao u onom prošlostoljetnom Chuck Jonesovom crtanom filmu o medvjedu koji nije[2]. Kojeg, nekom nesrećom, zatekne grad i posao i brijači aparat i kava i cigareta i šef i uvijek napredujući industrijski kompleks i ponavljaju mu svi: „Ti nisi medvjed. Ti si samo budalasti čovjek“. Toliko tužan crtani film. Tko bi htio rastužiti dijete toliko?

 

* * *

– Sranja se događaju, Lu – šaptala mi je preko telefona kao da postoji mogućnost prisluškivanja, kao da tim tonom vrbuje važnost, govori joj, Molim vas, gospođo Važnosti, dođite ovdje i bavite se nama, samo malo. Režem glave mrtvim ribama i elegantno im nožem povlačim utrobu što mi klizi prljavim prstima. Nikada nisam čistila ribu do sada, za mene nije postojalo ništa odvratnije od kopanja po nečijoj utrobi. Taj dan sam to željela, pobijediti čišćenje ribe. Stišćem slušalicu ramenom, bezbroj potonulih, praznih očiju pune nježno ružičasti najlon. Ako se zagledam u njih ustrajno i meditativno, kao da iz usta im izlazi: „Sranja se događaju, Lu.“. Ništa se ne događa. Ništa osim gomilanja teorijskih knjiga koje koloniziraju teritorij mog života. One rade to zavodljivo, granično znanstvenofantastično, kao pustinjaci koji hodočasteći mojom podsviješću otkrivaju važnim do tad potpuno sporedne prostore: reklame sredstava za čišćenje bez muškaraca, inflaciju serija o stilistički neobrijanim tridesetogodišnjacima, bahato-mizantropičnim genijalcima, samouke proizvođače torbica i naušnica, pobjedu performansa. Na jedan dan mogu biti što god želim, gdje

god želim, govori mi mrtva riba kroz celofansku halucinaciju. Glas s druge strane slušalice provjerava moju prisutnost. Dok priča konspirativne teorije ponestaje mi koncentracije. „U Zagrebu se već događa, pokrenut će se uskoro, i u Splitu se priča o tome…“, samo ovdje, samo kod nas još ništa. A ona želi znati poznajem li koga, bilo koga, ona bi me povezala s jednim tipom tu, koji me može povezati s drugim tipom tamo, to mora biti na nacionalnoj razini, razlaže, obrazlaže, jer samo na nacionalnoj razini može postati pokret. „Doživjet ćemo to“, kaže mi Ona, moja preostala splitska prijateljica koju sam tek po odlasku pronašla, u nekom harmoničnom hippie-snu na vrhu starog židovskog groblja, s pogledom na more i mislima u mraku i utjehama o utopiji za koju stvarnost nije sposobna. Nas dvije se obično ne vidimo mjesecima, ali jednom kada se nađemo uvijek otkrivamo kako smo se i odvojene razvijale u istim pravcima. Samo sam ja, bez ijednog dana radnog staža u knjižici promjena kakve želim poticati. Ona je aktivistkinja. U najboljem slučaju, ja mogu postati samo autorica. Automatski odlamajući riblje glave, okrećem se prema ekranu televizije. Tamo svira Julie London i Natalie Portman zavedena je maskiranim revolucionarom[3].

– Naučila sam čistiti ribu – kažem joj i pristajem.

 

* * *

Na licima u prolazu vidljiva je promjena klime. Lica u prolazu više nisu djelovala kao da samo prolaze. Među nama se već formirala mreža, stvarajući hipnotizirajući zvuk poput onog kojeg pauk proizvodi pred parenje. U protivnom bi ga ženka pojela. Kao revolucija. Na hodniku i među klupama, u parku ili kantini, pojedinci se samo povremeno pogledavaju kao članovi projekta Nered u Palahniukovom Klubu boraca. Danas navečer, poslije predavanja, okupljamo se na stepeništu fakulteta.

Sjedim u srednjem redu najmanje učionice i pokušavam ostati posvećena predavanju, još jednoj lekciji iz akademskog pružanja otpora dominantnim ideologijama. Znaju li oni što planiramo, jesu li svjesni što se upravo događa? Jesam li ja svjesna i je li svjesna cura pored mene, ispred mene, onaj dečko u zadnjoj klupi koji inače rijetko prisustvuje predavanjima? Zašto je tu? Dok neprisutna zapisujem natuknice koje postaju nebitnosti, povremeno olovkom prelazeći stranice i nastavljajući šaranje po klupi, primjećujem sitno sivu pojavu pored sebe kako me promatra. Promrmljala sam nepotrebnu ispriku kao da joj svojim ponašanjem izravno nanosim štetu. Zamahnula je visokim konjskim repom kao šibom i kažiprstom centrirala naočale nepopularnih okvira. Glave nataknute na dlan, podržane laktom, oslonjenog na klupu, nastavila sam gledati u nju, neugodno i nesuzdržano kako nikad ne običavam nikoga gledati. Možda sam joj poželjela reći nešto, bilo što bezobrazno, ali mislim da nikada nisam nekome ni rekla nešto uistinu bezobrazno. Nelagodnost nanesena drugome uvijek mi se vraćala kao bumerang. Drugi nije morao ni reagirati, niti registrirati moju uvredu, dok sam ja, u istom trenu izgovarajući, već žalila sve izgovoreno. Moje je sarkastične dosjetke grižnja savjesti prorjeđivala sporo, ali sigurno, onako kako starost jede kosu, ostavljajući samo glatku, golu lubanju. Bile su to ionako, prilično tanašne, slabašne vlasi. Sivkaste poput njezinih, prorijeđenih na rubovima čela, prorijeđenih od zatezanja u taj fašistoidno strogi, zaglađeni rep. Zbog ovakvih kao što je ona, pomislila sam, nikada se ništa neće dogoditi. Izgleda mi nešto mlađe, sigurno mudrije, pogađam i pedantnije od mene. Izgleda mi smireno.

Njezini pravilno podrezani nokti ne znaju da zubi postoje

 

* * *

Hladnoća još nagriza stepenište na kojem sjedimo. Bez krikova olujne kiše, bez iznenadnog paljenja sunca, proljeće je plašljivo. Sivo, sjetno i skulirano. Kao ona, dok neprimjetnija od zraka stoji zaštićena pod granama stabla, nekoliko mračnih metara udaljena od nas. Nas je svega dvadesetak, stisnutih na stepenicama pred glavnim odgovornim. Glavni odgovorni, on profilom pripada preteči lumberseksualaca, kariranokošuljaša, s prišivkama i primjesama proto-punk politiziranja. On stoji, ramena spuštenih, ruku uvaljenih u džepove, osvrćući se oko sebe nešto nonšalantnije od dilera. Mi svi znamo zašto smo tu, znamo što se događa. Znamo da je u Zagrebu fakultet okupiran, priča se da studenti u Splitu planiraju učiniti isto. Mi izlazimo prvo samo s porukom podrške, organiziramo plenum, postavljamo mogućnost blokade. Već sutra, dolazi čovjek iz Zagreba koji će nas podučiti procesu. Oni su, između ostalog, to planirali mjesecima, mi možemo samo preuzeti model. Ne organiziramo samo protest protestiranja radi, u pitanju nije tek cijena našeg obrazovanja. U suštini stvari je borba protiv sustava. Sirovog, tržišno-orijentiranog, klasno-polarizirajućeg, vrijednosno-degradirajućeg sustava.

 

* * *

Da ti nešto posve iskreno priznam, najdraža Liberta, iz postojeće perspektive koju mi je život pripisao kao naočale kratkovidnom čovjeku, ja stvarno sumnjam u svoju tadašnju sposobnost, da razumijem što sustav uistinu jest. Ja to ne razumijem ni danas. Ponuđeno mi je dovoljno distrakcija i sve sam ih prihvatila. Progutala sam kao bombon razne simboličke slastice, sve karamelizirane kritike, polizala sve tople umake s tanjura teorije, proždrla mnogo masnog mesa misli. U kuhinji kapitalizma, pak, nisam bila. Da želim kritizirati ili komplimentirati jelo, glavnog kuhara, izgledno je, ne bi bilo. Ja sam hranjena gotovim, konzerviranim proizvodima i kao takva bila sam kuhar, konobar i konzument, sve u jednom. Kako je to, draga moja L., jedna dosadna spoznaja za moju iznimnu intelektualnost! Ali, kada o tome malo razmislim, te namirnice su bile prilično jeftine i ja sam jela, o koliko mnogo – šećera.

 

* * *

Do sada se nisam naučila nositi ni s brojnošću ljudi kao ni s pripadajućoj joj bukom. Ali jutros se ta brojnost rasporedila ravnomjerno kao neki utjelovljeni zakon prirode kojeg pomalo poistovjećujemo s božanskom intervencijom. Poznavajući svih podjednako površno, plovila sam od jednog do drugog otoka ljudi, reljefa od jakni i raslinja kose. Zaustavila sam se kod delegata iz Zagreba koji je smiješno stonirani hippie stereotip. Spor, lelujav i zamoran.

– Dogovor u maloj zgradi – šapće anonimno lice prijateljski mi dotičući rame.

Mi smo bili među brojnijima. Naš razred. Uvijek smo ga zvali razredom, zbog odvojenosti od svih ostalih i atmosfere posebne privrženosti koja se u toj odvojenosti okamenila. Izolirana unutar već izoliranog kolektiva, osjećala sam simboličku pripadnost, podrazumijevano poštovanje, sigurnost u svojoj osamljenosti koja me ni na što nije obvezala. Supostojanje je bilo lako i lagodno kao šetnja uz more. Ovakav odnos lišio me poznavanja pikanterija o nečijem prekidu, obrazloženja nečije obiteljske sramote, štoviše, dakle, zapravo, nisam im znala ni imena kućnih ljubimaca ni od čega su ih spasili. Zato sam saznala sve o njihovim profesionalnim interesima i ideološkim opredjeljenjima, umjetničkim inspiracijama i kreativnim nastojanjima. Dobila sam na poklon sve njihovo najbolje. Svu strast iscijeđenu iz života kao svježi sok od naranče. Osim toga, ta su nas diplomatska druženja disciplinirala, naučila su nas prepoznati i raspodijeliti snage i slabosti, obrazovala nas na planu preuzimanja odgovornosti i svirali smo zajedno kao dobro usklađen orkestar. Plan rada uskoro je dogovoren u najmanjoj sobi najmanjeg dijela zgrade. Nije nas osobito mnogo bilo ovdje, dugo ovdje nećemo ni ostati. Uznemirujući zvuci stižu s druge strane našeg stožera. Slušam buku i zamišljam, hodnikom bi moglo kao u kokošinjcu, poletjeti i perje. Izlazeći iz učionice, pred vratima me zatiče ista ona siva sjena koja me posljednjih dana prati nekom sugerirajućom slučajnošću. Ali slučajnosti, da bi bile sugerirajuće, moramo prvo prepoznati, a ništa u njezinom držanju ne pokazuje da me primjećuje, kamo li prepoznaje. Njoj sam ostala nevidljiva. Luđačko ponašanje kakvo sam pred njom pokazala dan ranije nije bilo dovoljno upečatljivo da bi se zadržalo u njenom sjećanju tih dugih dvanaest sati. Gledam ju jednako drsko, još direktnije nego što sam to učinila prvi put. Tek nakon nekoliko minuta zaista se uključujem u audio snimku, po prvi put čujem što govori i misli. Ona se s našim planom ne slaže. Ovakav je pothvat, bez konkretnog nacrta, jasno postavljenih zahtjeva i prethodno proračunatih mogućnosti, uzaludan. Kao takav, za posljedicu može imati samo frustraciju naknadno nagomilanih, prethodno odgođenih obaveza. Jer mi želimo zaustaviti sve –  predavanja, seminare, konzultacije, ispite –  i učiniti ovo prostorom političke borbe.

– Kakve političke borbe?! – urlala je.

Kako toliko bijesa uopće prođe kroz tako tanašno grlo? Toliko traumatično treštavo, gotovo teroristički. Ona je samo primjer koji se pojavio prvi, kao naznaka problema, kao prva rupa razuma kroz koju će najslabiji pasti ravno u ravnodušje. – Sjedni s nama, ovako se nećemo dogovarati – izišlo je iz nevidljivog grla, smirujuće kao sedativ. Osim lakoće kojom je lebdio oko nas, glas je još i poznat. Osam sati mučnih magistralnih zavoja, iz Dalmacije ju je dovelo ovdje. Jer ona mora biti tu, tamo i bilo gdje, gdje se bilo što događa. Ona će uzeti ovo znanje koje se sada nama prenosi i odvesti ga u svoj Split. Zove se Breza. Moja telefonska dojava iz sad već dalekog mi doma. Zagrlila sam je onako kako zamišljam da se arhetipski muškarci-ratnici grle, preživjeli i pronađeni nakon borbe. Znojni, poderani i krvavi, s gomilom gustog dima i u pozadini plamteće vatre. Kako mi je žao što ona i ja sada nemamo svoj vlastiti popreferencijalni plakat kojim možemo svoje prijateljstvo omotati, hermetično kao u neprobojni celofan, znamenito kao zastavom.

 

* * *

Bila je to Breza koja mi je javila o tvom dolasku Curama. Nije nikakvo čudo što logikama mikrokozmosa pronalazimo samo najromantičnija objašnjenja. Onako kako je Jung to radio, zamišljam, sada da me čuješ dodala bi. Slučajnosti su sjajne i zasljepljujuće kao bljesak. One su  sudar koji oko sebe podiže prašinu nevjerojatnosti. Svaka silnica, otkud god da dolazi, gravitira ka svom stožeru. Tko zna koliko će nas još pojedinačnosti povezivati prije no što se pronađemo opet. Za sada je Breza ta koja mi piše: „Liberta nas pretvara u reprezentativni uzorak alternativnog ekonomskog sustava. Ali, slušaj! Odbija droge, cugu i cigare, dakle, strejtara maksimalna, mislim da je to neka mantra. Kul je to sve, stara, al’ rekla sam, da vidim malo s tobom. Šta ti kažeš o tim njenim ‘istraživanjima’?“ Ovo je, nesumnjivo, još jedna od nebrojenih tvojih transformacija. Uvijek si me impresionirala svojim preinakama i pamtim, još sam za blokade to bila primijetila, kako ti se visoko stegnuti rep postepeno opušta kao pijana princeza.. Je li to bio tvoj zakašnjeli pubertet? Ni moj se nije pojavio u zakazanom terminu pa se zato još uvijek pretvaram kako samo odrađuje prespavano. Možda i ostane ovdje, kod mene i sa mnom zauvijek. Još uvijek me običava probuditi usred noći, taj pubertet, s popisom redovito neprovedivih planova… Onako kako si me ti tada budila, a ja sam, kao u kakvom sitcomu, ustajala iznenada, zakucavši glavu o klupu pod kojom sam spavala. Buđenja nikada nisam voljela dovoljno da bih im se, ma i pod kakvim okolnostima radovala. „Nisam se ni kao beba budila“, pamtim, pričala sam ti onda. Ni jedna od mojih primordijalnih potreba nije dosezala fantastičnost sna, ni do ramena. Roditelji su u tome pronašli razlog za pozivanje doktora. On je bezbrižno blagoslovio moju ljubav prema snovima i poručio im samo:“Pustite je“. Moja je najveća želja, od tog sjećanju mi nepoznatog dana, samo ga još jednom prespavati. Danas, kada si konačno to mogu dopustiti, ne mogu zamisliti ništa depresivnije. Sada se budim teže nego inače, uglavnom zato što toliko malo i loše sanjam. I ma koliko mi ta aktivnost buđenja bila nemila, omilila mi se s tobom. Znala sam da donosi neku novu strunu koja će me sačuvati od dosade, izvući iz mene same, probuditi. Pretpostavljam kako ćeš naći dovoljno zanimljivosti u ovim pismima iz prošlosti, jednom kad do tebe dođu. Breza me također obavijestila o tome kako si se poštedjela primanja svake pošte, pa su sad moji strahovi značajno smireni. Ja ću ti pisati svejedno, svako toliko, jer previše mi toga pada na pamet u ovom praznom prostoru da bih to samo za sebe sačuvala. Od stvarnih događanja želim ti samo saopćiti ovo: danas sam se, osim za posao konobarice, privatne asistentice, tajnice, distributerke kozmetičkih (i prehrambenih) proizvoda, prijavila i na posao dadilje. Kakav sudar svjetova bi to mogao biti? Donesi mi koju misao o tome, jednom kad te krene. U međuvremenu, bila nam blagoslovljena psihoanaliza, neomarksizam, bioenergija i Hrvatska.

 

P.S. Molim te obrati pozornost na gore priloženu i proširenu gradaciju pridjeva uzaludan. Potrudila sam se.

 

* * *

Bradata punk-prišivka stoji na čelu katedre, rame uz rame prišivena mu stoji i njegova akademska inačica. Andrea je to. Andrea, s kojim na satu često polemiziram u ravnini najnezabavnijeg programa političkog sadržaja, ali s toliko mnogo perspektivnosti. Ta riječ, perspektivnost, krivi nam kičmu kao teret predebelih knjiga na leđima najmanjeg osnovnoškolca. Njegova djevojka Saša sjedi do mene i pitam se, osjeća li ponos dok ga gleda za tom katedrom, kao nekakvog „managera za marginalne“, sjećam se, jednom su nas tako nazvali, negdje daleko od naših ušiju. Čitam popis sastojaka s omota mliječne čokolade koji upozorava na tragove kikirikija. Slijepljena sam u rulji radoznalih koja puni prostoriju od prve do zadnje klupe, zida, sve do hodnika, nagurani su i na vratima. Ja sam tragovi kikirikija. Punk-prišivka, izbjegavajući svaku populističku uzbuđenost kao kamione na cesti, vozi svoje parole super-junački, kao Bruce Wayne na domjenku, kao Batman za siromašne. Minimalističan u svom izlaganju i suzdržanog afekta, govor prepušta Andrei koji zaposjeda pozornicu kao da mu je prirođena. Njegovo je držanje uspravno i njegov je ton istovremeno topao i odlučan, kao da je godinama treniran samo za ovaj trenutak, kao da je cijelu vječnost proveo vježbajući samo za ovaj dan, kada će se ustati i pozvati nas na revoluciju. I ostaje mi samo nejasno…ako smo dogovarali ovo tek jedan dan i razgovarali o tome prije nismo – kada si, kako si, otkud si, izvukao sve te istine za koje se sada lovimo kao za konop spušten u bunar naših najvećih briga? Ali, moja pitanja promijenila su svoju prirodu kao plastično operirana starleta. U sekundi su postala bogata, nabujala, ona više nisu glasila, Zašto smo uopće tu, već zašto tu nisu i svi ostali? Borba za besplatno obrazovanje bila je borba za izjednačavanje prilika i mogućnosti, povratak čovjeku pripadajućih vrijednosti. Protestiranje protiv same prirode sustava. Besplatno obrazovanje postalo je fokus, simptomatičnost problema jedne skupine pokazalo se osnovom postavljanja dijagnoze društva. Blokada je jednoglasno izglasana.

Odgovornosti se dijele. Dok među prstima prevrćem omot čokolade, čujem svoje ime predloženo za zapisničarku. Ja sam prva ruka medijske sekcije. – Pristajete li, kolegice, biti zapisničarkom? – Pristajem. Negdje u pozadini, blijedi dlan praćen dovikivanjem izdvaja se nad mnoštvom kao zastava predaje. Prilazi, sablasno me dotiče s leđa dok joj se okrećem, još uvijek hipnotizirana.

– Mislim da mogu biti od velikog doprinosa medijskoj sekciji – rekao je sivi miš, rekla je moja sjena, rekla je Liber ta i pružila mi ruku. Kao iskrivljenu žicu vješalice, omotala je svoje prste oko mojih i nisam je stigla pitati koji je bio trenutak u ovom ganutljivom govoru koji ju je potaknuo da nam se pridruži. Samo sam, kao i dan prije, kao i čitav dan danas, gledala u nju s organskim gađenjem i bez velike pristojnosti povela je sa sobom na najviši kat zgrade. Pušimo na krovu fakulteta, ne izmjenjujući riječi. S pogledom na sobe mladih teologa, mašući licima koja se ne pojavljuju, pokazala bih im srednji prst, postepeno i s puno dječjeg bezobrazluka, kao Kate Hudson iz autobusa, kao Kate Hudson koloni srednjoškolki uz cestu, u Koraku do slave. Možda iz zavisti. Oni imaju samo jednog Boga, a mi smo naviknuti mijenjati oltare kao čarape. Pitam se, koliko će ova borba još ostati svetom prije no što nas presvuku u pripadajuća nam odijela?

 

* * *

Nikada nisi bila dovoljno sentimentalna prema tom vremenu, Liberta. A bez tog vremena ni nas ne bi bilo… Ni noći, improviziranih ležaja pod klupama, ni prolijevanja kave, vina i mrvica hrane dok u jedan sat iza ponoći glumimo redakciju, ni trash kinematografije u sneno popodne dana bilo-kojeg. Sve te ovdje čeka, u našem romantično pokislom gradu, nemoj zakasniti! Pušimo pljuge i radimo neslušljivo-nesnošljivu kompjutersku glazbu, spavamo po tuđim sobama i jedni po drugima, izmišljamo scenarije za sitcom kojeg nećemo snimati, zamišljam, po sedamsto pedeset i šesti put Laurie Anderson objašnjava nam nešto pametno o ženama i novcu, pritom pomalo i plešemo, negdje u pozadini Chevy Chase lipsynca Paula Simona, zaključujemo kako Paul ima neotkriveni smisao za humor. Još uvijek te čekamo, nije se promijenilo toliko toga. Samo što teže nalazim taj smisao za humor sada. Prije sam voljela sve razbijeno i pokvareno, a malo sam i ja razbijena i pokvarena sada. Moj sadržaj, oslobođen kroz prebrojne mi pukotine, raspuhao se  kao pepeo u pepeljari. Skupa sa svakom pričom koju smo pušile. Konačno prazna, i sama se ponekad sramim zanosa koji me tada punio poput zraka. Posramim ga se s primjerenom dozom nostalgije prema vremenu kada smo si još mogle veličati važnosti svojih vizija, kada smo bile dovoljno male da se same sebi činimo divovskima. Činjenica da je u meni još živjela i ritala se vjera dovoljna je da napuše te slike i skrasi u njih sve moguće sentimentalnosti.

Ali, vrijeme se rascvjetalo, a onda i raspršilo preda mnom kao željom raspuhalo paperje maslačka. Zaželjela sam, svaki do i jedan put, samo da zastane. Ustrajući u svojoj želji, vrijeme je pored mene tek prošlo. Ravnodušno i samoživo, kao bilo koji prolaznik. Kao riječi koje je neki pisac prije mene potpisao. Nikada više neće biti moje. Svaki put kada mi tako ukradu misao oni su se samo prošvercali ispred mene u redu. Kao da se neko vrijeme ubacilo i sada će, s vrećom punom dobrih ideja, prije biti pušteno u svijet. Nisi li primijetila? Mi smo generacija ljudi redovitih samo u svojim zakašnjenjima.

 

* * *

– To je samo medijski izvještaj –  kaže mi Liberta, bahata i bezbrižna u svojoj samouvjerenosti – ali izvještaj sastavljen ciglama velikih riječi, riječi poput: dezintegracije, diferencijacije, falsifikacije, emancipacije.

Nastavlja nabrajati, kriveći se oko mene kao klaun kojeg se dijete još i boji. Uostalom, ne čini li ju, pita me retorički, korištenje upravo takve terminologije kulturologinjom?

– Ne, ne čini.

Prvoloptaška pogreška svih nas koji smo kompetenciju naučili dokazivati kriptografijom. Razumiješ li me? Ne. Tako je. I što ti to govori? Ja posjedujem znanje. Ti ne. Ti stoga slušaj. Ali ne slušaju. Ne zanima ih. Publiku je potrebno uvjeriti u nešto, a ja nikada nisam uvjeravala nikoga ni u što. „Zašto?“, pita me, ona koja je cijelu srednju školu provodila na debatama gdje danas, tek godinu dana po njenom završetku, debatu i podučava. „Uvjeravanje podrazumijeva primjenu sile“, bila bih joj rekla, ali nisam. Uvjeravanje podrazumijeva prisilni prelazak na samo jednu od dviju ili više različitih strana, a ja vjerujem u istinu između perspektiva. Sve je centralno uvijek tečno. Sve centralno je uvijek u toku. Uvjeravanje je i pitanje dominacije, a ja sam tek nešto dominantnija od vanilije. Ona je tanko narezana kockica tamne čokolade punjena pepermintom.

– Ionako se ne potpisujemo osobno – ponovila je, preuzimajući tastaturu – Anonimnost je imperativ – kaže, dok laktom prekriva pogled na bilježnicu iz koje prepisuje. Odlazi kupiti novine, ja napisano moram samo poslati svim medijima s popisa. Popis je pozamašan. Zadatak nije osobito zahtjevan, jedino što ne smijem učiniti jest poslati izvještaj s privatnog maila.

Poslala sam izvještaj s privatnog maila. S njenog privatnog maila koji je, zajedno sa službenim, ostavila otvorenim. Ona je na to odmah posumnjala. Provjeravajući odlaznu poštu službenog maila ne pronalazi ništa.

– Poslala si?

– Jesam.

– Nisi. Nema ga. Nema ga u odlaznoj pošti.

Miješa kavu u plastičnoj čaši, plastičnom žlicom i okreće se, obrva sudarenih kao automobili na cesti koja vodi direktno u sumnju.

– Nisi ih valjda poslala s privatnog maila?

– Nisam. Nisam toliko glupa.

Jesam. Toliko sam glupa.

Predavanje o ugroženosti privatnog identiteta organiziralo se u učionici 202, i ovdje u prizemlju, meni osobno. Trajalo je dugo i stigla sam se zamalo rasplakati triput. Bila je to impresivna izvedba majstorskog multitaskanja. Liberta je simultano slala isprike i spolno općila sa svim svecima, životinjama i članovima moje obitelji.

Organizacija kakvu smo ovdje stvorili ne proglašava vođe, obaveze se rotiraju, uloge izmjenjuju, nitko ne ostaje ni na kojoj poziciji fiksno. Osim nas. Medijske sekcije. Plenum bi nas, kao centralna točka večeri mogao odvojiti jednu od druge, učiniti da zaboravimo jedna na drugu ili samo; ona na mene i ja na medijski izvještaj. Tako bi moglo biti, kada plenum ne bismo vodile Liberta i ja.

 

* * *

Ma koliko o tome razmišljala, još uvijek ne znam što se dogodilo te večeri, između nas i svih tih ljudi, između tebe i mene, da si me po završetku svega zagrlila. Popele smo se za katedru bijesne jedna na drugu, a do kraja plenuma bile smo najbolje prijateljice. Bila je to ista ona večer kada je Doktorica pozvala Brezu na cugu s premijerom, kada je murja patrolirala oko našeg fakulteta kao da je leglo narkomafije, kada smo, nadrogirani nazorima i nesanicom, vadili baterije i kartice iz mobitela. Preživljavajući na doniranim pekarskim proizvodima, ti i ja smo halucinirale hranu i razmišljale o receptima. Ti si uvijek voljela šminkerska jela, pjenicu od celera i kolače od batata, kuhala si mi zapečenu palentu s maslinama u umaku od gorgonzole. Sutradan, prije onog najvećeg dvorišnog plenuma, otišla si kući i skuhala mi večeru. Jele smo iz plastičnog tanjura, s plastičnim vilicama i plastičnim noževima, a našim su plastičnim čašama još nedostajala samo nespretno napisana imena, kao na dječjim rođendanima. Andrea i njegova djevojka Saša, Breza, Punk-prišivka, ti i ja i toliko teorija zavjere koje smo si pod pokrivačima pričali kao klinci u kampu. Pričala sam vam o Curama koje su dolazile kod nas, toj grupi nevjerojatnih žena odgriženih od civilizacije. Priča o njima bila je puna pretjerivanja, laveža, montaže i muzike. Soundtrack ovog scenarija zasićen je zavijajućim zvukovima domorodačkog Zapada. Oko nas plešu prikaze i pomiješane su priče, priče o kapitalizmu i kolonizaciji, proizvedenim potrebama i neostvarivoj žudnji. Želim snimiti svaku scenu i puštati je sebi kasnije, kao kino-projekciju.

Rekla sam ti, puna sam teorije, L., tek sada bih pisala i pisala sam, po noći pod klupom, dok si ti gledala Stravu u Ulici Brijestova[4], s krikovima djece umrle u snu. Kako izvrstan koncept je to bio, „djeca umrla u snu“ mislila sam, pisala sam, sjećam se.

 

* * *

– Ja sutra odlazim.

– Gdje odlaziš?

U Italiju odlazi. Internacionalno okupljanje, riječ koju nisam čula, riječ koju nisam čula. I ostavlja me samu.

– Nećeš slati izvještaje s privatnog maila?

– Neću.

– Dobro. Donijet ću ti nešto.

Donesi sebe natrag, vrijeme koje moram provesti sama ne znajući što radim, donesi čokoladu.

– Napiši nešto najbolje dok me nema.

Posljednjih smo dana toliko pisale zajedno. Ne samo izvještaje, sad već i skice budućeg kulturološkog časopisa, moj novi teorijski tekst, njezin stari, možebitne romane i kratke priče, poeziju ponekad. There’s a pill in my mother’s milk, drogirana smo dojenčad. Njezina majka već dugi niz godina pije tablete, rekla mi je to sinoć prije nego što je otišla. Sjedile smo na jednoj od klupa iza zgrade fakulteta i mačke koje je žena izvodila na uzicama, kao pse, obilazile su nam noge.

– Zašto?

– Jer je uvijek išla lakšim putem, onim sigurnim.

– I te tablete su, čini mi se, lakši put.

– Za nju, najteži. Konačno priznanje gubitka svake kontrole. Prije je sama sebi pomagala pisanjem.

– Prije čega?

– Prije mene, valjda – odgovorila je, na izlazu, namještajući na ramena svoj teški kožni ruksak pun knjiga koje ni ovih dana ne zaboravlja čitati. O čemu je pisala tvoja majka, pitala bih je, dok se vrata za njom zatvaraju.

 

* * *

A kako su samo lijepo pisali o nama tada, Liberta! Prekrasne pohvale o angažiranosti, srčanosti, artikuliranosti. Pisali su tako prvi tjedan, drugi tjedan i sve što radimo su pratili. Prvi tjedan revolucionari, drugi tjedan aktivisti, treći tjedan: krpelji, pijavice i socijalni paraziti. Kako su se brzo zasitili, kako smo im brzo postali dosadni, kako smo lako zasmrdjeli u svojim sintetičkim kostimima koji upijaju znoj zanosa. On probija kroz naše nove kože kao kuga.

 

* * *

Od prvog zajedničkog vikenda do ovog zadnjeg koji provodimo u blokadi, svaku nedjelju jedemo s Libertinim roditeljima. Sva jela dolaze u sljedovima postepeno pojačanih obima i okusa.

– Nekoć je navodno za svako jelo imala i odgovarajuću glazbu koju je morala slušati dok ga priprema i kasnije poslužuje. Gulaš je spremala isključivo po kiši. Punjene paprike i sarme samo subotama, neovisno o vremenu, a za najvećih vrućina uvijek peče meso. Ljeti jedemo najviše pečenog mesa – šapće mi Liberta o svojoj majci, svaki put po informaciju, kad god se ova ustane sa stola.

– A ribu?

– Ništa ribu. To smo jeli samo po restoranima.

Dok mi serijski niže slike svoje majke kao zamišljenim projektorom, primjećujem njezinog starog kutkom oka. Promatra me onako kako se promatraju mladi mužjaci, prvi put predstavljeni poglavaru Loze. Početna tišina pravilno je prekidana, približno svake dvije do četiri minute, nekim novim, a s prethodnim nepovezanim pitanjem. Uglavnom su to kataloški klasici poput: „Čime se Vaš otac bavi?“ (ne znam zašto očekujem da će me osloviti s James, ili tako nekim, u svakom pogledu nepripadajućim mi imenom), „Koju je školu Vaša sestra završila (James)? Volite li prirodu?“ Njezina nas majka, pak, obje časti ravnomjerno raspoređenim ravnodušjem, odmjereno i profesionalno neprisutna. Kao da će istu ovu hranu sutra servirati nekim drugim, bilo kojim licima. Pričala bih s njom više ili uopće kada bi barem nešto u njezinom ponašanju pozivalo na razgovor. Zapravo želim s njom pričati. Želim je pitati što misli o svemu ovome, što misli o našoj revoluciji. Za sada ostajem nijema i bezrazložno joj privržena. Zamišljam je kao onu čije bih priče slušala sa suvozačevog sjedišta, dok bi joj vjetar bacao narančastu kosu posvuda pa i na breskvaste obraze. Libertina majka nije tek elegantna. Ne bih mogla reći: „Njezina majka prinosila je tu hranu tako elegantno“ ili „Njezina majka sjedila je pored prozora s tolikom elegancijom“. Elegancija je za mene uvijek bila Disney-svijetlo-plave boje i ledena. Skliska, jer elegancija neminovno nalikuje klizanju. Izvedena s lakoćom, iz zadovoljstva u ravnodušnosti. Gracioznost je s druge strane svijeta. Sentimentalna, ali staložena kao bablje ljeto. Tako ona i govori, jednom kada konačno progovori, obično je to u trenutku u kojem netko pokaže interes prema nekom njezinom predmetu u prostoriji:

– Tu sam knjigu čitala u jesen 1997. Kolegica i ja dan ranije otišle smo iz kancelarije ravno u kino. Tada sam već prestala ić’ u kino pa se tog konkretnog odlaska, sjećam.

– Tu lampu kupili smo na proljeće 2001. Znam to, jer smo selili to proljeće i pri selidbi smo razbili maminu lampu. Novu lampu kupovala sam jako ljuta.

Pamtila je svaku pojedinost svoje prošlosti, genealogiju čitavog obiteljskog stabla, pripadajuće im političke i ekonomske prijepore, društveni kontekst bilo kojeg doba, a prenosila mi je sve to Liberta, kao sportski komentator. Pored svega toga, lako ju je ignorirati. Ako kojim slučajem i progovori, vrlo je vidljivo da se zapravo obraća sebi, podsjećajući se na to kako joj glas zvuči. Prema kolekciji starih VHS kazeta, čini se poredanih po bojama, „Majka ih, četvrtog travnja svake godine organizira po nekom drugom obrascu“, voli prvoklasne filmove strave i erotiku ranih devedesetih. Knjige o psihoanalizi, kaže, nije takla dvadeset godina, ali svojedobno je jednu od njih prevela. „Bilo je to u zimu 1983. Trebalo mi je za to mjesec dana“. Tada se još nisu poznavali. Tada su njihove kolekcije knjiga živjele potpuno odvojene živote. Njegova je, već odavno, značajno nadmašila njezinu. Kolekcija je to krcata nepoznatim mi imenima, i svako je kultno i o svakom će mi on, jer ne može si pomoći, sve objasniti. On si oko maločega može pomoći. Pomoć njemu niti ne treba. Ona je potrebna svima ostalima. Svima ostalima oko njega. Potamanili smo sve pečeno, slistili sve slatko, slijedi ciklus kava i cigareta.

– Sa šezdeset osmom vas uspoređuju – kaže otac.

Mi nismo šezdeset osma.

– Onda s Hrvatskim proljećem.

Mi nismo nikakvo Hrvatsko proljeće. Što smo mi bili?

Dobro, dobro, razumije on, kaže, želju za originalnošću i objasnio nam je on, petljao nešto o važnostima duha, zapadnjačkom pitanju individualnosti i utjecaju kompetitivnosti, ali i o strašnim uvjetima globalizacije, iako je proputovao čitav svijet, nekoliko puta se virtualno selio u Maroko, San Francisco i bilo koji dio Indije, ali, da, što smo ono rekli, konzumerizam? Dok govori, Libertin je otac bez ikakva reda i kompasa, kao da netko nasumice čita paragrafe iz neke loše zbirke eseja ili nestručnih motivacijskih poruka koji bljeskaju s Youtube ekrana kroz pozadinu od mačića, cvijeća i nezaobilazno zalazećeg sunca. Mislim da mi se ne sviđa Libertin otac.

– Originalnost je evolucijska valuta – rekla je njezina majka, vraćajući šlag frižideru i nastavila prati suđe.

On ne pamti kada ju je prvi put vidio.

 

Libertini roditelji isti su kao moji roditelji. Njeni roditelji, doduše, nisu pripadali potpuno oprečnim socioekonomskim uvjetima, a moji jesu. Njeni roditelji nisu bili neusklađenih ambicija, planova i interesa. Moji jesu. Njezini roditelji izgledali su kao pravilno posložene police s knjigama, istovremeno žanrovski grupiranim i abecedno poredanim. Moji nisu. Njeni roditelji, pronađeni u savršeno sivoj zoni ideološke neutralnosti i političke nezainteresiranosti, srodnih kulturoloških preferencija i bioritmičkih usklađenosti, svejedno su bili isti kao moji roditelji. Suputnici koji se podsjećaju jedino na vlastitu samoću.

 

* * *

Andrea i Saša, Liberta i ja, stajali smo u ponešto prorijeđenoj gužvi u predvorju revolucije i pratili kako se prazni. Umor nije samo suprotnost velikom entuzijazmu, on je i njegova posljedica. Svi su ti zabrinuti i ne tako davno zaneseni ljudi, još hodali hodnicima i punili prostorije, s naborima na licu koji su sada recitirali neka drugačija raspoloženja. „Proglašavaju ovo terorom manjine nad većinom“, kažu, nije to demokratski, sad je već i protudemokratski. Kažu, „Borbe za znanje, a ovaj izgubljeni mjesec znanja, prestanka rada fakulteta, tko će to vratiti studentima?“ čitala je naglas Saša, s laptopom u krilu i Andreinom glavom oslonjenom na svom ramenu. Nevidljivog ostatka tijela, izgledao je kao njen sijamski blizanac.

– Nismo li samo dva tjedna ranije bili hvalevrijedna društvena pojava, dokaz kritičke sile, heroji neke vrste?! –  vikala je već. Grandiozno gestikulirajući, slučajno nas je zalijevala otvorenom bocom vode. Kao da nas krsti svojim kritikama.

Sigurno jesmo bili poseban popularni proizvod. Sočni hamburger. Nova dizajnerska kolekcija. Mi progresivni, uvijek socijalno osviješteni, studenti i studentice filozofskih fakulteta (svijeta). Pišem svoje teze po komadu kartona i Liberta mu drži drugi kraj da se ne savine i propadne mi niz koljena.

– Gdje ti je bilježnica?

– Potrošila sam je.

– Laptop?

– Prazan.

Naslanja mi glavu na nogu poput psa i pita me, što mi moja majka kaže o svemu ovome? Liberta i ja, potaknute mojim poznanstvom njezine, zadnjih smo dana često pričale i o mojoj majci. Ona je, moja majka, bila politički aktivna od svoje šesnaeste godine.

– A, tebe sada ne podržava?

– Mene sada ne.

– Što misliš da se dogodilo?

– Štajaznam. Život?

 

* * *

Bio je to samo omanji društveni događaj, L., event ako želiš, dosljednije je, kao bilo koji drugi, možda produžena verzija najobičnijeg vikend izlaska, politički prijevod svačije ljubavne priče ili tek nešto kompleksniji vid klasičnog nam konzumerizma. Naša je revolucija brzo postale još jedan popularni proizvod na polici društvenih događanja. Kao i mnogi popularni proizvodi, postali smo i Ono što brzo dosađuje. Pitala si me: „Misliš li da ćemo ikada živjeti u John-Lennon pjesmi?“ Ti nisi, kao ja, znala diskografiju Beatlesa na pamet, ali si voljela Lennona, jedinu bubu među njima koju sam zvala Smrdljivim Martinom. Ja nisam voljela Lennona, L., ali volim tebe. S tobom bih živjela i u narodnjačkim napjevima, a da čujem čistu punokrvnu klasiku. Onakvu kakvu smo slušale, svaka uz svoju knjigu i pod najdebljom dekom, u kišovito nedjeljno popodne. Pomislila sam tada, to prvo jutro koje sam se, umjesto na podu fakulteta probudila u krevetu i ti si čitala Novi list s pripremljenim popisom pitanja koja ćeš mi odmah po buđenju postaviti, pomislila sam: „Ovako mogu.“ Izbjeći ćemo sve klasične zamke života, sve tradicionalne kostime koji su nam preveliki ili premali. Ostavit ćemo djecu u vrtiću i muževe kojih nema, mame druge djece i mame naših muževa, roditeljske sastanke, čestitanje Božića ateistima, Uskršnja jaja i rođendane. Tvoja majka je i tog jutra stajala nad skriptom svojih starih radova i pušila život kroz prozor. U kuhinji se krčkao ručak i muž je bio vani, Vh1 Classics eklektično je vrtio stare spotove.

Izbjeći ćemo ovo. Pitala si me o čemu razmišljam, odgovorila sam ti, o svemu ovome. O skicama smisla. Rekla si mi da zvučim kao tvoja majka kada kažem skica smisla ili upotrijebim bilo kakvu, takvu sintagmu. Potom si me podsjetila na vlastitu sklonost zanošenju i sugerirala mi da prebacim u drugu. Bila si za mene jedno veoma kompleksno kameleonsko stvorenje, Liberta. Onakvo kakvo se, s iznimnom elegancijom, onom hladnom, Disney-plavom, kliže po svim krajolicima. Ja sam, s druge strane, vrlo teško napuštala svoje jazbine, svoje sive sobe uokvirenih uspomena. Sva mi je pobuna ostala u prstima.

Zato nam uvijek ostaje pisanje.

 

* * *

Jutarnji sati za mene običavaju biti produženi osjećajem neprobojne pospanosti. Kavu ne pijem. Pušim, jedem, govorim i, općenito, ponašam se tek poslije pet popodne. Osam je sati ujutro, vrijeme kada Doktorica drži većinu svojih predavanja. Ja spavam otvorenih očiju za stolom u našoj šarmantno socijalističkoj kantini kada čujem svoje ime, prodorno i puno kako ga sama ne bih nikad izgovorila.

– Mi smo razgovarale, prije nego nam se ovo sve dogodilo, nismo li, jedan dan u mom uredu? To ste bili vi? Materijalistički nacrt nesvjesnog? Izvrsna konstrukcija, tko bi zaboravio takvu konstrukciju.

Gestikulacijama prigovarajući zbog dima i buke, izlazi na hodnik i ja idem za njom; pridržavajući mi vrata, oslanja drugu ruku na moje rame i ostavlja je tamo nepotrebno dugo. Razmišljajući o radu koji piše, i s poteškoćom da ga privede kraju, prisjetila se jednom prigodom, prepričava mi, teksta koji ju je izuzetno isprovocirao.

– Bio je to, pretpostavit ćete, vaš tekst, kolegice. Međutim, sve više mu se vraćajući, raspravljajući s njim i u konačnici, potvrđujući ga, ja vam moram priznati kako je bio odgovor točno na ona pitanja koja sam izbjegavala postaviti i koja su, jasno je, bila točno ona pitanja kojima sam, kako se kaže, okretala drugi obraz. Problem će vas uvijek stići, to svi znanstvenici znaju. Vi ste, čini se, riješili moj. Ja vam se, uvrštavajući to u svoja daljnja istraživanja, kao autorica ipak moram nekako iskupiti.

Šetale smo tim hodnikom, dugim i zasićenim ljudima, kao prilikama. Taj sam trenutak dok je trajao već crnobijelizirala, možda, sepijalizirala, uokvirila mu bijele rubove kao na starim fotografijama. Negdje ispred nas, nalazi se bogata privatna biblioteka, boca viskija u starinskom stolu za alkohol iz kojeg, kao stablo, raste Globus. Jutro je najbolje vrijeme za halucinacije.

 

– Sjednite se slobodno – za moju stolicu, rekla je. – Ta ista stolica bi, jednog dana, mogla biti i vaša.

 

 

BILJEŠKE

 

[1] Christopher McCandless (1968.-1992.) bio je američki pustolov koji je po završetku fakulteta otišao u potragu za jednostavnijim i prirodnijim načinima života. Njegovo je tijelo pronađeno nakon manje od četiri mjeseca. O njegovom životu u divljini John Krakauer napisao je knjigu Into the wild (1997.), po kojoj je deset godina kasnije Sean Penn režirao istoimeni film.

[2] The Bear that Wasn’t je dječja knjiga iz 1946. koju je napisao Frank Tashlin, a po kojoj je Chuck Jones 1967. režirao kratki animirani film.

[3] Referenca na film V For Vendetta (James McTeigue, 2005.).

[4] Nightmare on Elm Street (Wes Craven, 1984.).

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.