Troslojne posteljine | Dunja Matić

NEPREVODIVA IGRA RIJEČIMA

 

Začeta sam u procesu selidbe. U pauzi od spremanja novog stana, to dvoje ljudi napravilo je jedan sasvim novi nered. Crtica je to iz predpostojanja koje se uvijek prigodno prisjetimo kad god se ponovno selim. Selila sam se toliko puno puta i previše i treba mi uvijek isto toliko puno i previše da se određenom prostoru priklonim. Kao nezahvalnu biljku ne može me se samo bilo gdje baciti, posaditi i pustiti da rastem. Kriteriji kojima sam svoja prebivališta vrednovala nisu se osobito opterećivali pogodnošću lokacije, modernim uređenjima i novo-opremljenošću, a male sam kvadrature uvijek simpatizirala više od velikih. Osim onih nevidljivih uvjeta osjećanja-dobro-u-prostoru, moj glavni kriteriji bilo je vrijeme. I tek što sam se pojedinom prostoru bila pripitomila, već sam praznila njegove ormare, spremala svoje knjige u kofere, i nekim uvijek nespretnim stjecajem okolnosti svoje stvari selila dalje. Iz posljednjeg stana nisam željela otići nikada. Pronašli smo se, nas dvoje, jedno sivo popodne u mjesecu siječnju, nakon nekoliko tjedana lutanja. Tek sam se bila vratila iz brzo propalog pokušaja zagrebačkog života i tražila sam sebi neke straćare, rupe na rubovima grada u koje ću se moći zakopati kao krtica. Umjesto u podzemlje, popela sam se visoko, na najviši kat dvanaesterokatnice, čiji je pogled sezao k brodogradilištu. Tamo su se usidreni brodski giganti, u mrklom mraku noći, pretvarali u svemirske letjelice. Ali, kako život svoje pragove prijelaza voli usklađivati, sinkronizirati prijevode kako se slika ne bi razilazila sa zvukom, ovakva napuštanja su kao nesreće dolazile u paru. I moja jedna godina pripravništva na fakultetu proletjela je prolaznošću lijepoga. Svoju sam katedru sada zamijenila tuđom kuhinjom, u isto vrijeme visoke katove zamijenivši za prizemlje. Umjesto seminarskih radova, sada kao dadilja ispravljam domaće zadaće, vraćajući se kući prozorima bez pogleda. U tom procesu još jednog presađivanja, pronašla sam cijeli snop Libertinih i mojih pisama. Bila su ona sad već četiri godine stara, ali trenutak njihovog pronalaska neobično je odgovarao onome u kojem su začeti. U trenutku kada su ta pisma nastala podnosila sam svoj drugi porod, onaj kojim me iz gnijezda studentskih soba, nepripremljenu, istisnuo u svijet stvarnosti. Nisam proplivala. I sada, dok listam ta dopisivanja puna pitanja za koja se prerano osjećam prestaro, vraćaju se slike Libertine majke koja je povremeno znala izbaciti neku neobičnu crticu, gotovo aforizme, provocirajući Libertu i neprekidno oduševljavajući mene. Sjetila sam se kada rekla je: „Selidbe, pokazale su nam se nužnima, nisu li? Nakon nekog vremena, u svakom krevetu počnemo loše spavati.“

 

* * *

Možda ću se morati preseliti natrag kući, Libi. Bilo bi to kao da sam prisiljena postati najgora verzija sebe. Bojim se, zamišljam, kao da će se, na putu do dolje, cijelim putem do doma za autobusom povlačiti tragovi svega što sam postala. Sve što sam postala ostati će iza mene kao razbacani kostimi, kao paukova koža presvučena, odbačena. Tek sam po odlasku iz svog gnijezda počela punopravno participirati u vlastitom postojanju, a sada mi prijeti sve to pustiti za sobom na spuštajućoj cesti. Do osamnaeste godine jedini je moj zadatak bio biti dobrom. Biti dobrom značilo je maknuti se s puta. Radoholičarski roditelj koji je u ranim danima mog djetinjstva ostao bez posla i pristao biti kućanicom, u svrhe održavanja vlastite psihičke stabilnosti, preuzeo je sve postojeće i tek osmišljene obaveze. Dugo nakon donošenja te odluke, svejedno se ustajala zajedno s ostalim radnim svijetom, promatrajući ga dok odlazi negdje Drugdje. To je za posljedicu imalo i to, prijateljice, da sam do osamnaeste godine svog života samostalno rezanje noktiju na nogama mogla smatrati osobitim postignućem. Cijeli život sam spavala pod troslojnom posteljinom. Ali moj zazor od povratka ne može se pripisati nikakvom nedostatku prisnosti između mene i moje majke. Bivajući toliko različite, moja majka i ja smo jedna drugoj bile neobjašnjive kao slučajnosti, a opet smo obje gajile neobičnu željom uzajamnog razumijevanja. To nas je neprekidno upoznavanje učinilo prijateljicama. Ona nije bila osobito kul mama, ako na to misliš. Nismo pile i pušile travu skupa, nije me rodila sa sedamnaest i nije odobravala većinu mojih estetskih odluka. Oko ničeg takvog se nismo nalazile; štoviše, pamtim, prvi put kada sam stavila na sebe upravo kozmetik, komplimentirala me s: „Izgledaš vrlo plastično“, a zatim je dodala: „Kao mala prostitutka.“ Plastična prostitutka ipak je, umjesto represiji, bila izložena samo razgovorima. Odugovlačenim objašnjenjima s puno obostrano postavljanih pitanja. I ma koliko različite bile, jedno dijelimo ona i ja, osim smislenog i dobro obavljenog rada, malo što nam puni baterije. Sve ostalo, neovisno o vrijednosnim predznacima i stupnjevima zadovoljstva, dugoročno nas samo troši. Bila sam kod Doktorice danas. Diplomirat ću za koji mjesec i očekivala sam razgovor najavljen još za blokadnih dana. Okolnosti u kojima su tadašnja obećanja nastala promijenile su se. Objasnila mi je kako posla jednostavno nema i pitala me: „Kako je Liberti u Zagrebu?“ Nadam se, tebi je D-grad dao onoliko smisla koliko sam ga ja bila pronašla ovdje. Nadam se samo da se nisi već na taj smisao i navikla.

 

* * *

U ovih sedam godina koliko se poznajemo, Doktorici sam predala pozamašan opseg radova pun osobnih razmatranja. Nisam si dozvoljavala plagiranje mišljenja i trudila sam se imati svoje o svemu. Ja bih bila jako počašćena kada bi me studentice tako nutkale svojim radovima, govorila sam joj. Pitat ću te za pet godina, odgovarala je namigujući.

Pet godina nakon ipak se nalazim ovdje.

Rajka je prebrisala pod krpom, zaobilazeći prste na kojima sam stajala. „I onda, mila?“ pita me svaki put kada prestanem pričati. Svakog petka pričam svojoj novoj kolegici istu priču, s nekom naknadno pridošlom pojedinošću, drugom stranom starog shvaćanja. Svaki je petak u priču urezana neka druga crtica, kao nova bora na licu. Starjele smo brzo, ona i ja, kroz svoje dobro uvježbane blues sesije. Zanimljivost mojih pripovijedanja posljedica je turobnosti tišine. Tišine, tek povremeno prekinute cviležom mokre krpe otrane o staklenu površinu. Odmarajući se od održavanja tuđeg života, pobožno smo preturale po vlastitima. Uvijek nalazile iste krpe na tavanu. Brisale prašinu s jastuka propuštenih prilika.

– Pred kraj pisanja završnog rada najmanje smo vremena provodile zajedno. Ona je žena od tekuće gužve, ja sam djevojčica papirnatih bunkera.

Tekuća gužva Rajku podsjeća na kanalizaciju i tome se sada smije. Obje se grcamo u dimu koji nije stigao napustiti usta prije nego što se smijeh tamo skrasio. – I, jesi li je tada pitala za posao? – pitala je Rajka. Bilo mi je jako neugodno pitati. Nametanje bilo kojeg, a posebice nametanje poslovnog tipa, nije bilo na popisu raspoloživih sredstava socijalnog snalaženja. Zbog srama, razumije se. Ono što se ne razumije jest da moj sram nije strahovao od licemjerstva, lopovluške premazanosti i proračunatosti. Sram je proizlazio iz pitanja dobrog ukusa. Ja sam jednostavno nevješta u obrlaćivanju. Ustrajanje u onome čemu nismo vični uvijek je provociralo osjećaj duboke nelagode. Zato dan-danas, pred nekim nespretnim pothvatima glumaca na ekranu, još uvijek imam običaj rukama sakriti oči. Kao dijete koje još uvijek jesam.

 

* * *

Draga Libi,

ne volim se više voziti autobusom. Prije je vožnja autobusom služila kao vrijeme opravdanog nerada, razmišljanja o bilo čemu. Stoga, kad sam morala putovati na drugi kraj grada, posebno me veselila prava rijetkost putovanja od jednog okretišta do drugog, bilo je to za mene gotovo religiozno iskustvo. Ne pretjerujem. Nisam rekla duhovno iskustvo. Religiozno sam rekla, ekvivalentno dakle, odlasku slabo-prakticirajućeg vjernika, spontano, na nedjeljnu misu s koje se vraća kratkoročno umiren.

Uglavnom, u privitku se nalazi moj diplomski rad, završen. Molim te pogledaj ga i slobodno označi kada sam i gdje sam i koliko sam pretjerala. U njemu je pretjerivanja, sigurna sam, previše, ali kada bih se sada nanovo upuštala u tu čistku, od tog bi rada ostalo tek moje ime i prezime. Stroga i pravedna, ali budi i obzirna prema meni. Sve ima svoju ljepšu varijantu, pa tako i kritike. Između laskavih laži i nebrušene istine ne bijeli se praznina, ljulja se more mogućnosti. Ma koliko sredina izgledala kao samorazumljiv izbor, češće, čini mi se, biramo između krajnosti.

Ubaci i koju crticu o tom D-gradu. Skicu studentskih domova, stisnutih soba, tramvaja, buvljaka, bicikle, koncerata i masne hrane iz menze.

 

* * *

Liberta i ja bile smo dobre prijateljice tada. Iako, više volim reći, Liberta i ja bile smo kolegice. Kolegijalnost, ona je pitomi križanac poštovanja, prijateljstva i produktivnosti.

– Zamišljam nas kao dvije kaubojke.

– Razumijem – odgovara Rajka. Inače su kolegice samo kuje s posla.

Kako bismo prikratile vrijeme, Rajka mi povremeno govori o poslu koji je nekoć radila. Ona je davno umirovljena učiteljica biologije i kemije. Sve što je od kemije u njenom životu ostalo, ostalo je na krpama. Sada pere, pegla i popravlja krevete, ovdje, ali i drugdje, zaposlena je kod ne jedne ovakve obitelji. Pitam ju što se dogodilo s njenom profesijom, zanima me zašto ne drži repeticije, bilo kakve instrukcije? Prestara je, u mirovini odavno, ne vidim ni žar ni želju za starim poslom u njenim sigurnim sivim očima. Sitne sive oči pritisnute su klonulim kapcima, naboranim kao koža sfinks mačke. Tih nagih mačaka naša gazdarica ima u povećem broju. Njihova gola glava sa šiljastim ušima ponekad me podsjeti na izgled lubanje našeg profesora, pa dok mi se maze o dlan i vrzmaju oko frižidera, poželim ih pitati: „Hajde, reci mi nešto o Augustinovoj definiciji ljubavi. Reci mi bilo što.“

Otvaram jedan od sedam frižidera, nakupljena zeleno-siva voda prolijeva se po podu, po mojim nogama. Rajka se u isti tren pojavljuje iza mog ramena, do lakta mi je visoka. Možda je nekoć bila viša, ali protekle su godine pokojne centimetre preselile u grob, u golemu grbu pored lijeve lopatice. Briše po podu proliveni potok vode.

– Što tražiš, ljube?

– Grašak – uzimam jednu od četiri otvorene konzerve.

Četiri otvorene konzerve graška, tri vrste, ali sve skupa šest više-manje polupraznih tetrapaka mlijeka, sedam otvorenih sireva za tost, tri paketa tunjevine kojima je rok istekao, veliki netaknuti paket prastarog peršina, otvorena salama čije su mlade dobile mlade, koje i same već čekaju mlade, tri četvrtine čajne čini plijesan. Juha koju sam kuhala prošli ponedjeljak (danas je petak), njen smrad probija kroz posudu, nezaustavljivo. Hrpa čokolade čeka na vrhu čajne koju ću baciti, zajedno s pola kile ucrvalog crvenog mesa koje ću baciti, u smeće puno hrane koju sam već bacila. Po smeću kopaju mačke naše gazdarice. Site, vreće pretražuju tek iz pohlepe.

 

* * *

Draga Liberta,

nažalost nije mi bolje, ali hvala ti. Bilo bi pristojno poštedjeti te takvih informacija, jednoga dana i hoću. Jednoga ću dana raskinuti s kulturom ispovjedaonice, obećavam. Sebi to obećavam, ne tebi. U konačnici, čak i ako iskorištavam tvoju dobru volju, i dalje sam sama svoja najveća žrtva. Otkako sam predala rad, otkako sam zatvorila te korice, preda mnom zjapi samo neizvjesna praznina vremena.

Žao mi je što je i ovaj tvoj posjet završio kao prethodni. Za mene se ne trebaš brinuti, ja se na posjete hitnim službama već navikavam. Uzimam u obzir argument kako me prisustvo doktora i medicinskih sestara smiruje. Između ostalog, ako je uvijek izgledna mogućnost da mi se nešto dogodi, jedino je pravedno da postoji i mogućnost prevencije. Prijevozna su mi sredstva zbog toga najveći problem. Prisutnost nepoznatih ljudi u slučaju kakvog napadaja nimalo me ne tješi. Da se onesvijestim, nitko ne bi ni trepnuo. Kako ti gledaš na mlade ljude u autobusu koji djeluju kao da su zadrijemali? Ja se samo pomaknem, pretpostavljajući alkoholizam ili ovisnost o heroinu. Također, obično sjedim u autobusima pa su šanse da privučem pozornost padom male, a u slučaju nekog jakog signala boli, previše bih se sramila vrištati. U konačnici, samo bih se stropoštala i već bi bilo kasno.

Došla bih u taj tvoj D-grad, ali upravo sam ti objasnila zašto ne mogu.

 

* * *

– Ti nisi s njom otišla u Zagreb?

Nisam. Ona je otišla nakon svoje treće godine, ja sam već bila na kraju svoje apsolventske tada. Ovo je bilo sve čega sam se tada bojala. „Nema ničeg sramotnog u ovome što radimo“, odgovorila je Rajka, ukrotivši vlastitu uvrijeđenost suosjećajnim žaljenjem. Nema ničeg sramotnog u ovome, nikada nije bilo. Ali naći će se toliko mnogo tuge. Pretpostavljam, ovako se osjećaju ostavljeni partneri. Oni koji su u svoju ljubav uložili sve: od najljepših godina do vremena, strpljenja i snage kojih nisu imali viška. Knjige koje sakupljaju prašinu sada njušim onako kako bi oni njušili ostavljene košulje i zaboravljene, poluprazne bočice parfema. Ovo ne mogu reći Rajki, a da Rajka ne pomisli da sam poludjela. Iz toga proizlazi moja ranije spomenuta tuga, iz tišine nepodijeljena iskustva. Znam čemu kroz život možda jest, a čemu sigurno nije posvetila svoje vrijeme. Ja se nisam zaljubila u tablicu kemijskih elemenata, kao što je ona već po završetku srednje škole prekinula svu komunikaciju s humanistikom i društvenim znanostima. Jedino zajedničko što Rajka i ja sada dijelimo su ove krpe i sobe s čijih elemenata brišemo prašinu.

– Koliko dugo ste radili kao učiteljica?

Ne osobito dugo.

– Nije vam bilo žao kada ste prestali?

Ne sjeća se osjećaja žaljenja, ali ni osjećaja ne žaljenja. Jer Rajka je mogla biti učiteljica, koliko i čistačica, koliko i prodavačica čarapa turske proizvodnje na tržnici. Mogla je raditi bilo što, što ne uključuje nesnošljiv stupanj zlostavljanja i plaća pristojan život.

Jedino što me plaši više od tog nesvjesnog postojanja jest mogućnost drugačije proživljenog vremena. Zaboravljenog vremena kada je Rajka voljela barem jedan od svojih poslova, bilo koju od svojih okupacija, osjećajući zadovoljstvo smisla proizašlo iz ponosa na vlastite sposobnosti. Ponosa uvijek opravdanog u posljedicama rada, bio taj rad sadržan u čišćenju, učenju ili trgovini. Bio on sadržan u savršeno bilo čemu. Toga sam se bojala. Ideje o zaboravu na sebe koji nas zadesi još za trajanja života, svojevrsne smrti koju iz pristojnosti preživljavamo.

 

* * *

Želim ovo: arhivu VHS snimaka vlastitog alternativnog života. Umjesto pamučnog raja, daljinski upravljač i epizoda na ekranu, sa svakom odlukom koju sam mogla donijeti drugačije. Beskonačna videoteka mogućnosti.

Taj put stvarno nisam bila dobro, Libi. Planirala sam i otići. Dva dana ranije po mene su došli roditelji. Nisam spavala. Nisam mogla biti u svojoj sobi, kuhinji, WC-u ili hodniku, hodniku zgrade. Nigdje ne mogu ostati mirna dovoljno dugo, jer se zidovi počinju stiskati i skupljati prema meni ma koliko velika soba bila. Događa se čak i to da mi „periferno vidno polje“, tako su mi u bolnici rekli da se to zove, zatitra kao smetnje na televiziji. Iz njega se razgranaju neke flourescentne niti pa me sve to podsjeća na padanje u nesvijest. Svaki put kada se takvo nešto dogodi sigurna sam samo da je nekakva žilica prsnula u meni i sada me ispunjava „slobodnom tekućinom“. U takvom stanju mogu samo hodati. Mama i ja hodale smo svuda, osim po stepeništu ispred zgrade. Konačno sam se bila dovoljno umorila i popela se natrag na balkon, i mama i ja smo pušile cigaretu, i tata je spavao u sobi, i mjesec je bio glavat kao gnojan prišt spreman da prsne.

Ja već jesam. Sav đubar moje podsvijesti puže po meni kao predimenzionirani puž, skrivajući me pod svojom kućom. Kao mala jako sam voljela puževe. Tada ih se još moglo naći u kupljenom povrću. Pamtim smirenost skliskog kretanja njihove kućice i svoju tugu kad god bi ona popucala pod korakom tuđih tabana. Ja sam uvijek pazila na puževe.

Početak pjesme Us and Them kreće se tako, poslušaj je. Mogu ti nabrojati minimalno dvadeset pjesama koje zvuče tako rajski i Us and Them svakako je jedna od njih. Ali to uvijek kažem za nešto što sam netom ili nanovo otkrila. Koje su tvoje? Koja bi, recimo, svirala na tvom pogrebu? Na mom bi, kada bi se kod nas takve stvari svirale, to bila Le tango funébre Jacquesa Brela. Izabrati pjesmu o vlastitom pogrebu za vlastiti pogreb jako je kičasto, znam. Hvala ti što si došla. Odlučila sam ostati i prije nego što sam saznala da dolaziš, točno dan prije nego što si mi javila da dolaziš, samo kažem. Dogodilo se to za vrijeme ranije spomenute Pink Floyd pjesme, gledala sam u kuću nasuprot svoje, staru hičkokovsku damu i plavo svijetlo s njezinog najvišeg prozora. Netko je izašao na balkon pušeći cigaretu kao što sam se ja sa cigaretom popela na svoj, bili smo dvije siluete u plavetnilu pozadinskog ekrana televizije. Koje boje su tvoje najdraže pjesme? Moje su mahom plave, ponekad crvene, u iznimnim prilikama narančaste, a sivih se strašno bojim. Sive su uvijek jako koščate kompozicije. Sablasno krhke, kao sjećanje.

Ne bih ga nikad upoznala da nisi podigla taj prst na cesti. Kako si se samo odvažila na takvo nešto?

Glupa sam, Libi, i zaboravna, pa stopirale smo već jednom zajedno. Između ostalog, jedino se ja još bojim stopiranja. I zaborava se bojim. Znaš koliko mi je pamćenje važno. Dobro pamćenje je kao cijeli jedan interdisciplinarni kongres komprimiran u sivim stanicama. Dobro pamtiti znači čuti pjesmu i vratiti toj pjesmi doba dana, njegovu vremensku prognozu, natpise u novinama koje si preletjela pogledom dok smo pile kavu u kafiću koji više ne radi. Dobro pamtiti znači preplesti gustu mrežu pojedinosti koje spontano vode jedna k drugoj kao crtež u brojkama. Mislim da sam se konačno umorila dovoljno, o tome se radi. A uvijek sam bila tako strpljiv stvor. Čekanje na pregledima, pred šalterima, u bilo kakvom redu, doživljavala sam kao ugodno odmaranje. Znala sam, čim napustim kolonu, toliko toga drugog me čeka. Čak i ako je to, a obično jest, samo neka druga kolona. Ne znam što me sada čeka.

Kada čovjek ne zna gdje se nalazi, to što zna gdje bi trebao biti ne znači mu gotovo ništa.

 

* * *

Ne trebamo nikamo ići, nigdje drugdje tražiti, što jest i tu je – s tim se citatom, četiri godine ranije, zakovitlala ciklona vrlo ustrajnih unutarnjih uzbuna. Mnogo je oborina smočilo moje kuće od knjiga. Izgledno je kako se zbog takve propusnosti kartona sada nalazim u kuhinji. Modernoj, skupo opremljenoj, velikoj, tuđoj kuhinji. Tada sam svoje analize koncentrirala na pitanja društvene kritike, danas njihov prijevod nalazim u pećnici. Za razliku od Sylvije Plath, tamo još uvijek ne planiram gurnuti i glavu. Ne doslovno, barem. Vjerujem kako sam razliku između faktičnog i figurativnog vratila u život. „S njim sam zaista naučila kuhati. Ne znajući kako da mi pomogne, nalazio je svakojake okupacije za mene. Primijetio je jednom, režem nokte kad god sam nervozna. No kako su nokti bili ograničeni resurs, znao mi je podvaliti i papir, novine, stare razglednice. Škarice je zamijenio noževima. U noževe je – objasnio je – potrebno upregnuti više snage. Samim time, prije ću se umoriti. Što drugo rezati nožem, ako ne hranu – zaključio je. Tako se protiv mojih napadaja panike, svaki put kada bi ih nanjušio u nastajanju, borio bacajući mi pod ruke krumpir, mrkvu ili meso, stari kruh barem. Njegov eksperiment proveden iz čistog očaja pokazao se uspješnim. Tako sam s njim naučila kuhati.“ Ne trebam reći s kim, Rajka već zna o kome govorim. Ne zato što smo govorile o njemu često, već zato što je on jedini o kojemu jesmo govorile.

On i ja, svoj smo prvi razgovor vodili o hrani. Nije kuhao. Nisam ni ja pobijedila kuhanje do tada. Sve učim jako sporo. Naš prvi razgovor bio je o hrani, jer je ljubav prema hrani jedino što imamo zajedničko. Iako, on je, kao i većina ljudi s kojima sam vodila kulinarske razgovore, u pravilu preferirao egzotičnu hranu. A mene je zaobišla glad za egzotičnim, čak i entuzijazam ekstremnog eksperimentiranja. Postepeno proučavati, potom prakticirati, promišljeno i minimalistički mijenjati postojeće – tamo sam nalazila kreativnost kuhanja – sjećam se, objašnjavala sam mu. Hrana je jedina zajednička tema svih ljudi, od onih preostalih primarnih tema o kojima je pri prvom susretu pristojno pričati. Osim ako ste Liberta, Liberta je za svoje prve razgovore u pravilu birala: erekciju, boju i miris mokraće, morfologiju menstruacije, a posebno se proslavila fantastičnim svijetom fekalija. Tomu je tako jer je uspijevala opušteno komunicirati samo uz dramatične doze alkohola. Droge nije konzumirala, a alkohol ju je činio božanstveno besramnom. Ona nas je, nisam li to rekla već, upoznala. Taj mjesec ostavši bez pribijene pare, a s preživjelom željom povratka, po prvi je put sama sjela u auto nasumičnog prolaznika. Taj auto nije išao nigdje određeno. Možda za neki obližnji otok, prisjetila se kasnije. Za to vrijeme, moji su se roditelji vraćali kući, bez mene. Ja sam u trenutku dok su oni skretali na zaobilaznicu kretala u susret Liberti. U jednoj ulici, nasuprot jednog zida, stajao je jedan dečko naglas čitajući citat: Ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti, što jest i tu je. – Kakva glupost! – pamtim, uzviknuo je.

 

* * *

Svaki dan, u ovo vrijeme, pred sobom imam tri otvorene bilježnice. Imam bilježnicu koja sadrži moj slobodan prijevod jedne psihoanalitičke knjige. Druga bilježnica, najdeblja, punjena je digresijama, idejama, ničem pripadajućim dosjetkama. Treća je moj dnevnik. Svaki dan u ovo doba stojim pred njima, samo mi se danas dogodilo da nisam mogla izabrati u koju spremiti misli koje su me tog časa salijetale. Tada mi je postalo jasno: U svim tim bilježnicama piše jedno te isto. Razlika između mog privatnog i profesionalnog stopila se u jedan sveobuhvatan svemir i nigdje to nije bilo očitije negoli u tim bilježnicama. Nalikujući međusobno kao trojke, zamišljam traumatično teški porod koji je morao prethoditi. Kako je to mučenje sporo, Libi, svaki dan se neke druge dvije, tri, četiri, beskonačno mnogo slučajnosti preklapa. Isprva sam to preklapanje vidjela kao paletu razmazanih pastelnih boja, a sada mi sve postaje samo tamno. Ne uspijevam razlučiti, razdvojiti, razaznati ikakve razlike. Sve je sravnjeno, pruženo u glatku plohu koja seže u beskraj. Dokidanje različitosti ravno je dokidanju razuma, htjela sam zapisati, ali gdje? U sve tri, u sve tri, u nijednu, samo tebi.

Nisam samo ja zalutala ovdje, čitava jedna struja intelektualno lijenih fanatika, samozvanih proroka, kvantnomehaničara, strunista i jungista hodočastila je ovuda. Prijevod je sve što se mijenja. Prijevod je sve. A za mene kao da postoji samo jedan jezik sada, onaj direktni, doslovni, za sve isti, a neprevodivi.

Rekla sam mu to.

Sjedili smo na vrhu ponora. Visina mu je parala živce „kao da su paučina nekog podruma“, točno tako je rekao. Nije znao zašto je taj dan krenuo u neodređenom pravcu. Što je tebi o tome govorio? Kako si ga nagovorila da dođe? Nikada prije nije primao stopere, iako je sam stopirao često.

– Razlika je – objasnio je – u položaju potencijalno podređenog – točno tako je objasnio.

– Razlika je – nastavio je – u raspodjeli mogućnosti napada i obrane.

Kao vozaču, leđa su mu gola, izložena. Iza njega je sada dugogodišnja drama, razočaravajući raskid romanse; zamišljam to kao film niskobudžetne produkcije za nedjeljno popodne. Možda je zato pristao zamijeniti pozicije. Skrenuo je očima prema provaliji pred nama, ne pomičući ni vrat, ne nagnuvši ni rame, tko je mene napustio, pitao je, da se pravim tako hrabra.

– Razlika, rekla bih. Između nas i ove provalije ne vidim nikakvu. Tamo gdje je sve stopljeno zajedno pobrisana su sva pravila. Tamo gdje sam do nedavno pronalazila oslobođenje, sada osjećam paralizu. Pragovi su praktična stvar: smjerovi, smisao i logika kretanja koja proizlazi iz poznavanja prostora. A ja sam poznavala samo jedan do sada, onaj koji me upravo bio izbacio u svijet, zatvorivši za sobom vrata.

– Možemo otići negdje, čuvati ovce, proizvoditi svoj sir, ložiti vatru – ne znam zašto, rekao je. I s tim sam riječima povukla još jednu VHS vrpcu iz svoje kolekcije.

 

Kao da je manijak provalio u moju podsvijest i satima ih, mjesecima, godinama premotavao, unaprijed i unazad, presnimavao jednu preko druge, pijan je bio, pijan i drogiran, zloupotrijebljeno kažem, ne, to sam bila ja, ja sam ulazila dok nitko nije gledao, ja sam presnimavala jednu kasetu preko druge, zamislila sam redatelja, avangardnog, revolucionarnog, sve sam jednu preko druge presnimila.

Podsvijest će me objesiti o vrpcu VHS-a.

 

* * *

Kiša se baca samoubilački na krov autobusne stanice, polomljeni kišobrani ostavljeni su u smeću s ostacima hrane zgužvane u papir masnih pjegica, pored njih prolaze pokisli prolaznici u platnenim tenisicama. Jutros je bilo sunčano.

Nekoliko godina ranije, bila bih u bilo kojoj od pokislih platnenih tenisica, samo ne u vlastitima. Bila sam ljubomorna na sve te ljude, sve one koji šeću bezbrižno od jedne točke do druge, ne pipajući si puls, neopterećeni sitnim ugrušcima koji potencijalno putuju do presudnih odredišta. Bila sam ljubomorna na ljude sa slobodnim rukama. Razmišljajući o tome sada, ta nakvašena obuća slučajna je, no svejedno sasvim egzaktna analogija stanja koje me je tada uvjetovalo. Bila sam sva svoja unutrašnjost, kao onomad u MTV-jevim animiranim spotovima, izokrenuta sa svim organima na površini umjesto putraste dječje kože. Specifičnost moje psihosomatske konstitucije bila je u tome što je naprosto promočila. Kroz nju je, kao kroz platnenu tenisicu, sve prodiralo.

O dijeljenju detalja nečijeg privatnog života Doktorica nikada nije mislila ništa pohvalno. Ona svoje životne crtice obično vezuje uz klasike: „Znaš li kada smo Poznata Osoba i ja, u društvu slavnog XY-a, kod Sigurno-si-čula-za-Njega, razgovarali o Morala-si-Ga-čitati“. U konačnici, Doktoričino prepričavanje događaja iz života nerijetko je nalikovalo čitanju tajnog telefonskog imenika, posjedovanjem kojeg čovjek konačno stječe osjećaj postignuća u svom životu. Ali, otkako sam utržila svoje vrijeme kao dadilja, naručen skrbnik, halo-roditelj, otad, primjećujem, postupno razvijam netoleranciju prema pričama spomenute vrste. Moji su akademski interesi naglo porasli, ozdravili, porumenjeli u obrazima, potom pali u bezizglednu komu. Možda netko povremeno za njih pita, ali ja ih sigurno ne posjećujem. Još uvijek plaćam račune za njihovu skrb, potpisujući svoje uplate navikom češće nego nadom. Ovo je jedna od takvih uplata, dok Doktorica, kao neobično angažiran liječnik koji je možda i obiteljski prijatelj, laže. Zabavlja me imenima ostalih Doktora koje bi moj slučaj sigurno zanimao. Tom prilikom sam sada ovdje, početkom još jednog revidiranja već jednom prepravljene verzije davno napisanog diplomskog rada. Posjetila sam ju, dakle, poradi knjige na kojoj, s dramatičnim intenzitetom i dugotrajnim prekidima, radimo već petu godinu. Ali, otkako sam utržila svoje vrijeme kao dadilja, naručen skrbnik, halo-roditelj, otkako sam zaposlena kao sluga, razvijam duboki prijezir prema kompliciranjima bilo kakve vrste. Prijezir prema relevantnim referencama i imenima pribavljenim kao propusnice u sferu bitnosti. Zvuk se tih imena stapao u soundtrack, onakav kakav, zamišljam, na svojoj playlisti imaju djeca dok na kartonskoj ploči svijeta preozbiljno igraju Rizik. Nisam se osjećala kao da osvajam svijet više. A taj svijet, kojeg sam sanjala osvojiti, najednom mi se čini malen i tuđi.

Primijetivši nedostatak mog entuzijazma, Doktorica mi je nonšalantno savjetovala da se odmorim od svega i otputujem. Jer ljudi to rade tako, jednostavno u nekoj točki napuštaju sve, odmaraju se i putuju. Pitala bih ju koliko daleko moram otputovati, a da tamo ne zateknem sebe?

 

* * *

Možda zato što moji roditelji nisu putovali ili barem nisu putovali otkako smo se u krupnom planu našle moja sestra i ja… Fotografije stranih zemalja prestaju početkom osamdesetih, otprilike u vrijeme kada su foto-albume naselili naši rođendani. Kažem, možda zato ni ja nisam mnogo putovala. Svoje prvo putovanje, maturalno, pamtim koliko i prvi rođendan. Zaborav se ovdje oslonio na štaku opijata i godinama odgovarajuće hrabrosti uslijed potpuno neopravdane predodžbe o vlastitoj neuništivosti. Hedonizam bi bio lažno opravdanje takvom ponašanju, podnošenje bi bilo prikladnije. Podnosila sam pozamašne količine nepreporučljivo pomiješanih alkohola, bitno bolje od vlastite nepreporučljive pomiješanosti s ljudima.

On je ipak samo jedan čovjek, s jednim čovjekom mogu izaći na kraj. S jednim čovjekom mogu izaći na kraj čim isključim svježe saznanje o tome kako smo svi barem pedeset svih ostalih ljudi oko sebe. Ali bolje mi je. To je putovanje dobra ideja, vidjela si me, nisi li? Možda mi sada stanje festivalskog fijaska pomogne. A možda se samo bacam u vatru i onda kada mi je najteže. Ali zašto? Požurila sam po hitnom postupku obnoviti putovnicu koja je prije samo nekoliko dana istekla. Ovakve „signale svemira“ moje je ludilo moglo protumačiti kao znak za obustavu putovanja. Ali to se ludilo, čini mi se, odlučilo da samo sebe dokrajči, domišljato pretpostavljajući kako to podrazumijeva da jednom za svagda dokrajči mene. Drago moje ludilo očekivanih schopenhauerovskih opredjeljenja, čujem ga kako zadovoljno stenje: svrši, svrši već sa svime. Ali, ja sada samo muljam, zapravo ništa od toga ne znam. Ono se jednako tako moglo plačljivo stiskati uz mene, onako kako sam se ja zbog sestrinih ponoćnih pripovijetki o klaunovima iz kanalizacije, stiskala uz svoj jastuk. Klaun iz kanalizacije, generacijska je to stigma, proklet bio Stephen King na svoj svojoj genijalnosti. Znao je odabrati jedno opće mjesto i prebojiti ga svim našim strahovima, to majstorski je manevar. Strava je posebno učinkovita, uistinu uznemirujuća tek kada nastani poznati prostor svoje suprotnosti. Strava je osobito grozomorna kad god stigne u naše sigurno mjesto. Prostor paranoidnosti otvoren je za sve pretpostavke i nijedno mjesto ne ostavlja sigurnim. Stoga sada mogu biti i bilo gdje.

Oprosti što sam rezala nokte na nogama nad kuhinjskim stolom. Zbog noćnih se mora ispričavam također. Zadnji put kad sam vrištala u snu, bilo je to na mojoj prvoj i jedinoj konferenciji, noć prije izlaganja. Moja se cimerica probudila u paničnoj pretpostavci nekog obližnjeg silovanja. No to sam bila ja, u krevetu pored njenog kreveta, ukočena sam urlala zatvorenih očiju. Sjećam se zašto sam vrištala. Bila je to jedna od onih suludih senzacija koju običavaju objasniti kao buđenje uma prije buđenja tijela, anksioznost astralnog, iako, ne sviđa mi se ta riječ, astralno, što to znači?, zaboravimo je. Poanta je, prisjetimo se, bila u tome što sam se ja „probudila polovično“. Ne objašnjava li to nehotično toliko toga?

Bila bi to dobra fotografija s putovanja. Ionako ih imam premalo.

 

* * *

Ovdje se naša pisma prorjeđuju. Pronalazim samo crtice koje sam bilježila penkalom kao fotoaparatom, njihove negative nisam razvijala dosad. Rekla bih kako sam prestala pisati svoje pozive upomoć potaknuta sve neredovitijim odgovorima. Međutim, to priznanje bilo bi pogrešno. Stranice tih razgovora svojedobno sam bila printala, uređivala i uvezala, poklonila primjerak Liberti pod višesmislenim naslovom Razmišljanja razonode. Sada shvaćam, njezini su se odgovori rapidno kratili, kidali u površno povezane isječke posuđenih ideja. Njezina su pisma podsjećala na popis praznih fraza, odgovarala je odnekud otrgnutim citatima. Sumnjam u svoju tadašnju sposobnost uvida u takvu promjenu. Priznati da sam prepoznala sve ovo tek sada, podrazumijeva da sam to onda previdjela. Kraj mojih pisama koincidirao je s premještanjem fokusa – svoje sam krvopijske uspjehe usmjerila drugdje. Martinovo neiscrpno strpljenje i smirenost, očaravajuća obzirnost kojom je tretirao sve moje traumatizirajuće ispade, posjete bolnicama, preuveličane brige nad banalnostima, hiperventilacije i hipohondrične histerije… sve to ga je uzdizalo u mojim očima. Postao je moj čuvar, njegujući svojom spokojnom nazočnošću moje sumnje i unutarnja previranja. Prekrio me kao pamučni povez otvorenu ranu, s kojim sam se srastajući slijepila.

 

* * *

Spakirala sam šačicu odjeće u najmanju torbu i otišla. Novi Sad bio je zagnojen mokrim mesom drogirane festivalske djece koja su se sušila strovaljena po livadama kao lišće. Rumeni od sunca isparavali smo izmučeni intenzitetom vlastitih inspiracija: htjeli smo sve čuti, vidjeti, okusiti, ostaviti, ići dalje, drugdje. Neprekidno se u daljini nazirao citat o nekom novom zadovoljstvu koje je valjalo zgrabiti pohotno, sentimentalno, strvinarski.

 

Bilo je to naše prvo i jedino putovanje. Postavljanje šatora pojelo nam je većinu vremena, pili smo plavo obojane alkohole i izgubili se na putu do svih svirki koje smo planirali poslušati. Srušili smo se na zemlju pred ulazom, zbunjeni nemogućnošću pronalaženja izvora zvuka. Promatrajući ga koliko je moguće pažljivo, pijana, njega pijanog, prateći riječi tek onoliko koliko je bilo potrebno da suvislo repliciram, njegovo je lice ostajalo lišeno individualnosti. Prije, pokazivalo mi se uvijek iznova drugačije, asocijacijama premještenih pojedinosti, već viđenih očiju i nakrivljenih nosova, poznatih poljubaca. U mraku mu se kosa kovitlala kremasto kao valovi sladoleda na slici, dugi dreadovi s njegovog potiljka puzali su mi po rukama kao stonoge. Nestvarnost naše zajedničke nazočnosti obuzimala me poplavom podražaja. Bili smo se našli nizom slučajnosti i u tome sam prepoznala prst sudbine. Maštala sam skriveni smisao našeg susreta, privlačila sam ga bliže, pronalazeći u podatnosti njegove praznine potencijal obećavajućeg otkrića.

Kidala sam karakteristične krpice sa slika svoje sestre, neke niti potegla sam iz domene njemačke filozofije, okrećući njegovo lice u profil iz kojeg je neodoljivo podsjećao na Nietzschea, pokrivajući mu rukama obrasle obraze tako da samo brkovi ostaju, izvrćući mu izjave da bar približno prate logiku koju sam im pretpostavljala. Krala sam iz kinematografije, posuđivala utješnost popularne glazbe, krijumčarila crtice iz knjiga, koncentrirano stvarajući jedinstven kolaž. Ja sam njega podsjećala na djevojčicu koju je davno upoznao u bolnici.

 

* * *

Njegova je majka pokazivala drugačije znakove paranoičnosti, nikako slične mojima, ponavljao je. Nikada se nije bojala vlastite boli, štoviše, ne sjeća se kako ju je ikada išta boljelo. Sitna je to i tanašna žena, tihog i treperavog glasa, od trenutka Martinovog rođenja opsjednuta idejom njegove smrti. Ne zato što s njim nešto nije bilo u redu, bio je on i još uvijek jest, impresivno dobrog zdravlja. Zaobilazile su ga sezonske gripe i viroze, bio je spretan poput samuraja, žilaviji od divlje životinje, nikada nije ništa slomio, iščašio, istegnuo, kamo li – operirao! Ona ga je, neovisno o svemu tome, barem jednom do tri puta mjesečno dovlačila doktorima koji su se podsmjehivali ili psovali čim bi se pojavila u ordinaciji. Dok je bio beba, kradomice se ustajala iz kreveta, stražareći nad njegovom kolijevkom, prislanjajući prste pod njegove nosnice, preplašena zamišlju da je prestao disati. Katkad je zbog toga panično prekidala njegov san, smirivala se tek kada bi zaplakao, potom, ako bi plakao predugo, ako se odbijao opet uspavati, odijevala ga je i vodila na hitnu gdje su je neuspješno uvjeravali u besprijekornost njegovog zdravstvenog stanja. Nije uvijek bilo tako. Njegova najranija sjećanja bilježe je smirenu, nježnu i zadovoljnu, ne bi li se početkom polaska u školu anksioznost ponovno vratila. Tada se, više od mogućnosti zatajenja nekog vitalnog organa, bojala ostalih ljudi. Martin je bio sitnog rasta, „Njoj se to sviđalo“, sjeća se s mukom, ali sada bez mržnje. Zbog toga ju je mrzio davno, podsvjesno, pričao je, osjećajući kako mu njezina briga brani da raste, zadržava ga zatočenim u kavezu djetinjstva kao zamorca za vlastitu zabavu. Otac je bio odsutan, zaključan među starim pločama, znatno stariji, umoren, istrošen. Ostarjeli radijski voditelj, glazbeni i filmski fanatik, šarmer i sanjar, pred kraj je svoje karijere privremenu zanimaciju i utjehu pronašao u plavokosoj djevojčici koju je ulovio nakon dugog oklijevanja i u stanju ekstaze joj napravio sina s kojim sada bez riječi dijeli samo životni prostor. Ona je već godinama u bolnici, „Točnije, bit će sedam godina sada, s povremenim prekidima“, pojašnjava mi. Došli su po nju jednog dana, tu u Rijeku, rekao je, kada ga je s Krka ovdje dovela u bolnicu, ispričavši izmišljenu priču o njegovim epileptičnim napadima. „Nikada nisam imao nikakve epileptične napade, ali ona je pročitala negdje kako znakovi epilepsije mogu biti razni, od zapjenjenih usta do opsesivnog povlačenja patenta na jakni“. Slučajno, siguran je, početak njegovog rasta bio je popraćen njezinim odlaskom. Ja sam ga pamtila patuljastog. Između ostalog, tada sam ga prvi i posljednji put vidjela, tog dana kada su od njega odveli nju.

„Uvijek mi je govorila da imam sindrom Petra Pana. Tako me odvlačila u bolnice, nekada tajno, kroz igru, da stari ne bi skužio. A stari je rijetko kada kužio išta. Tako me i taj put odvela, dok smo bili na Krku, rekla je da ide u dućan i uzela me za ruku iako sam imao skoro već 14, nisam izgledao kao da baš toliko imam. Ne bi mi čovjek dao više od deset. Sjeli smo auto i odvezli se za Rijeku. Tamo u toj bolnici, čuo sam je kako objašnjava doktorima iza vrata, govori im o bolestima koje nemam niti sam ikad imao, taj dan bilo mi je samo malo slabo, od vrućine i sladoleda. Ali ona je molila da me zadrže, izvade mi krv, rekla im je da sam povratio barem pet puta, a samo sam malo pljucnuo, jedva jednom. Sa mnom je tam’ u sobi bio neki bizaran klinac, Dino se zvao, rezao je slike u kolaž i nije pričao niš’. Većinu sam vremena pričao sam sa sobom, ko’ luđak. A bio sam tad takav, onaj stari me trpao najglupljim informacijama, znaš li ti koliko nepotrebnih informacija ja imam u glavi. Na tisuće. Ako išta danas mrzim, onda mrzim filmove i fanatičnu opsjednutost glazbom. Ajde da si glazbenik, ajde da si glumac ili pisac ili redatelj. Ne, on nije bio ništa od toga. On nije bio ništa. Samo je znao o tome, samo je gomilao podatke. I ona je pustila da me ostave s njim. S nekim tko mi daje sladoled za doručak i ne zna si svezati cipele. Zna datume izlaska svih albuma ikada snimljenih, a ne zna si svezati fucking cipele.“

 

* * *

Bila je to jedna od neobičnijih priča koju je on vrlo detaljno ispričao. Bili su u toj bolnici tek jedan dan kada je Martinov otac došao po njega, rano ujutro. S tatine strane Martin nije imao ni baku ni djeda, baka i djed s mamine strane živjeli su dosta daleko, u nekom selu pored Omiša. U to vrijeme ga otac nije imao gdje ostaviti pa je s njima obilazio različite doktorske ordinacije, posebno psihijatrijske odjele, sve dok jednog dana, nekoliko dana nakon povratka u Zagreb, na jednom od psihijatrijskih odjela nisu ostavili nju. Otac i on nastavili su život zajedničkih, ali tihih doručaka, ručkova i večera, iako se to zajedništvo kroz godine prorijedilo, a potom potpuno nestalo. Kada bi mi pričao o tome, nastojala sam uvijek okrenuti razgovor u drugom smjeru, htjela sam da se sjeća Krka kao dana kada je prvi put upoznao mene. Tada bih mu govorila o tome kako ga kroz sve te godine nisam zaboravila. Uvijek sam se nadala da ću ga negdje, nekad, sresti, sigurno u ovim kreativnim krugovima. Dječak kakav je on bio, toliko pop-kulturno obrazovan, morao je zaplivati u tim hipsterskim vodama. Martin se ipak razvio u nekom potpunom suprotnom pravcu. I sjećam se, koliko god se trudila, tog dječaka iz bolnice nije bilo lako u njemu pronaći.

 

* * *

Ispipavala sam mu prstima lice i tražila dječaka iz svoje bolnice, svijetlila mu kosu koja je s godinama potamnila, otvarala oči koje su se vremenom stisnule. Sjećamo se jedan drugog onako kako se čovjek sjeća sna koji ga čitav život proganja. Sada preda mnom stoji stvaran. Naše se vrijeme sastoji samo od seansi tetošenja, peremo si kosu i timarimo se kao majmuni, izrugujući se silnoj nježnosti od koje svejedno nikada ne odustajemo. Svaka je zajednička minuta zadužena za zadovoljstvo, kako bismo suzbili moja zastranjenja. Svejedno se već mjesecima pred njim nesuzdrživo raspadam, samo sada bez straha i srama zbog ružnoće svojih stanja.

On ne gubi strpljenje. Jede svu moju hranu bez okusa, jer mi i nervozom nadražena crijeva popuštaju. Moje tijelo naplaćuje sve dugove. Napadaji panike tako koštaju nekoliko pozamašnih pramenova kose, konzumiranje bilo koje vrste opijata naplatit će, s barem dva dana u nepomično-horizontalnom stanju, razmišljanje o kroničnoj besposlici svoju valutu broji u obrocima koje uslijed gastritičnog želuca zamjenjujem čajem. Kao pomoć svojoj probavi prinosim sada prebrojanih pet vrsta tableta. Utjehu je u popularnoj kulturi postalo nemoguće pronaći, mrzim zvuk motivacije, a supatništvo me samelje u sekundi. Sve me odmah obuzima, postajem sve čemu prisustvujem. Kad bih barem mogla ući u trag svojoj tektonici, proračunati si ponašanja, izmjeriti intenzitete i njihove izmjene. Kada bih barem bila tablica, postojana u svojoj predvidivosti. Napravila sam tablicu, računicu svojih raspoloženja, pronalazeći fantastične pravilnosti! Ali, taj sustavni nadzor nad sobom, kao i realna nemogućnost apsolutne preciznosti, postizanja savršenstva, siše iz mene svu snagu. Svoju slabost otkrivam opasnijom od bilo kojeg zla, zaokupljena sama sobom ona ne raspoznaje prijatelja od protivnika, ne vidi razliku između prijetnje i pomoći. Dani dobrog raspoloženja rijetki su koliko i oni lijepog vremena, pa kada stignu, opet se osjećam pritisnutom, još jednom patim, u toj nespretnosti iskorištavanja kratkoročne sreće ponovno propadam u paralizu. Želim previše toga učiniti odjednom, iskoristiti taj razlaz oblaka, prekratak da mu smislim svrhu, izrugujuć u svojoj iznenadnoj pojavnosti. Predviđajući svemu plan, propuštala sam u svemu prilike.

 

* * *

Gazdarica mi je, vrativši se kući u sitni noćni sat, ljubazno naručila taksi. Za taksi mi je dala novčanicu koju taksist neće moći razmijeniti. Skupljajući svoje stvari iz spremišta koje domaćini slikovito nazivaju govnjarom, presvlačeći svoju uniformu, primijetila sam na poderanim hlačama prepiske svog radnog dana, mrlje od deterdženta koje su se širile kao zloćudni tumori.

„Ništa zato, potrošnost robe je pragmatična“, pomislila sam. Prije nekoliko godina nad ovom bih mišlju mudrovala satima, skicirala kritike konzumerizma po nebrojenim svojim bilježnicama, neumjerena sam bila jedino u trošenju papira. Ali tome je tako kada obilato serete. Neumjerena sam bila u trošenju sebe. Puštala sam se po tim stranicama, kao mačka dok, povlačeći se prednjim šapama, otire netom olakšanu rit o tepih.

Zamišljam dvadesettrogodišnju sebe kako, gledajući ovo kao viziju iz budućnosti, mirnim potezima ruke i s ravnodušjem u pogledu, čisti grlo puške kao profesionalni samoubojica, kao Cobain. Za nju nije bilo života izvan žutih stranica kriptičnih knjiga, konferencija, književnosti, polemiziranja, uživanja u svom svemiru koji bi bilo kome drugome bio samo klaustrofobičan. Smrdljiviji od septičke jame. A ja sam o svojoj profesiji ovisila kao narkoman. U trenutku nestašice i nesnošljive žudnje, narkoman ne misli o pogrešci koju je počinio. Razmišlja još jedino o načinima kako da sebi tu pogrešku još jednom priskrbi. Ništa drugačije nisam postupila ni ja, razmišljajući o produljenju svojih studentskih dana. Tu sam pupčanu vrpcu divljački branila od svih doktora, opremljenih i pripremnih da ju prerežu. Ovisniku sam nalikovala još i po tome, što mi je moja ovisnost parala podočnjake, kao da su knjige utezi učvršćeni na mojim kapcima, potežući ih pohlepno nekim nevidljivim demonskim prstima. Poslije svakog takvog drogiranja prvotno sam propadala u potok divljenja, kupala se u njemu kao kreten kreveljeći se, zatim, zakopavala sam se u zemlju zamisli, rovala bih po njoj kao po rudniku, izranjala ispunjena iscrpljenošću nekim novim otkrićem, još jednim dijelom slagalice kojeg ću strpati u svoj kolaž. I de Sade je svoju tamnicu obložio literarnom tapiserijom bujnih brabonjaka.

Igrati se inspirirane znanstvenice bilo je skupo, poslije sam stajala pred ogledalom kao pregažena, sa svih strana načeta prebrojavala sam otiske zuba što je zanos otkrivanja ostavio na meni. Lice mi se rastapalo, svaka polutka u svom pravcu slijevala mi se po ušima kao dvije starošću obješene sise. Snagu sam prikupljala tek toliko da ju čim prije potrošim. Višak odmora stravično me umarao. Nije to bila samo iskrena ljubav prema znanju i životna znatiželja, bili su to i svi ljudi koji su istu tu ljubav prema znanju i životnu znatiželju dijelili. Bio je to svijet budućih profesora i filozofkinja, književnica i književnika, snimatelja, montažerki i glazbenika koji sa svih strana kreiraju jedan novi svijet. Bio je to osjećaj pripadanja u nepripadnosti, jedna koreografija koju smo voljeli plesati na granici s budućnosti. Onakav osjećaj kakav smo imali na blokadi. Kako su nas prekrasno zadojile te revolucionarne zamisli. Ništa se danas ne prodaje s toliko uspjeha kao priča o pobjedi potlačenih. Od svih utvara, od svih utjeha, ova je najunosnija. Ne mijenjajući im patetičnu poetičnost, sve sam ove teorije podijelila s taksistom, nekada profesionalnim gitaristom, specijaliziranim za flamenco glazbu. Moju je zgradu okružio onoliko puta koliko je bilo potrebno da se ocrnimo svojim snovima i utješimo jedan drugim, kao što samo slučajem pronađeni stranci mogu.

 

* * *

Prisilila sam se putovati. Između ostalog, on studira, uz studij još i radi, njegovo slobodno vrijeme rjeđe je od mojega. Samoća kakvu sam svojedobno uživala prerušila se u prijeteću prikazu koja me učestalo posjećuje, neometena kroničnim nedostatkom gostoprimstva. Običava se odjenuti samo u veliku crnu fleku koja iskri u svakom kutu kuhinje, kupaonice, sobe, kamo god da pogledam pucketa kao opušak, pečat potrošnosti kojeg je na filmskoj traci utisnulo Vrijeme. Zbog toga sam se preselila u sobicu Andreje i Saše, smirena njihovim prisustvom kao potencijalnom pomoći koju bih koristila samo kada je krajnje potrebno. Ta se potreba srećom još nije pokazala, bolnice u pravilu posjećujem sama, u tajnosti, oponašajući sastančenja preljubnika. Moja bolest i ja sastajemo se u tajnosti. Dnevnik sada vodim samo kako bih svaki pojedinačni dan mogla smjestiti u jednu od dvije kategorije: dobro je – ili – nije dobro. Jednadžba ostaje jednostavna: čim Nije-dobro-dani proglase većinu, potražit ću pomoć. No, nemarna sam u vođenju bilješki, nevjerna svakoj od stotinu ideja kojih se sjetim, prihvatim kako bih svoje ponašanje privezala uz bilo koje, bilo kakvo, samo plauzibilno objašnjenje. Svi ti pokušaji uvođenja reda samo su stvarali sve veći nered. Ne stignem ni počistiti, a već se pojavljuje nova prikaza, prijeteći mi što se ne zalažem za njezine zahtjeve i ne obavljam zadatke na koje sam se obvezala. Potom putujem. Moji su me demoni odjednom odlučili poštedjeti prilikom vožnje. Svjesni kako ih upravo tada naviknuto očekujem, odgađali su svoj dolazak kada sam za njega bila pripremljena i počeli se pojavljivati točno u onom trenutku kad bih odahnula. Zrak oslobođen iz mojih pluća bio je pozivajuć, zvao ih je da popune ispražnjeni prostor u mojim prsima, jer i on, shvatili su, slabo podnosi samoću. Zaskočili bi me tako, onako kako žena željna pažnje podilazi svom osvajaču, ohrabrena njegovim odustajanjem, potaknuta predajom. Ja sam, na vlastitu štetu, bila mudar ljubavnik jer sam odbijajući svoju napasnu grabežljivicu, njegovala time njezinu vjernost. Martinovo me društvo zaokuplja i samim time spašava od sebe same. Rijetko se usuđujemo izlaziti. Brojnost ljudi gadnija je od najezde buba, ružnih višenožnih beštija koje pletu svoje mreže oko mene kao kablove od tračeva i kolektivne tjeskobe. U onim rijetkim prilikama kada se odlučujemo za društveni život, naši se izlasci sastoje od povremenog zaurlavanja na uši nečeg što nema potencijal razvijanja u razgovor i nakon jednog do dva na silu ispijena pelina odlazimo u pohod na pekare. Odagnat ćemo svoje socijalizacijske promašaje prežderavanjem hranom koju ću odmah po završetku jela poroditi. Moja smeđa siročad stasaju brzo. Put kroz probavni trakt trenutan je kao treptaj, to je raskrčen kanal kroz kojeg hrana samo sklizne kao niz tobogan. Takvo pražnjenje lijepo prianja uz osjećaj oslobođenja, gotovo orgazmički, ta navala vrućine što me ostavlja olakšanom. Poslije toga, ja sam prokleto perce.

Ostala bih ovdje, s njim, u ovom gradu, njegova je njega blaga kao oblog. Bilo gdje drugdje me nema tko pridržati. Ne znam kako nalazi toliko tople vode koju dovitljivo otkriva u detaljima ne bi li me dekoncentrirao. U nedostatku inspiracije posezao je za silnim snopovima naših, još uvijek nerazvrstanih fotografija. Preko neposredne prošlosti prizivajući budućnost, prekoračio je provaliju sadašnjosti. Govori mi: „Vidi, ove slike će naše djeca gledati, a zvat će se Fotografije života dok je još postojao!“ Birali smo one najljepše i na poleđini im pisali izmišljene priče. Tako smo našim uspomenama pridodali niz alternativnih života. A kako smo pod impresijom ideja pisali jako grčevito, utisak tinte probijao se s druge strane, pečatirao nam lica, kao da slova izbijaju po nama iz neke nevidljive unutrašnjosti. U jednoj od priča bili smo feministkinja fotografkinja i seksistički novinar, pronađeni u strastvenim političkim prepirkama. Ja sam nosila hlače i čizme za jahanje, muške potkošulje i isprane košulje zavrnutih rukava i nikada nisam puštala kosu koja je vjerojatno izrasla do trtice. On je skupljao krpene ubruse za džepove svojih talijanskih odijela. Bile su to kasne dvadesete prošlog stoljeća i oboje smo se opirali skoroj starosti na pragu četrdesetih.

U drugoj smo postali entuzijastična antropologinja i autistični povjesničar, koji su, nakon čitavog desetljeća podbačenih pokušaja uspostavljanja komunikacije, u zajedničkoj knjižnici započeli pismenu korespondenciju. Kriomice smo ostavljali komentare o knjigama, pod radnim stolom za kojim smo, svatko u svoje vrijeme, sjedili. Odlutali smo sve do antičke Grčke, pa su tako naše pradavne inkarnacije izgledale kao djevojčica pred pubertetom, koja velikim očima šuljajući se kroz masu, guta ostarjelog, ozlojeđenog filozofa. Voljeli smo te fotografije, jer dok teče, život je dosadan kao televizijski program. „Tko zna koliko se života već propuštamo“, zaključio bi sa svakom seansom, u ležećem položaju slažući fotografije na svom trbuhu. „A u sadašnjem životu možemo biti i ovo“, zadnji put je spomenuo, „luda kulturnjakinja i niškoristi prirodoslovac, zaglavili zajedno u glavnom gradu. I nećemo morati kao luđaci lutati više, ni vremenom ni prostorom.“

Zbog tih su riječi moje zamisli zarasle nadom kao stare zgrade bršljanom. Sve je bilo jasno.

 

* * *

„Što onda želite reći?“ u razgovorima s Doktoricom persiranje je uvijek ukazivalo na problem. Naše udaljenosti i blizine bile su vidljive u jeziku. Pomicale su se ne oviseći o stadiju kronološke uznapredovalosti našeg odnosa, već vezane uz trenutni stupanj važnosti i ozbiljnosti pojedinačne situacije. U jednom smo razgovoru mogle izmijeniti nekoliko vi-ova i ti-ova bez da se u ijednom trenutku istakne neobičnost takvog ponašanja. Pitala sam se svojedobno, osjeća li i ona tu neobičnost koliko ju ja osjećam? No moja su se pitanja o psihološkim procesima koji stoje iza njezinog ponašanja, postepeno prorjeđivala kao opadajuće lišće. Već do sada su grane mojih interesa gole kao suho stablo. Ulazim u petu godinu prepravljanja i prepisivanja, pronalazim svakoj rečenici precizniji prijevod, razumljiviju razradu, jasniji jezik. I premda na izmaku ideja, svejedno interveniram u tekst i ispravljam, dopuštam novim interpretacijama da se izbore za svoj prostor, prebrišu postojeće i nadopune ih novima. Kako bi ih lakše pratila i pronalazila im mjesto, lomila sam velike pretpostavke u pojedinačne probleme, usitnjavala gromade teorijskih teritorija u fini pijesak. Pijesak koji se zavlačio svuda, premašujući bez problema sferu profesionalnog, osmotski je prodirao u moje privatno. Pet godina kasnije budim se nasred tog pješčanika u kojem sam se predugo igrala, sa svojim plastičnim posudama i alatima. Pješčanik je već odavno premašio granice svoje drvene ograde i posut posvuda prekrivao je zemlju po kojoj sam čekala prohodati. Ne znam na kojim je mjestima taj pijesak postao živ, spreman da me proguta.

– Gle, ovo prepravljanje može ići u nedogled, stoga ga mogu završiti i sada. Jer inače neće biti nikada gotov – rekla sam Doktorici, ne skrivajući umor koji me već mjesecima upozorava da jednostavno prestanem i prohodam, pa makar konačno i propadnem.

U tom mi je trenutku telefon zazvonio, ukrao je priliku za druge replike. S nijansom teatralnosti bacila sam svezak stranica na stol i, ometena pozivom svoje gazdarice, brzinski sam uputila Doktorici vojnički pozdrav. Ta je gesta još jedino što me zabavlja, posljednje što podsjeća na mudrost kao misiju, presvlačeći posao u romantično ruho poziva. No, jedini poziv na koji se sada odazivam ne stoji u ni u kakvoj vezi s mojom profesijom. Ona se postepeno mrvila, smrvljena se slijevala kao niz grlo pješčanog sata kojeg više nitko neće okrenuti naglavačke. I moj rad, nekoć težak kao kamen, iscurio mi je kroz prste poput pijeska.

 

* * *

Draga Liberta,

nekako sam osjećala da ti je izostanak mojih pisama i poziva mogao značiti i olakšanje. To ne trebaš negirati. Ali vrijeme moje odsutnosti moglo je učiniti još nešto; moglo je obrisati s moje slike neke mane i nadomjestiti ih potencijalima. Zaborav koji briše osobine može nam vratiti interes. Sjećanje je ekološki osviješteno, smijem li reći tako; ono se, čini mi se, reciklira i vraća u uporabu. Može li ti vratiti i mene? Odlučili smo, Martin i ja, da ću se ovu jesen preseliti i upisati drugi magisteriji. Između ostalog, to su mi svi već potvrdili, ovo zaista jest D-grad. Možda ću pronaći i neki posao, sada bih već mogla raditi bilo što, ali najviše bih voljela biti gastrokritičarka! To je bila njegova ideja zapravo, rekao je: „Voliš hranu i voliš pisanje, budi gastrokritičarka!“Martin i ja razvili smo jedan od tih naših alternativnih identiteta… Daj da ti kažem. On je izvukao neko odijelo svog starog, a ja imam tu krasnu koktel haljinu i crni, naravno, Moleskine rokovnik smo kupili i pohodimo tako razne restorane. Ne predstavljajući se, ali po svemu sugerirajući, glumimo kritičare. Jako smo uvjerljivi i vrlo uspješno kontroliramo podsmjehivanje. Našu nam autentičnost potvrđuju znatiželjne glave izvirile iz kuhinje kao čunjevi koje tek jedan udar našeg pogleda razbaca po prostoriji. Tako je iz zabave nastalo pravo zanimanje, prvi zaista zajednički interes kojeg dijelimo. Znaš li da nas Martin uvijek zamišlja bogatima? Ja se ponekad pitam kako se možda ne bismo trebali navikavati na ovakve standarde, ali on tvrdi kako se on na taj standard tek priprema. Meni bogata budućnost ne znači toliko puno, ali voljela bih ovako fino jesti. Također, imala bih neku kućicu u nekoj šumici, svoj vrt i njega. I on kaže da bi imao svoj vrt, ali njemu bi odlazio vikendom i primao goste u posjet. Valjda su se po putu promijenile ploče. One koje su pričale o napuštanjima civilizacije, čuvanju ovaca, proizvodnji sira. Snove zaista sanjamo, iz noći u noć drugačije. Žao mi je što se svo ovo vrijeme mojih posjeta ovom gradu nijednom nismo vidjele. Pokušati ću promijeniti to, ako me još uvijek želiš.

 

* * *

Nije-dobro-dan.

Na nije-dobro-dan odlazimo u Fužine. Ovdje je zrak čist i okrepljujuć i voda je, vjerujem, ljekovita. Ponekad ponesem sa sobom knjigu, jer kada panika prođe, najviše se volim posvetiti čitanju. Martin to ne priznaje, ali protiv mog čitanja potiho protestira, s obzirom da tada ne mogu ravnopravno sudjelovati u našim ritualima. Zato koristim ovu priliku da popišem sve što mi padne na pamet, dok on kupuje čokolade koje ćemo jesti uz jezero. Najviše volimo sjediti pored jezera i smišljati imena djeci koju želimo imati samo kako bi im nadjenuli te nekonvencionalne nazive. Pobjednik je onaj koji među pojmovima pronađe najveći potencijal postajanja punokrvnim imenom. Moji favoriti su Umor i Sat za dečke, Sol i Ona za djevojčicu. Njegove prijedloge sam zaboravila, ali sjećam se, složili smo se oko imena Svestrana. Točnije, Svestran za dečka ili Svestrana za djevojčicu. Pokušala sam mu objasniti kako je to zapravo logično ime, te kako bi se, uslijed ADHD-a kao civilizacijske bolesti naše generacije i snažne disperzije interesa, to ime moglo okititi i velikom simboličkom vrijednošću. Martin kaže kako su nekad stvari zanimljive same po sebi i kako ne treba u svemu tražiti dodatno objašnjenje jer objašnjenja iscrpljuju ljepotu. Objašnjenja su kao bore. Poželjela sam mu objasniti i tu izjavu, ali to bi bilo njezino direktno nepoštivanje.

 

* * *

Činjenica da je Martinova psihijatrica potražila moju pomoć sada, kada sam i sama o tome počela postavljati pitanja, ipak ostaje na razini neugodne slučajnosti. On nije jedini subjekt mojih sjećanja, ali pripadao je razdoblju koje me ponovno proganja. Dotakla sam ekran laptopa s njezinom porukom, nesvjesno i gotovo nagonski, kao da posežem kroz portal privatne povijesti. Zbunjena profesionalnim potezom njegove psihijatrice, pomislila sam čak kako je riječ o prevari. Zadnji put kad sam pokušavala pristojno okončati komunikaciju s Martinom, jer je održavati je bilo ne samo nepotrebno već i nezdravo po oboje, njegovo stanje nije stizalo do smiraja, problemi su se činili samo još više produbljenima. Nije bilo nemoguće pomisliti kako je, u potrazi za odgovorima koje mu nitko, pa tako ni ja ne mogu dati, isprobao neke neobičnije metode. Stoga sam čitala njezine riječi onoliko puta koliko je bilo potrebno da, pronalazeći u njima autentičnost, protjeram iz sebe paranoje.

 

Štovana,

Martin Todorović je kod mene u psihoterapiji. Dao mi je dozvolu i Vaš e-mail da Vam se javim. Naime, tijekom terapije ostaje mi dosta otvorenih pitanja, a jedno od tih je i Vaša procjena Martina i razlozi raskida, naravno da će to ostati među nama, ali pomoglo bi mi da dobijem bolji uvid u dinamiku njegovog ponašanja i problema.

Zahvaljujem.

 

Martin nikada ne bi formulirao upit koristeći uvid u dinamiku ponašanja konstrukciju. Pored mene su ionako zapisi zjapili otvoreni, već mi grickajući prstiće koje sam na njih položila, kao gladna gubica prošlosti.

 

* * *

Martin me sinoć probudio iz sna, valjda prvu večer koju sam zaspala prije njega ili uopće. Toliko je loše sanjao, nije mi htio reći što, da je nekoliko minuta, koje su se mogle mjeriti i u satima, sablažnjeno gledao u strop, molio me da ostanem budna dok se ne smiri. Onda me, bez najave i nepotrebno naprasno, poklopio svom svojom težinom, a moji su se udovi istisnuli ispod njega, kao majoneza sklizla s rubova spljoštene korice kruha. Uvjeravao me, očajan, kako ću uskoro otići. Umirio se tek kada su ga suze umorile i prisilile da konačno zaspi. Ja sam ostala budna. Na putu do kuhinje gdje u jednoj od njezinih ladica Martinov otac skriva svoj steš, ne vidjevši ništa u mraku, pa tako ni njegovu bijelu mačku, stala sam na njezin rep. Ova je zaurlala, zarezala na mojoj nozi tri krvava traga i probudila Martina. Kada me dozvao, po prvi sam put čula svoje ime u izvedbi tih iskonskih instrumenata, frekvencija frustrirajućih kao dječji plač.

– Ideš li pisati? – pitao je.

– Da. Već sam budna, a poznajem se dovoljno da ocijenim koliko dugo bih još mogla biti budna. Nema smisla da se prevrćem u krevetu.

Sasuo je na mene sitnu kišu kritike, o nervozi koja će me zbog nesanice sutra sigurno dočekati. Koja će, samim time, napasti i njega.

U krevetu smo vodili ljubav, više oponašajući samce koji se olakšavaju, ne bi li otpuštanjem tenzija stigao san. Kada su moji kapci predali bitku, već je pred njima bila buknula zora.

Koliko je takvih dana proletjelo pored nas, uvijek negdje po putu pokvarenih, unakaženih nepotrebnim uzbuđivanjima. Sve je moglo proći bez problema. Šetali smo botaničkim vrtom, fotografirao me pored svakog cvijeta kojeg sam proglasila posebnim, ja sam kvarila prizor svojim poziranjima, plazila jezik pun hrane koju smo putem grickali kao grlice komadiće kruha. Ručali smo u Nokturnu, opet zamijenivši jela, nije se nijednom dogodilo da jelo koje je naručio jedan, ovome drugome ne bude primamljivije od vlastitog. Prateći me do autobusa za Rijeku, razgovarali smo o tome kako je ovo jedan od zadnjih puta da se ovako razdvajamo. Uskoro se selim. Ako prođe bez napadaja, vožnja autocestom uspavljuje kao anestezija, a traje dovoljno dugo da se čovjek oslobodi svojih misli. Djevojka u sjedalu do mojega djelovala je prijateljski i taj me izgled umirio. U slučaju kakvog problema moći ću je pitati za pomoć. Ali problema nije bilo, mislila sam samo o sitnicama, o pizzi koju ću pojesti s cimerima, filmu koji ćemo gledati, haljini koju želim prošetati sutra ujutro, kada konačno odem na sastanak s Doktoricom. Bajne banalnosti, kako ste mi neobično nedostajale! Po povratku u stan odložila sam tešku torbu, jaknu nisam stigla ni objesiti, mobitel je manično zvonio cijelim putem uz stepenice. Gdje si, kako si, što se dogodilo, drhtao je glas na slušalici. Ne, zaista se nije dogodilo ništa, u ovih jedva tri sata putovanja razmišljala sam, kad se sve zbroji, uglavnom o tome što ću jesti. Nije se dao razuvjeriti, bio je siguran u stravične scenarije koji su ga satima opsjedali. Njegova dramatičnost me dirnula. Proživljavao je sa mnom ovih proteklih mjeseci tako mučne epizode, stoga nije nemoguće da se mojim strahovima zarazio kao sifilisom od kojeg sada izluđuje. Prošli mjesec sam usred noći prevalila kosu preko kade i odrezala je do tjemena. Prošli tjedan me našao kako preko cijelog stola slažem stranice i stranice papira, ispisane datumima, povezanim i kategoriziranim godinama – svaka treća bila je ista prethodnoj, a kretale su se u silaznim i uzlaznim ciklusima – objašnjavala sam mu.

– Možeš početi od sretne godine, nakon nje uspostavljanja ravnoteže radi, dolazi nesretna godina, zatim godina oporavljanja i onda opet sretna godina.

– Kako si to izračunala?

– Izvlačila sam zabilješke iz dnevnika, tražila obrasce ponašanja, ne događanja, već ponašanja, psihičkih stanja i razine stabilnosti, nestabilnosti, padova, poleta i mirovanja!

Kada je pokušao pospremiti papire i pomoći mi da se spremim za spavanje, kriknula sam na njega kao životinja. Njegov je otac zakoračio iz svoje sobe koju zovemo podrumom, izvirio pramenovima preostale kose i nakon nekoliko sekundi vratio se u svoju jazbinu.

– U kojoj si sada godini? – pitao me, nakon što sam nastavila crtati svoje dijagrame.

– Najgoroj – odgovorila sam – iduća bi trebala biti bolja, Martine – nastavljala sam i dalje crtajući, prelazeći stranice, zahvaćajući stol. Ovo mi se već jednom bilo dogodilo, kada mi se to bilo dogodilo, jesam li pogledala u svoje zabilješke? Uskoro je odustao i ostavio me među mojim papirima.

– Kako ćeš se smiriti, Luna? – pita me kroz plač, sve ovo vrijeme, samo to ga je brinulo – koja će ti se velika promjena sada morati dogoditi? Ti ćeš me ostaviti.

Sada je bila moja odgovornost da ga utješim i nakon nekoliko sati borbe ipak se umirio. No, tek što je njegova paranoja popustila, na mene se svalio strašan umor, ostavljajući me potpuno bezvoljnom i nesposobnom za ikakav mentalni rad.

Ništa zato, sutra je ponedjeljak, a počeci dobro pristaju ponedjeljcima.

 

* * *

– Od svih tih dnevnika sada mi je samo ovaj ostao. Čitam ih, stranicu za stranicom koje sam kriomice ispisivala, podvlačeći paragrafe, poneke prebojane markerom. Žutom bojom prelazim preko problema ljubomore, plavom preko napada panike, rozu sam izabrala za razdoblja radosti, pretpostavljajući njihovu rijetkost. Moji su dnevnici, tako proučavani, ponovno postali prave baze podataka. Svode li se sada na ovo moja istraživanja? Na istraživanja sebe? I drugo pitanja mogu postaviti: nisu li sva moja istraživanja to oduvijek i bila? Loša izlika za auto-analizu, krajnje opravdanje svih ostalih opravdanja koja sam vlastitoj osobnosti pronalazila.

– Uvijek su postojali Proustovi nesposobni za bilo što drugo do li bavljenje sobom. Ali ta je bolest sad već poprimila epidemiološke razmjere. Razumijem te – rekla je Doktorica, naručivši svoju ranojutarnju rakiju – Tko sam, kakva sam, od čega sam, zašto sam, to su pitanja koja mogu govoriti o koječemu, a da otkrivaju samo višak vremena onoga koji ih postavlja. Kompenzirajući tako nedostatak tjeskobe kojeg bi običan život samim svojim tokom bez pravca proizveo. Ono što stvarno ne razumijem – dodala je – zašto nisi otišla odavde, dok si još mogla?

 

* * *

Ne mogu mu reći što se dogodilo na konferenciji. Da uopće spomenem odlazak pored svega što smo planirali, planuo bi sigurno, još i jače nego inače. Tomu nema ni potrebe. Ja više nigdje ne želim otići. Iz postojeće perspektive čini mi se kao da ni ne mogu. Ako sam se do jučer jedva vozila autobusima, kako bih preživjela u avionu? Na drugom kontinentu? Samoću koja mi odnedavno više nije prijateljica? „Što jest i tu je“ pisalo je na zidu pred kojim smo se sreli, možda je to bio signal svemira. Ili je znak bila moja kasica, onaj keramički pas na zahodskoj školjci kojem sam na čelo nalijepila natpis od prvih naučenih slova: Amerika. Stavljala sam tamo poklonjene pare. Zapravo, zaista ne razumijem iz kojeg se razloga novac poklanja djeci koja jedva slovkaju. Djeca bogatih roditelja svoje su prve plaće valjda zaradila samim time što postoje. Sve moje je gutao prorez na psećoj glavi, s imenom te konfederacije konzumerizma otisnutim na čelu. Zapravo sam je oduvijek voljela i moja sestra nije lagala kada me nazivala američkim djetetom. Mene je odgojio njezin ritam, odabrane njezine slike, stari njujorški jazz i dim cigarete, ceste i tripovi i cvijeće San Francisca. Kao da sam već bila tamo, u drugom vremenu i prostoru za kojeg mi pričaju da još uvijek postoji. Svaki trenutak američkog popa još je živ tamo negdje. Sad me tamo i zovu. Doktorica je na konferenciju dovela filozofa s čijim radovima već godinama raspravljam i razumjeli smo se već pri prvom razgovoru. Impresioniran mojim dosadašnjim radom, ponudio se postati mojim mentorom. Amerika mi je širom otvorila svoje ruke.

Ovo sam naslijedila od svoje majke: umjesto da odmah odbijem ponuđeni prijedlog, lažem o njegovom razmatranju: „Sigurno ću razmisliti o tome, svakako ću to uzeti u obzir, još ćemo mi razgovarati o ovome, ta to je skoro sigurna stvar, još vam moram samo potvrditi!“ Znala sam odmah da nigdje neću otići. Meni je jednostavno jako teško, reći nekome „Ne“. Slabo sam naučila odbijati želje, stoga sam se ograđivala od mogućnosti da ih uopće iskažu. A ljudi žele nešto jedni od drugih čim se jedni drugima obrate.

To što Martin želi od mene ja mu očito ne uspijevam dati. Provodim više od sedam sati nad svojim skriptama, odlažem ih tek oko jednog sata u noći, s obzirom da im se nisam mogla posvetiti prije pet. Tome je tako jer se, od dva pa sve do pet sati popodne, mi raspravljamo preko telefona. Teško mi je sažeti uopće oko čega vodimo sve te rasprave. Zove me s nizom pripremljenih, ali svejedno potpuno nasumičnih pitanja, ostavljajući dojam kako je jedini smisao mojih odgovora povod da im se on suprotstavi. Pritom je počeo prakticirati i običaj kojeg sam uvijek otvoreno kritizirala: kao potvrdu svojim idejama gomilao je citate, ubadao me injekcijama instant-mudrosti. Mrzim instant-mudrosti. Čuti takvo što u meni je izazivalo isti onaj osjećaj kakav, pretpostavljam, mesnice izazivaju u vegetarijanaca. Pred citatima stojim kao pred živim bićem zaklanim i zapakiranim u plastiku, spremnim za posluživanje gomili gladnih gubavaca zagađenih lijenošću. Kada god bi ubacio koju rubno povezanu referencu, crticu književnosti, filozofije, filma ili, božemeprosti, fizike, vidjela bih Bukowskog kao masni batak, Platona kao parizer, Tarkovskog kao tartarski biftek, Hawkinga kao hrenovku. Ni s pitanjima se nisam snalazila, jer dolazila su iz iste porodice površnih promišljanja. Ako bih ih pokušala produbiti ili specificirati dočekao bi me napad, optužbe o diskvalifikacijama, ponižavanjima na osnovi njegovog nepoznavanja terminologije teorijskog jezika. U svakoj je debati postajao defenzivan, a produbljeni razgovori o popularnoj kulturi bili su obilježja njegovog oca i samim time prezreni. Uzbuđivanje oko bilo kakvog oblika umjetnosti uvijek je vezivao samo uz diletantizam, zanesenjaštvo i pripadajuću im neodgovornost. Humanisti i društvenjaci za njega su para-učenjaci čiju se mesnicu može, po potrebi, i rasterećeno pljačkati. S obzirom da je mrzio sve što ga je podsjećalo na oca, ponekad je mrzio i mene. Mene i sve čime sam se bavila. Sve teže pronalazimo područje sigurno za razgovor, paradoksalno, sve teže razgovore privodimo kraju. Prva runda rasprava vodila se poslije ručka, druga se otvarala pred spavanje. Podbacio je svaki pokušaj da mu objasnim kako sam između ta dva sučeljavanja natipkavala stranice i stranice teksta, boreći se povremeno i s bjelinom ekrana, zakopana u zabilješkama od kojih su neke umjesto tapeta ukrašavale zidove. Pobjeđuje me uvijek s istom podvalom: „Znao sam da ti više neću biti potreban.“

 

* * *

Psihičko je nasilje koreografija koja se usavršava ovisno o usklađenosti plesača. Tlo bih pod našim nogama prva potpalila ja, sa svojim nesanicama, halucinacijama koje su stapale budnost i san u stanje bunila. Ovaj poremećaj bioritma bio je uzrokovan promjenama koje nisam prihvaćala, ali na kakve sam se, nakon nekoliko mjeseci mrcvarenja, naprosto navikla. Postepeno sam ponovno počela proučavati zanemarene zabilješke, nastavila raditi na diplomskom radu kojeg smo Doktorica i ja odlučno pretvarale u knjigu. Zavodi te! Ona te zavodi! Kakvu korist jedna svjetski priznata žena ima od bahate balavice? Ona je znanstvenica. Ti si jedva zametak! Makar isprva. Isprva smo bile odlučne, premda sam ja sve češće zapinjala kao pokvareni gramofon. Martinu sam počela uzvraćati udarce emocionalnih ucjena, ne iz zlobe, ne čak iz ljutnje, već naprosto refleksno, kao kolateralnu štetu neprestane nadraženosti živaca. Sada kada se više noćima nisam budila iz paničnog sna o vlastitoj smrti, uvjerena kako mi srce staje, zbog svega je samo sve brže lupalo, uvjerena kako mi krvne žile u mozgu pucaju, zbog čega me glava samo više boljela, sada kada je sve to bilo umireno uobičajenim i fokusiranim mentalnim aktivnostima, na dužnost se prijavio novi domaćin mojim duhovima. Oni su napustili moje tijelo i opsjeli Martina. Moji su pozivi u pomoć kod njega razvili osjećaj velike važnosti i kada je pozornost koju je zbog toga uživao opala, protestirao je za povrat svoje pozicije… Isprva tek nježnim i suptilnim ucjenama koje sam, nehotično vjerujem, i poticala. No s vremenom, iscrpljena vlastitim loše vođenim emocionalnim ekonomijama, sve češće sam proglašavala bankrot i odustajala, bilo od njega, bilo od pisanja. Upis novog magisterija, selidba D-grad, nisu donijele nikakve promjene, sve su planirane reforme zakazale. A reformirali smo se stalno, bile su stekle te reforme svoj specifičan ritam i same su sebi postale svrhom. Pišući pismo njegovoj psihijatrici, odgovarajući na upite kojima je krpala veliku logičku posjekotinu na tkivu te traume, mogla sam joj pisati tek o navici naših živaca. Mogla sam se, više nego sadržaju našeg odnosa, posvetiti samo analiziranju njegove strukture. Imala je ona vrlo jasna, cirkularna pravila, koje je moguće početi promatrati od bilo koje točke u nizu. Prorijeđena razdoblja uzdrmavali smo oboje, onako kako sam se ja trzala iz sna, onako kako je njega budila njegova majka, zabrinuta tišinom. Nakon neobičnog olakšanja ispaljivanja frustracija, slijedilo je sinkronizirano plakanje. Kako ga nismo mogli zaustaviti započinjali smo stadiji proglašavanja prekida. Kakav sam ja ovo čovjek?! Kakva je to moja ljubav ako ti ovo radim?! Najbolje bi bilo da se raziđemo, spasit ću te svojim odlaskom. Neposredno nakon proglašenja prekida, iz kuhinje specijalizirano romantičnih recepata za stol je stizalo predjelo: prisjećanje na sve lijepo, kao poziv u pomoć našoj skromnoj zajedničkoj povijesti oko koje smo ispleli mrežu mitologije. Ponovno smo točili jedan drugome hektolitre suza koje su nas opijale nostalgičnom čežnjom i točno u trenutku kada bi od njih pregladnjeli iz kuhinje je stizalo glavno jelo: ceremonija pomirenja. Kao završni čin slavili smo slatkišima, prežderavali se svadbenim tortama, uz slide show kronološki i tematski montiranih fotografija. Po završetku svega, strovaljeni na stolicama, s razvezanom kravatom i rasparanim čarapama, otpuštali smo stisku svojih steznika, remena i korzeta i tonuli u san pravednika. Proširenog probavnog trakta i rastegnutih crijeva, kapaciteti naših apetita rasli su u katastrofalnim razmjerima… Stoga je stanje smiraja trajalo isprva mjesec do dva, potom tjedan do tri, zatim dan do pet. Sve dok se nismo počeli gubiti u salu naizmjenične strave i sladunjavosti.

 

* * *

„Ja uopće nemam osjećaj da si zaista otišla. Nemoj me krivo shvatiti, ali meni ta tvoja selidba jednostavno nije uvjerljiva. Kao da ćeš se vratiti sutra“, napisala mi je Saša, u ne jednom elektroničkom pismu kojeg smo izmijenile. Razgovori s Andreom i Sašom rijedak su izvor radosti otkako sam preselila. Nedostaje mi zvuk njihovih gitara, filmovi koje smo prekidali raspravama, nedostaju mi rasprave. Shvatili smo da u proteklih godinu dana zajedničkog života nismo nijednom zajedno stali pred objektiv fotoaparata pa Andrea sada u photoshopu namješta naše zajedničke fotografije i šalje ih u privitku s kratkim i dražesnim pisamcima. Pisamca pomažu. Ali, čim stupim u tu veliku zgradu Filozofskog fakulteta taj kontrast D-gradskog zatvora u odnosu na očaravajuću oazu mira mojih riječkih radosti muči me i postajem melankolična. U ovim je dozama melankolija iz romantike prerasla u razdor. Sada kad ga trebam, kada je moja samoća zaista stasala u predviđenu usamljenost, sada kad sam konačno ovdje u njegovom gradu, Martin se povlači. Tako, kada sam jučer prvi put posjetila D-gradsku bolnicu, nije se uznemirio. Samo sam ja bila uznemirena kada su me, na moje čuđenje i nakon cjelonoćnog čekanja, ponovno pozvali na rendgen, jer snimajući mi trbuh, pronašli su nešto na rubu prsnog koša. Kada sam ga nazvala da podijelim s njim to novo saznanje, samo je zaključio kako mi nije ništa, bez potrebe da, po završetku svega, makar dođe po mene u bolnicu. Pored toliko lažnih uzbuna, a i ovo je bila jedna od njih, samo im ja još uvijek vjerujem. Moja bolest i ja možemo računati samo jedna na drugu.

 

* * *

Stranice koje stoje preda mnom nisam čitala otkako su napisane, premda sumnjam da sam ih čitala i tada. Otkud mi želje da taj događaj odmah udostojim pisane forme ostaje mi upitnim. No kultura ispovjedaonice ne zakazuje ni pri bitno većim žrtvama, pa joj stoga ni ja ne moram poklanjati toliko čuđenje. Povodom vjenčanja njezine sestre, tek dvadeset i dvije godine stare, Martinova majka privremeno je puštena iz bolnice. Kao u televizijskim dramama, ona i njezina mlada maćeha djecu su čekale zajedno, sudarajući se svojim velikim trbusima. Nestrpljiva sam i anksiozna pred njezinim dolaskom. Želim joj toliko toga reći i toliko toga je pitati, želim znati o njezinim strahovima i govoriti joj o vlastitim. Možda je samo zamišljam kao Onu koja poznaje strah. Na fotografijama je uvijek izgledala kao mršava verzija mog Martina, samo bez duge kose. Nosila je one dobro-jutro-tugo kratke frizure, dječački podšišane, i privlačila univerzalno seksipilnom androginošću. Na fotografijama izgleda sretno, sjetno sretno, zaneseno ili zamišljeno. Uživo je njezin pogled bio pun gorčine, a od stiskanja su joj se usnice skupile kao da pod njima više ni nema zuba. Grizla je svejedno i njezina šutnja je siktala poput mačke. Moje ideje o bliskosti među nama u njenom su mrklom mraku potonule kao sitno kamenje bačeno i izgubljeno u oceanu čistokrvnog očaja. Osjetivši kako me nemogućnost komunikacije boli, premda ne razumijevajući zašto je tome tako, Martin me nježno držao za ruku, svako toliko snažno je stišćući. Stajati blizu nje bilo je ravno bdijenju uz smrtnu postelju.

 

Pri ulasku u crkvu, Martin se bio pokrstio svetom vodicom, zaustavivši me nesuptilnim naputkom da učinim isto. Tako i moj otac zamjera mojoj majci što se zbog nje nisu oženili u crkvi, tako joj zamjera što uskrsnuća i smaknuća kao svi normalni ljudi mi ne slavimo. A znao je za koga se ženi, kao što je Martin znao što crkva predstavlja ženi koju drži pod rukom. Ne jednom sam mu držala predavanja o tome koliko je nevjerojatno nelogično da bilo koja žena podržava instituciju koja ju je osudila na gmizanje po podu s ostalim gmizavcima, rađanje u mukama i službu svome mužu, da parafraziram Svetu knjigu. Njezina me logika, i Martin je to znao, istinski boljela, kao čovjeka. Između ostalog, nije li nepoštivajuće, prema samoj toj instituciji, da joj se obratim s lažnim poštovanjem? Ja joj pristupam kao pristojan gost, ne kao licemjer. Ali bila sam već umorna, toliko željna jedne mirne, nesvadljive subote, da nisam ništa napravila i ništa rekla. Potezala sam prekratku haljinu prema koljenima i strpljivo slušala o Sinovima koji će se roditi.

Kako se depresija, osim općenitom voljom za životom, hranila i mojim libidom, kako sam bila raspustila svoje tijelo kao bivši kapitalist propalu firmu, željela sam iskoristiti priliku te svečanosti za ponovno ulaganje u svoje zapušteno zdanje. Stisnula sam se u usku crnu haljinu i natrpala višak mesa svojih nogu, ambiciozno, u samostojeće čarape. Čarape nisu bile dugog vijeka i prvom su se prilikom poderale, kao da žele napakostiti mojoj pretencioznosti. Jebite se čarape, imam još jedne u torbi! Skliznuvši u pokušaj broj dva i provjeravajući svoj pothvat u ogledalu, zamijetila sam načet prorez na dnu svoje haljine. Dno moje haljine, htjelo je sezati barem do koljena, ali već se bilo nabralo i (ne)pristojno podiglo, sve do ruba indiskretne čipke haltera. Ogrnuta kaputom, na šanku u predvorju dvorane potražila sam škare, do kraja prerezala načeti prorez, i bez izbora svukla čarape kako njihov rub ne bi sugestivno izvirio. Što jest i tu je, rekli smo. Vidjevši me takvu, Ona koja se uvijek zgražala nad konfekcijskom konstrukcijom ženske ljepote, nad minimalizmom odjeće što povećava profit pogleda, zarumenila se kao da joj je bijesom vraćeno barem do deset godina izgubljene mladosti. Prve riječi kojima mi se Martinova majka obratila glasile su: „A šta si ovu s ulice skupija?“ Dalmatinski naglasak pomogao mi je da se prisjetim svoje pokojne bake, s tatine strane obiteljske tvornice, koja je sličnim mudrostima redovito častila moju majku. No, kako je moja majka bila miljama daleko od ičeg „droljastog“, ova ju je pak krivila za izostanak ženstvenosti zbog čijeg se uskraćivanja moj otac navodno razbolio. Kao ni Martin tada, ovaj joj se nikada nije suprotstavio, zadržavajući uobičajeno pogrešno uvjerenje o objektivnosti svojih rasuđivanja. Nas dvoje smo se unatoč svemu podnosili dobro, na trenutke, štoviše, uživajući. Kako bi sve skupa lakše preživjeli, a ona ničemu prigovorila, iz malih nam je bočica pod stolom Martin točio alkohol. Ta djetinjasta udruženost protiv prisutnog autoriteta povezivala nas je u benignoj igri, hihotali smo se i dobacivali dosjetkama, šalama o tome kako bi joj, umjesto cigarete, valjalo podvaliti joint. Bili smo sada u pozitivnom stadiju svog ciklusa, kada se apetit za drugim ponovno probudio. Bend koji je te večeri svirao na opće je čuđenje izbjegavao uobičajenu matricu za maturalne zabave, raspustio sa svog repertoara sve Rozge, Thompsone, Halide i Gangname, pa smo, namamljeni dobrim ukusom i dolivenim dozama ispod stola, većinu vremena plesali. Na trenutke, Martin bi postao onaj dječak opet, razigranog pogleda, prateći svaku pjesmu s nekom referencom iz glazbenikova života. On to nije primjećivao, ali ja jesam. Po povratku za stol majka je postavila pitanje o mojoj profesiji. Koristeći to kao priliku pripitomljavanja, sročila sam nekoliko skromnih rečenica o ustrajnosti u svojim akademskim ciljevima, pokušavajući se prikazati stabilno i odgovorno. Napomenula sam uz to, ne znajući točno zašto, kako jedino žalim što sam, pored tolike posvećenosti teoriji, prestala pisati poeziju. O, Martine, ovo ti je neka ćaćina! Znala sam što ovo-ti-je-neka-ćaćina znači. Svestrano kreativan i podjednako zaljubljen u sve svoje umjetničke zanimacije, Martinov je otac godinama gazio po svim mogućim granicama stvaralaštva. Ne uspijevajući se zadržati ni u jednom, bio je radikalno raspršen po svima. Pisao je kratke priče i pornografsku prozu, fotografirao, glumio u amaterskim predstavama, šarmirao sve Štuliće svojeg doba. Martinova majka, bez visoke škole i porodica po partijama, radila je kao kuharica u bolnici.

 

– Čim se mala baviš, društvom? Društvom? Društvom se bave oni koji se ne mogu baviti sobom.

– Ne – rekla sam joj. – Oni koji se ne mogu bavit sobom obično se pretjerano bave drugima. Svojom djecom pogotovo.

Ne znam što je tog trenutka u meni progovorilo, ja nikada nisam prigovorila nikome. Pogotovo ne u onim posebnim prilikama, kada je protivnik bio u pravu. Isprike tome sam već iznijela, prikazala sam svu patologiju svoje slabokrvnosti, sve promašaje svog instinkta da me obrani. A tu je i moja romantična narav. U tom trenutku nisam mislila da stajem samo u obranu sebe, već u obranu generacije žena kojima su njihove prethodnice sisale krv suptilno i opasno kao krpelj. Pobunila sam se protiv života koji je svaku od nas čekao na uglu majčinskih dvora. Protiv majki koje nas uče kako upropastiti svoje sinove i stjecati moć patnjom u ulozi žrtve. Sada kada se veliki patrijarh povlači iz priče, u provaliju valja povući i majku-žrtvu i svakog viteza koji se pred njom baca na koljena. Povukao me za podlakticu kao bijesan otac neposlušno dijete i izvukao iz dvorane, posjeo u auto i krenuo prema kući. Prvu polovicu puta nismo progovorili ni riječi, jer činilo mi se iz njegovih se nosnica parilo kao u bijesnoga bika. Tu težinu prekinuo je moj tihi jecaj kroz kojeg sam prozborila samo, „Poludjet ću, poludjet ću od nas, Martine“.

– Luda. Nisi ti Luda. Jesi li vidjela Ludo? Jesi li vidjela Ludu ženu danas i što prava Ludost čovjeku napravi? Ti nisi Luda, Lu, ti si luda samo zato što to želiš biti. Ti si luda zato što su ti filmovi rekli da umjetnik treba biti lud, jer su našli opravdanje samo tvojoj razmaženosti, utržili su je, smotali su ti je u priču i ti si je popušila! Koliko filmova ima o vama teškim velikim mučenicima i patnicima, a samo su svi oko vas ti koji zbog vas pate! Ti nisi luda, znaš li ti šta je ludo? Pedofilija u klinču s incestom je Luda, zoofilija je Luda, Holokaust, to su, Luna, Ludosti. Ti si samo dijete kojem je vrijeme na srebrnoj žlici serviralo istinu o vlastitoj nevažnosti. Ovo bi bila fantastična opaska, Martine! Vrlo pronicljiv uvid. Samo da ga nisi stekao studirajući moje dnevničke bilješke! Tako sam saznala kako već mjesecima pretura po svim mojim pismima, mailovima i notesima. Evo, čestitam nam, konačno smo pronašli nešto zajedničko. Prljavije od svih potencijalnih prevara kojih smo se plašili, prevara povjerenja.

Parkirao je uz rub ceste dok su njegovi roditelji projurili pored nas prema kući. „Nisi li umoran od ovoga?“, pitala sam ga plačući. Bio je. „Ali ovo smo jednostavno mi, Luna, znaš kako Bukowski veli“, rekao je primivši me za rame, „Nađi ono što voliš i pusti da te ubije“. Ja ne mogu sa sigurnošću govoriti o ideji iza ovakve izjave, s obzirom da se nisam nikada bavila Bukowskim. Pouzdano znam, nije ni Martin. No Martinom se ipak bavila jesam. I premda ne mogu znati što pod ovim riječima podrazumijeva prvi, sasvim mi je jasno što je o njima pretpostavljao potonji. Kada bih ja bila njihov autor, za mene bi one značile ovo: od smrti nas ništa ne može spasiti pa dočekajmo onda tu lomaču izgarajući za onim što zaista volimo. Ne bih ju nikad svela samo na: „voli ono što te ubija“ – zakon. Zakon za kojim se Martin čitavog života vodio, jer neću nikada više prema nikome osjetiti to u ovakvom intenzitetu, ovo je vrhunac ljubavi kakav postoji. Jer i ti si se, Luna, spremna ubijati zbog onoga što voliš. To jednostavno nisam ja. Ti si zapravo zaljubljena u neki drugi svijet.

To je bio i njegov svijet, rekla sam mu tada, i to je bilo najgore što sam mu mogla reći. Vrisnuo je na mene: „Ja nisam taj dječak više!“ i nastavio je vrištati. Vrištao je cijelim putem do ulaza, vrištao je u liftu, otključavajući vrata i gurajući me od sebe, cijelim putem do sobe i natrag. Bacao je moje stvari po meni, po podu i stolu u blagovaonici, rušeći vazu s cvijećem koje nam je i stiglo već gotovo suho. Pogledala sam vodu što je tekla po bijelom stolnjaku i vidjela sam vazu kako ruši preostalu čašu crvenog vina i dok su se voda i vino miješali s laticama ruža pomislila sam: Hej, ovo je kao u spotu November rain, a ja sam voljela Axla Rosea od svoje treće godine iako je batinao ženu sapunom u čarapi. Ti malo i izgledaš kao Axl Rose, pomislila sam i to je sve što o tom trenutku pamtim. Sljedeće čega se sjećam su njegove ruke čvrsto stisnute za mojim vratom koje bi tamo i ostale da ga njegov otac nije odgurnuo od mene, držeći ga dok je i dalje prema meni pružao svoje prste.

Ovo sam ja. Ovo se dogodilo meni. Podižući se s poda, u tom međuprostoru nevjerice, probilo se iz moje podsvijesti jedno sjećanje na djetinjstvo. Kao mala, imala sam neobičnu meditativnu praksu: Promatrala bih svoje ruke ili noge, u maniri srednjoškolski stoniranog klinca, uzela bih na pik bilo koju točku na sebi, oko sebe, i provocirala nevjerojatnost svog prisustva. To prisustvo pretvaralo se u preplavljujući osjećaj sebe, gotovo nadrealno osviještenje postojanja. Kada bi me uzbuđenje preplavilo do granice nevjerice, protresla bih se kao životinja nakon adrenalinskog naleta i oslobodila se svoje spoznaje. Taj trenutak povratka u realnost bio je glazura na torti jednog dalekog putovanja k sebi, tajni sastojak sasvim neobične meditacije koja umjesto da smiruje potiče veliko uzbuđenje. Sada sam, još uvijek dolazeći do zraka, zatekla njezin opozit, njezinog dijaboličnog dvojnika.

Ovo sam ja. Ovo se dogodilo meni, odjekivalo je iz svakog kutka prostorije. Iz prestravljenog pogleda njegova oca i koraka njegove majke, u njegovim razjapljenim, razbacanim rukama. „Gubi se, gubi se, luđakinjo!“, čula sam zatvarajući vrata, spuštajući se niz stepenice, jureći niz cestu. „Rekla ti je mama, rekla ti je mama, Martine, žena koja te voli ne bi te nikada napustila…“

 

* * *

Tražeći način da pretočim našu povijest bolesti u smislenu informaciju razvrstavala sam bilješke po kategorijama, ne uspijevajući izbjeći njihovo preklapanje. Osim toga, nisam mogla objasniti njegovu patologiju, a da se ne dotičem vlastite. Ova nemogućnost raspoređivanja elemenata u konkretan kronološki slijed morio me ovdje koliko i pri dovršavanju knjige koju sam danas obećala predati Doktorici. Ali kao i prije pet godina, tako sam se i sada, umjesto knjigom, bavila Martinom. U konačnici, pred kraj podužeg i potpuno kaotičnog teksta, prepisala sam još samo paragraf iz svojih bilješki: Bio je to intenzitet kojim smo navikli živjeti, porivi koji su, kao i u svake ovisnosti, pitali samo veće doze podražaja. Nas dvoje bili smo slijepi na sadržaj, naše nesvjesno nije znalo razliku između dobrog i lošeg, raspoznavalo je tek jače ili slabije. Nije li bol uvijek snažnijeg udarca od sreće? Nije li naše tijelo proizvelo bol kao signal relevantnosti, kao indikator na kojeg ne možemo ne obratiti pozornost? Njome smo se služili kao mjernom jedinicom u jednadžbi računanja težine našeg odnosa. Vjerujem da u tom intenzitetu Martin krivo prepoznaje ljubav.

A bivajući konzumenti impresionirani količinom, oboje odgojeni kao američka djeca, tumačili smo tu težinu kao indikator iznimnosti naših osjećaja. Martin i ja smo se ponašali jedan prema drugome kao Freudov mali Hans prema svojim kokoškama. Prvo bi ih zaklao, ne bi li im kasnije, milujući ih u svojem krilu, nježno i s toplinom tepao.

Naviku je naših živaca teško promijeniti. Ovisnost je, kao i energija, sposobna promijeniti samo svoj oblik. I sada u svim mojim bilježnicama, u mom profesionalnom i mom privatnom, opet piše samo jedno te isto.

 

* * *

Prekuhala sam paštu, pregorjelo je meso, mačke su ispišale sve oko mene i uzaludno kandžama kopale po pločicama, neuspješne da u njima pokopaju svoj smrad. Listala sam stranice uz orkestar dječje dernjave, prosipala se preko igračaka koje su, po završetku kratke igre bez inspiracije, ostale ostavljene na kuhinjskom podu. Ja tu ništa ne mogu promijeniti, ako kućanstvo ne mogu organizirati da funkcionira, kako ću akademsku zajednicu? U konačnici, nije li akademska zajednica upravo to – jedno golemo, incestuozno kućanstvo, sastavljeno od istih onih rastresenih majki i odsutnih očeva, prvih previše opsjednutih pravilima ponašanja i drugih uvijek slabo zainteresiranih za odrastanje svoje djece… Balavurdije koja iznova kroz generacije, ne naučivši ništa novo, ponavlja iste stare, dobro uigrane patologije?

Moj se rad, ljepljiv od umaka gužvao u torbi dok sam trčala na dogovoreni sastanak. Smrad hrane i deterdženta isparavao je oko mene dok sam se stepenicama penjala sve do osmog kata našeg odsjeka. Zaobišla sam lift koji je prije nekoliko dana pao s trećeg kata. Ako je pao s trećeg jednako tako to može ponoviti i na osmom. Penjala sam se stoga tim stepenicama, izjurila sam na terasu kako bih prije sastanka provjetrila svoj smrad, zamijenivši ga, makar onim cigarete. Potpuno rastresena, umjesto cigare iz svoje sam tabakere izvukla i zapalila joint. „Jebiga sad!“ Svejedno je, ionako je sve savršeno sve-jedno. Neka najsubverzivniji čin moje akademske karijere bude pušenje pljuge na prostoru fakulteta. Iako, i to je uzaludno, s obzirom da se marihuana muvala po zgradama mnogih fakulteta još za davnih dana blokade. Vrtoglavica koja me snašla ne bi bila tolika da instalacija pod mojim nogama nije bila sastavljena od pletiva šipki i samim time, prozirna. Tek što sam se uhvatila za zid, kroz vrata je na terasu izašla Doktorica. „Jebiga!“, ponavljala sam, gledajući u nju kao da čekam da me kazni, po prvi puta se ponašajući kao dijete u srcu puberteta, bezrazložno i bez poante protestirajući. Na suze koje su se nagomilavale u mojim očima, Doktorica je odgovarala pokeraškim izrazom lica pod kojim su stajale skrštene ruke. Potom je samo, i dalje ne izustivši ni riječ, ispružila svoju ruku sa srednjakom i kažiprstom otvorenim.

– Ja mislim, da sve žene puše travu više bi se jebale u pičku, a manje u mozak. Ne gledaj me tako. Nemaš me razloga osuđivati. Ja sam diplomata. Ne možeš biti seksist ako si prije svega mizantrop. Izdahnula sam i pružila joj pljugu.

– Katarina, ja ne mogu više. Ja stvarno više ne mogu.

– Ja stvarno više ne mogu što? – pitala me, okrenuta od mene, prema novoizgrađenim, još ne nastanjenim trsatskim zgradama.

– Ne mogu više živjeti od privremenih i ponižavajućih poslova, čekajući da se ovdje za mene otvori prilika. Ja ne mogu više ne znati od čega ću živjeti sutra, za mjesec ili za dva, ne mogu više ne moći se odlučiti kojim putem ići i tražiti si mjesto kojeg za mene nema. I kada sam se prije tri godine ovdje vratila, odlučna da po prvi put u životu od nečeg zaista odustanem, odustajući pri tom od jedinog što mi je ostalo, od ljubavi prema znanosti i znanju, opet ste me ovdje namamili. Prvo je moje rješenje bilo stručno osposobljavanje, glumljenje profesije i potiskivanje neizvjesnosti koja me nakon godinu dana staža i dočekala. Potom su odgovori bili u aktivističkim festivalima, kreativnim grupama, raznoraznim polovnim rješenjima za problem koji se pokazao sveobuhvatnim. Sada sam samo pristala biti sluškinja jer, eto, služenje se barem isplati. I znaš što je najbolje od svega? Zavoljela sam taj posao. Na neki čudan način, ja, Katarina, stvarno volim taj posao. Postala sam tuđi sluga, ali prestala sam biti vlastiti rob. Više ne robujem ideji života u zacrtanom scenariju. Umjesto da sam ga živjela, točnije bi bilo reći, ja sam za taj život režirala reklamu koja više ni meni ne može ništa prodati.

Predavši mi plamen mira i s njim svoj prijateljski pogled, nasmijala se i slegla ramenima.

– Onda znači, da mjesto koje se na fakultetu otvorilo, ne ponudimo tebi?

Omotala je svoju tešku ruku oko moga vrata, onako kako je to učinila i onda, prvi puta kada smo o ovome razgovarale.

– Pored svega što smo zajedno prošle – rekla je s podsmijehom – ti mi sad stvarno tu plačeš oko nekakvog dadiljanja? Uostalom, nije se nitko rodio za katedrom, Luna. A oni koji jesu ne vrijede ni pišljiva boba.

 

* * *

Ne znam zašto je njezin broj bio prvi kojeg sam nazvala. Nisam znala ni kakvu pomoć trebam, ni kakvu od nje očekujem. Stadiji panike imaju neka druga, sebi svojstvena pravila. Ne znam ni koliko joj je trebalo da dođe, po sjećanju na sunce koje je već bilo svanulo mogle su to biti minute koliko i sati. „Luna, ja sam samo slučajno ovdje, prekosutra imam konferenciju u Ljubljani, onda čitanje u Padovi, molim te reci mi koga još možemo nazvati!“ „Libertu“, rekla sam. Njen se mobitel s druge strane stola skliznuo prema meni, svoj sam držala isključenim.

Liberta je stigla skrivena pod kapom i šalom kao ninja, samo s nosom isturenim, crvenim od hladnoće i očima širom otvorenima, izbezumljenog pogleda kao izgubljeno dijete. „Da, kad sam vidjela tko me zove ponadala sam se da su neke karijerne prilike u pitanju. A kad ono ti, glumiš Modru Vlastu. Kakva prevara!“ Bacila mi se oko vrata kao junački vojnik, snažno me lupajući po leđima. Katarina ju je posjela recitirajući naputke kao što majke drobe dadiljama kojima, nikad s dovoljno povjerenja, ostavljaju svoje potomstvo:

– Dakle, spakirale smo haljine, majice i košulje, neke hlače se još uvijek suše. Luna će složiti sama svoje bilježnice, molim te napomeni joj da neke baci, po mogućnosti skripte iz feminizma, ha-ha, shvaćaš? Dobro. Bacite sve šta možete, jer moj auto je velik koliko je velik, a iseliti se želimo odmah. Također, one kutije obložila sam papirom pa tamo, molim te, spremi ove lomljive stvari, ove svijećnjake recimo, jebali te svijećnjaci. Na polici pored kreveta su pare, naručite hranu. Obavezno me kontaktiraj mailom što god da treba. Vraćam se za dva dana i da su sve stvari spremljene. Ako se opet pojavi, zovite policiju.

– Neće biti potrebe zvati…

– Policiju! Rekla sam.

Liberta i ja smo svoje aktivnosti organizirale u četiri naprama dva omjeru, četiri sata smo spremale i dva sata smo gledale filmove, ušuškane pod debelom dekom u svojim osnovnoškolskim pidžamama.

 

* * *

Sjećam se kako sam, naslonivši svoju glavu na njezino rame, gotovo ravnodušno uzdahnula: „Kako ću ja bez toga? To je jedino što znam.“ Liberta nije znala mislim li pri tom na Martina ili na drugi magisteriji kojeg sam upravo bila upisala, s kojeg sam se obećala ispisati već sutradan. Osim Liberte, to nisam znala ni ja. Neko vrijeme je gledala ispred sebe, zatim se okrenula prema meni i čvrsto me primila za ramena.

–  Gledaj. Nitko od nas ne zna što će. Mi smo cijela generacija ljudi koji ne znaju što će. Mogu li ti ja reći što ćemo? Svašta.

–  Ali ja ne želim svašta. Ja sam uvijek znala što želim i to je bilo samo jedno…

–  Ja nisam nikad znala što želim… Ne. To nije istina. Znala sam što želim, samo sam svaki put htjela nešto drugo.

–  Barem si prilagođena za ovaj svijet.

Pogledala me, s istim onim pogledom kao kad sam umjesto po bilježnici počela zapisivati predavanje po klupi, sličnim pogledom kao onim kojim me pogledala kada sam na blokadi poslala službeni dopis s privatnog maila. Onim pogledom kakvog mi uputi svaki put kada kažem ili napravim nešto glupo.

–  Nitko od nas nije prilagođen za… –  duboko je uzdahnula – ovaj svijet. Uvijek si pričala kako si se okružila samo najposebnijim i najrazličitijim ljudima, ali svi ti tvoji ljudi imaju jednu stvar zajedničku. Svi smo neprilagođeni. Bit ćeš dobro. Samo trebaš izvuć glavu iz… pa, u tvom slučaju, glave.

Dok je to govorila, djelovala je odlučno i smireno, onako kako je svojedobno zračila moja sestra kada god bi iznosila neku životno važnu lekciju. Liberta inače nije od životno važnih lekcija, ali po prilici je dobra govornica.

–  Za početak – rekla je – mogla bi početi pospremati sa mnom.

Pamtim, pri svakom me ustajanju vrtoglavica ljuljala kao rep neke ljute mačke. Ona je zato obavljala većinu posla, sa slušalicama na ušima kroz koje je do mene dopirao samo šum bez melodija. Zvuk je zvučao kao svijet, a Liberta je, u ulozi posrednika, proroka, mrmljala iščašene harmonije, pjevušeći na glas tek prvu ili posljednju riječ svakog stiha, nekada samo i po slovo, ostavljajući smisao pjesme skrivenijim od Boga. Okupiranost ovim akustikama ipak me loše odvraćala od svrbeža u dlanovima, pritiska u plućima, peckanja u nožnom palcu. Uvjerena kako je moć mog uma dovoljna da me samostalno ubije, snažno sam stiskala mjesto na prsnom košu kroz kojeg je moje srce zakucavalo bjesomučne udarce kao lopte. Kao da ga želim zauzdati. Sve mora biti pod maksimalnim nadzorom. „Liberta, molim te uzmi moje stare dnevnike“, ponavljala sam, sad već samo zabrinuta da ostanu u sigurnim rukama. Svejednost kojom je zakoračila u sobu, po Doktoričinom savjetu ignorirajući moja stanja („Odlazak na hitnu nije ni pod razno, nek’ se čeliči!“), bacila je sjenu sumnje na uvjerljivost moje uznemirenosti. Uzela je sve dnevnike osim posljednjeg. „Dovrši pa mi možeš dati i njega“, rekla je glasom granične dernjave, nadglasavajući se s muzikom.

 

* * *

Zagreb je bio zameten snijegom kroz koji smo propadali do koljena. Svaka sa svojom kutijom punom stvari koračale smo u kratkoj koloni. Po putu su se pahulje snijega pretvarale u kišu. Čitavo smo vrijeme preslušavale Bowieja. Moja ga je sestra nekoć jako voljela.

– Da? A šta tvoja sestra danas voli?

– Ne znam. Ništa? Svoju djecu valjda.

– Život ne prestaje s reprodukcijom, znaš? Reproducira se. Djeca zapravo nisu smrtonosne male krvopije. To je mit vaše glupe generacije koja za ama baš ništa više nije sposobna i sve joj se uvijek nameće kao napor. Zapravo, da – dodala je ulazeći u okuku – nemojte se razmnožavati, još bolje da se ne razmnožavate. Napravili bi od tog jadnog potomstva još veće invalide nego što i sami već jeste.  Ja, konkretno, imam troje djece. Jedan, dva, tri, troje! Svoju sam prvu, Lujzu, dobila sam na drugoj godini faksa. Dostojevskog sam čitala, po noći, na mašini dok je centrifugirala. Za četiri sam godine na jednoj sisi držala Harisa, na drugoj Heideggera. A sedam godina nakon toga, s obrane doktorskog produžila sam na porodiljni. Što je metafizika? To je metafizika. Vama barem. Nama je to bio samo život. Ostavši bez odgovora oslonila sam na svoja koljena bilježnicu.

– Što sad pišeš? – pitala me.

– Pismo prijatelju.

Pokušavajući napisati to pismo mogla sam se prisjećati jedino zadnjeg razgovora koji smo on i ja vodili. Razgovor je to sada deset godina star. Doktorici sam rekla tada:

– Nije li to potpuno pogrešno? Imala sam tog dečka onda, u srednjoj školi, živio je u kvartu kuća podignutih za branitelje, bio je prostoru odgovarajućeg svjetonazora, savršeno oponašajući sve reprezentativne osobine jednog domoljuba, serijski proizveden stereotip, sve to je on bio. Pa opet, ne i onaj koji prijeti ženi zbog njenih potencijalnih postignuća. Ne, niti je on bio taj koji će me htjeti ugušiti. Nisam očekivala pronaći ta patrijarhalna ponašanja ovdje, nakon što sam otišla iz južnih krajeva.

– Objašnjenje?

– Nemam ga.

– Znam da ga nemaš. Pitam te da li ga želiš.

– Uvijek.

– Kozmetika.

– Kozmetika?

– Da. Kozmetika – rekla je. – Kozmetika i stilistika zamijenile su nam njuh kojim smo prije prepoznavale svoje paritelje. Zato se zatičemo u istim situacijama kakve se dogode  dvadesetogodišnjem mulcu, kada se ne-više-pijan, probudi pokraj neke, sinoć-je-bila-ful-dobra (danas-toviše-nije) male. Sve dok se ne otrijezniš, nemaš pojma šta jebeš.

– Dobra ti je analogija

– Ha. Ako ne razumiješ analogiju, onda valjda nikad nisi bila pijana dvadesetogodišnja mulica s krivom curicom pored sebe u krevetu.

– A ti jesi?

Servirala mi je pogled pun zaigranosti, očima zelenim kao teniske loptice, laganim, elegantnim potezom svojih trepavica i, kao arogantni klinac koji je tek savladao volan, zavijugala autom po cesti, kao zmija, iz zajebancije.

 

* * *

Sašin stan u centru upravo se oslobodio. Rekla mi je to tijekom posljednjeg telefonskog razgovora, samo tjedan dana prije no što ću se u njega useliti . Taj tjedan prije ipak se nisam planirala naći pred tom starom oronulom zgradom. Kiša je padala po mojim kutijama, pljusak se pojačavao dok smo vodile bitke s ključanicom. Zamišljala sam svoje Nietzschee i Foucaulte, Salingere i Kerouace, pod tim prokislim kartonom mokre, uzaludno sam prekrivala kutije kaputom kao leglo mačića. Jednom, kada smo provalili u zgradu, drvene stepenice zastenjale su dok smo se njima penjale, oprezne da ne propadnemo. Šupljina pod njima i atmosfera koju je škripanje proizvelo nagovijestili su sve što će nas na zadnjem katu zateći: nekoć simpatičan stančić u kojem je Saša za studentskih dana živjela, tada obogaćen originalnošću i toplinom, sada ovako zapušten, jezivo prazan, potpuno je promijenio svoje raspoloženje. Kao i ostavljeni ljudi, tako i napušteni prostori bazde na očaj. Po prvi put sam primijetila tu skučenu kuhinjicu s jednim kuhalom koju od kupaonice dijele tek klimava harmonika-vrata. Kupaonica, to je zapravo improvizirani prostor za tuširanje, s velikim bojlerom iznad glave i rupom u zidu iza njega. Ma koliko maleno ovo potkrovlje bilo, nisu ga zagrijali ni sati raspaljene klime. „Ne dolazi u obzir“, rekla je Doktorica bacivši zadnju kutiju na pod koja ga je gotovo probila. Jedna je daska poskočila upozoravajući. Ali ja želim ostati ovdje, uvjerena sam kako priroda ovog prostora savršeno pristaje mojoj vlastitoj. Vidim se kako sama, do kasno u noć, pod slabim svjetlom stolne lampe ovdje pišem.

– Dosta mi te je! – viknula je Doktorica, već sita svih tih narativa koje sam pronalazila u svemu što me okružuje. – Naći ćeš neki drugi stan. Po mogućnosti onaj koji nije samoubilački sugestivan.

 

Neko sam vrijeme bila beskućna, s torbama zbrinutim po različitim stanovima od kojih nijedan nije bio moj. Onda su se, jedno sivo popodne u mjesecu siječnju, na zadnjem katu visoke zgrade otvorila zadnja vrata. Vrata koja nađu samo oni koji znaju da vrata tamo postoje. Imao je pogled koji gleda u beskraj i malo što funkcionalno. Doktorica je rekla –  Velike misli traže visoke katove.

 

* * *

Rolete se podižu tek sa spuštanjem sunca. U kutu dnevnog boravka ventilator slomljenog vrata po podu polegnutim knjigama okreće stranice. Ormar iza njega nije imao kapacitete za moje kompulzivnosti, nije podnosio prikupljanja papira (ja, naime, skupljam sve svoje skribomanije). Odustao je od njih, jednog proljetnog popodneva, nakon tri mjeseca što je trpio nepodnošljive terete, povratio je, na naglo i bez najave, sve moje knjige i skripte i bilježnice, rekao mi je, „Jebi se, Lu, i ti i tvoja pisanja!“, i pljunuo je, i mene i moja pisanja, po podu i televizoru kojeg je držao u krilu. Televizor je preživio. Stankovićeva[1] glava nakrivljena na podu nije se uznemirila, pala je ravnodušno, okrenuta na bok, Stanković me gledao i ja sam gledala njega, s prekuhanom tjesteninom napola zapelom na napola otvorenim usnama. Knjige i skripte i bilježnice složila sam u instalaciju od informacija i položila na pod, vjetrić ventilatora koji bruji kao bumbar nekad ih otkotrlja sve do kuhinje. Nekad se spotaknem o rubove Krležine pameti, gubim olovke u Mitchellovom Atlasu Oblaka, često se samo borim s kukcima koji se koprcaju niz stranice. Iza moje papirnate primijenjene umjetnosti žuti zidovi propuštaju vlagu maslinastim pjegama. Priroda se igrala Pollocka, moj zid je klasik. Pjenasto prljav, pokvaren i prekrasan. Pod njim, crna kutna garnitura, moje utočište, okrenuta je prema francuskom balkonu. Noću, podignutih roleta i širom otvorenih vrata, gledala sam na brodove s brodogradilišta, na Titovog starog Galeba i gladne galebove, na zgrade i njihove sitne prozore. A kad se iziđe iz stana i zakorači samo par lijenih koraka ulijevo, vrata velike krovne terase otvaraju se pogledu koji grandiozno grabi grad, u stupicu očne duplje lovi sve daljine koje su odjednom blizu. Kada dođe iz Zagreba, Liberta i ja broumensiramo ovdje, točimo si smeđi alkohol koji glumi viski, gužvamo se u stolicama koje su susjedi postavili za kino projekcije gašenja sunca. Nazvala me sada, dok zvučnicima zavija američki haiku. Jack mi glasom tuče bubanj i ja tučem tipkovnicu… Naše su recitacije robusne i radosne, razvaljene nespretnošću, neopterećene razigranosti, on i ja, takvi – nikakvi, ispisat ćemo stranice.

 

* * *

– Šta je, drogiraš se opet?

–  Ono je bilo slučajno – odgovorila sam sa stepeništa terase, pušeći cigaretu nad ispravljenim ispitima.

– Slučajno? Da, da, to je i moj treći muž rekao kad sam ga našla kako trpa tajnicu. Šta je, mamlaze, slučajno si se poskliznuo u nečiju pičku?!

Mislim da mi se sviđala više dok je recitirala akademske imenike. Na moj upit o izvorima snage za sustavno ponavljanje bračne ceremonije, Doktorica se pozvala na svoju prirodu seljaka-veseljaka, zahvalivši se okolnostima kulture koje su joj omogućile da se tako i ponaša. Ali, okolnosti naše kulture još uvijek nisu bile blagonaklone prema brakorazvodnim parnicama. Time im se više ona veselila, bacajući pomalo potrošene provokacije, predstavljajući svakog svog novog zaručnika kao budućeg bivšeg muža.

– Ja samo poštujem dobar provod. Zaljubiš se, proslaviš svoju sreću i, za godinu ili deset, ponoviš to sve s nekim drugim. Nije sramota odustati, Lu.

– Nije, ali među svim ovisnostima o kojima smo ikada govorile odustajanje se nalazi prvo na popisu. Tog lanca napuštanja bojim se samo zbog njegovog domino-efekta, njegove neograničenosti, one koja unaprijed vodi u neuspjeh. – Dakle, ti misliš kako se nećeš pronaći?

– Ne, ja sam se pronašla, ja se samo bojim kako se neću realizirati.

– Ali, Lu, tu smo lekciju već naučile, ono što zbilja volimo, nikada nećemo napustiti. Od D-gradskog je incidenta ova fraza stekla svoj kultni status, nasadivši se umjesto točke na kraju mnogih naših rečenica. Još uvijek sam se tome smijala samo kiselo, s loše lažljivom grimasom na licu. Takvo je negodovanje, osim bezuspješno u pokušaju da se prikrije, jednako toliko neuspješno odvraćalo moje prijateljice od razbacivanja ovom pošalicom. Otrgnuvši mi snopove ispita iz ruku kao zaigrano dijete, izrugujućim glasom čitala je moje komentare kao u  igrokazu. Potom je sjela pored mene, kulersko-kaubojski, s laktovima podbočenim na koljenima raširenih nogu.

– Plata stigla? – pitala je.

Ne, nije stigla, ovdje sam od desetog mjeseca, danas je zadnji radni dan dvanaestog. Potapšala me po ramenu, ne uviđajući ozbiljnost situacije, ne prepoznavši gotovo prijeteći pogled koji sam joj uputila.

– Što ćemo s knjigom, Katarina?

– S knjigom, s knjigom… – ponavljala je u razmacima koji podsjećaju na promišljanje. No sudeći po isprici kakvu je u konačnici sročila, pitanje moje knjige bilo je odavno zaključeno.

– Možemo li sada iskreno? – upitala sam. – Staviti tu stvar na svoje mjesto? Mislim, je li to čemu ili nije?

– Iskreno?

– Iskreno.

– Iskreno, knjiga je kurac.

– Kurac?

– Kurac.

Kroz nas je, simultano kao usklađeni orgazam, provalio histerični smijeh. Roktale smo kao svinje, prevrćući se po stepenicama kao propisno pijane budale koje nakon izvjesnog vremena više nisu ni pamtile čemu se to toliko srčano smiju.

– Mislim, kurac, nije to kurac, ali realno… – kaže mi s dramatičnom stankom. – Mezimice moja, meni su ti te autobiografičnosti i analize, eto ti voliš aliteracije – naglasila je – te, personalnosti profesije – nizala je – Intimnosti istraživanja – uzviknula je – Pun kufer pretenciozne! Sve te kontemplacije o meni, osvrti na osobno, cijeli je taj fetišizam pomalo iscrpio svoje. Između ostalog, ne bi li se konačno, i nisi li to sama napisala, umjesto sobom trebali početi baviti svijetom i stvarima? Pred društvenom humanistikom stoje konkretni problemi, a mi se šibamo tim kontemplacijama narcizma, potpuno nesposobni da se bavimo zaista relevantnim pitanjima. Pokušavam ti reći da, nije to uopće kurac, zapravo, samo je zeleno.

– Zato tako rijetko pričaš o sebi? Jesu li intimnosti i duboka proživljavanja samo znak „zelenila“?

– Jesu. I. Da. Samim time. Ne pričam o sebi jer to nije Dostojanstveno – odgovorila je, popravivši kragnu na kaputu, zategnuvši je onako kako mužjaci u obračunu običavaju učiniti sa svojim kravatama. Njezina ozbiljnost bila je kratkog vijeka i još jednom smo se počele smijati.

– Znaš kako je Deleuze rekao, život filozofa događa se u knjigama, bivajući samim time strašno dosadan. Sve što se događalo mimo toga, to je tek običan splet sitnih dnevnih rituala kroz koje samo preživljavamo. I one, kao takve, kao moje, kao privatno, nemaju nikakve veze s mojim profesionalnim. O, pa jasno da neki duboko osobni razlozi u mojim profesionalnim opredjeljenjima postoje, ali kome su, čemu su oni bitni, zapravo? Bila si u pravu, rad dok se razvija stječe život za sebe. Odrastanje se događa odvajanjima, podjelom odgovornosti. Između ostalog, na jedan ćeš način biti profesorica, na drugi majka, na treći ljubavnica, na četvrti kćer, sestra, prijateljica…

– Indikativno je kako si prvo mjesto dodijelila ulozi profesorice.

– Nemoj. Samo molim te, bez tog prvoloptaškog feminizma. Da, profesiju jesam stavila na prvo mjesto, slučajno, ako te već zanima, ali mi smo sposobni svakoj koincidenciji pronaći kauzalnost, pa ako su objašnjenja to što ti još uvijek treba, onda ti može poslužiti ovo. Profesija, ma koja god bila, ali ovisno o tome kako joj pristupamo, predstavlja prvi korak u preuzimanju odgovornosti za vlastiti život. Makar se ta profesija svodila i na odgoj djece i održavanje kućanstva. Ja ne osuđujem žene koje i danas, pored svih ponuđenih perspektiva, biraju isključivo taj put. On jednostavno nije bio moj.

– Ne znam što mislim o pitanju puta više, a već mi se, oprosti, pomalo povraća i od pitanja mojih poziva. Ja sam se doslovce, u ovoj zgradi, zaredila, nekom unutarnjem, despotskom Bogu.

– Reci to što želiš reći, Luna.

– Nekada mrzim ovo mjesto.

– Ali nisu li sve velike ljubavi takve? Između ostalog, ono što zaista…

– Ne!

– Ali istina je! Koliko si nas puta pokušala napustiti? Koliko si nam se puta već vratila? Jasno, takve su strasti u domeni privatnog krajnje kontraproduktivne. Privatnost je prostor odmora, pribranosti, mira, zadovoljstva (!), ako imaš sreće. No, takva bi barem trebala biti. Profesija s druge strane, ona je očaravajuća dok se od nje odmičemo, napuštamo, ne bi li joj se, okrijepljeni i osvetnički opet vratili. Što sam vam uvijek govorila na predavanjima?

– Puno toga si nam govorila na predavanjima.

– Dobro, ali između ostalog, sigurno sam vam rekla i ovo: Uspješan put u razvoju svake teze sadržan je u napuštanju njenih prijašnjih punktova…

– Nikad nam nisi to rekla.

– … Sadržano je u povratku, preispitivanju, revidiranju i napuštanju opet…

–  Ne, nije.

– …Između ostalog, pogledaj sve nas, kulturnjake, nas bioenergetičare društva, kako nas zoveš, svidjelo mi se to, no nismo li u konačnici, osobito danas, samo nasljednici onih Kerouacovih crva koji su ga uvijek gonili dalje? Nismo li nasljednici te zaljubljenosti u Drugo? Ne moramo li se uvijek iznova na neka nova mjesta seliti?

Krenula je prema izlazu i, okrenuvši se s nedoumicom obratila mi se još jednom:

– Liberta i ti…

– Nismo se čule od…

– Od festivala, da. Možda bi ju trebala nazvati.

– Vratila se? Diplomirala je? Pisala sam joj.

– Jebo i tebe i pisanje. Slušaj, zapravo sam te i tražila zato… Zastala je, nabori oko usana i očiju grčili su se u borbi s težinom kojoj kao da nije prepoznavala razloga, a koja ju je samim tim nerazumijevanjem momentalno prestravila. Potom se pribrala, trgnula od trenutnog bunila nad kojim se, kao nad nekim dubokim bunarom, samo na sekundu našla nagnuta.

– Majka joj je umrla. Ubila se. Navodno su je našli sa…

Taj je bunar opet banuo pred njom.

– …Ma! Zapravo nije ni bitno kako su je našli. Ni ne znam kako su je našli. Samo mislim, neovisno o ičemu, ne znam što se među vama dogodilo, ali što bilo da bilo nekako je nevažno pored ovoga, nije li?

– Trebala je biti u komuni na otoku sada.

– Sada sigurno nije.

 

 

BILJEŠKA

 

[1] Aleksandar Stanković, voditelj HRT-ove emisije „Nedjeljom u dva“.