Troslojne posteljine | Dunja Matić

STAKLENE SLIKE

 

Mogla bih zamisliti nekog Oca i Sina kako se rastaju samo tišinom čvrstog rukovanja. Mogla bih zamisliti da se takvo što događa početkom prošlog stoljeća, povodom odlaska na nekakav praški studij. Mogla bih zamisliti taj čin časnim koliko i bilo kakvu klasiku. Ne mogu zamisliti da se tako pozdravljaju dvije dvadesetprvostoljetne sestre. Ali tako se ipak jesmo oprostile, moja sestra i ja, dan kada sam odlazila na studij. Stajala je u samoj sredini dnevnog boravka, ruku skrštenih na leđima, uspravna kao vojnik na visokoj dužnosti, sve dok ju stari nije neosjetljivo lupio po leđima, zaljuljavši je na mjestu. Uzdahnuvši kao da pristaje na nerazumljiv joj nalog, izustila je samo: „Dobro“. Bila je kul kao Bill Murray u bilo kojem filmu. Pored nje sam i u vlastitim scenarijima imala samo sporedne uloge. Unatoč tome što me oduvijek zvala američkim djetetom. Tomu je tako jer sam odgojena na američkim filmovima i dominantno američkoj glazbi i što ću, upravo zbog toga, zauvijek ostati djetetom. Detaljnije obrazloženje problematike neživljenja u stvarnosti koje bi mi moja sestra upravo bila izložila prekinuo je stari. Stari je samo rekao: „ti uvijek nešto filozofiraš“, iako je gen filozofiranja, kao i ja, naslijedila od njega.  Razloge njezinom diplomatskom protivljenju mojoj odluci preseljenja ne bi trebali tražiti u prijateljstvu, za kakvo smo, između ostalog, savršeno nesposobne. Pogreška u mom potezu proizlazi iz preskakanja koraka i narušavanja pravila. Obiteljske se odaje napušta tek po ekonomskom osamostaljenju pojedinca i ni u kojem slučaju ranije. Sve do tog osamostaljenja ja sam i dalje samo dijete. Ostalo je, drži ona, prevara lažne samostalnosti, njezina simulacija. Sukladno simuliranom životu, prijetvoran je postao i moj naglasak, napominje mi, svakog puta kada se nitko od roditelja ne javi na telefon. Umjesto pozdrava, proziva me za lingvistički promiskuitet i prosljeđuje slušalicu dalje. Priznajem, zvučnost ovog grada zavela me bez imalo truda. Ali životinje u bijegu običavaju biti laka meta. Ja sam silno htjela novu sisu o koju mogu stisnuti svoja suha usta. Ova prijašnja za mene nije imala ni mlijeka u prahu. Sada smo svi mi stranci pili iz tog izmiješanog izvora, presavijajući svoje identitete u bezobličje. U mom je novom naglasku svatko raspoznavao skice svoga kraja: nisu sumnjali na Split, nisu još prepoznavali ni Rijeku, već Osijek, ako su sami bili iz Osijeka ili Zadar, ako su iz Zadra dolazili, čuli su Šibenik često i Istru ponekad. Ja nisam uvijek znala prepoznati koji naglasak pripada kojem prostoru, a preuzimala sam svaki, nesvjesno i bez opiranja. Nakon nepunih mjesec dana ovdje, postala sam svoj najdraži Bilo Tko.

 

* * *

U najmanjoj učionici najvećeg krila zgrade Filozofskog fakulteta, na njezinom drugom katu, okupilo se oko pedeset pari otežalih očiju, napola sklopljenih kapaka. Otvaranjem vrata širom se otvaraju i oči, uprte u mršavog muškarca, stisnutog u psihodelično obojenu odjeću, tvornički poderane traperice s debelim remenom velike metalne kopče. Sjajnija od kopče je njegova gola lubanja čiji smo zatiljak izučili dobro. Profesor se posjeo na stol, ne za stol, već upravo na stol, u turskom sijedu, okrenuvši se licem prema ploči, okrećući nam svoja leđa. Profesor ne djeluje uznemireno svim tim šuškanjima i šaputanjima, ali možda bih mogla o njegovoj reakciji reći više kada bih mu barem lice vidjela.  Dok sam pogledom vozila kroz promet kitnjastih kosa, podignutih punđi, ružičastih i ljubičastih vodoskoka izbrijanih po rubovima, kroz magistrale šarenih marama, ramena i vratnih kralježaka, profesor je već bio započeo svoje predavanje, ali manira u kojoj je to učinio onemogućila nam je da ga zapravo čujemo. U tom trenutku čuli smo samo vlastite i poneki tuđi upit o motivima njegovog neobičnog ponašanja.  Ostaje mi nejasno kada i kome je počeo pričati, ali u trenutku kada se rulja stišala, već je njegova priča stigla dovoljno daleko da joj se ni put ni početak ne mogu ni pratiti ni pretpostaviti. Do kraja sata, svi koji smo slušali pitali smo se samo jedno: koja je veza između Augustinove definicije ljubavi, Jadranskog mora, prošivnog boda i manekenke koja „čita mnogo filozofije, ponajviše Sokrata-haha“. I što je uopće prošivni bod? „Bo!“ – to ovdje stoji kao provizorni sažetak predavanja i također znači – Nemam pojma. U pauzama pušimo pored skliskih stepenica okruženih zelenilom i klupama. Oko njih se grupiraju mješoviti naglasci i stilistički usuglašena obuća. Točno na vrijeme i bez opomene zvona, grupe su gasile cigarete, gutale zadnji zalogaj bezmesnog sendviča i ulazile u zgradu spremne za sat sociologije. Zadnja, osim naše stereotipno-sporo-splitske, ostala je glazbena grupa. Promatrala sam ih neki dan dok su supkulturno separirani pili kavu za stolom do našeg, svatko skriven među svojim novinama, poredani kao gradacija pridjeva nezainteresiran. Nezainteresirani, Nezainteresiraniji, Najnezainteresiraniji. Otprilike kao i pri izgovoru priloženog niza, tako se jezik lako lomi i pred nekim tko se toliko potrudio oko dojma vlastite nedodirljivosti. Gotovo dizajnerski. S pretenciozno-arogantni šupak potpisom. Superlativ je pokušao ispljunuti netom odgriženi omot organske čokoladice, ali mu se ovaj prilijepio uz rub donje usne. Dora, koja je stajala do mene i Mije, strgala se od smijeha, stvarno strgala, razmahavši se nogama i rukama kao da ni nisu sastavni dio njezinog tijela. Dora, ona je treći član našeg splitskog čopora i došla je na ideju upisivanja ovog studija samo zato što se otac protivio studiranju u rodnom gradu. Ona već na prvoj godini broji dane do povratka u rodni grad u kojem je vikendima vozila trke bijesnim autima. Ta Dora je, vidjevši nezgodu koja se dogodila onom Najmanje-zainteresiranom, prasnula u prgav smijeh praćen upiranjem prstom.

– Kako si smotan!

– Šuti, Dora – šapnula sam joj, uvjerena kako je Nimalo-od-najmanje-zainteresiranih, ne samo nadnaravno arogantan već i potencijalno nasilan. Takav je njegov pogled. Uvijek stisnut, spušten, sagnut prema ustima.

– Koji se kurac ti smiješ? – pitao je retorički, kroz deformirane zube. Okrenuo joj je svoja koščata leđa i istetovirane nadlaktice.

– Rekla sam ti.

– Zaboli me – odgovorila je, hraknula i iskopala grumen maskare iz svojih gustih, krilatih trepavica.

Ovdje smo, među pedeset gimnazijalaca koji su upravo završili, a potom upisali, ono što izgleda kao još jedna opća gimnazija. Gimnazija u kojoj se ipak drugačije uči o zdravo-za-gotovo uzetim općenitostima. Tako se i povijest sociologije objašnjava kroz pop inovacije modela Madonne. Ne djevice, one druge što pjeva o tome da se tako osjeća. Govoreći o sukobu strukturalizma i post-strukturalizma dvadesetog stoljeća, profesoru je Madonna još uvijek draža od Britney Spears. „Jednom ću možda razumjeti i što ta poveznica znači, ali moraš priznati, zvuči zanimljivo!“

 

* * *

„…I zvuči zanimljivo“, rekao je vidno odsutan Fran, prekršten u Frane, Lošić. Sestrin dugogodišnji dečko. Majka je po njemu poslala pet velikih taperver posuda punih nemoj-jesti-u-menzi hrane. Poslala je i čistu zimsku robu za koju je još prevruće, Plazma kekse i Lekadol za svaki slučaj. Kutija kasnije pronađenih kondoma skrivena među suknjama tatin je smisao za humor. Dok sjedimo na terasi Štrige prepričavam mu: „svi smo pokvarene ploče ovdje. Nitko ne zvuči normalno! Normalno. Ne smijem ni reći da je nešto normalno, da je nešto prirodno. ‘Normalno’ i ‘prirodno’, to su samo društveni konstrukti. Znaš li ti Frane, što su društveni konstrukti?“ Frane nije znao. Nastavila sam se hvaliti progresivnošću ovog prostora, prisvojila sam je. Mudrujem o Marxu kojeg se spominje na svakom satu, objašnjavam mu, iako ga ne zanima, koliko je važno odvojiti filozofiju komunizma od propalih pokušaja njezine prakse.

– A vi, u tom Vašem gradu (nije to bio i moj grad više), vi tamo u tom Vašem gradu ni nemate Marxa u gradskim knjižnicama, sveučilišnim knjižnicama, vi Našeg Karla Marxa nemate više ni u pljesnivim podrumima. Znam ja, čula sam, ispričala nam je naša profesorica, ona je i sama iz tog Vašeg grada i tražila je tamo na posudbu Marxov Kapital. Znaš li što joj je rekla knjižničarka? Rekla joj je, Gospođo, mi takvu literaturu ovdje ne držimo. Mhm. Ja sam tamo sa svojim prijateljicama podizala knjige o sotonizmu. Tamo i pakao prolazi bolje od komunizma.

– Ja ti ne znam ništa o komunizmu.

No i dalje me sluša, šuti i trpi. Fran, prekršten u Frane, Lošić. Toliko je ipak naučio iz višegodišnje veze s mojom sestrom, naviknut je truditi se i trpjeti. Trpio je i kada ga je optužila za nemar i sebičnost, nakon što je pare zarađene u autopraonici spičkao, tako je ona rekla, spičkao na dvije avionske karte za Pariz. Pariz, to je trebao biti poklon i proslava šeste godišnjice. Ruku na srce, ne znam tko bi pri zdravoj pameti mojoj sestri kupovao put u Pariz. Čak i ako ne uzmemo u obzir organsko gađenje koje osjeća prema svakom stereotipno romantičnom ponašanju, spontana putovanja sasvim se razilaze s koncepcijom (i rasporedom!) njenog života. Moja sestra, preslika naše majke, savršeno je programirana i svi su njeni potezi planski uređeni, uvijek i bez iznimke, danima, mjesecima, a nekad i godinama – unaprijed. Fran, prekršteno Frane Lošić, psihološki preslikana, no genetski očito i nužno ne povezana kopija našeg starog, rasporede ne razumije dobro. Ali se trudi. Svom trudu unatoč, premda smo na slučaj spojenih suprotnosti naviknuti, svima nam ostaje nejasno zašto ta priča još uvijek traje.

Počela je simpatično. Originalno je Fran došao iz Karlovca u petom razredu, nakon što su se njegovi razveli, a stara skupila stvari i vratila se doma svojima u Split. Svi su mu se smijali, toga se i ja sjećam. Ja sam se vraćala kući opečena pokušajima predškolske socijalizacije, Frane je dolazio kako bi se od srodnog iskustva oporavio prije no što ga vratimo njegovoj majci. Rugali su mu se zbog slabašne građe i feminiziranog glasa. Ni prateći naglasak mu nije pomogao. Ni posljedično pojačana, a oduvijek prisutna sramežljivost. Ni nedostatak interesa za sport i popratne mu supkulturne pojave. Ni klavir kojeg je svirao, ni pjevanje koje je volio, premda je pjevao užasno loše. Ni otvoreno zanimanje za splitski folklor i narodne nošnje, to mu sasvim sigurno nije pomagalo. Moja sestra, pravobraniteljica poniženih i potlačenih, prikrpala ga je uza sebe kao neku vrstu moralne dužnosti. Nakon škole smo nas dvoje ležali na kauču dodirnutih stopala, dok nam je desetogodišnji Freud, marširajući u krug, objašnjavao važnosti samoobrane za psihološki razvoj pojedinca. Fran je bio ozbiljniji slučaj od mene, propovijedala je sestra Freud, jer njegovo vrijeme stjecanja tog specifičnog znanja već rapidno ističe. Moja je sestra negativ američkog coming of age filma. Onakvog coming of age filma kakvi su bili popularni početkom ovog milenija, a njihova se premisa uvijek vrtjela oko socijalne transformacije nekog ružnog pačeta. U toj transformaciji običavali su pomagati dobroćudni pojedinci iz inače okrutnog kruga onih društveno visoko rangiranih. No umjesto da ga uči kako da se transformira i prilagodi, moja je sestra Frana učila kako da zadrži svoj „Integritet!“

Iako su ga svi, pa i on sam sebe, bili preimenovali u splitsko Frane, ona je uvijek inzistirala na korištenju njegovog rođenjem stečenog imena. „Ti se zoveš Fran“, objašnjavala mu je, a Fran, iako je volio što ga zovu Frane, iako je samo u tom dodanom samoglasniku slutio neki suptilan, ali njemu dovoljan vid asimilacije, više je volio brigu moje sestre, shvaćajući je kao ljubav. Pa je i on sam sebe zvao Fran iako se već bio zamišljao kao Frane. U konačnici, Fran ili Frane, bio je sretan kako god ga zvali. Preimenovan, on je čuo svoje ime slično svim ostalim imenima oko sebe i osjećao se prihvaćenim. U protivnom, kad god bi čuo svoje pravo ime, bio je sretan, jer ga ona zove, jer samo ga ona dan danas zove tako. Otkako ga poznajem volio je samo dvije stvari: zvuk sestrinog teškog, ali toplog glasa i još samo one koji su stizali s njegovog Transcriptora. Tome toliko čuđenje što ga upravo prodaje. Tim čudnije, što osim gramofona, prodaje i pozamašnu kolekciju ploča. „Eno ih u autu“, rekao je, kao da govori o djeci koja će upravo biti ostavljena na odgovornost dalekih i nepoznatih skrbnika. „Eno ih u autu“, rekao je, kao da će dodati: „I ni ne znaju što ih čeka“. Za mene je taj gramofon postao povijesni spomenik strpljivosti slušanja, za njega je bio još i nešto živuće: stvarno, esencijalno i sveto po mnogočemu. „Ne razumijem, Frane“, ali Frane mi nije ni objasnio. Ostao je uobičajeno smiren, samo zamišljeniji no inače. I premda je njegovo lice udžbenički primjerak zamišljenosti, ona je uvijek djelovala kao utopljena, upravo tu, upravo tada, zagnjurena u rastopljenim česticama nekog nasumičnog detalja, rastavljenog na valove i zvuk. „Gdje si?“ pitala bih ga, ali već je nestajao sve dalje i brže, niz cestu.

 

* * *

– Mislim da joj kupuje prsten – rekla je stara – Je li se meso otopilo?

– Nije se ništa otopilo i ne razumijem zašto prodaje gramofon za prsten kojeg ova ni ne želi. I još ćeš mi reć – pitala sam pridržavajući slušalicu ramenom, ribajući već peti dan prljavo suđe – Da joj nije nimalo neobično što ga prodaje? Pomišljala sam kako je sestra sigurno još i sretna što prodaje taj gramofon, misleći samo na to koliko joj je išao na živce, taj gramofon i sve što on predstavlja. Jedino što je taj gramofon zapravo predstavljao bio je Fran ili Frane, u svim jednako nevažnim varijantama svog imena.

 

* * *

„Mi taj termin koristimo kako bismo objasnili čin imenovanja, ali i pripadnosti određenoj skupini. S druge strane, značenje se mijenja ako termin preselite u sferu ekonomije. De-no-mina-ci-ja – oprezni budite s tim označiteljem.“ Napraviti pokaznu, zapisat red vožnji šestice i dvojke, (stavit na stick rasporede, isprintat, kupit stick), hrana za mačku. Značenje znaka uvjetovano je kontekstom. Svaki znak stvara mreže s drugim znakovima, o kojima posljedično ovise njihova značenja. Denominirati dakle, klasificirati, kategorizirati, iako, nas ovdje zanima kako se klasifikacijama zapravo tek, ali i uvijek već iznova, kreira. Točnije konstruira. Zapamtiti: uvijek već iznova. Derrida, radit ćemo kasnije, Francuz.“ Antikvarijat, kemijska čistionica Zambelli. Idemo na kavu nakon tjelesnog? Može, al moram do tri doma. Šta ćeš ručat? Neam pojma.[1]“

Stavila sam kuhati čaj, ali voda je isparila dok sam pokušavala pročitati nešto od ponuđenih tekstova s popisa literature. Moje pokušaje čitanja prekinuo je Dejanov telefonski poziv s novim informacijama iz našeg grada. On je moj doušnik i svakog utorka prenosi mi što se događa s ljudima koje više ne viđam. Lucija je tako doživjela potpuni preobražaj.

– Kao Kafka?

– Ne, ne kao Kafka, više kao onaj lik u Woody Allenovom „Whatever works“

– Konzervativna majka koja završi kao umjetnica u poliandričnoj vezi?

– Da. I sada se zove Leptir.

– Šta se?

– Zove se Leptir. Leptiri žive samo jedan dan i ona živi svaki svoj dan kao da joj je zadnji. Istetovirala je jato leptira niz leđa i obojala kosu modro.

– Lucija?

– Kažem ti, sad se zove Leptir. Upoznala je tog nekog frajera u Rimu, bila je u Rimu i izgubila se i upoznala tog tipa. Pomogao joj je naći njezinu grupu i ostavio svoj kontakt. Viđali su se tjedan dana svaki dan. Nije odlazila na druženja sa svojim crkvenim zborom nego je šetala s njim, pušila travu, gutala exove, radila yogu…

– Lucija.

– Leptir. Jučer je otišla od doma. Starci su joj van sebe. Zvali su valjda sve ljude koje je imala u svom mobitelu. Ostavila je i mobitel.

Toliko sam je htjela nazvati, pitati što se događa. Tko je taj frajer i što joj je učinio, što je shvatila, je li godinama to već znala? Zadnji put kada sam je vidjela pozdravljale smo se, ja sam odlazila u neki drugi, za sebe odabrani grad. Lucija nije odlazila nigdje. Zadnji put kada smo se vidjele, skrivale smo se od sporo zalazećeg sunca u sjeni stoljetnih stabala i bila sam na neki neizvjestan način sretna, upravo zbog nadolazeće neizvjesnosti sretna, što se napuštamo. Tamo, pod tim stoljetnim stablom, već dugo se ništa nije događalo. Bilo je to početkom rujna, na izmaku vrućeg ljeta tvrdoglavog trajanja. Samo su tri mjeseca prošla. Mjesecima prije, oko nas i u nama sve je mirovalo, do točke frustrirajuće zaglavljenosti.

– Sranje… – žvačem toplo tijesto i vadim sir iz savijače, bacam ga u posudu slijepljenih i sasušenih, skorenih ostataka prekjučerašnje mačje hrane. – Sve sam propustila.

– Meni se ništa ne događa – dodao je doušnik i sklopio slušalicu.

 

* * *

„Nisam iznenađena“, odgovorila je Mia, uobičajeno ravnodušno. Tako je uvijek izgledala, ravne duše, kao da je sva od vode koja nikad ne ključa, ali se ni ne ledi. Mislim da ona to ne bi nikada priznala, samo zato što se očito radi o ženi od ukusa,  ali mislim, uvijek sam mislila, kako je cijela ta naša srednjoškolska rulja za Miju bila baš najbezveznija nakupina ljudi. Nije da se ona prema njima otvoreno tako odnosila, jednostavno pored nje, u usporedbi s njom, nisu imali izbora do li izgledati kao bagra. Pomalo divlja, ali još uvijek dosta bezvezna bagra. I sada, s tim zaključkom koji je i mene zapravo zatekao, mogu poništiti ono što mu je prethodilo, naime, da je Mia ikada za njih pomislila išta takvo. Oni su samo, u odnosu na nju, tako izgledali meni.

– A da sam to bila ja? – pitala sam ju. – Da je mene neki tip tako preobratio? Bi li isto ostala neiznenađena?

– Vjerojatno – odgovorila je okrećući novine.

Na nebu poznatom po pljuskovima, grmljavinama, a ponekad i snijegu, pojavilo se sunce. Mia struže preživjele tragove ljubičastog laka za nokte zavučenim pod zanokticu. Ustaje i odlazi na kiosk. Pored mene sjesti će Nezainteresiran, a na Mijino mjesto njegov Superlativ. Dorino ga upozorenje o statusu zauzete stolice ne zanima. Okreće se oko sebe, sporim i tek simboličkim pokretima vrata, sugerirajući postojanje i drugih praznih stolica. „Nek’ sjedne negdje drugdje“, rekao je s cigaretom u ustima.

Pozitiv i Superlativ predstavljaju se istim imenom na koje se nijedan ne odaziva. Zovu ih skraćenim prezimenima, Bu od Bukovac i Hoha prema Hodak. Od naše generacije Hohu dijeli čitavo desetljeće, ovo mu je drugi fakultet kojeg je upisao, kaže, iz znatiželje i ideoloških sklonosti. S osamnaest je papirologiju potrebnu za upis predao roditeljima i rekao da rade s tim što hoće. Oni su odnijeli papire na Pravni fakultet gdje je još uvijek upisan. Dok mota cigarete mrvice mu padaju po jednoj od sveukupno tri poderane majice koje nosi, svaka s logotipom neke kompanije, preformuliranim u reklamiranje marihuane, kao Haš, umjesto Kraš. Hoha je nenametljivo duhovit, susretljiv i pristojan. Brzinski je popio espresso i „bilo mi je drago“, otišao. Bu je, koji nije ništa od navedenog, je ostao. Ispituje nas o gradu iz kojeg dolazimo. Ne suzdržavajući sarkazam, naš grad vezuje uz seljaštvo i primitivizam. Možda bih i potpisala svaku od navedenih pretpostavki, ali samo zato što svoj grad poznajem. Ja poznajem grad iz kojeg sam pobjegla, stoga znam, sve što ti ne znaš, zato šuti. Ali ja sam ta koja šuti. Ne bih ulazila u konflikte s ovim tipom. Ili baš bih. Pomalo sam iznenađena što još nigdje nije otišao pa zaključujem kako vjerojatno ni nema nigdje drugdje biti. – Istina, Dalmacija je lijepa – priznaje, ali neugodna i opasna po život. Jednom je sa svojim (suptilno-se-njime-hvali) bendom svirao tamo i nije se osjećao ugodno. – Ne možeš se osjećat ugodno ako izgledaš imalo drugačije – a on nije čovjek od konflikta, kaže, ne traži on probleme, pojašnjava i priča dalje o jednodnevnom posjetu gradu kojeg toliko temeljito poznaje. Ovdje je drugačije, dodaje, ovdje se može biti drugačiji: – Istina, daleko smo od Amsterdama, tamo su mi se tipovi otvoreno upucavali na ulici, a jedan me povukao za palestinku dok sam s djevojkom šetao usred bijelog dana. Očito mu nije ni palo na pamet da bih mu možda zbog toga zube izbio. – Svoj zna svoga – promrmljala sam, gotovo slučajno i iste sekunde zažalila. Mogla sam isto tako i reći: „Ti si imao djevojku?!“, jer to je, zapravo, bilo moje najveće iznenađenje. Netko je tebe dobrovoljno i opetovano seksao? Stvarno?

Pogledao me, nasmijao se, bacio pet. Rekla bih, pripada i on onoj vrsti koja svoje ponižavatelje poštuje, beskonačno i zauvijek. Princip kojeg nekoliko godina promatram i posljedično dobro poznajem. Nije mi odmah palo na pamet kako možda čovjek samo cijeni dobru zajebanciju. Pao mi je na pamet Frane. Frane koji je volio da ga se zajebava, koji je na to zajebavanje pristajao dobrovoljno i opetovano.

 

* * *

– Ne znam zašto ga ne ostaviš. Nisam ti nikad to tako rekla, uvijek sam ti govorila, budi bolja prema njemu, toliko se trudi, ali evo, sada ti govorim, daj ga, molim te, samo ostavi.

– Ti ništa ne razumiješ. Nemaš nikakvu odgovornost prema ljudima. Ista si kao i cijela tvoja generacija. Jesam li ju prerano i neopravdano usporedila s kraljem kulnesa? Sigurno jesam, moja sestra čim otvori gubicu više sliči Samuelu L. Jacksonu za vrijeme čuvene recitacije Ezekijela 25:17.

– To je i tvoja generacija – ponekad i zaboravim kako je pokušaj obrane najveća pogreška.

– Ne, nije to moja generacija. Moja generacija je sačuvala nešto upornosti i discipline. Mi se ne okrećemo od nečega prvi put kad se pokvari. Mi popravljamo. Sedmu godinu zaredom jednako nezadovoljno moja sestra modelira savršeno mekan i njenim prstima prilagodljiv, potpuno podređen komad gline. Kao da joj komad gline duguje zahvalnost što se uopće nalazi u domeni njezina interesa.

– Između ostalog, raspao bi se bez mene.

– Možda ga podcjenjuješ.

– Možda ga ne poznaješ.

 

Nikad nismo vodili osobito ozbiljne razgovore, Frane i ja. Ponekad bi mi poklonio neku staru kasetu koju je kao klinac strpljivo snimao. Kasetu iz vremena kada su se pjesme čekale na radiju i lovile kao vlak koji vozi samo jednom dnevno, tjedno ili mjesečno. Ovisno, jasno, o tome gdje želite stići. Naše se prijateljstvo sastojalo od popodnevnih slušanja kaseta izlizanih omota u dnevnom boravku, poslije moje škole i njegovog posla. Frane nije išao na fakultet. Pokušao je pod nagovorom moje sestre, a onda se jedan dan, dok ga je vozila na ispit, rasplakao. Vratio se kući sam. Sestra je stigla nekoliko sati kasnije, nešto prije ponoći, pronašla sam je kako neprimjetno pijana puši na terasi. Sutradan je prestala. Mjesec dana nakon i on je prestao. Pred njom i za nju, zbog nje je prestao. Povremeno bi mi samo ukrao dim cigarete u popodnevnim seansama prijateljske tišine. Krivicu za smrad uvijek je svaljivala na njega. Frane nikada nije imao izbora, nego li pogriješiti. Njegova najveća greška bila je jednostavna i neopoziva. On je bio Frane. Kao takav, nije mogao biti i Predrag Marković. „To su gluposti“, odgovorila je, iz dubine najsnažnije potisnute boli.

 

* * *

„Drugi je Bol. Potjerana, marginalizirana, ali jezivo, dakle Freudov unheimlich jeziva i proganjajuće prisutna – bol. I užitak. Drugi je izvor žudnje. Tragičan. Zadovoljstvo kakvo stvara tragičan mit ima isto nasljeđe kao utisak zadovoljstva koje stvara disonanca u glazbi – Nietzsche. Pišeš ti ovo? Očito. Daš mi da kopiram? Yes. Onda ćeš imat i ovo kopirano. Kako jako postmoderno od tebe. Ideš s nama do garaže kasnije? Ne znam. Koja garaža? Garaža od probe. Trivia, bila je Urbanova, a onda ju je poplavio. Hahaha. Piva, gica, vo-no. Gdje je? Kao Bretonova Nadja kada odgovara: „Do mene se ne dolazi“. Iznad Novog Lista, u Duellinoj. Ja sam u Duellinoj. Osam. Pa tamo mi imamo probe! Čitav se problem sastoji u tome zanima li analizu samo ono libidalno ili postoji aspekt nagona koji je nesvodiv na libido[2].“ On sjedi pored mene, izbijajući mi penkalu iz ruku kao zaigrana životinja. Crta po mojoj bilježnici već punoj definicija, pa iz fantastičnih filozofskih citata izbijaju kruškolike sise i erektirani penisi, kauboji u zasjedi, gitare s nizom notnih zapisa. Svoje duge skakavac-noge, Bu stišće pod klupom dodirujući mi koljena. Volim bez-rodni miris njegove marame i maglicu koja mu muti staklo naočala dok puši. Prostor među našim rukama kroz kojeg se priče oblikuju gestikulacijama. Gleda me umirujuće prijateljski, bez očekivanih očekivanja. Volim njegove neočekivanosti, paragrafe koje ne mogu povezati u homogenu masu dok modeliram njegov lik. Ne mogu ni zapamtiti sve njegove interese, on crta, svira, fotografira, planinari, brije na ekstremne sportove i molekularnu gastronomiju. „Svima nam je ovdje tako“, objasnit će mi, stoga ga zovem svojim riječkim dečkom; on je Onaj koji teče, koji provodi stanovitu riječnost. Po završetku predavanja prati me kući; pronalazeći prečice zastajemo u parkovima i ljuljamo se na ljuljačkama blatnjavih cipela. Nemamo manje od tri godine, nemamo ni više od pet. Pred vratima svog stana čujem mačku kako mijauče, nestrpljivija svakim promašajem ključeva da pronađu ključanicu. Kasno je. On s prstima postupa pažljivo, ja ne mogu biti precizna. Tapete u mojoj sobi svijetlo su sive s postepenim preljevima ljubičaste. Zid je razbijen velikim prozorom kroz kojeg probijaju svijetla grada. „Filmski“, fascinirano zaključuje, sljubljen uz staklo kao priljepak. U mojoj je sobi kauč kutni, spojenih dijelova pretvara se u krevet kroz kojeg propadamo. Povlačimo robu, deke i jastuke i nehotično guramo ih nogama. Izdaleka možda izgleda onako kako zamišljamo, kao da plivamo. Izbliza, iznutra, unutra propadamo i topimo se. Kao zemlja usred potresa kad se otvori i guta, proždire bez predomišljanja, siše u sebe sve što se našlo na putu. Pušimo u rupi kreveta, bosim nogama rasplićemo paučinu. – Obično se ovakve garniture može otvoriti – sine mu.

– Obično ljudi unutra nešto zaborave, kao Macaulaya Culkina. Prisjećamo se epizode Beverly Hillsa kada je Brenda u svojoj sobi pronašla dnevnik prijašnje stanarke. Otkrivamo kako smo oboje maštali o tome kao klinci, pronalasku nekih tajnih prečica u naizgled sasvim običnom prostoru naših soba, pronalasku nekih skrivenih dokumenata, slika, knjiga, privatnih prečica u tuđe živote.

– Ne znam zašto se uopće sjećam te epizode – s razlogom postoji kategorija onih zadovoljstava koja si dopuštamo samo u društvu estetske grižnje savjesti. Stupanj simpatije koju osjećamo prema X-u, rekla bih mu, očituje se u pratećem stupnju osobne sramote, koju smo s X-om spremni podijeliti.

– Nemaš pojma. BeHa je pečat našeg djetinjstva. Odmah pored pješčanih plaža i silikonskih sisa, karirane košulje i fluorescentnog disca, cvjetnih haljina i poderanih čarapa. David jebeni Hasselhoff. Daj im još pet do deset godina, sve će se vratit. Zapamti pa računaj!

Ja sam se rasplakala na jednom od prvih satova matematike. Ideja postojanja samo jednog broja koji odgovara mjestu nepoznanice proizvela je u meni nesnošljivu nervozu. Rekla bih mu: „Ti si X“. U stanju objasniti sve, osim sebe samog.

Dosađujući se osnovnoškolskim i srednjoškolskim ponudama informacija, tražio je obično drugdje i dalje, ne birajući domenu, bez žanrovskih preferencija. Njegovo razvaljivanje opće kulture bilo je ravnomjerno raspoređeno po svim njenim poljima.

Čitao je: „U stadijima reproduktivno zrele faze, osim što doživljavamo svoje biološke i kulturološke estetske vrhunce, pritisnuti izlaskom iz adolescentskog doba, kao sekundarnim istisnućem iz maternice, pojačava se i rad nostalgije. Što se izlasku više opiremo, to je rad nostalgije snažniji i mislim, obrnuto. Obrnuto, tako je“, ponavljao je, prebacujući ploču natrag na pitanje popularne kulture, kao DJ. „Trebalo bi postojati više pjesama o DJ-evima na svijetu“, rekao je jednom. Govori tako, rasprave uvijek zaključuje s: ovoga bi trebalo biti više, ili onoga bi trebalo biti manje, na Svijetu. „Jasno“, potvrdio je, jer zbilja dobre stvari uvijek su „Univerzalno dobre stvari“ i jednako kao što one trebaju svima, tako ove druge ne trebaju nikome.

– Evo, mislim da bi svatko u životu treba propasti u rupu tuđih memorabilija. To je prekrasno.

On voli promatrati tuđe prostore i zamišljati priče o njihovim zidovima: što su vidjeli i čime ih se prolijevalo, u seksu ili svađama ili  najobičnijom nespretnosti. Izučavati tuđe rukopise i prostor kojim ispunjavaju margine. Kako označavaju knjige dok čitaju, zašto, gdje i vode li bilješke. Tema koju je izabrao za prvo istraživanje bavi se „načinom na koji ljudi održavaju svoje prostore“.

– Evo, ovo, recimo, nikada nisam vidio – rekao je, prelazeći rukom kroz slojeve prekrivača mog kreveta, kao da lista stranice knjige.

– Ne razumijem. Što nisi nikada vidio? Posteljinu?

– Ma vidio sam posteljinu, ono što nisam nikad vidio je posteljinu složenu ovako. – naglasio je, svlačeći jedan po jedan sloj, gotovo senzualno, kao da skida ženu. Ponekad je takav kada dokazuje poante, senzualan je, demonstrirajući zadovoljstvo što ga crpi iz uviđanja i razumijevanja onoga što nama ostalima promiče.

– Nikada nisam vidio ovako posložene plahte. Pazi! – upire stopalima u krevet i zauzima položaj čučnja, kao arheolog, nad iskopinama. – To ima jednu plahtu…

– Mhm, mi je zovemo lancun, to je lancun.

– Dobro… onda imaš deku, nad dekom imaš poplon i iznad poplona još i prekrivač.

– I kažeš da nisi to nikad vidio.

– Nisam.

– Jesi. Vidio si to u bolnici.

– Nisam nikada spavao u bolnici.

– Dobro. Onda si to vidio u hotelu.

– Nisam nikada bio u hotelu.

– Nikada? Ni na maturalnom putovanju?

– Ne sjećam se kreveta s maturalnog putovanja.

– Da se sjećaš kreveta s maturalnog putovanja onda bi ga se sjećao ovakvog – odgovorila sam, ponovno prekrivajući goli trbuh kreveta, sloj po sloj. – Ali, da, razumijem. Nitko više ne radi krevete kako ih moja mama radi. Ljudi obično samo prebace nešto preko kreveta. Moji su bili ugostitelji. Sestra uvijek govori da smo u toj branši trebali i ostati. Ali jedino što nam je od te branše ostalo upravo je ovo ugostiteljsko popravljanje kreveta.

Nastavila sam mu govoriti o tome još dugo nakon što su njegovu pozornost preuzele neke druge, opipljivije memorabilije. Već je neko vrijeme kopao po unutrašnjosti kauča pa vjerujem da se priča o povijesti moje obitelji samo pretvorila u zvuk ne različit od šuškanja vrećica pod njegovim prstima. Nalazimo stare slike, fotoaparate koji su tek otkrili boje. Kasete i knjige. Svijet zagonetnih sila. Istu je knjigu moj najbolji prijatelj ukrao svojoj budističkoj baki, trebala je biti poklon. Nikada ju nisam dobila.

 

* * *

„U kauču sam je našla. Da, Arthur C. Clarke. Kažem ti, ista.“ Malo ga što više veseli. Doma je dosadno. Fakultet ga frustrira. Predavanja posjećuje, ali nije prisutan. Želi se zaposliti i preseli ti, odseliti od stare. Sada zvučim kao ona, kaže mi, kada kažem mu: „Bila bi šteta. Pametniji si od toga.“ I zato zna koliko mu je malo potreban fakultet. Na brod može i bez diplome. „A nešto drugo, D.?“ Ne zanima ga drugo. Fakulteti su gubitak živaca i važnije od svega, vremena.

– Ja volim svoj.

– Blago tebi.

 

* * *

„U tvom slučaju to i je gubitak vremena.“ Moj studiji od prvog dana sestra nije shvaćala ozbiljno. Za nju je to bio samo luksuzan hobi. Osim što se s nekim hobijima nešto može naučiti, a ponekad to znanje i naplatiti. „Ništa od toga ti“, ništa od toga ja, sa svojim visokim obrazovanjem, ne mogu. Također, moj je studentski život, osim loše prodane priče o stjecanju samostalnosti još i parodija te samostalnosti. Puštanje s lanca točno u trenutku kada lanac treba zategnuti i usmjeriti. Pitam se, koji trenutak u njenom životu nije taj trenutak, trenutak stezanja uzice?

– Omjer je bitan. Pogođenost trenutka također. Kada povući i kada pustiti. Ne razumiješ. I tamo ti to nitko neće ni objasniti. Znam ja kako vas uče i kako se po filozofskim fakultetima predaje. To su uhljebljeni probisvijeti, a ne profesori. Samo je jedan profil čovjeka dorastao profesorskom zvanju: strog, pravedan i precizan. Kako će filozof, zaokupljen samo fantomskim i fiktivnim stvarima, biti konkretan, pravedan i precizan? To su stvari koje fasciniraju. A znaš li što su ljudi koji se posvećuju fascinacijama? Tako je, fanatici. Fanatik, ne može biti stručnjak. Razumiješ? On ima višak afekta. Trebaju nam treneri poslušnosti i strpljenja. To su profesori. Imenom i prezimenom: Predrag Marković. Marković je išao u sve sestrine škole i zaposlio se u posljednjoj, kao profesor diskretne matematike. Mrka masa mišića, napoleonski nizak, krivih nogu i kvrgavih koljena, smiješno razdvojenih, razjapljenih i dok hoda. Ja ga se sjećam još dok se, znatno atraktivniji, šepurio školskim dvorištem, podižući prašinu djevojčica oko sebe, jednu do druge sitnije, manje od mrvica vlastitog samopouzdanja. Takve su pred njim bile i one opake, takva je bila i moja sestra. Unatoč tome što su se sretali duž svakog hodnika svog obrazovanja, sada mu se obraća s Profesore Markoviću. Pisala mu je Poštovani profesore Markoviću, a on se, pismeno i usmeno, samozadovoljno suzdržavao od smijeha, onakvog kakvom bi prije valjalo pripisati podrugljivost pored ikakvog vida srdačnosti. Tu večer, kada sam ju našla kako jednu za drugom puši i prazni svoju zadnju kutiju cigareta, rekla mi je: „Pripalila sam mu cigaretu. Bila sam toliko pijana, da sam mu pripalila cigaretu“, na nekom domjenku, pred zgradom fakulteta, ruke su joj se tresle. „Ovako“ i palila je upaljačem zrak, zamišljajući njegovo zbunjeno lice koje bi joj najradije bio okrenuo.

 

* * *

Opet nam okreće leđa. Svaki put uđe u učionicu bez pozdrava, sjedne na svoj stol i okreće nam leđa. Ostajemo lišeni i one sitne sjene ljudskosti koju bi nam pružio njegov pogled. Možda bi shvatili nešto iz mimike, gestikulacije. Ovako nam servira samo ono što nama zvuče kao neprevodive igre riječima.

 

„Domene indirektnog diskursa; zaista, nije li svaki diskurs indirektan, materijaliziran tek u svojim učincima?“ Ovako samo grabimo teške i nepovezane riječi, kao na tečaju šivanja za slijepe. Zaglavljeni smo u začuđenosti, zbunjeni profesorovim performansom. „Svakom iskazu moramo pripisati arbitrarnost. Pitanje: Hoha i ja planirali smo odjebat sve i počet učit ovo odmah. Šta kažeš? A ostalo? Lako ćemo ostalo. Tako se svi zajebu. Polože lagane ispite i onda prenose ovog manijaka u nedogled. Ne-da-mi-se. Mislili smo ga ubit odmah. I hoćete skripte? Neće vam pomoć moje skripte. Pogledaj: Nadodređivanje je svijest o tome da nas određuje puno toga. Identificiranje je uvijek uvjetovano drugim. Drugi je nespoznatljiv. HAHAHAHA kod tebe u osam? Prostor vam treba, pa tako reci. Treba meni svašta.[3]“

 

* * *

Nikada ništa nije tražio ni od koga. Ako bi mu i pokušali pomoći, D. bi vas skresao bez pardona, ali šalom, preciznog omjera upozorenja i humora. Samo bi rekao: „Nisam ti ja dnevna doza altruizma“ i s tim zaključio raspravu. Teško je bilo procijeniti trenutak u kojemu mu možda i jest potrebna pomoć. Toliko je malo govorio, o problemima ništa. Njih je sugovornik mogao samo slutiti. Problemi su se mogli tek pretpostavljati, strpljivim izučavanjem pogleda, prekriženosti nogu ili stupnja zakrivljenosti kralježnice prema koljenima. Telefonski je to teže. I svaki me poziv podsjećao na kultnu scenu Kuma, onoj u kojoj se vrata sporo i tim više znakovito zatvaraju. Svakim bi se pozivom prizor iza vrata suzio. Saznala sam o djevojci s kojom se viđa sasvim slučajno, kada je poruku namijenjenu njoj poslao meni. „Izumrla vrsta“, rekao mi je kasnije, autentični dobročinitelj, cvjetna hipi haljina i pod njom sedamsto hobija, humanitarka, glumica i glazbenica. „Dakle, o čemu ti ja uopće pričam, ona i njena sestra, imena su dobile po jebenim stablima.“ Gledali su je na televiziji, njegova stara i on koji joj ne može pratiti hitre korake u spašavanju svijeta. Gledali su je na televiziji, u nekoj emisiji – „Upali televiziju, prvi program, vidjet ćeš je“ – rekao mi je. Gledam te na televiziji, ranije, poslao mi je greškom. Tako sam slučajno saznala o njegovoj novoj djevojci. Dok smo pričali, čula sam glas lica koje u dvanaest godina prijateljstva nisam nikad vidjela, čula sam njegovu staru kad je rekla: „Ne možeš se ti s ovim mjerit“. Čula sam ton koji se trenutno snizio, kao znak razgovoru koji prestaje. „Podsjeća me na moju sestru, tvoja stara“, šapnula sam sklopljenoj slušalici.

 

* * *

Kakva je? Moja sestra. Kontrola u autobusu spremna uloviti svaki pokušaj švercanja. Umjesto kazne koju će nakon deset minuta predavanja čovjek dobrovoljno htjeti platiti, ipak će mu radije objasniti zašto je vožnja bez plaćene karte uvreda za sve ostale ljude koji poštuju zakon. Takva je s problemima. Postojanje problema u situaciji čiji je dio njoj se nameće kao osobna uvreda. Zato se njena blizina postepeno, ali pravilno punila problemima i prorjeđivala ljudima. Sve je problem, objašnjavala je, sve ima u sebi potencijal da problem postane. Potencijali se probijaju na površinu u odgovarajućim uvjetima. Problemi su kao biljke, govorila je; često je govorila u analogijama. Nakon konferencije u Zagrebu, zaustavila se ovdje i odvela me na ručak. Sjedile smo za nepušačkim stolom, kao žene u srednjim godinama koje nam više ne laskaju licu. Zamišljam, obje udate i racionalno razmnožene, s potencijalnim, no nerealiziranim ljubavnicima u uredu do našeg i muževima bez kojih idemo u krevet. Muževima koji malo govore i jednom tjedno kartaju.

– Sjećaš se kako je dida uvijek išao na kartanje.

Ona je mogla samo šutit i trpit… – Ma, mislim da je bila zahvalna svaki put kad je išao na kartanje. Nakon nekog vremena, sretna si samo što karta negdje drugdje, a ne s tobom – odgovorila je tonom neobičnog poznavanja teorije za čiju je praksu još uvijek premlada. Nasmijala se nespretno, pljuckajući sitnu riblju kost koja se prošvercala pod njenim prstima.

– Mislim da je to malo stereotipno, sister, stvarno. Možda je i ona htjela kartanje. Možda ga nije htjela više s njim, ali sigurno je s nekim htjela kartanje. Rukom pokrivajući zube kao plahtom pod kojom čačkalicom vrši kirurški zahvat, zastala je, upućujući mi pogled pun replika predugih za riječi. Ali ne može si pomoći, morat će mi odgovoriti. Jezikom je prošetala po gornjim zubima ispuštajući citrusni, peckavi zvuk. Bila je to priprema pred paljbu.

– Znaš li ti kako je život naše babe izgledao? Da ti objasnim. Pobjegla je od šake jednog tiranina u kuću drugoga.

– Čitala sam Norinu kuću lutaka.

– Nema ovo nikakve veze s Norinom kućom lutaka. Nora je bila bahata buržujka kojoj je dosadilo to s čim se dovoljno dugo igrala i onda se otišla igrati drugdje. I to je knjiga. Ja ti govorim o životu. Dakle, baba. Bez škole, posla i prihoda. Najprije je rintala za jednog, onda je rintala za drugog. Porodila mu dva djeteta i toliko ih pobacila. Nastavila je rintat istom parom kao i prije, samo je sad dobila i bonus orkestar sastavljen od piškila sam, kakila sam, pala sam ili samo-plačem-jer-mi-se-plače, ‘ko zna iz kojeg razloga kojeg ti neću reći jer ne govorim, a možda i zato što umirem. Tko zna! Tako ti je to s djecom, samo nitko normalan o tome ne razmišlja. Znaš li zašto? Jer ne stigne. I misliš li ti da se nakon toga zbilja karta, ikome s ikim? Čak i ako taj netko karta dobro i zabavno i pušta ti da pobijediš? Ne. Na kraju dana hoćeš spavat i moliš boga da se ovaj namirio drugdje.

– Dobro, to je baba. Koje je tvoje opravdanje?

– Imam pametnijeg posla. Možda ne jednako teškog, ali sigurno pametnijeg. Prije su se žene umarale fizički, sad se umaraju i mentalno. Bilo kako bilo, na kraju dana si jednako, ako ne i više umorna. Mašina će eventualno umjesto tebe oprat robu i suđe, al to ne znači baš toliko… – zategnula je rep koji nije ni popustio i noktima prelistala novčanice u novčaniku, zbrajajući na usnama bez zvuka. Ja sam još jela. Inače pojedem brzo i halapljivo, ali neobičnost situacije u kojoj se prvi puta nalazimo prožvakala je i sva ostala pravila ponašanja.

– Mislim da si pobjegla u boli-me-glava stereotip – usudila sam se uzvratiti, znajući da time samo provociram unaprijed izgubljenu bitku.

– Kakav?

– Želim reći, mislim da ti drugi argument nije validan.

– Ma nemoj. Nije validan, kažeš. A šta u mom argumentu nije validno? – rekla je izrugujući izraz kojeg sam iskoristila. Kasnije će mi objasniti kako je korištenje sofisticiranih izraza samo kozmetika kojom se prikrivaju nedostaci tvrdnje. Za sada mi se samo ruga.

Kasnije joj neću reći da je ruganje jednako pokvaren mehanizam razoružavanja sugovornika koji je mogao postati i partner da unaprijed nije (pret)postavljen za protivnika. Ali pretpostavljanje protivništva prirodan je suputnik traženju problema.

– Zato što ne vidim razliku u ponašanju seksualnih nagona žene koja radi i muškarca koji radi. Osim u tome što je ona žena koja radi, a on muškarac koji radi.

– Bravo; jednu si stvar točno rekla?

– Da?

– Da. Ne vidiš.

Bacila se na naslon separea, s ležerno samouvjerenom odlučnosti, onom kojom zrači mafijaš dok naručuje preventivno smaknuće sitne karike u suptilnom usponu.

– Jesi li razmišljala koliko je prošlo od te naše babe i nas? Malo godina. Jasno, iz tvoje perspektive, baba pripada nekom drugom vremenu, ali tvoje shvaćanje tog vremena, povijesti ništa ne znači. Povijest je obična fizika, proces. Ta generacija do dvije, one su možda zakoračile na novi teritoriji, ali tamo još uvijek nisu doma, što bi se reklo. Hoću reći, sjećaš li se škole?

– Koje škole?

– Kriste! Bilo koje škole. Jesi li primijetila kako se curice uvijek posebno trude i kako im se ruke tresu? Koliko su nervoznije pred ispite.

– Mislim da generaliziraš opet.

– Znanost zove relativiste, ha-lo! A šta misliš, odakle generalizacije? Posljedica statistički vidljivog uzorka. Da se poigramo riječima, uzorak ne treba nužno biti i uzor, ali to ne mijenja tako brzo njegov status uzorka. Za analizu stanja kolektiva pojedinac ne znači ništa. On je uvijek u omanjem odstupanju, ali to odstupanje, dok ne postane vidljivo, nije ni obećavajuće u okvirima u kojima ti sada govorim. Ja recimo, nisam bila ni nervozna, ni preplašena, niti sam imala tremu. Ali ja nisam bitna. Jer deset drugih djevojčica od njih trinaest jest osjećalo tremu. Razumiješ? Želim reći, žene poslovne obaveze uzimaju s većom odgovornošću jer još uvijek osjećaju potrebu dokazivanja. Problem je što upravo taj pretjerani oprez ne dopušta opuštanje, drži mašinu u grču i ona griješi. Upravo zbog pretjeranog opreza griješi. Između ostalog, slično je i s razgovorima za posao. Šerif dođe i razvali se na onu stolicu s jednim božjim testisom po ruci, kao da mu ih je Bog tamo stavio samo da bi ga ovaj mogao držat za jaja. I pored takvog držanja nitko neće sumnjati u njegove sposobnosti. A bi li ti dala posao nekoj usranoj grlici?

– Ali ti nisi usrana grlica?

– Ja nisam usrana grlica, ali ja nisam ni važna. Nijedan izoliran slučaj nije važan sam po sebi.

– I? Koje je onda tvoje opravdanje? – pitala sam, s više hrabrosti nego što imam, sigurno riskirajući bankrot. Približila se stolu s dubokim uzdahom kao uvodom u priznanje, ali umjesto priznanja zatražila je račun, platila, spustila sunčane naočale s tjemena na nos i ustala. Na putu do mog stana za kojeg odlučuje da će ga drugi put, a vjerojatnije nikada, vidjeti, pogledala je u retrovizor kao da provjerava ako ju netko slijedi i rekla mi:

– Slušaj. Nije nama tako loše. Možda će ti biti jasno jednog dana. Zaljubljenost je simpatična, ali trenutna i zapravo nebitna stvar. Zaljubljenost je hormonalna ekstenzija, posljedica kemijskih procesa čiji garantni list samo potvrđuje kvarnost. Zajednički jezik, na primjer. To je važno… I nije nikakav klišej – dodala je preventivno – Govorim doslovce o jeziku. Nakon nekog vremena, ovisno o predispozicijama, naravno, početnom kapitalu i ulogu, ali čak i neovisno o tome, nakon nekog vremena stvari se isprepletu. Dva odvojena života se sinkroniziraju. Zbog tog jezika, razumiješ? Dana, mjeseci i godina proučavanja i prilagodbe. Evo, iskreno, dugo sam se žalila, još uvijek se nekad žalim, što sam jedina ja koja prati, proučava i prilagođava se. Najprije sam mislila da je Fran samo lijen i sebičan. Onda sam shvatila da jednostavno nema to u sebi. Nismo svi tu da bi organizirali, i dobro da nismo. Zamisli kakav bi svijet bio da svatko forsira svoje, da je svatko jednako odlučan u ispravnost vlastitog ponašanja i prosudbe! Zato je Fran zahvalan odabir. Tako je rekla, moja sestra. Rekla je: „Fran je zahvalan odabir“. Oni su podijelili uloge, objasnila je, po predispozicijama, podrazumijeva se. Nisam pitala koja je uloga njegova.

– I zamisli sada, nakon svih godina, restrukturirati cijeli jedan već uhodani mehanizam, srušiti kuću i graditi je opet iz temelja. To je posao, a ja imam pametnijeg. Govor je završila pred mojom zgradom, gotovo kao da je izmjeren i tempiran; svakako bogat sofisticiranim izrazima koje moja usta žvaču sporije od umirovljenika bez zubne proteze. Nekome tko ne poznaje moju sestru to može izgledati kao sjajna i pomalo teatralna slučajnost. S takvom točnošću stići do preklapajućih odredišta, put i razgovor simultano privesti kraju. Takva je podudarnost u slučaju moje sestre neizbježna. Mogla je staviti točku na bilo koju od prethodnih ili tek nadolazećih rečenica. Sve se kvalificiraju kao zaključak. Sve imaju potencijal odgovora na problem kojeg je sama pronašla. Ona nikada neće ni artikulirati problem ako nema za njega već cijeli niz pripremljenih rješenja. Koliko god bila razočarana njenom nezainteresiranošću da upozna moje novo gnijezdo, toliko sam rasterećena cijelog popisa promašaja kojeg bi mi već na ulaznim vratima servirao njezin pogled.

 

* * *

Ne vidim što mu fali – rekao je Bu, rastegnut preko napola raspadnutog kauča. – Mislim, vidi ti taj pogled!

– Jebe se njoj za pogled. Ona ni ne voli visine. S pogledom ili bez, stan nije funkcionalan.

– Nisu to disfunkcionalnosti. To je punk. Znaš po kakvim sam ja rupama sve bio?

– Bio, da. Nisi živio u njima. Lako je srat tamo gdje drugi jede i onda doć doma mami na večeru.

– Ne dolazim više mami na večeru.

– Ne, al’ dolaziš meni.

– Dobro, ako ti smetam… Ali Bu mi nije smetao. Nigdje i nikada. Jedino što se u njegovom prisustvu moglo kvalificirati kao smetnja jest izostanak smetnje kao takve. Njegova je kolonizatorska pojava prisvajala sve moje interese, umanjivala im vrijednost, krala vrijeme koje sam im mogla i željela posvetiti. On je dosljedno dizajniran stereotip staroškolskog tipa, sa svim potrebnim preinakama modela da udovoljavaju modernim preferencijama. Poslastica tvrde i pikantne kore, nježne i topljive unutrašnjosti. Stereotip kakvog sam u stvarnosti sretala manje no što su mi obećali. Na pitanja koja postavljam odlaže odgovore, servira ih suptilno i kodirano, nimalo slučajno zaobilazeći poantu. Daje se u dozama, predstavljajući se samo svojim postupcima. Kad sam prošli tjedan uslijed bolesti izostala s predavanja, prvi dan nije zvao kako bi provjerio gdje sam. Drugi je dan od doma donio sokovnik. Skup sokovnik kojeg je njegova stara dobila na poklon od obitelji čiju je kuću čistila. Čula sam: „Trebat će ti vitamina“. Zapravo je rekao: „Mi ga ne koristimo“. U gornji glavni otvor sokovnika ulazi sirovina, na druga dva bočna otvora izlazi prerađevina. Kroz lijevi otvor izlazi kompaktna i suha smjesa, kroz drugi, desni, čisti sok. Sokovnik, tri tisuće kuna skup, zovemo seronja. Suha smjesa izašla s lijeve strane sva ima isti okus. Gotovo je nevažno i možda se tek samo ostacima okusa naslućuje jede li se jabuka, cikla ili mrkva. Okus začepljenog nosa, zovemo ga tako. Odgovarao je tako. Ostavljajući sav okus u soku sa strane. Samo potičući nova pitanja koja mi je vlastita taktičnost branila postaviti.

Liježemo na jastučnice od dima, „Morphine je mističan i mekan“, kaže mi. Toplina zraka među nama teška je, parket pod nama hladan je, i gladna je gustoća saksofona dok nam guta sve gropove u želucu. Žedni smo. Zrak je suh, Sandmanov glas skliže se po žicama, prodaje seks u sobi. Za njega je moja soba svijet bez sjećanja. Svaki komad kože nov je i lake su nam kosti. Nalazim se raspuknuta i nezacijeljena pod navlakama svih svojih lica, padam s litice, sigurna u potpunom odsustvu razmišljanja. Ovdje se nalazimo danas, ovdje smo se nalazili jučer, dan prije i nekoliko nepoznatih dana prije toga, povezanih u petlju. Svi su bez sati i sunca, kao pop pjesme bez refrena. Stranice skripte stisnuli smo u lepezu slika, hladimo se. Po zidovima plaze nježne konture bezimenih lica, hvataju zrak kroz silikonski sjaj prozirne površine, razjapljenih usta i praznih očiju. „S tobom je sve jednostavno i lako“, kaže, ali s težinom u tonu neke neobične ranjivosti. „Ti si toliko pouzdana“, ponavlja. „Za razliku od Nje.“ Ona se cijedila s njegova jezika nesvjesno i u pravilnim razmacima prekidala nam razgovore, kao neugodan tik.

 

* * *

– Zajebat će. Zaprosit će je, ona će odbit i nastat će cirkus.

– Možda pristane.

– Ne razumijete moju sestru. Za početak, nije još diplomirala. Na popisu se prva nalazi diploma, potom posao, eventualna udaja i još eventualnije dijete. U birtiji siromašnoj pićem i stolicama, terase pokrivene plastičnom tendom, pijemo istu kavu satima. Mia i Dora, Hoha, Bu i ja. Precrtane markerima svih boja skripte su slikovnice, umjetnički potpis nervoze i neznanja. Svatko ima po jednu u krilu, uzdrmanu potresima klecavih koljena. Od pet pari koljena, tri trče na mjestu. Mislim na sestru i prisjećam se zadnjeg razgovora. „Rod je konstrukt“, stoji u skriptama.

– Sve je konstrukt kada govorimo o kulturi. Tim veća potreba za tradicijom. Tradicija je garantni list. Garantni list garantira samo eventualnu kvarnost – citiram. Hoha krade suhi jastuk sa stolice i pokriva se po glavi, kroz kišu trči do trafike. Bu mi pod stolom stišće koljena. Ne treba ga ni pogledati da bi se osjetila nejasna doza nelagode koja puni pukotine u njegovim pokušajima primjerenog ponašanja. Sve što je prirodno samo postane, samo se sklizne pravocrtnom putanjom bez predomišljanja – pomislila sam. A on se kvari i sudara operacije kao virusima krcat kompjuter. Potapšat će me prijateljski i pobjeći na probu.

–  Jebeš ti to? – pristojno je pitala Dora.

Ona i ja smo išle u istu školu, poznavale se samo iz prolaza, sretale u školskom WC-u pod čik-pauzama. Ona je onaj čovjek koji će vas pored svog prostranstva praznog hodnika svejedno u hodu okrznuti ramenom. Dora je Ona koju se primjećuje. Jedan sam je dan našla na školskim stepenicama kako plače pod sunčanim naočalama. U razmaku od nekoliko dana, obadvije smo se pozdravile s prvom ljubavi. Tek nakon nekoliko tjedana unakrsne psihoterapije, ali još uvijek na početku prijateljstva, počela sam povezivati priče. Dora je uvijek imala jednog ljubavnika u sobi i barem troje na čekanju.

– Mene svi pitaju – pričala je – varam li.

Ona bi svima odgovorila – Svima sam odgovorila – da. Mrtvo-hladno – da.

– Tako da tehnički – tehnički, kaže – nisam lagala.

Razlog neshvaćenosti njezinih priznanja treba tražiti, ne u nezainteresiranosti ili potencijalnoj gluposti njezinih partnera, koliko u privrženosti i posvećenosti koju nikada i nijednome nije uskraćivala. Prevarant barem povremeno posrne u provaliju grižnje savjesti, poučavala je, nešto manje poetično. Govorila je: „Varalica se sam izda.“ Njegovo uvjerenje u pogrešnost vlastitih postupaka čini te postupke transparentnima i bez priznanja. Ali ne Dora. Dora nikada nije posumnjala u ispravnost svojih postupaka. Na tragu Žuži Jelinek mudrosti, zaključuje kako će joj neispunjena želja samo stvarati frustracije. „A ako meni nije dobro, kako će drugom sa mnom biti?“ Ovako je bilo dobro njoj koliko i svima drugima. U situaciji u kojoj je svako svakome Drugi, nitko se kao Drugi ne osjeća.

– U slučaju u kojem su svi Drugi – čitam iz skripte – Drugi ni ne postoji.

Izmorena dosadom učenja, jednu za drugom topi žlice šećera u talogu kave, sve dok pred sobom nije imala kašu smeđeg kristala kojom bi nas rado bila gađala da opusti situaciju.

– To je sve potpuni nonsense – konačno je ispalila Mia nakon dužeg suzdržavanja i bacila novinu o stol. – Stvar je jednostavno u tome da od osobe koju navodno voliš radiš budalu. I to radiš budalu od njega pred drugim tipom. To je gnjusno.

– Jesam li ja rekla možda da nekog volim? – odbrusila je Dora i nastavila mutiti smjesu u šalici kave.

– Dobro, al valjda ga barem poštuješ. Il niti ne poštuješ nekog s kim spavaš?

Dora je samo odmahnula rukom.

– Nego, jebeš ti to ili ne? – ponovila je pitanje.

– Očito – odgovorila sam, zapravo razmišljajući o proteklom razgovoru i sestri.

Ispričala sam im sve o njoj. O dečku kojeg godinama vuče za sobom kao Charlie Brown dekicu, ali bez vidljive privrženosti, prije kao otežalu odgovornost, nametnutu obavezu. Dečko, on ju je planirao zaprositi, iako nije rekao tako, niti je rekao išta. Sumnjali smo samo, pretpostavljali prošnju, kada je najednom počeo prodavati sve stvari koje su postale višak. Ma koliko neke od njih ne bile ni višak ni samo stvari.

– Možda će je ovaj put stvarno ostaviti ako ne pristane. Htio ju je pitati u Parizu, ali nije mu se pružila prilika.

– U Parizu – ponovila je Dora, s otvorenom dozom odbojnosti niklom na licu kao naglo izbijena alergija.

– Možda umire – rekla je Mia, ne podižući pogled s netom nalakiranog nokta. Pod ovim svjetlom, blijeda i sva u crnom, Mia izgleda kao ekranizacija Palahniukove Marle, kao Helena Bonham Carter, dostojanstveno odsutna i usporena.

– Zašto bi prodavao stvari ako umire? – pitala sam, ali Mia je samo slegnula ramenima, spuštajući ih neobično nisko, koristeći priliku da se rastegne.

Zapalile smo svaka po cigaretu i otpratile gašenje svjetala. U sjeni prigušenog svjetla, Mijine jagodične kosti kontrastno su ojačale; koža je bila matirana i hladna kao mramor. Sjećam se sestrine.

 

* * *

Kroz sve problematične godine koje su prolazile, koža joj je ostajala kristalno čista, zdrava, od trenutka kada bi se probudila do zadnje točke budnosti, bila je zategnuta kao popeglana jastučnica. Ona je naslijedila dobre gene. Maminu grčkobožansku građu i tatin sitni nos, njezine dramatično guste obrve i njegove teške trepavice. Njegov šarm i njezinu britkost, njegovu koketnost i njezine kritičnosti. Univerzalno uglađen smisao za stil s ekstraktima eterične estetičnosti. Da joj se već nisu plašili prići, bila bi ih ionako potjerala. Ovako je većinski bila samo usamljena; uzaludna u smiješnoj zaljubljenosti, očitoj opsjednutosti svojom muškom inačicom – Predragom Markovićem.

Predragu Markoviću je, kao i njoj, malo što uspijevalo promaknuti. Osim nje. Ona mu je promicala svakodnevno. Svaki put kada bi se sreli na ulici, filmski sudarili na hodniku. Svaki put kad bi ga s prozora promatrala kako iz večeri u večer neku drugu vodi kući, dok je ona ostajala, kao maloljetni dečko s previše zubi i premalo para, pred vratima noćnog kluba. Svaki put kad je iz dana u dan počeo dovoditi jednu te istu: prsatu, glasnu i priprostu djevojčicu neobičnog naglaska, siromašnog vokabulara i neispravne gramatike. On bi joj objašnjavao nešto zahtjevno, sav zgrčen u nemogućoj misiji, nadljudskih napora, tražeći primjere u jednostavnim stvarima, mašući rukama po zgradama i cestama i prometu koji su postajali dijagrami i tablice. Djevojčica se smijala, glasno i neometena prolaznicima… Ne toliko sadržaju njegovih silom stvaranih slika, koliko nepotrebno uloženom trudu uporno ponavljanih i propalih pokušaja. Odgovarala je uvijek: „Okopaj ti meni njivu, inženjer!“ iako Marković nije bio nikakav inženjer. Ne po zvanju barem. On ju je, nakon svakog uzaludnog napora, uvijek za nijansu toplije gledao, no tek kada bi mu okrenula leđa. Krupna, nezgrapna i nabita. Nije vidio drugo lice koje ga je iz godine u godinu gledalo s prozora. Isprva porculanski bijelo, zatim orošeno crvenim plikovima, postepeno bubuljičavo, s vremenom prištavo, potom aknasto i oboljelo. Na gornjoj granici puberteta, pragu adolescencije, kada se u pravilu koža pročisti i presvlači lice u lijepo, njena se zagnojila. Promijenili su se pogledi od kojih se sada skrivala. Samo se Franin pogled nije s njenim licem promijenio. Te su se godine, pod prozorom, poljubili. S njim je to bilo jednostavno i lako.

 

* * *

– Nju su svi htjeli – govorio je Bu, suzdržavajući gađenje prema slabosti u sebi. Listala sam knjigu. Manje čujem ako listam knjigu, osobito novu knjigu još uvijek tvrdog uveza koji, kao da svakim okretanjem stranice, pružajući otpor pomalo i plače. Polijevala sam se tim stranicama kao što se ranu namače alkoholom. Dezinficirala sam njima njegove bakterije koje je po meni ostavljao svaki put kada bi spomenuo njezino ime, svaki put kada bi tim imenom strgao komad moje kože; sve dok me ne bi oderao cijelu, sve dok ne bih bila gola kao zid na koji može objesiti njezine slike. Zanimljivost teorija koje sam mu pokušavala prepričati zato su me zaokupljale kao mantra. One su mi pomogle preusmjeriti fokus, potisnuti. Možda njihova zanimljivost može biti zarazna, mislila sam, čitajući mu pojedine paragrafe iz svoje bilježnice.

– Dakle, tu nam je dao primjer cajki. Kako su se cajke vratile kao trend, kao žudnja za ideološki odstranjenom kulturom. Pokušaj se sjetit još nekog primjera.

– I valjda sam se cijelo vrijeme čudio, što je ipak izabrala mene. – Onda, nakon toga imaš… Kako se kaže, inzistiranje na sakaćenju tijela u filmovima. Generalno u popularnoj kulturi. To je dosta dobar primjer. Razmisli malo o tome. Koliko je tehnologije osmišljeno u svrhu pošteđivanja tijela, a onda se tako silovito fetišizira njegovo čerečenje. Kužiš? Potisnuto se mora negdje drugdje probiti.

– Mislim da me to čuđenje držalo, da.

– Idem skuhat čaj, ćeš čaj?

Plačem u kuhinji. Drugi mjesec za redom, drugi mjesec u novoj godini, plačem u kuhinji. Potiho, kao da se sama od sebe skrivam i sama sebe sramim.

– Sjetio sam se! – dovikuje iz sobe zvukom ushićenja koji se približava.

„Čega?“, pitala bih, „Svih nijansi govana koje je te godine posrala?“

– Čega?

– Uzmi osamdesete za primjer. Totalno drkanje na futurizam. S druge strane, razmisli o proizvedenoj tehnologiji. Svi mogući audio i video rekorderi: snimi propušteno, ulovi leteće. Kao da su jednom nogom htjeli zakoračit sto godina u budućnost, ali sačuvat sve što sada zbog toga propuštaju. Zgodno jel’da?

– Da. Zgodno. Nostalgija za sadašnjim. Ali nisam sigurna koliko je povezano s povratkom potisnutog?

– Aha. O tome smo pričali.

– Da, Bu. Jesmo.

Nekad bi otišao, a ja ga nikada nisam pitala kamo ide. Kad god bi otišao učila sam. Vrijeme njegove odsutnosti bilo je vrijeme mog obrazovanja. Po povratku sam ga obasipala novim idejama, primjerima popularne kulture pojašnjavala sam teorijske probleme. Svaka nova informacija rastvarala mu je kapke sve dok nisu izgledali kao klamericom zakucani o rub njegovih obrva. Kao da je znanje koje sam stjecala mijenjalo moje maske, sve do jednu koju sam pred njim nosila. Direktno i sustavno ulagan trud u razvoj našeg odnosa pokazao se potpuno uzaludnim. Tek sam sa svakim, makar provizorno riješenim problemom, bivala primijećena, postajala poželjna. Na taj način je prvotna odsutnost njegove privrženosti posredovala njezinom pojavljivanju. Nestašica njegove ljubavi postala je indirektnim pokretačem njezine proizvodnje. Kada me konačno zagrlio, nisam se okrenula. Osjećala sam svaki ubod igle na njegovim ružno tetoviranim rukama.

 

* * *

Supkulture su estetizacija kulture, pisala sam, dok se, kasneći na predavanje, penjao uz stepenice i potezom ruke koji podsjeća na kuglanje pod moje noge bacio ruksak. S druge strane došuljao se Hoha, gangsterski tihim korakom, podižući traperice široke i spuštene do 90-ih. „Promjenjivost supkulturnih preferencija estetski je primjer promjenjivosti identiteta. Identitet nipošto nije zaokružen. To je privremena fragmentarna tvorba. Naše tijelo balansira silnicama moći u sferi kulture. Kultura je pokretna i promjenjiva riznica konstrukcija. Svi po pedeset? Danas petica. Jebala vas petica, prepušit ćemo se i zabrijat opet. Super smo zabrijali, šta pričaš? Meni je sad sve jasno. Hoha, jasna ti je jedna jebena knjiga, jer smo drkali po njoj mjesec dana.[4]“

Bu već mjesec dana živi u mom stanu. Obeća li doći u osam, doći će u devet. Dogovorimo li se u devet, stići će u deset. Svaki put dolazi potresen, izmoren iskrsnućem nejasnog organizacijskog problema. Neovisno o tome koliko kasni svaki put izgleda kao da je već samim tim kašnjenjem kažnjen. Vlastitim prigovaranjem pokušava preduhitriti moje. Neovisno o tome koliko kasni, uvijek ga dočekujem u istom položaju na kauču, s knjigom stisnutom među koljenima. Nesklona verbalizirati svoje osjećaje, prstima mu prolazim preko vratne kralježnice, stišćem potpuno opuštena ramena pretvarajući se da pronalazim čvorove. Donosim čaj kojeg sam sat vremena prerano skuhala.

– Ne trebaš se truditi toliko – kaže mi, krivo shvaćajući zadovoljstvo pružanja zadovoljstva.

– Gejša kompleks.

– Kakav?

– Nikakav. Pusti me na miru.

Najčešće se ovo događa dovoljno rijetko da ne uspijeva postati depresivno po oboje. Najčešće Hoha dolazi ranije, zbog čega na obostrano olakšanje odlažemo nevješte nježnosti. Kuhamo večere s dna frižidera preobraćeni na vegetarijanstvo, ratujemo konjanicima i tenkovima na komadu kartonskog svijeta, otkrivamo glazbu, nekad prepravljamo pjesme, sve u svrhu prolaženja ispita. Učimo s dna frižidera, na komadu kartona, od manje popularnih pjesama. Pričamo o pogrešnosti premisa, a da ih pritom zaboravljamo prvo pročitati. Prekidamo rečenice, sve slabo povezujemo osobnim primjerima koji nam padaju na pamet. Hoha uvijek pripovijeda neke druge povijesti, događaje sumnjive istinitosti, no uvijek od iznimne važnosti, zagovara napuštanje prehrane mesom i sili nas gledati dokumentarce. Bu i ja, mi pažljivo slušamo o vodi čije se molekule razmještaju ovisno o natpisu na čaši, o ljudima koji su nakon udara groma počeli svirati klavir, a da ga do tada nisu nikada dotaknuli, ili o Indijancima – najčešće nam priča svakojake priče o Indijancima.

Oko nas, zid moje spavaće sobe koja je i dnevni boravak oblijepljen je koncertnim plakatima, okrenutim na praznu poleđinu, prenamijenjenu u teorijske putokaze: tamo prepisujemo definicije, filozofske pravce, povijesne odrednice. S balkona mudruje Aristotelov mimezis, iznad televizije Sartreov pledoaje za intelektualce, iza vrata, pored ormara eklektične odjeće, Stuart Hall se pita kome treba identitet. U ormaru je Freud s tragovima Junga. Razgovaramo s teorijskim tapetama svaki dan do kasno u noći. Svaki put kada Hoha ode, Bu se guši u gropovima moje kose, uporno pomicane pa potom ponovno poskliznule po njegovom licu. Oduvijek sam htjela imati dugu kosu. Dosadno ravnu, neuređenu dugu kosu htjela sam imati otkako me stara godinama, praktičnosti radi, šišala na kratko. U znak neodobravanja i kao slab surogat neispunjenoj želji, kao dijete sam na glavi nosila marame. Kada je moja kosa prestala biti njen posao, dopustila je njezino puštanje. Puštam je od onda. Ošišala bih se sada. Ili možda obojila. „Ne čini li ti se kako mi je lice nekako ispaćeno i izduženo? Između ostalog, već je dugo nosim svezanu. Ne vidim zašto je ne bih onda mogla i odrezati“, govorila sam svako jutro, dok bi on ispijajući drugu kavu čekao da se dogovorim s ormarima.

 

* * *

Znam zašto joj je tako teško prihvatila promjenu boje moje kose. Moja majka nije podnosila kemikalije ili ikakvo odstupanje od prirodnog. Osim toga, bila je to i njena „prekrasna smeđa kosa“ koju sam prebojila. Njena prekrasna smeđa kosa koja je prijevremeno izgubila pigment. Već joj je po završetku srednje škole profesor, pričajući uvijek u hodu, čupao sjajne sijede vlasi s tjemena, kao da pomaže odložiti prirodno. Ali prirodne promjene može se samo neko vrijeme prikrivati, odgađati. Ona nije ni pokušavala. Samo sam je jednom vidjela našminkanu. Na slici s njezinog vjenčanja, užasno našminkanu, s trajnom neprimjerenom kratkoj kosi. Izgledala je kao nosferatično blijedi blues pjevač, s nevješto namazanim plavim kapcima i upadljivo crvenim ružem na usnama. Stari joj je tu raskošnu kozmetičku paletu boja donio s broda. Njoj, koja se nikada nije našminkala, osim tada, na vlastitom vjenčanju. Sestra je pri svakom nedjeljnom listanju starih slika, nakon ručka, znala reći tako da je svi čuju: „Nije ni čudo šta je stari na vjenčanju bio mrtav pijan. Zaprosio Miss Jugoslavije, oženio Keruma.“ I svi su se smijali s tradicionalnom nedjeljnom slasticom među zubima. Nekada mi nedostaju naše nedjelje. Osim kartanja uz kavu i Stankovićevog svađanja s televizije, posljednjih se godina mogao poslušati i cijeli repertoar generacijski mješovitog humora, koji je za svoju metu imao moju sestru i njenog ne osobito pričljivog, ali svakoj situaciji prilagodljivog partnera. Sa svakoj situaciji prilagodljivim partnerom, nestao je i račun na kojeg smo uplaćivali svoje šale.

 

* * *

Imam stari telefon ovdje, onaj koji se starmal rodio i ostao nepokretan. Žicu natežem do poda na kojem sjedim i kao da sijedim, čini se da satima čekam odgovor. Dean se sprema otići na brod, oko toga je sasvim ozbiljan. Otežem razgovor viškom samoglasnika koji su do sada već gotovo sasvim nestali iz mog standardiziranog jezika. Odugovlačim s informacijama koje nema kamo smjestiti, samo se razbacujem s njima nasumično, uopće ne znam ni što radim.

– Znaš li da je jedini razlog zašto naše tijelo reagira na droge taj što u sebi već posjeduje te supstance… Ili tako nekako. Uvijek se može odgovoriti na unos samo ako imamo potencijal odgovora već upisan u sebi… Ili tako nešto, kako su govorili na predavanju, samo puno pametnije. Cure su mi poslale fotografije s nekog izlaska, s ranojutarnje kave, pokoje s predavanja na fakultetima koje pohode poslušno i bez uzbuđenja. Na njima pronalazim lica koja ne prepoznajem, a koja svejedno izgledaju sasvim pripadajuća slici, tako uhodano uklopljeno. Djeluju kao da već posjeduju cijeli niz meni neshvatljivih vokabulara i svakodnevnih rituala kojima se raduju. Dean mi nije poslao nikakve fotografije. Rekla bih mu: „Jesi li primijetio kako nečije slike, posebno ljudi s kojima smo jednom svakodnevno dijelili klupe, televizije, kina, kokice ili čokoladu, a onda smo ih napustili, jesi li primijetio kako njihove slike uvijek prepričavaju kompaktne i većinski sretne priče; skladne i smirene živote kojima potpuno neprirodno postaje pripisati ikakve tragove benignih tumora, sitne izrasline sastavljene od prolazne porječkanosti, letećih svađa uslijed propalih ručkova, prespavano predavanje ili padanje ispita? Ti životi kao da miruju u mekanom narativu, gustom i bez vremena, u savršeno popunjenom prostoru pod kutevima od devedeset stupnjeva“. Svaki put kada se čujemo sve rjeđe obećavamo si rasporede razgovora. Svaki četvrtak dogovorila sam se s jednom, svaki petak ili mamurnu subotu, smišljala sam s drugom, a onda dođu četvrtak, petak ili subota i prođu u nadanju kako su i one odlučile zaboraviti zaviriti u prazan kalendar.

Zapravo se ni ne događa toliko toga. Tjedni su izvještaji ispunjeni paralelnim prepričavanjima sadržaja serije ili filma, simultanog kuhanja sa slušalicom koja pada pod slabim stiskom vrata i vremena. Jednom sam tako i njemu vikala: „Pazi!“, dok je slušalica padala. Htjela sam mu reći sve to, ali izgledalo bi nekako naknadno nalijepljeno, neučinkovito dodano, kao što začin padne na već hladnu hranu, neravnomjerno raspoređen, nerastopljen i posljedično nestopljen s ostatkom. Takvima se doimaju događaji koje ne pratimo u kontinuitetu, kao nespretno dodani grumeni soli koji u konačnici samo smetaju ostatku potpuno bezukusne smjese stvari. Nekad smisao tog razgovora umre sporom smrću. Naši su razgovori nadugo recitirani epitafi iz kojih se sad već tako malo saznaje o pokojniku koji pod pločom počiva. Nekada tu predugu patnju prekine iskrsnuće kakve neodgodive obaveze i odgodi ju za drugu seansu sporog umiranja. Ovaj je put taj spasilac bila moja stara. S bitno manje sreće mi je potvrdila, Fran je otišao.

 

* * *

Kada sluša o tuđim problemima, Dora prvo pripali cigaretu, skupljajući i otpuštajući obrve koje kao da prate proces stvaranja slika. To je mimika mudrosti, ponašanje lica koje posvećeno prati priču, ali prije svega je to lice spremno ponuditi poante koje i naratoru promiču. Ona će uvijek donijeti zaključak hladnokrvnog poglavice. Riječ koju tražim, a ne čini mi se dostojna, mogla bi biti objektivno. Dora se uvijek obraća s objektivnog stajališta, rudimentarnog i lišenog romantike.

– Bit će ona dobro. Sestra. Ženetina – tako je zove i taj naziv, bez ikakvih pejorativnih konotacija označava kamenitu strukturu, snažnu. Takav je i svaki Dorin pokret i stisak njene ruke je takav Glasna je. Odlučna i upozoravajuća bez štete, jer ona je spretna.

– Sa stotog kata bi te se moglo bacit i na sve četiri bi se dočekala – uvijek joj govorim.

– Pa takva je i tvoja sestra.

– Nije. Moja sestra nije takva. Ona je čovjek ravnalom podcrtanih rečenica u skriptama. Netko tko za sobom ostavlja natuknice ispravnog ponašanja kao što kućanice lijepe post-it papiriće s namirnicama po frižiderima, osjetljiv je. Sva su njena pravila preventivna. Sastavljen od pravila njen je život sam svoja mjera predostrožnosti, svoja vlastita prevencija. Popravljanje stola, serviranje čaja ili kave, otvaranje ormara uvijek ostaje nečujno. Moja sestra nije spretna, ona je oprezna. Najnezahvalniji slučaj slabosti, onaj koji o sebi ima još i svijest. Razmišljajući o tome bila bih se i rasplakala da Dorin ovogradski serviser, konobar u kafiću pod našim fakultetom, nije svako toliko dolazio u kuhinju, bez hlača i pristojnosti, s pogledom koji napominje remećenje reda i mira njegovog privatnog, kao pišanjem obilježenog prostora. Povremeno bi joj u prolazu zategnuo naramenicu grudnjaka kao praćku i nasmijao se huliganski. Dora bi tada lupila prstima po ramenu kao da upozorava komarca kojeg zapravo ni nema namjeru ubiti. „Pij mi krvi kol’ko ‘oćeš, al da te nisam čula“, rekla bi mu. Pitala sam se, zašto joj se baš ovaj od svih ostalih uzaludnika baš toliko sviđa, pa da nijedan od preostalih pet više ne posjećuje njenu rezidenciju. Provjerile smo status servisera u sobi kojeg je san ulovio nespremnog, s daljinskim upravljačem odloženim na pivskom trbuhu. Dugo smo se u tišini šetale njenom ulicom, dalekom od centra grada. Dva dana nakon, tim će putem posljednji put prošetati i serviser, skupa sa stanarinom koju je Dora držala pored televizije.

 

* * *

Odlučio joj je kupiti prsten. Ne znamo kada je to odlučio, ni čime je potaknut to odlučio. Teško je reći uopće da je Frane čovjek od odlučivanja. On jednostavno čini stvari, s namazom naknadno stečenog, naporom naučenog opreza. Oprez ipak ostaje nadjačan nagonom njegova zanosa. Tihog, ali dubokog. Nije li Nietzsche jednom govorio o tišini dubokog zdenca, onog nad kojim dugo treba stajati ne bi li čuli kad nešto konačno padne u vodu? Nekad se taj pad mogao pratiti na njegovom licu. U trenutku kada su ideje konačno stizale do pameti, bore bi zarezale rubove oko njegovih usana, kao krugovi oko kamena bačenog u vodu. Ne znamo kada je Frani palo na pamet kupiti joj prsten. On se tako smijuljio sam sa sobom često, a jedan od tih osmijeha mogao se odnositi i na ovu odluku. Zadnji put kad sam ga vidjela, došao je s paketima hrane i bez osmijeha. Prodavao je gramofon. Palo mu je na pamet prodati gramofon, nekoliko ploča, mamin antikni džepni sat, pokoju njezinu knjigu i vlastiti laptop. Kupit će polovni ako mu bude trebao, a kada konačno počnu živjeti zajedno, niti neće. Imat će njezin, za ono malo mailova koje od još manjeg broja prijatelja, uostalom, više ni ne prima. U kojem stanu će se nalaziti sestrin, ili ako bude potrebe, polovni laptop, Frane nije znao. Negdje će već živjeti. Za sada je bilo potrebno kupiti prsten. I prodati sve ostalo. Putevima interneta pronašao je kupca. Odmah su dogovorili cijenu koju je mogao i podignuti da je nije, iz nepraktične naivnosti, još i snizio. Dok radi jedno, Frane često zaboravlja prethodni uzročno-posljedični niz, a s njim i prvotni poticaj. Dok prodaje ploče, zaboravlja da ih prodaje kako bi kupio prsten. Dok kupuje prsten ne razmišlja o posljedicama među kojima je i njegova namjena, naime ne razmišlja o samom vjenčanju. Neovisno o namjenama, namjera je uvijek ista. Učiniti nešto lijepo. Lijepo je dogovorio malenu cijenu i poslao velik paket. Kupac se mnogo zahvaljivao Frani, a potom ga pitao nekoliko pitanja i o porijeklu gramofona. Frane je pristojno odgovorio podužom i samim time iscrpnom biografijom. Prethodno mu je bio pisao i o drugim pločama koje prodaje, pa je priložio jednu, najmanje dragu, besplatno. Kasnije je istom kupcu konačno odlučio prodati i gramofon.

Desetak dana nakon, prvi paket se vratio pošiljatelju. Kupac je, očito nespretniji nego Frane, u međuvremenu prespavao poštara, a potom i rok isteka pouzeća. Kako ne bi odmah pomislili na prevaru, ni Frane sigurno nije, nije na odmet napomenuti kako je paket već bio plaćen. Frane je pisao kupcu s mnogo naivnih i zabrinutih upita i kupac je odgovorio opsežnim opravdanjima svoje nespretnosti. Usput ga je pitao još koje pitanje o pločama, posebno o jednom izdanju ploče The Great Societyja, proto-Jefferson Airplanea i Frane je radosno, na dugo i široko, objasnio njezinu povijest. „Zaista neobično da ju netko uopće ima“, odgovorio je kupac u sklopu svoje isprike.

Drugi put kada se pošiljka vratila, bilo je prošlo već mjesec dana, kupac se sunčao na susjedno-otočnim plažama, Frane nije precizirao kada će pošiljku poslati i poslao ju je u krivo vrijeme. Frane nikada nije bio osobito svjestan svoje nespretnosti, a nije mu smetala ni tuđa. Sve same simpatične slučajnosti kojima se na neki neobičan način veselio. U međuvremenu mu je anonimni kupac otkrio pregršt dobre nove i stare glazbe, a to je bilo pravo čudo, njemu otkriti nešto što već nije bio upoznao, zavolio i zanemario. Tako su uglavnom komunicirali, kupac i on, slali su si duge playliste, uredno i pravilno, najčešće tematski posložene.

– iz srednje škole
– sram me što slušam
– slušalo se jer su svi slušali
– sjećaš se ovoga?
– dok kuham
– za prije spavanja
– za ovu ili onu knjigu

Frane nije čitao puno knjiga, tako da nije imao što dostaviti kao repliku na zadnju playlistu. Ploče su konačno stigle. Ne znamo kada je odlučio kako bi gramofon ipak trebao dostaviti on sam. Osobno. Ne znamo kada je odlučio, ni potaknut čime je odlučio, teško je reći uopće kako je Frane čovjek od odlučivanja. Ali tog je dana kada je i meni dostavio taperver, svom je kupcu nosio gramofon. Na priloženoj adresi pronašao je staru obiteljsku kuću u Opatiji, zatim vrata već pokojnog, ali na vratima još uvijek potpisanog Zorana Babačića. Otvorila mu je Zorana Babačić, kći Zorana i Nade Babačić. Pet godina starija i isto toliko centimetara niža i kilograma mršavija od malenog i mršavog Frane.

Pola godine kasnije oženio se bez prethodnih zaruka i zaručničkog prstena. Zadržao je ploče i gramofon.

 

* * *

Debeli Novosađanin već šesti sat bode iglom po mojim lopaticama, povremeno jede hamburger i paralelno puši, njegova prekrasna žena donosi nam domaću žesticu. Izgleda kao Morticia Addams: buljavih očiju, lica bijelog koliko su i zidovi bijeli. Bu lista kataloge s tetovažama, ulijeće masivan profesionalni stražar s tri snopa slika koje želi na sebi istetovirane, ne znajući ni koje točno želi, ni kamo ih želi, ali pregovara o cijenama. Hiperaktivan je i neobuzdano uzbuđen; dok priča upravlja rukama kao da ratuje, svladava zmajeve ili se bori sa sitnim šarenim vilama, vjerujem da ih i vidi. Pljuvanje je kolateralna posljedica govora, pljuje po nama iako je dovoljno daleko. Novosađanin kulira. Crta po meni i povremeno ga pogledava, kao što bi krajičkom oka pogledali i šizofrenika dok žustro raspravlja po cesti s Nikim pored sebe. Izbacivač zna jedno, on bi suzicu, jednu crnu suzicu, ovako tu, pokazuje pored lijevog oka, nju želi odmah. Nema smisla naplatiti suzicu dvjesto kuna, objašnjava Novosađanin.

„Dođite drugi dan kada odlučite što želite, pa ćemo suzicu ubaciti besplatno“… Ali on ju hoće baš sada. Novosadski gorostas me šalje na posljednju od desetak puš pauza i nastavlja pregovore. Dolazi i dvadesetogodišnja djevojka maskirana u šezdesetogodišnjakinju s tržnice, u cvjetnoj, nestrukiranoj, nekoliko brojeva prevelikoj košulji koja bi mogla biti i haljina. Dolazi u pratnji šutljivih roditelja: zaokruženih očiju i valovima podočnjaka pod pepeljarkama smješkaju se spokojno kao da su upravo stigli s nedjeljne mise. Taj izraz lica podsjeća na strpljivog stranca koji u društvu domaćina pristojno čeka da uvaže njegovo prisustvo i progovore na njemu razumljivom jeziku. Njihova kći govori puno i brzo, bez potrebe uzimanja zraka među rečenicama i ikakvog pokreta tijela. Sva uložena energija strpana je u usta. Želi svoj davni rođendanski poklon, veliki križ preko kralježnice, precrtati u krila. Križ je bio poklon roditelja za šesnaesti rođendan i još uvijek voli Krista, no sada bi ipak krila. Ili golubicu, možda cijelu golubicu, preko križa. Dogovorit će se, odgovara Novosađanin, zalijevajući pojedeni hamburger pivom. Dovršava moju nekoliko godina željenu tetovažu, onu koju isto toliko godina još planiram pred roditeljima i skrivati. Sa sedamnaest godina, stara je ušla u sestrinu sobu, možda joj je nosila sok, možda večeru, možda je napravljala njezin krevet ili brisala prašinu, usisavala tepih. Sestra je crtala.

– Što crtaš? – pitala ju je.

– Tetovažu – odgovorila je.

Stara se, ne shvativši je ozbiljno, samo nasmijala. Nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek u svojoj devedesete-blajhana-kosa-techno-fazi, sestra se vratila tetovirana. Loše, neoprezno i gotovo nevidljivo, no ipak tetovirana. Nedavno smo na privremeno osposobljenom VHS-u pogledali snimku tog ljeta, sestra je pila čaj u sjeni još nejestivog grožđa i govorila je, s čajem u ruci: „Ovo je dio programa nas koji smo na dnu“. Tako je stara tada govorila, vidjevši tetovažu i ne vjerujući je govorila: „Na dno, na dno si pala“. Više od hira i godinama odgovarajućeg estetskog izričaja, tetovaža je u očima konzervativnog roditelja bila kontroverza, simbol socijalno primitivnog i propadajućeg pojedinca. Takav stilistički zahvat samo bi na prvo i površno čitanje sestrine psihološke karte mogao iznenaditi kao odstupanje. Pubertet je odradila po propisima. Pila je, drogirala se samo možda, ali vjerujem simbolički umjereno, bila je karirana kada se grandževski kariralo i izblajhana kada se elektronski blajhalo, uvijek u nezaobilaznom sukobu s autoritetima. Po kalendarskom završetku puberteta jedini autoritet s kojim s borila ostao je onaj vlastiti. Prefarbala je više nikad bojanu kosu, a od tetovaže koja je loše tetovirana i još gore održavana preživjele su samo kao olovkom označene skice.

Smiješno sjećanje na predmet mladosti koji je, kao i sve ostalo, bez ponavljanja položila.

– Simbol nečeg s čim sam se tada borila – rekla mi je jednom za svoju lopatičnu panteru – Ali glupost, u biti. Ja se sa svojim mišem Geraldom[5] nisam nikada borila. Došao je jednog kasnog kišnog popodneva u svibnju, skupa s Franom kojeg je prvi put dovela doma kao dečka, a on mi je, na izlasku, bacio kasetu Svirača na vratima zore, na krevet. Načuo je kako se koprcam među  modernim pokušajima rock glazbe; stao, s pogledom zagubljenim među ormarima u mojoj sobi i minutu kopao po torbi kao debeli sijedi starac po vreći darova. Bacio je kasetu na moj krevet i rekao: „Pokušaj s ovim“. Nije znao da je taj dan tim činom razvalio vrata u svijet, makar taj svijet nikada i ne napustio svoju srednjoškolsku sobu. Ona je postepeno postajala gusto pletivo novootkrivenih preferencija, plesni podiji u kojem glazba svog partnera traži u filmu, književnost pod rukom drži koreografe, strip ilustratori traže scenariste. Izvori su se širili jedni iz drugih, u svakom pravcu, kao duga. Ona kroz koju prolazimo ne bi li postali Svima. Moja soba postala je manje prazna, podnošljiva.

Bol je već nepodnošljiva: „Molim te, dekoncentriraj me“, dobacujem Bu, koji se hitro ustao i stao otkopčavati hlače.

Nedodirljivi novosadski div ispustio je nešto nalik smijehu kroz dim cigarete.

 

* * *

„Svi će ti likovi umrijeti od raka pluća“, rekao je Bu, nagnut nad snopom suviše sentimentalnih stranica, promašenom pepeljarom i čašom u kojoj je neoprezno utopio čik. Rak pluća. Bio je to sažetak, promakle su mu ostale sugestije. Priča o dječaku iz bolnice sviđa mu se mnogo. Taj je dječak znao sve o glazbi, govorim, on je uglazbio i moje pjesme, zato pišem priče o njemu sada. Lijepe slike, kažeš i klimaš. Noge od stola nestabilne su, površina mu je staklena, s potpisima svega što smo proteklih dana jeli i pili. Sviđa ti se kada kažem, za svoje tekstove, citiraš: „Papirnata sirotišta za nezbrinute misli“. Imam li puno takvih, pitaš me? Kako je to tebi novo, nabrajaš sve ideje koje dijelimo, ti i ja. Ti i Ona kao da ste se čitavo vrijeme dovikivali iz dvaju različitih prostorija, prisluškivali se kroz vrijeme i ventilaciju. Ona nikada nije pisala kao ja, ni crtala kao ti, ni fotografirala kao ti, ni kao ti svirala. Ali bila je prva, u svemu što si crtao, ponekad fotografirao, svirao. Sada ti je kao sestra, slagat ćeš. Pališ još jednu cigaretu i naslanjaš laktove na stakleni stol. Pročitat ćeš ostatak priče o dječaku, kada dođeš kući.

 

Prebirem prstima po kosi, kao da mjerim dužinu konopa. Na mjestima je tamno crvena kao podljev, prelijeva se u nijanse narančaste i povremeno podsjeća na smeđu kakva je jednom bila. Do sada bi već trebao znati, zašto ne znaš? Kada režem rečenice kao kuhar korijenje oštrim noževima na drvenoj dasci i misli cijepam u nasumično nanizane crtice, frustrirana sam. Isprekidanost bi trebala insinuirati, mogla bi ga podsjećati na težinu i nevoljkost udisaja. Nisam poetična. Pospana sam i umorna. Vidi. Na osmom katu vruće je.

Pokvareni su mi prsti. Ovako. Želiš li da danas ručamo samo salatu od plastičnog povrća? U frižideru je. Rekao si mi, na jednom izletu kupio si joj, ne znaš kako si se toga sada sjetio, staklenu sliku. Nije u sebi imala fotografiju, niti na sebi boje. Boje je imala u sebi i one su putujući reljefom punile pukotine, preokretanjem pokretale uvijek drugačije prizore. Nije to bila nikada jedna slika, uvijek više slika, sastavljenih ovisno o perspektivi, ovisnih o tome kako su postavljene, ovisnih o sugestiji. Sjeo si na nju i razbio je. Rekao si, bilo ti je žao tolikih novaca, čula sam, nervirale su te vlastite nespretnosti, mislio si, nisam razbio samo skupu sliku. Razbio si sliku i ne znaš zašto, napustio hotel, pošao istim onim putem kojim ste u čoporu prolazili, pronašao prečicu ili dvije pogrešne i kupio novu. Mogle su se kupiti bilo gdje, svugdje svakakve, još uvijek si zamjerao sebi razbijenu. Nju si, ne znaš zašto, nosio sa sobom u koferu i bacio na povratku kući. Bacio si i nešto odjeće po kojoj se boja bila razlila. Tek kasnije rekla ti je, zaboravila je sliku u hotelu i zagrizla rub korneta. Bila je malo musava oko usana od sladoleda, sjećaš se.

– Sjećaš li se kako se zvao – pitaš me nepovezano. – Kako se zvao dječak iz priče?

Prebirem po stranicama knjige kao što uvijek radim dok mi se obraćaš iz drugog vremena. Pitaš se, koliko sam puta tog dječaka već do sada možda srela. Rekla bih ti da ga pronalazim iza svakog, bilo čijeg prozora, u svakoj trafici, do sada je možda dorastao kupnji cigareta ili novina, u redu za vrela lisnata tijesta koja iza ponoći rade rekreativnim pijancima među koje je zalutao. Pitam se, jesu li mu kosu odrezale slušalice ili škare, što mu je i kako otopilo kilograme, nije izgledao kao da će rasti još mnogo, ali možda je moj nos sada u ravnini s njegovim. Rekla bih ti, pronalazim ga u onoj staroj kaseti koju mi je Frane bacio na krevet, iza vrata svakog slabo posjećenog music shopa, u svakoj aliteraciji koju napišem, jer ih je primijetio.

Ponekad ga pronalazim u tebi. Ali na mjestu u kojem je moglo biti muzike, ti prepoznaješ bolesti. Tada radiostanice dadiljaju moje depresije, imam tuđu boju kose i zamišljam te zanesenim.

Hoćeš li mi reći nešto o glazbi?  O tome kako zvučim dobro za tebe. Ovaj grad je neki Radioheadov refren 90ih, skrovište nas nezbrinutih, u bestežinskom stanju samoće. Mažeš moju tetovažu, ona mi dolazi kao hladan oblog na mjestu bez očiju, na mjestu ozlijeđenom svim onim što se iza njih događa. S njom i ja živim u vremenu kada je netko na moj krevet bacio vrata u svijet. Dok se događaš iza mojih leđa, s tobom je to tako teško podijeliti.

„Možda ga sretnem jednom“, kažem ti, „U trafici dok kupujemo cigarete, u redu za lisnata tijesta, negdje, iza bilo čijeg prozora“. Razmišljam, možda u ritmu svojih riječi koje ne razumiješ. U njima još ima muzike. Obrisala sam stakleni stol kada si konačno otišao kući i spremila snop suviše sentimentalnih stranica natrag u frižider.

 

* * *

„Pala sam ispit“, pričam u slušalicu škrtu na riječima. Pala sam ispit, jedan jedini koji sam spremala mjesecima. Ušli smo u učionicu, nas troje, Hoha, Bu i ja, a on, profesor koji nam je uvijek okrenut leđima govorio o nevidljivosti autoriteta, o skrivenom licu glasova koji zapovijedaju, koji nas je nesvjesno plašio pričama o svemoćnim silama koje se uvijek negdje drugdje, izvan naše svijesti događaju, On je sada stajao pred nama, u najmanjoj učionici najvećeg krila zgrade fakulteta i gledao nas s nedovoljne udaljenosti. Rekla sam mu: „Renesansa. Osamnaesto stoljeće“, a on je uzdahnuo kao da su mu upravo javili o smrti roditelja kojoj se već neko vrijeme i nadao.

„Pitanje nije imalo nikakve veze s nikakvom renesansom, znaš li to?“ rekla bih mu. Pitanje je prošlo pored mene kao prikaza, nisam ga ni čula, ostala sam fiksirana na oči koje me prvi puta gledaju. Htjela sam reći profesoru: „Ovo je upravo onakva trauma o kakvoj ste govorili, trauma susreta s onim s čim se nismo navikli susresti, nelagoda pojave Drugoga koja proizvodi nered, koja sve jednim potezom prerazmjesti. Takve psihoanalitičke probleme sam mu htjela ispričati, ili one mitološkog tipa, kao što je to bila priča o Indijancima koji nisu vidjeli brodove kolonizatora samo zato što nisu bili vidjeli brodove nikada prije, rekla bih mu to. Ponovila bih mu priču koju nam je Hoha ponavljao gotovo svaku drugu večer, sasvim ležerno i bez svijesti i sjećanja o svim onim prethodnim prilikama kada nam ju je već bio ispričao. Hohi je postavljeno pitanje o jednoj jedinoj knjizi, ujedno jednoj jedinoj koju je pročitao.

„Znaš li kojoj, reći ću ti kojoj“, rekla bih mu, riječ je o knjizi koja objašnjava kako mali, sitni, navodno ničega svjesni ljudi svakodnevno zaobilaze silnice stvarnosti koje uvjetuju njihove živote, manipuliraju njima ovisno o prilici i sreći, strategije i taktike se zovu. „Objasnila bih ti iako te ne zanima… Vidi – strategije određuju oni koji su u posjedu moći, a taktikama se igramo mi koji smo je lišeni, mi koji uvijek moramo prebirati po serviranom svakodnevlju i izbjegavati udarce kao u igri graničara“.

Mene je više od pitanja pogađao profesorski pogled, bila bih mu rekla: „Ja sam sada u stadiju šoka kao i Indijanci u tom rano-renesansnom stoljeću“, krivo smještenom kao odgovor na pitanje koje mi nije ni postavljeno. Osim Hohinih priča i psihoanalize, kada mi je profesor postavio ispitno pitanje, preda mnom su plesale i sve one slike koje su se mjesecima miješale s knjigama, tihi hvalospjevi o Onoj koja nisam, skupljanje kovanica po podu i preokrenutim džepovima, zagoreno posuđe, pidžame koje glume hlače i drugim curama tako dobro stoje, ne stoje i meni, govorancije o glazbi koju uvijek čujemo različito, sestrine zamišljene zaruke i prekid. Sve su se prelijevale u bojama kroz slomljeno staklo nepotrebnog uvida u potkožno stanje stvari. Sve bih mu to bila rekla, svom tihom doušniku, a rekla sam mu samo:

– Pala sam ispit i dolazim doma.

Možda će mi biti lakše, možda ćemo drugačije jedno drugome zvučati uživo. Doma ga neću naći. On se upravo sada, kaže mi, sprema za brod.

 

* * *

„Dakle, zato si došla“, dobacila je, kao dječak krastavih koljena nogometnu loptu nekoj sitnoj djevojčici ravno u glavu. Ne onoj koja mu se sviđa, onoj koja mu smeta i kvari njegovu predodžbu estetike i pravila ponašanja dječjeg igrališta. Došla sam zbog nje. Ne zato što sam dovoljno bahata pa da se usudim pretpostaviti kako joj mogu biti od ikakve pomoći. Ona sada živi kao posebno posramljen tip beskućnika, onaj koji je sam porušio vlastitu kuću samim neoprezom njezine izgradnje, beskućnik koji je loš građevinar i u konačnici sam kriv za vlastito beskućništvo. Iza staklenih vrata dnevne sobe koja je ujedno i njena spavaća, sjedi pred kulinarskom emisijom s koljenima skvrčenim u ravnini brade. Nikada ne znam što joj mogu, smijem ili trebam reći, uvijek je ona bila ta koja govori, stoga sam samo sjela na njezin krevet pored kauča. Gledala me onoliko dugo koliko je bilo potrebno da uoči sve stilističke prepravke, sekundu do dvije, dakle.

Potom se podsmjehnula, neobično neženstveno ustala (pristajalo bi joj i hvatanje za muda kada bi ih u doslovnom smislu imala), pridržala je svakom rukom po jednu sisu koja je ostala svojeglavo raspuštena i slobodno lebdeća u tanašnoj kućnoj krpi koja improvizira potkošulju. Pitala je kada će ručak biti gotov i izignorirala starog kada ju je zamolio za malo kućne pristojnosti, referirajući se, mislim, na spomenuti modni izričaj.

Bio je uobičajeno lišen empatije prema njoj. Teško bi, okrutno i neistinito bilo reći da mom ocu nedostaje ljubavi prema svojoj starijoj… Niti bi valjalo pretpostaviti neko suviše staromodno i također netočno tumačenje koje bi izostanak njegova obzira i privrženosti tražilo u njenoj rodnosti. Tata se dobro snašao s djevojčicama, bitno bolje nego što bi se, pretpostavljam, snašao s nerođenim sinom. On je sladunjav, zaigran, prilično mlak i osim povremenih, loše tempiranih i zalutalih pokušaja autoriteta, gotovo statistički više srdačan do li strog. Osim s njom. Otkako pamtim, tako smo se podijelili, valjda se sve tipično nuklearne obitelji tako podijele, na potomka koji je putujući stazama genetike, zgrabio više jabuka s jednog nego li s drugog stabla. Ja sam, čini se, tako su mi rekli, stigla s košarom tatinih osobina, a ona je većinski ubirala plodove maminog. Stoga nikada nije ni bila onakva djevojčica kakvu je moj tata zapravo nadasve neoriginalno zamišljao: sentimentalna, ili točnije, otvorenih emocija, sretno nošenih suknjica, nepoderivih laktova i slabog detektora svih njegovih neozbiljnih proturječnosti. Nekada, kada se moj tank teorijski plauzibilnih isprika isprazni, zamišljam kako joj je možda zamjerao netipično preuzimanje njegove ionako nevoljko igrane uloge autoriteta. Oduvijek je, čak i kao dijete, ona vještije ispunjavala ulogu oca nego sestre. No, umjesto praznih i lepršavih priča za laku noć, diktirala mi je doktorske disertacije o odgovornosti. Otac je bio samo još jedno dražesno, nerijetko i dramatično dijete, koje nam je s dalekih morskih putovanja nosilo lakirane cipelice, mami nakit, uvijek isti Chanelov parfem i torbice, koje iz godine u godinu na sve rjeđim mjestima i prilikama nije stizala pokazivati… Ipak, tu je dvoje djece koje treba odjenuti, odgojiti i nahraniti. On se svaka tri mjeseca spuštao niz zamišljeni dimnjak kao bradato reklamno lice Coca-Cole, bacajući po kući darove kojima je, nakon prvotne zahvalnosti i oduševljenja, trebalo pronaći mjesto i potom svakog od njih i podignuti pri brisanju prašine. Prašina, kao ni bilo što drugo, nikada nije bila moj zadatak, stoga su mene veselili svi darovi skupa s njihovom kratkoročnom i upitnom svrhom. I premda su se genetske sličnosti jasno profilirale od samih početaka, privrženosti su se, pak, nevješto pobrkale i u konačnici loše igrale utakmicu održavanja obiteljskih odnosa. Sestra se, unatoč moru različitosti koje je dijelila s ocem, gotovo najviše radovala kada bi taj morski put prevalio i stigao kući. Ja sam, pak, sjećam se, odgojena njima dvjema i kao takva nenaviknuta na pokazivanje emocija, prvi put kada mi je telefonom rekao volim te spustila slušalicu. Bila sam jako mala i još nenaučena reagirati na neprimjerenosti. Ipak, nekako znam, naviknuta ili nenaviknuta na primjerenosti ili neprimjerenosti, slušalicu ne bih bila spustila da se s druge strane nalazila sestra. Mama koja je u svemu, pa tako i u ovome, bila savršena mašina tek povremenih i neznatnih propusta, fokus je svoje ljubavi distribuirala potpuno ravnomjerno. No kako je savršenost, kao što znamo, ništa više od zgodne ideje, ne bi ju valjalo izuzeti iz dijagnoze ove gradacije sitnih pogreški. Barem jedna joj se omakla… Jednom, ne tako davno, kada smo pred upis na fakultet za istim stolom sjedili moja majka, Dora i njezina majka, moj tata i ja. Rekla je tada, u razgovoru kojeg je težina te rečenice pobrisala iz sjećanja: „Ona i ja…“ misleći na mene, „Mi smo ratovale godinama“, ja to tako ipak ne vidim, „Ali moja starija i ja, nas čovjek da zatvori u praznu prostoriju i pregrize nam jezik, sve bi se bez ijedne riječi razumjele“. Tako je to nekako bilo u našoj kući, majka je, minimalno i neznatno, ipak bila sklonija sestri; sestra, s puno poricanja, a neobično izražene očitosti tati i u konačnici tata, nepromišljeno i nesvjesno, uvijek i bez iznimke, meni. Moja je na krivu adresu slana afekcija predvidljivog slijeda koliko i naš nedjeljni ručak.

Juha od povrća, uvijek jednako sjajno pečena kokoš, junetina ili teletina (još uvijek sam suviše kulinarski neuka pa da ih već i razlikujem), pečeni krumpir i pire za princezu, to sam ja, ono što jesam, zauvijek najmlađe dijete u obitelji. Princeza sada, doduše, osim i oko pečenih krumpira dvoji i oko konzumacije mesa. Stara je zgrožena i već vidi sve oblike i posljedice slabokrvnosti, a stari je čini se, samo zbunjen, sestra ostaje tumač.

– E, da. Tako ti je to. S novim dečkom, nova frizura i novi jelovnik! Pokušala sam ne plakati, ne plačem baš toliko često, osim na bilo što, što ona kaže. Pokušala sam ne plakati, barem ne pred njom, ne za stolom barem. Obično se, ako se ne uspijevam nikako suzdržati, ustanem i odem u WC gdje povlačenjem vode zatirem tragove akustikama. Ali ne danas, danas ću se suzdržati.

– Šta je? Nećemo u WC danas?

Otišla sam u WC. Nakon pola sata došla je za mnom, sa svojim guilty pleasure paketom: čašom Coca-Cole punom komadića naranče identičnog oblika i veličine bez koštica i najklasičnijom Dorina čokoladom sitno smrvljenih lješnjaka. Dok su mi loše suzdržane suze izbijale kao crvenilo na obrazima, sjela je na školjku i grickajući komadić čokolade, kratko je pogledala prema mojoj crvenoj kosi. Rekla je:

– Bez brige, isprat će se.

– Ali ja ne želim da se ispere. Ja samo želim da mi stoji.

Dok sam tražila cigarete po torbi pogledala me opet, nešto duže nego inače i onda vratila oči u bubanj veš mašine koja je upravo bila završavala prvo pranje. Nakrivila je glavu kao da kroz njega gleda u ekran televizije i obratila se tonom kojeg sam rijetko imala prilike čuti:

– Znaš zašto sam počela pušit? – pitala me.

Odložila sam torbu i leđima i jednom nogom skvrčenom u koljenu naslonila se na zid. Samu sam sebe podsjetila na prostitutku koja vreba prolaznika i u strahu da taj potez ne primijeti, samo sam skliznula na pod pored mašine i nje. Ali nije me bila ni pogledala. Pružila mi je čokoladu i prisvojila Coca-Colu.

– Dakle, kraj osnovne škole jel’. Frane i ja smo završili na nekom srednjoškolskom tulumu. Marković je, naravno, bio tamo. Mrtav pijan. Al’ ono, James-Dean-gone-heroine – pogledala me i nasmijala se – Raz-jebeno-valjen. Plazio je po nekom kauču, niti po nekome, nego po kauču i šlatao jastuke. Sve su mu se cure tamo smijale. Onda je još u tom činu zavodničkog zanosa malo i povratio, onako brzinski i više u prolazu, potegao bocu vode i pokušao zapaliti filter cigarete. Ja sam, ne znam što mi je došlo, doskočila do njega, izvadila mu cigaretu iz usta i okrenula je na pravu stranu. Zapalio je, povukao tri dima, nasmijao se sebi u bradu i onda je, gledajući prema meni, ali u križ zapravo, zacvilio kako sam zlatna. E da, i na prepad mi uvalio jezik u usta. Tako je.

– Marković te poljubio?

– Ma. U nekoj točki svog života, Marković je svih poljubio. I nije me poljubio nego, kao što sam rekla, uvalio mi jezik u usta. Zajedno s ostacima jučerašnjeg ručka i votke. Ali ja sam osjetila samo taj okus dima kojeg još nije bio ni ispuhnuo.

Okus cigarete. Htjela sam ga osjetit dan nakon, i dan nakon… I puno dana nakon toga. Tako. Sam počela. Pušit. Poanta priče, ako ti je slučajno promakla, bila bi… – pomazila me po glavi i pomalo povukla za kosu. – Htjela ti to il’ ne, isprat će se. Ustala se, spustila zavrnute nogavice, pogled i ton.

– A sada, popij kokakolu, pojedi čokoladu. I saberi se.

Ona ne zna kako sam sve njezine prijekorne poglede svezala u bijelu zastavu oko zapešća. Imam po jednu za svaki par ruku kojim pokušavam pisati. Po jednu rečenicu za svaku svoju staklenu sliku. Po jednu rečenicu, ispod svake slike koju sam slomila. Najednom je previše tekućih boja premašilo svoje okvire. Ostala sam bez nacrta, razlivena, sa svim svojim organima, pomiješanim.

 

 

BILJEŠKE

 

[1] Bilježnica iz kolegija Uvod u kulturalne studije, godina I, semestar I, 2006:11

[2] Bilježnica iz kolegija Uvod u kulturalnu povijest, godina I, semestar I, 2006:23

[3] Bilježnica iz kolegija Uvod u kulturalnu povijest, godina I, semestar I, 2007:40

[4] Bilježnica iz kolegija Tematska uporišta kulturalnih studija, godina I, semestar I, 2007:30

[5] Miš Gerald je lik iz pjesme Pink Floyda, Bike, s albuma Piper at the Gates of Dawn (1967.).