Troslojne posteljine | Dunja Matić

U TIJESNIM CIPELAMA

 

I postoji li veći junak od najmanje biljke koja raste?
John Cage

 

Noć stiže sporo. Devet je sati u kasnom kolovozu. Pališ cigaretu pod mojim prozorom. Gađaš ga sitnim kamenjem i komadima stakla. U trapericama čije su nagrižene nogavice pomele prašinu s ceste, u suviše spuštenim, vrećastim, poderanim trapericama, preskačeš pastelama pošarani pod. S cigaretom među zubima i rukama u džepovima i pastelnim nebom nad sobom i pastelnim podom pod nogama, čekaš da čujem, ali nikad ne čujem. U mojoj sobi Morrison muca na polovnoj liniji koja preskače, zapinje, zvuk pucketa kao plastika pod prstima. U pauzi od Jimova pjevanja virim kroz prozor, pitam te

– Koliko si već tu?

– Cijelu vječnost, Lu. Ja sam oblijepila zid plakatima koje je sestra prerasla. Sve sam ih pokrala, posvojila, presvukla sam bjelinu svojih zidova bogolikim boemima i bila sam sva posvećena tom procesu, toj intimnoj inicijaciji u svijet idola. Ti mi nosiš ploče koje je tvoj stari ostavio, spremit ću ih pored ploča koje sam svom starom uzela. Ja ni nemam gramofon. Pod mojim prozorom dižeš ploče u zrak kao John Cusack kasetofon i smiješ se jer znaš, izgledaš kao citat kultne scene fantastičnog coming-of-age-filma[1]. U kuhinji, u ladici s loncima, pod popeglanim pregačama stisnutim u stranu, stara skriva cigarete, ali sada je ostala samo jedna. U spavaćoj sobi, na polici s pločama, među pločama, stari krije svoje, ali je kutija neotvorena. U kupaoni, u kutu s kozmetikom, među kozmetikom, sestra čuva svoje, ali sa sestrom su večeras vani i cigarete. U to vrijeme su svi u mojoj obitelji pušili i svatko je znao za nezdravu naviku ovog drugog, ali smo se skrivali jedni od drugi, svejedno. Postojao je jedan specifično stupnjeviti obrazac ostavljanja u mojoj obitelji, obrazac napuštanja naše nezdrave navike. Sestra će iz prve prestati pušiti prva, otac uz previše prethodnih pokušaja prestat će posljednji, majka će pokušavati, ali neće, kao ni ja – nikada. Ja, zadnja u nizu, nisam ni pokušavala. Do mene ni pokušaj nije došao. Ti si svoju prvu popušio prvi put kada te ostavila. Ona te ostavljala često. Kao što su se moji ostavljali cigareta, činila je to naglo, gotovo ciklički, potpuno bezuspješno. Ti si svoju prvu popušio daleko od mene, skriven od mene, ti si se sramio. Pomislio si: „Kako sam patetičan!“ Po godinama smo već bili zagrizli prvi prag zrelosti, u gorko-slatkoj glazuri izgubili smo svoje mliječne zube  i još nam nisu bili narasli novi i kesili smo se krezubi nad slojevima šećera, nad krutim krokantom od kojeg nam krvare jezici. Došao si, s pločama i cigaretama pod moj prozor. Pred vratima moje zgrade dočekali smo dostavu pizze i trgajući je rukama na podu, u pauzi od žvakanja, rekao si mi: „Moj stari je otišao“. I to će biti sve što ćeš o tome reći, taj dan, sutradan ili bilo koji dan nakon toga. Ostat ćemo tu, na podu, brišući jedan o drugog masne prste, sve dok nas majke ne pozovu natrag u dosadu našeg doma. I doći ćeš sutra, i dan nakon, i svaki dan nakon toga. Dolazit ćeš sve dok ne počne škola, tada će te tvoja majka strpati u sobu, kao što se ljetna roba sprema u sanduke. I onda ćemo ona i ja –  ona koja te uvijek ostavlja i ja koja nikada ne mogu –  bacati kamenje o tvoj prozor. U preuskim i preniskim poderanim trapericama i prekratim majicama, mi ćemo galamiti pod tvojim prozorom, pjevati, recitirat ćemo hrvatski prijevod Chop Sueya[2]: „Probudi se/uzmi četku našminkaj se/ sakrij ožiljke da nestane/ protresi se/ zašto si ostavio ključeve na stolu/ htio si to“, sve dok ne stignemo do stihova o ocu koji nas je ostavio. Otvorit ćeš prozore, ušutkavajući naše ničim do li tobom izazvano uzbuđenje. Nismo te viđale nakon škole. Ti se nakon škole nisi probisvijetario po parkovima, dodvoravao djevojčicama u bircevima, izbijao lopte i zube po igralištima. Ti si nakon škole stizao kuhinji u kojoj si kuhao i sobama koje si pospremao i prljavoj robi koju si prao. I kuhat ćeš i spremat ćeš i prat ćeš, sve dok ponedjeljkom i srijedom navečer nećeš ići na engleski i utorkom i četvrtkom na treninge i kasnije srijedom i petkom na talijanski i ranije subotom na klavir. Jer ti nećeš probisvijetariti kao tvoj otac koji je noćima spavao na kauču dok jedno jutro nije otišao. Zato te tvoja majka šalje na treninge i engleske i talijanske i klavire i skupa s ljetnom robom, svake jeseni, zatvara u sanduke koje je otac ispraznio. I zato u prekratkim majicama i preuskim niskim trapericama kamenjem pucamo prema tvom prozoru i pjevamo sve dok nas sretan ne potjeraš

Noć zimi stiže brže. Pušim cigaretu na prozoru, a ti, D.? Kad ćeš ti pobjeći?

 

* * *

U prizemlju su preko prozora postavljene rešetke. Tamo pušimo u pauzama. Pored nas prolaze prazne cipele. Šaram šestarom po klupi, pišem poeziju, nazovimo je tako, pišem: „prolaze prazne cipele“. Osim zgaženih čikova i zgužvanih kutija cigareta, zgužvanih papira, pubertetskih manira – histeričnog hihotanja i polemika sastavljenih od psovanja, smrada hormona smrdljivijeg od starosti – prazne cipele dok prolaze ne ostavljaju ništa za sobom. S nogama dignutim u turski sjed i kičme iskrivljene nad knjigama i laktova isturenih u suprotnim smjerovima, puna poezije u prstima, istrenirano sam isključena – izostavljena. Kada glupost prijeđe prag podnošljivosti, pitam: „Mogu na WC?“ – i tamo se zatvaram. Sjela bih na školjku, ali nema je. U našim gimnazijskim WC-ima se čuči, zovu se čučavci i sve cure zbog njih imaju najbolje noge. Stojim, udišem, izdišem, duboko, iza zatvorenih vrata proučavam pečate povijesti. Gubim se u galeriji na vratima, među godištima i pjesmama i porukama i potpisima prošlosti. Što sada rade Iva&Marina iz ‘84? Jesu li ikada upoznale Tomu&Franu iz ‘80? Jesu li ih Tomo&Frane zamijenili sa Sanjom&Ines iz ‘94, negdje oko 2002., kad su Linda&Lea&Lara krenule u školu i jesu li ikada vratile dušu koju su, skupa sa stihovima Stone Rosesa ovdje ostavile. Plavim su markerom pisale: „I don’t have to sell my soul, he’s already in me… I wanna be adored…“ – i jesu li ikada, u nekom drugom vremenu, ali još uvijek ovdje, nad ovim čučavcem, bile obožavane? Greta provaljuje, prekida moja putovanja, zašto se zaboravljam zaključati? Naoružana sam nikotinom; pretražuje me prstima, velikim, prednjim, zečjim zubima Greta grize donju usnicu. Motrim je, mesnata je,  istražuje me dok joj se izmičem u nelagodi.

– Je počelo?

– Je, blizu ti je.

– A, da? Na kome je?

– Pini.

– Sjajno. Neće ni doć do mene.

Kada god bi gospodin profesor Peroš na ploču prozvao Leu Pintarić Pini, vrijeme bi stalo. Strah bi skupio svoje stvari i napustio naša sitna srca kao da mu je već svega dosta.  Kada bi gospodin profesor Peroš prilijepio svoj proždrljivi pogled o prekrasnu Pini, kao da će ga zadržati tamo zauvijek, tada smo svi, suzdržavajući smijeh i oslobođeni od straha podizali pogled. Pred nama se izvodio intiman prizor, stanje u kakvom se čovjek nalazi samo sam sa sobom i pornografskim stranicama. Peroš je bio tada čovjek sam sa sobom, Pini je bila pornografska stranica, živa, žilava i ženstvena, stvarnija od bilo kakve simulacije kojoj se odajemo u svojoj samotnosti. Pini je bila istovremeno stegnuta i savitljiva poput upravo rastopljene plastike, vruće i prelivene preko Peroša, Peroša koji je drhtav i znojan patio pred ovom glatkom i gipkom putenosti, putenosti koja se presavijala u tisuće prekrasnih boja, kao tripoidna halucinacija, kao klasičan prizor granične pedofilije. Jer Pini je bila dovoljno žena da željeti ju ne djeluje degutantno i dovoljno djevojčica da željeti ju postaje pomalo prljavo, gotovo perverzno, rubno perverzno na granici s dopuštenim. Dakako, granična mogućnost maštarije ono je što ju čini moćnom, granična mogućnost maštarije muza je, posrednik svakog ostrašćivanja. I sigurno je gospodin profesor Peroš, svakog dana na putu do posla, krateći ga snovima, sanjao kako će možda ovo biti dan kada će Lea Pintarić Pini ostati nakon zadnjeg sata i kako će, prekrasna Lea Pintarić Pini, nedužno ga prizivajući svojim mokrim modrim očima, pozvati k sebi, i kako će tu, iza rešetaka, podno prozora, pored praznih prolazećih cipela, umjesto u svoju četrdesetogodišnju šaku gospodin profesor Peroš sletjeti ravno u vrelu, ljepljivu plastičnost svoje šesnaestogodišnje učenice. I sigurno je od svih nas jedino zaista žalostan bio gospodin profesor Peroš kada se jedan tjedan, a zatim i drugi, Pini zbog nepoznate bolesti nije pojavila u školi. Sigurno je prvenstveno gospodin profesor Peroš patio kada se nije pojavila ni treći, ni četvrti, ni peti. O, koliko mora da je bio žalostan profesor Peroš, kada se Lea Pintarić Pini konačno pojavila, trudna. Prva u nizu od tri razredne trudnoće, prva u nizu djevojčica koje su djecu dobile prije diplome. Prazne cipele prolaze i ostavljaju potomstvo, pišem na prozoru WC-a, iza rešetaka, dok me Greta grabi za kukove. „I wanna be adored…“

 

* * *

Sekunde kucaju sporo, ritmom ravnodušnog izmicanja života. Još drijemamo, obraza oslonjenih o dlanove kao o jastuke i kapci nam klize preko očiju, a glave se slijevaju niz ramena u slap od snova. Zvona su elektrošokovi. Prvi je sat i sve su klupe pune, osim u prvom redu do vrata – posljednje. U prvom redu do vrata, posljednjoj, inače sjedi nova cura. O njoj ne znam ništa, nje gotovo nikada nema i s nikim ne govori. Ni o njoj se ne govori, o njoj se generalno šapuće. Ja pamtim samo boje njene kose koje svakog mjeseca mijenja i povremeno, dok pušimo, prisluškujem što joj svira iz slušalica. Prvi je sat. Budi nas buongiorno s balkanskim naglaskom, buongiorno bez talijanske topline, bez melodičnosti. Batina balkanskog buongiorna udara nam po ušima, kroz brkove nad nikad nasmijanim usnama. Profesorica stiže do stola u agoničnom slow motionu: teška kao trauma, traumatična kao tišina, mučna kao muk kad najednom nastane među ljudima. Recitirat ćemo rečenice bez razumijevanja riječi koje pamtimo, a ona će prozivati samo naša prazna prezimena. Gledam je i vidim izgubljene bitke s depresijom.

Gledam je i razmišljam o razbježalim razlozima za buđenje, ustajanje, napuštanje sobe ili stana ili ulice ili ičega, osim napuštanja života. Gledam je i u njenim odsutnim očima vidim samo taj život kako odlazi, a nije spakirao ni kofere, do sada već zna, on nikada nigdje ne ide. Genealogija naše gimnazije puna je takvih priča, životni su pravci nerijetko potezali prema umobolnicama, putovali iz zbornice na liječenja od alkohola i/ili depresije. Zbornice zaudaraju na očaj i odumiranje, izumiranje smisla, na ljude koji preziru svoj posao. Kada se ove godine našoj jezičnoj gimnaziji dogodio baby boom, kada je poradi izvjesnog baby booma novinski članak Slobodne Dalmacije sugerirao prenamjenu susjedne zgrade fakulteta u dječji vrtić ili rodilište, pomislila sam: „Zašto stati tu?“ Umobolnice i lječilišta od ovisnosti predlažem za našu obrazovnu ustanovu. Tamo bi svoje mjesto pronašla luđakinja iz latinskog i homofobija iz glazbenog i predator iz povijesti i vještica iz vjeronauka i gremlin iz geografije. I ja.

Po posljednjoj klupi prvog reda pratim protjecanje vremena. Prvi je sat klupa prazna. Pretpostavljam, nova cura tada sigurno spava u svom dalekom toplom krevetu. Drugi sat, zamišljam je zamazanu puderom pred ogledalom. Treći sat pije kavu u kvartovskoj kafani, putnu donosi na četvrti, skupa s ogledalom pred kojim pući usne i podiže obrvu. Podignuta obrva, osim što predstavlja jedini facijalni napor na njezinom licu, signalizira mi i četvrti sat, komentira njegov kraj za kojeg jedva ima strpljenja. Strpljenje će, slutim po tapkanju i treskanju noge (preko noge) pod klupom, nestati zajedno s njom krajem petog sata. I evo ga, posljednja klupa u prvom redu opet je prazna, šesti je sat i krug zatvoren. Obaveza obrazovanja ispunjena. Dok sa slušalicama na ušima odlazi, čujem je kako pjevuši: „Mi smo tu/sretni što/ ličimo na ljude“. Sekunde i dalje kucaju sporo, ritmom ravnodušnog izmicanja života. Ja ni o čemu ne znam ništa.

 

* * *

Ponekad bježimo. Na igralište iza škole, u park ispred njega, na livadu u parku, u birtiju daleko. U birtiju zabijenu među zidinama starog grada, čijim se dvorištem ljeti ljuljaju trbušne plesačice. Rubovima tepiha probijaju zelene travke, zgažene žurnim koracima konobara u mornarskim odijelima. U birtiji, zimi zadimljenoj, s crvenim čupavcima prebačenim preko kauča u kutevima, s pokidanim stranicama stripova oblijepljenim po zidovima, mjestimice žutim, mjestimice plavim s oblacima. Jedina je to birtija iz svakog smjera dovoljno daleka od naših domova. Jedina s krevetom smještenim usred centralne prostorije, iznad kojeg je netko nacrtao nebo. Ponekad bježimo: Nika i Azra i Lucija i Tota i Greta i ja. Probijamo se kroz gužvu, sve do posljednje prostorije, visoko na zadnjem katu, kada nam najljepše mornarsko odijelo otvara vrata, za sve ostale osim za nas, zatvorene zadnje sobe. Tamo, prije nego li nas napusti, Azra vadi naušnicu iz nosa. „Proći će povijest“, glasovi su joj govorili, „ako ga sama probije“. Nije prošla povijest, ali je zaradila nekoliko-mjesečni pritvor kojeg upravo krši. Tamo, prije nego li nas napusti, Lucija će kombinacijom pljuvačke i papirnatih maramica brisati crnilo s očiju: „Šminkaju se samo drolje, (kaže majka)“, ponavlja Lucija, kopčajući košulju do grla. Tamo, prije nego li nas napusti, Tota će kombinacijom Coca-Cole i peršina sanirati smrad pljuge i piva. Tamo, nakon što nas svi napuste, Greta ima hladan okus kave i krokanta. Zima je. Brusnice cijede svoje sokove iz zvučnika, dok nosimo Martensice na suncu i gađamo se snijegom od stiropora. Nemamo razloga za svađu[3].

 

* * *

Sjećaš li se? Bio je petak, kasna jesen. Tvoja stara na putu, tvoj stan u prizemlju prazan i tri boce koje su kasnije natopile nas deset još uvijek pune. Kuhajući ručak rekao si: „Pozovi je“. Pitala sam te kako ju poznaješ? Ja sam ju upoznala uljepšanu, mahagonij obojene kose, olovkom obrubljenih očiju i stanjenog struka. Ja sam ju upoznala kad je već naučila njihati kukovima kao klatnom. Vrijeme se vratilo dok si pričao priču, vratilo je njenu kestenjastu kosu i gole oči, slojevitost struka i bojažljivost bokova dok se kreču ukočeno. Ona je u istom centru za strane jezike dolazila u drugoj grupi i ti je pamtiš još otad. Ti si je poznavao i prije nego što joj je tijelo počelo pričati nekim drugim jezikom, pričati kao da samo sebe želi. Nisu li, u tom pogledu, najljepše žene neupućena zavođenja, žene koje kao da same sebe, na same sebe mame? Takva je Greta. Takva je Greta naučila biti, a ti si ju volio dok takva još nije bila. Volio si ju šarmantnu u svojoj šutljivosti i snenu u svojoj sramežljivosti, volio si ju romantikom koja svojim osjećajima ne traži razloge, romantikom bez prilike poznanstva i posljedično, bez mogućnosti razočaranja, jedinom romantikom koja se još zaslužuje tako zvati. Sve ostalo je stvarno. I kada se toliko dugo drugog samo promatra postaje gotovo nevažno što će postati. I čini se, kada se drugog toliko dugo samo promatra, više se ni ne voli ništa vidljivo. Sjećaš li se? Stigla je sama, pojavila se prva, puni smo sat proveli u neugodnoj tišini, nas troje. Ja sam te tjerala: „Sviraj nam nešto“, svojim stopostotnim sluhom, što god Greta želi, ali Greta, kao ni Cohenova muza, „baš ne mari za glazbu“. Preturajući po policama citirao si naslove svojih CD-ova, bombardirao prijedlozima i genijalnim glazbenim numerama, gotovo deliričan pred tom dalekom djevojčicom, dok te ona, zamrznutog osmijeha na licu, nijemo pratila pogledom. Pokušala sam pomoći spominjanjem vaših potencijalnih susreta, ali obustavila sam muk samo na minutu i zapravo odala tvoje voajerstvo. Greta je svoje lice zgrčila u grimasu nejasnog ganuća, ostavljajući te sramom zapečenih obraza. Bila sam nespretan svodnik. U suštini nepotreban. Propustila ti je priznati, i ona je tebe već bila vidjela. Zatim ste se izgubili, negdje između ostalih, naknadno pristiglih, potpuno nevažnih, pomalo prozirnih prijatelja.

Sjećaš li se? Bio je petak. Pratio si je kući i na povratku gađao moj prozor kamenjem i komadićima stakla. Pričali smo o Greti. Taj dan, sutradan i svaki dan nakon toga.

 

* * *

Težina tišine sjedi mi na prsima. Moje su misli mokre i probijaju papir pričama bez poante. Pišem, dok D. bubnja prstima po policama. Pričam mu o pjesniku Morrisonu, Kralju guštera. „Gluposti“, govori mi, sve su to gluposti i govorancije nekih drugih godina, nekih prošlih generacija koje su ostavile samo stihove i slike. Svejedno bih bila tamo, topila se u taktovima ružičaste psihodelije, pokvarila satove i putovala kroz vrijeme, na ljuskama zmijine kože koja nosi povijest, kako je govorio Jim. Drogirani smo, D. i ja, glupi od glazbe, hipnotizirani harmonijom, haluciniramo. Obrazi su crveni i crveni su zidovi oko nas, crveni kip kurtizane protegnut preko njega nadvija se nad nama; sise su joj ispupčene, pipam ih prstima, prekrasan mornar smije se s pljugom u ustima. Pita me što pišem. Pokazujem mu pjesme, prepisat ćemo ih po zidovima. Mornar ima mokre usne okusa soli. Tupa sam. Usne su mi modre. Mogu li se razgovorom rasteretiti od razmišljanja? „Razgovor je umijeće koje izumire“, mrmlja mornar, citira Carvera. Greta se glasno smije, kastrira ga svojim konjskim zubima. „Mornaru, makni se, nevidljiv si“, vidim samo vilicu koja se krivi nad mojom, i velike bijele zube preko svojih usana. Svejedno, sama sam. Težina tišine sjedi mi na prsima. Ona nikada nema ništa za reći, odgovara samo osmijehom. D. i ja, mi ju razumijemo, mi joj se svejedno radujemo. Svaljeni jedni na druge smijemo se satima koji prolaze, vremenu koje vrišti kao izgubljeno. „Mi smo svoje vlastito izgubljeno sutra“, pišem i pravim se da postojim. Sutra ćemo sjesti za svoje klupe i kriomice si pisati pisma. Dok slušamo o katastrofi komunizma i mimoilazimo Marxa na satu filozofije i učimo o problematičnosti homoseksualnosti na satovima etike. „To je devijacija“, diktiraju nam i umjesto prepisivanja političkih govora mi si pišemo pisma. Greta i ja. Piše mi: „Rekao mi je, pričaj mi“, dok je naslonjen na nju, naslonjenu o zid, zamišljao njezine zapovijedi. Svako ćemo svoje sutra sjedati za klupe i kriomice si pisati pisma o prostotama, Greta i ja, a osim Grete i mene, tražeći travu po njenoj torbi, pronaći će ih i pročitati njena majka. Svaku će prljavu prostotu pripisati meni, nikako njoj, nikako svojoj Greti, ja ću biti kriva. I kurva. Tako me sada zove, a meni je samo žao što to nije istina.

 

* * *

Cura iz zadnje klupe i ja, pušimo u WC-u. Same smo, ona i ja i pelena propalih jajnih stanica ostavljena otvorena na podu. Balkanska Britney Spears ulazi, ružičasti napad, nevješto natapirana kosa i izrasli plavi pramenovi, zacementirana patinom pudera, plastična i prpošna. Dok nam se obraća u pokušajima pristojnosti ne zaboravlja nas pljuvati pogledom. Ona je, kaže nam, na pohodu za hostese, za maturalnu večer, hodočasti hodnikom, znamo li ikog zainteresiranog, pita nas. Cura iz zadnje klupe odgovara joj okretanjem očima, ali ružičasti razvrat ne da se smesti.

– A ti?

– A ja? Ne ja, ne zanimam ju ja, ali možda ja poznajem nekog. Naravno! Tko pri zdravoj pameti ne bi ponosan paradirao dvoranama, podnosio hormonalnu histeriju proždirućih pogleda i uživao dok ga se, bez pitanja i pardona grabi za guzice i sise? Čemu drugome služi, do li da služi, stotinama spermatozoida svake sekunde spremnih na juriš! Ja bih se sigurno podala bez pitanja prvom polupismenom probisvijetu koji bi me stigao pogledati prije nego li bi mu hektolitri cuge sklopili oči, na haubi tatinog auta, na parkiralištu, klupi u parku ili uz pločnik, na pješačkom prijelazu ili na meni – razumije se. Radosna, tako je, ponosna bih još k tome bila, dok bi se sutradan hvalio hodnicima kako ga je metnuo nekoj mutavoj glupači koja se dala na izvol’te, negdje, na haubi bilo čijeg auta, na parkiralištu, klupi u parku ili uz pločnik, na pješačkom prijelazu – zašto ne? Zavidjeli bi mu, svi njegovi kompanjoni koji nisu ništa kresnuli, pubertetski pregorjeli prije vremena – nećemo osuđivati. Ozarena bih bila, bogami, dok bi mi radili sina pod svjetlima kasina.

– Ne – je sve što ću reći. Događaj prenosim dramatičnije nego što se dogodio, govorim Greti: „Ružičasto klupko katastrofe harači hodnikom, traži hostese, za maturalnu večer“ i nisam ni načela svoje filozofije feminizma, već je klupko kucalo na vrata. Greta gleda nju, pa mene, mene pa nju, govori mi: „Da!“. Ne. „Da, Lu, da!“ Na licu mjesta smišlja sjajne scenarije i svi odjednom imaju smisla, satire i parodije, zamisli ironije, „Ti i ja tamo!“, to je sve što sam čula. „Brzo, digni ruku, javi se!“, ona brzo diže moju ruku i ja javljam se, recitiram svoje ime i čekam čuti Gretino, ali čujem samo smijeh. „Nisi valjda mislila…“ Nisam valjda mislila. Događa se nekad tako, ne mislim i ne čujem, vidim samo skice i većinu vremena sanjam. Cura iz zadnje klupe odmiče oči od ogledala, na kratko okreće se prema meni i promatra me, prvi put vidim nešto nalik emociji ili ekspresiji impresije na njenom licu, iznenađenost pred mojim postupkom. Moji su obrazi crveniji od njene kose. I ne znam zašto se imam potrebu opravdati, reći joj bilo što, ali ja sada čak ni bilo što ne znam. Nekada samo radim stvari koje niti meni nisu pale na pamet.

 

* * *

Sama u svojoj sobi s tuđim sjećanjima uglazbljenim, sa svim tim „pričama koje smo propustili proživjeti“, kako D. kaže, konačno sam popustila pred prijetnjama o potraćenosti života. Evo skice svijeta od kojeg sam se sakrila. Visoke pete nose niske kvocijente inteligencije – nezgrapno. Kreteni u kravatama nabacuju se –  naprasno. Hrvatske popevke presijecane modernom mukom božjom, a ne muzikom – nakazno. Pivo presječeno rakijom, presječeno vinom, presječeno pelinom, popušena tvornica duhana pozdravlja iz Rovinja – radosno! Rasplesana ljudska stonoga slijeva se s lijeva, dramatični romantični odnosi događaju se zdesna, minimalno šest štikli i jedna cipela po kabini, nosovi se pudraju, za domovinu urlaju, o jednoj vječnoj ljubavi, a ona ga nije htjela, nije dala srce svoje. Shakira pleše tango, Christina Aguilera je prljava, ali Abbina plesna kraljica još uvijek je mlada i slatka, tek joj je sedamnaest, razvalit će je seks mašina Jamesa Browna, ali preživjet će kao Glorija Gaynor. Uzevši u obzir program zabavne glazbe koji prati prijelazne obrede naših života, čovjek se može veseliti još samo vlastitom sprovodu. U haljini koja nije moja i cipelama koje jedva nosim, jedva podnosim zvukove koji zaudaraju na glupost. Dobra bi glazba dobro došla, preživjet ću ovaj pokušaj normalnog postojanja, stići ću svojoj sobi i tamo se hraniti harmonijama prošlog stoljeća. Sakrit ću se iza mračne strane mjeseca, brinut će o meni baršunasto podzemlje u nedjeljno jutro, Scott McKenzie vratit će me do mjesta na kojemu nikada nisam bila, dalje od kozmetike horizontalno prerezanih zapešća i pamučno punjenih grudnjaka, dalje od napamet naučenog nacionalizma i modernog seksizma, šovinizma i fašizma. Težina tišine ne čini se toliko teškom, više. Odijelo pored mene ne odustaje. Ne razumije pravopis neuzvraćenog pogleda, kao ni bilo koji drugi pokušaj ignoriranja njegove prisutnosti. Bit ću direktna, zamolit ću ga najljepše: „Od-jebi“. Glupost se pokazala gluhom na ovaj prefiks, uporno ne odustaje, ustaje, prilazi bliže nego što je to podnošljivo, a ni postojeći metar udaljenosti to nije bio.

– Molim te, makni se.

– Tvoj nos je prekrasan – Odijelo odgovara.

– Moj nos? Ispod mog nosa se ljeti može sakriti od sunca, koliko na jesen od kiše i zimi od snijega koji nam ne pada, pička ti materina. Bezobrazna. Sad još reci kako su mi i sise sjajne.

– Neću, nemaš ih, ali nos ti je prekrasan – ponavlja. Zove me „pametna“.

– Pored tebe nije teško ispast pametna.

Odijelo se odmiče, skenira me pogledom koji sažima moju srž u sekundi. Pogađa, prezirem sve popularno ako ne i samo postojeće, iako je moja kritika samo krinka niskog do nikakvog samopouzdanja i sve knjige koje pretpostavlja da posjedujem poznajem samo površno, kamo li razumijem. Moje visoko držanje samo dokazuje koliko se nisko nalazim i maleno osjećam kada s njim, pijanom budalom, raspravljam umjesto da se radujem, kao i svaki normalan čovjek, zapravo apsolutno ničemu. Moje okretanje očima na sve oko sebe potvrđuje moju naivnu pretpostavku o nečem boljem i većem i važnijem, što nikog drugog do li mene negdje čeka. To me, ironično je, čini glupljom od svih ostalih, za mene glupih, za ostale normalnih, takozvanih običnih ljudi, koji se raduju običnim glupostima. Ovo su za mene „Odviše, sigurno i koristiš tu riječ“, kaže mi, „Odviše, obične gluposti, nisu li, pametna moja?“ Ali to je sve u redu, sasvim u redu, jer evo dogodine već, odmiče se, odmjerava me; da, dogodine sise neće narasti, ali tatin račun hoće pa će platiti tata neki nesuvisli studiji u nekom dalekom gradu, možda inozemnom, gdje će pretenciozne knjige potvrditi sve što moja velika pamet već pretpostavlja i bit će to dovoljan razlog da svjetsku depresiju tretiram kao disciplinu i nečiju zajebanciju razumijem kao znanje, i divim se svojoj dovitljivosti koja je to i prije dvadesete shvatila, i dobijem još jedan razumni razlog za nerad i nesudjelovanje, za… Zastaje i razmišlja i nastavlja, „Nihilizam.“ „Tako se to zove, jesam li u pravu? Ti sigurno znaš.“ Ne znam. Zamišljam se golom pred vlastitom gluposti i pomalo mi se plače.

– Ne, potpuno si pogriješio. Tvoj problem je što pričaš previše, a nijedno važno lice još nisam vidjela. Ni Marka Marulića, ni Stjepana Radića, ni Ivana Mažuranića, čak ni jadnog Ivana Gundulića nisam vidjela, a Gundulić ti je kapara, prijatelju[4]. To što unatoč tome i dalje pričam s tobom potvrđuje barem jednu pretpostavku u moru pogrešnih: ja jesam jako naivan i optimističan čovjek. Razlog moje večerašnje tuge je očit, nedostaje mi narodno! Da mi se srce cepa! Što se tiče odlaska iz ovog grada, ili u inozemstvo, to ni u kakvim okolnostima ne dolazi u obzir, nikada ne bih napustila najlipši grad na svitu, sinje more koje Hrvat ljubi. Ne bih to napustila nikada, kamo li zbog nekakvog studiranja. Nečiji sati, dani, mjeseci, godine i životi okupirani opservacijama uopće me ne zanimaju. Znanost me zamara. Između ostalog, studiranje je suvišno. Postoje oni, pametniji od tebe, koji će umjesto mene kući nosit Starčevića u plikovima, a kamoli Maruliće, Radiće i Mažuraniće, Gundulića da i ne spominjem od sramote, škrtico! Negdje između one koja nije htjela i preživljavanja Glorije Gaynor, u haljini koja nije moja i cipelama koje jedva nosim, našla sam se na haubi bilo čijeg auta, na parkiralištu, klupi u parku ili uz pločnik, na pješačkom prijelazu. Jer, zašto ne?

 

* * *

Sjećaš li se? Pričala sam ti o Odijelu, tako smo ga zvali tada i rugali se. Ja sam govorila o njemu, ti si govorio o njoj. Pričao si mi o njenom povratku, njenom posljednjem predomišljaju i pušio cigaretu za cigaretom, uzbuđen. Ovaj će put biti dobro, vjerovao si, vjerovala sam. Plastične patnje Thoma Yorkea pratile su tvoju priču, kao da pjevao si Lucky, kao da čula sam: „This time my luck could change“. Dok te tražim u ostacima avionske nesreće, ovaj put kao i svaki put kad se prevrneš s ruba i poletiš, kada se opustiš i ponadaš i padneš, dok te tražim u tirkiznim prugama pokvarene televizije, u pepeljari, u ribljem akvariju na šanku kuhinje, dok te tražim u taktovima tvoje priče jer samo su oni još puni navike nadanja, ne mogu te pogledati. Moje nastojanje da suzbijem sadržaj kojeg slušam, uzaludan je koliko i tvoja navika vjerovanja. A ja sam tek bila na početku. Sjećaš li se? Shvatio si moju brigu nepotrebnom, kao da ne razumijem razloge tvoje radosti i tapšući me po ramenu rekao si: „I tebi će se dogoditi“. Sjetila sam te se, kada mislila sam da dogodilo se, godinama kasnije. Dogodilo se s dreadlocksima do poda ufuranim u newagerstvo, u teorije zavjere i održive razvoje, bijeg u šumu, iz profita natrag u poljoprivredu, iz monetarnih politika natrag u mitologiju, dalje od gramzljive ekonomije u golu egzistenciju. I sjetila sam te se tada, kada rekao si, dogodit će se, „s nekim boljim“, rekao si, s nekim tko će me fascinirati svojim filozofijama. Mislila sam na tebe tada, sjetila sam se tebe, dok sam s newagerskim curama cijepala povrće u kuhinji, daleko od dečki s dredlocksima za stolom. Dok sam u šarenom ateljeu šutjela među mladim umjetnicima koji filozofiraju o frekvencijama i fraktalnosti, daleko od svojih djevojaka koje to ne zanima, koje znanost ne razumiju. Nitko nije razgovarao sa mnom, bila sam samo ekstenzija. Mislila sam na tebe dok su me dreadlocksi pljuvali zbog mojih akademskih ambicija, feminističkih filozofija i kastrirajućih kritika, pravdajući se argumentom prirodnosti muško-ženskih pozicija. I kada su mi dreadlocksi svojim silnim šakama stisnuli vrat na podu svoje sobe, u velikom glavnom gradu, miljama dalekom od naše selendre, mislila sam na tebe, sjetila sam se tebe, sebe i tebe, kako smo se smijali, dok sam ti pričala o prvom susretu sa svojim Odijelom. Sjećaš li se? Govorio si o posljednjem njenom povratku, potapšao me po ramenu i rekao: „Dogodit će se.“ Dogodilo se. Odijelo me odvelo među svoje. U deset metara kvadratnih katastrofalne narodne muzike i nacionalističkih mudrovanja, s po jednom darežljivom damom u svakom krilu. One su pile juice-votku, oni su pili pivo. U dva metra kvadratnih stisnutog separea, susrele su se sve suprotnosti naših stereotipa. On je ismijavao moj ideal komunizma, ja sam izazivala njegove ksenofobije, ali svi su njegovi prijatelji dolazili pričati sa mnom. On više nije nosio odijelo, ja nisam imala tuđu haljinu i naše su se kulture sudarale i svlačile. Stajala sam kao gola pred gomilom seljačina, i svi su se smijali sa mnom. Naše su karakteristike postale kozmetika. Sjećaš li se, pričala sam ti, o pjevanju Halida Bešlića presijecanog velikim hrvatstvom, „A ko će da vam peva, ako sve Srbe obesite na vrbe?“ smjela sam reći i smijati se i smijali smo se svih sat i pol dok me s drugog kraja grada svaku večer pratio kući, dok smo se narednih sat i pol poljupcima pozdravljali pred mojim ulazom. I sjetila sam se i smijeha i seljaka i poljubaca i tih prekrasnih povrataka kući, sjetila sam se svega, godinama kasnije, kada su me pijani dreadlocksi fascinantnih filozofija u pet sati ujutro, u hladnoj zimskoj noći, izbacili na ulicu velikog, modernog, svjetonazorski naprednog, glavnog grada Najljepše naše. I sjetila sam se tebe jer nisi mi vjerovao tada, kada rekla sam ti: „Dogodilo se“. U nekoj seljačkoj birtiji na kraju našeg svijeta, gdje sam susrela sve sebi suprotno i smijala se, toliko se smijala, svejedno. Sada nas tražim u ostacima avionske nesreće, ovaj put kao i svaki put kad se prevrnemo s ruba i poletimo, kada se opustimo i ponadamo i padnemo. Dok te skupljam po skladištima sjećanja kao slagalicu,  tražim u tirkiznim prugama pokvarene televizije, u pepeljari, u  praznom akvariju na prljavom šanku kuhinje. Tebe nema ni u taktovima ove priče, nema navike nadanja i ni ne vidim te više jer već godinama se ne čujemo. Tvoji su obrazi obrasli odustajanjem, tvoja je brada bodljikava žica. Dječak iza nje ne prepoznaje me. Ali sjeća li se još smijeha?

 

* * *

Što pokloniti djevojci za sedamnaesti rođendan? Sestrična iz Amerike dobila je auto. Djevojka  iz razreda dijete. A ja?

– Kitu!

–D.

– Cviiijeeeća! – razmahao se rukama teatralno kao mađioničar koji pokazuje trik.

– Ali dobila si je, jel’ da? Greta, dobila je, jel’ da je? Znam da jesi, sigurno jesi, sedamsto posto. Vidi je. Je. Dobila je. Napeti kao predatori pred napad, nogu podignutih, stopala utisnutih u kremasti kauč, spremnih na skok, pucaju na mene pitanjima. Životi prijatelja su priče praćene u nastavcima,  iščekujući iznenađenja iz života nerijetko izostavljenih. Već smo bili srasli s kaučem i kavom koju smo tamo pili, već smo naučili napamet svaku stvar koja svira i znali im redoslijed. U nedostatku dramatičnosti naši su dani postali dugi i dosadni.

Sve dok se nije dogodilo Odijelo, zovu ga tako, entuzijastično prateći svaku epizodu iz tog dalekog i stranog svijeta. Odijelo se ne odijeva u Martensu, nosi cipele. Odijelo ne pokušava svirati po podrumima, s prijateljima igra nogomet. Odijelo ne zna za Barreta, ali voli Brenu, Doorsi su mu dosadni, ono sluša Cecu. Pred upis na fakultet jedini rezultati koje čeka su oni iz kladionice. Ali Odijelo poštuje svaki moj pokušaj pisanja, ono je strpljivo prema svijetu kojeg skrivam i znatiželjno je bez zavisti prema inspiracijama koje istražujem. Odijelo pita kada ne razumije i objašnjava mi kada ne slušam i svakim su danom naše krajnosti jedna drugoj bliže. „Ozbiljno, jesu!

– Dakle dobila je.

– Definitivno je dobila.

Odustajem: – Da, da. Dobila sam.

– Znala sam!

– Znao sam. I? Ne! Čekaj! Mornar, daj nam jednog Chrisa Isaaka, mokrog.

Pod glumi pješčanu plažu, Greta i D. kreiraju koreografije, od čupavca s kauča kostimografije, opakom igrom izvode piruete, stapaju se njihove siluete, nametljivo nasrću, bacaju se po meni i mene po podu koji je postao pijesak. Mornar mijenja muziku, odjednom smo u mjuziklu, Freddyjevom[5] dnevnom boravku, a on je po prvi put zaljubljen. Pored luđačkog lipsyncanja i boemske rapsodije i suza od smijeha u njihovim očima, kako da ih zaustavim sada? Kako da im kažem? Što pokloniti djevojci za sedamnaesti rođendan? Sestrična iz Amerike dobila je auto. Djevojka iz razreda dijete. A ja?

 

* * *

Atrijski septalni defekt je moje ime. Nisam opasan. Još. Ali jednoga dana, kada budeš ne tako mlada više, mogu ti uzeti život. Doduše tada ti, kao i sada, gotovo bilo što može uzeti život. Svi se rode sa mnom, uglavnom srastem odmah ili s vremenom ali da, nestanem. Ostao sam kod tebe. Dobar dan. Upoznajemo se tek sada, ali s tobom sam od početka. Sretan rođendan. Gospoda u bijelim kutama zovu me defectus atriorum cordis, ali ti me možeš zvati ASD. Ne? Onda samo rupa. Kažu, zatvaram se prvi put kada beba zaplače. Bravo, ovako kao sad.

On više djeluje kao mesar, nego li kao doktor, sto pedeset kila masti i mizantropije. Koliko se sjećam, nisam ga voljela sa šest. Ne sviđa mi se ni sa šesnaest. Pomalo pornografski prizor koji dobro poznajem: mesar po mojim prsima istresa lubrikant, onako kako, zamišljam, po komadu mesine istresa tubu majoneze. Iz milosti prema vlastitoj mašti, na preostale aluzije ne pomišljam. Promatram izraze ispaćenosti i prijezira na njegovom licu dok sondom prati moje srce i ruje mi po rebrima. Nabori na čelu već su godinama isti. Iza vrata ordinacije netko po hodniku urla na četnike. Četnici su skinuli natpise. Natpisi su upozoravali ostale pacijente o ratnim invalidima koji imaju prednost. Medicinska sestra naprasno provaljuje, ima poderanu čarapu, jednu obrvu i smrdi na češnjak. Baca papire na stol i recitira nešto što ne razumijem. Mesar se otiskuje od ultrazvuka prema stolu, kotači se kotrljaju koliko težina tijela dopušta. Baca na mene rolu papira i promašuje. „Obriši se.“ Učinjeno je to u tako džentlmenski-staroškolskoj maniri da sam poželjela pitati i plaću. Ili barem koju kunu za prijevoz. Vrata ordinacije ostala su otvorena. Sestra ih je svom snagom zalupila, ali ona su se suptilno sama vratila natrag. Umoran od dana koji je tek počeo, doktor poziva moju majku. Uzdahne i kaže: „Ima rupu na srcu.“ Imam koji k…? „Rupu na srcu“. Imam je oduvijek i ima da sam sretna, kaže gospodin doktor, što nije problem pronašao ranije. Kao bebu bi me bili prepolovili, rastvorili na pola i pokrpali, imala bih ružan jedan ožiljak sada, „Ovako tu“ i zareže mi prsni koš prstima. „Dakle tu, tako ružno bi to bilo.“ A sada? Ne zna. Ne zna? Ne. Ne zna. Sada slijedi ustanoviti koja je rupa, kakva je rupa, gdje je točno i koliko je opasna rupa, na mom srcu i u njegovom radu, rupa. Atrijski septalni defekt je njeno ime. Kažu, zatvara se prvi put kada beba pri porodu zaplače. Ovako kao sad.

 

* * *

– Neće ti biti ništa, znaš da neće.

– Zašto onda izgledaš tako usrano? – pitam ga. Izgledao je uplašenije od mene, tako mi boga, je. Ja ni ne vjerujem u boga zapravo. Samo što, voljela bih sada, voljela bih da vjerujem. Možda bih mogla misliti kako se za mene može pobrinuti nešto složenije od sreće i slučajnosti. Možda bi mi vjera pomogla kao ručnik o kojeg brišemo ruke oprane od straha i sumnje. S druge strane, sigurnost nadzemaljskog ipak vrijedi samo na zemlji. Sjećam se svog desetog rođendana, moj djed je umirao. On je bio srčani bolesnik isto i ne znam zašto su me odveli da ga vidim za rođendan. Bio je to mrk i ozbiljan tip, težak, tvrđi od kamena na kojem je odrastao, silniji i moćniji od mora koje ga je cijelog života valjalo. Visok, pravokutan i hladan kao frižider, takav je bio, i veliki vjernik isto. Pa svejedno, kada je umirao, kad je zaista bez odgode odlazio, molio je moju baku, vikao je, neka ode s njim. Kao i vjera tako i suputništvo vrijedi samo ovdje i sada. Sama sam čak i sada u ideji o njoj, sama s idejom o bezidejnoj tišini. I sjedili smo u tišini,  u onome što život od tišine dopušta, a ja sam čula taj bubanj u sebi kako stradava, kao da se rupa razvlači svake sekunde sve dok me ne preraste i ne proguta, kao čarapa kad se preokrene naopako. Gledam ga dok preokreće čarape, slaže ih u klupko i sprema u ladicu i povremeno se okreće, kriomice me gleda dok srčem sok u njegovoj sobi i slušam stradanje dobrog ukusa na radiju i molim ga, neka zagasi to sranje i sjedne pored mene. Nadam se, navalit će jednako nespretno i neobuzdano kao svaki put i ovaj put ga neću gurati od sebe i skupljati koljena. Ako je sve kako treba i sve kao prije, zašto propušta priliku, zašto mi okreće leđa i preokreće čarape i slaže ih u ladice koje su već pune? Nisam vidjela suze koje je obrisao. Vidjela sam desni lakat kako ide u desno i lijevi lakat kako ide u lijevo i tresnuo je dlanom onako kako čovjek protrese toplomjer ili ruku ako je smoči, a nema je o što obrisati. Učinio je to kao dječak koji je pao s bicikla, kao bijesno dijete. I onda se okrenuo i nasmijao i sjeo i rekao je:

– Jebote Lu, pa to je ultimativna picolovačka priča!

– Što?

– To sve. Velika ljubav mog života, tragično skončala i ja ostao sam, s jednom jedinom koja je bila ta, koja je zauvijek mogla i trebala bit ta, ali Bog, Booog mi ju je uzeo. A bila je lijepa i pametna i sve što nijedna druga ne može biti. Ispričaš bilo kojoj ženi takvu priču, pa svaka će se naopako okrenut da bude tvoja. Kakav jack pot!

– A najbolje da se ja ubijem odmah onda. Čisto da budemo sigurni.

–  A ne. Ne mogu lovit s pričom o ženskoj koja se ubila. Onda si samo luda. Nije to seksi. To je sranje. Ali ovo, ovo je tragedija. Znaš kako vi ženske volite tragediju! To džejmsdinovsko zacementirano srce. Mislim, nedostajat ćeš ti meni, al’ ono, karat ću masu! Gađala sam ga sklupčanim čarapama sve dok ladica nije ostala prazna, sve dok nam nije ostalo ništa, osim smijeha.

 

* * *

Stari Johnny sjedi s nama u parku, za vrijeme odmora, priča o prolaznosti i potrošnosti, žali za izgubljenim vrijednostima bunta i individualnosti. Stari Johnny je naš profesor. Niste li čuli? Mit o motivatoru. On sjedi na pijedestalu od knjiga, u oblaku dima koji se oko njega oblikuje u auru. Niste li čuli taj mit, o djetetu koje samo izgleda kao odrastao čovjek? Poslali su ga da nas spasi i spali sve znanstvene knjige. On trga udžbenike i propovijeda prozno i svakoj svojoj misli nađe očaravajući oblik u riječima. On plijeni pozornost, sposoban je hipnotizirati. Gledajući oko sebe grabi srž svake stvari i sažima je u stihovima. Poslan je u ovaj smrdljivi grad zadovoljan sobom, poslan je da nas prosvijetli. Nije vas sigurno mimoišao taj mit, onaj o profesoru književnosti. Sposoban je svaku stvarnost učiniti satiričnom, svaku istinu izmišljotinom, on je Onaj koji otkriva. Zatvarajući naše knjige on nam otvara oči. Očaravajuće! Baca na nas cigarete, baca i meni jednu. „Ne, ne“ – odbijam. Ne znam ni zašto ih odbijam, ali odbijam ih svejedno. „Kakav si ti to pisac koji ne puši, nema pisca bez poroka“, propovijeda profesor, naš otac originalnosti. I vidim tada i Niku i Totu i Luciju i Azru, gledam ih kako me gledaju, izbečenim očima, izrazima izbezumljenosti, one znaju, ja sam dimnjačar i volim svoje cigarete, više od života ih volim. Gledam ih dok me gledaju zbunjene i znam, trebat će im reći sada, ne sada, ali nekad sada, nekad uskoro. Nisam znala naći način, ni riječi i na koncu sam, onome koji uporno promašuje iglu, povukla očajan potez pisanja poruke, poslane od zadnje klupe prema prvoj, kako smo sjedile.  Do kraja sata papir s porukom mogao se prodati kao knjiga zlatnih citata za 39,99. Kada mi se vratio, bio je potrošen koliko i sadržaj, sadržaj izlizan koliko i papir, previše puta preklopljen i pročitan. Do kraja sata cijeli je red bio povezan samo nevidljivom niti nelagode. Kasnije smo ju vukle do birca i istresle na stol skupa s knjigama. Jedan udžbenik iz sociologije, četiri više prazne nego pune bilježnice, tri Coca-Cole i jedna mineralna na putu. Prazna pepeljara i šest čikova na podu. Pet pari očiju uprtih u pod. I ja. Greta dolazi zadnja, konobar u mornarskom odijelu pozdravlja je s: „Ne’a vode, nemoš dobit kavu“. Nema veze, „onda ću Cedevitu“. Ovo je kupilo još jednu Coca-Colu i nekoliko minuta šale na Gretin račun. Zatim nas je progutala sablast pristojnog ponašanja i naučenih pokazivanja privrženosti u obliku pretjerane i ne osobito potrebne fizičke prisnosti. Uvriježeno, zovemo to zagrljajima. Zagrljajima se želi zahvatiti ono što se s riječima razilazi. Ali naše su ruke kratke. Na koncu sam, onim kojim se krpaju rupe na staroj odjeći, pristala na bilokakav pokušaj prijateljstva. Čak i ako one izgledaju kao djeca dovučena na sprovod nekog dalekog rođaka čije ime ne znaju, dosadno im je, zbunjena su, ali se pokušavaju ponašati pristojno. Mentalne će montaže pamćenja prikazivati ovaj prizor drugačije.

 

Na putu do doma, D. koji jedini nije potpisao knjigu zlatnih citata, zaustavio me ispred stare škole pred kojom se inače sastajemo. Smeđa se u njegovim očima otopila i otpala kao list. „Hoćeš li se javit kad stigneš?“ (pregled je zakazan u nekom drugom gradu). „Hoću.“ „Hoćeš li se javit prije operacije“ (i operacija isto). „Hoću.“ „I nakon“, ako narkoza dopusti, „Hoću, D., i nakon.“ Kimnuo je nekoliko puta i s rukama u džepovima, nogom šutajući prašinu, pogledao jednom prema nebu i oko sebe. Kimao je tako još neko vrijeme, a onda me slabo stisnutom šakom lupio u rame, malo nježnije nego inače.

 

* * *

Dragi D., pišem ti pismo koje nikada nisam poslala. Prepisujem ga iz pamćenja, posuđujem ga papiru. Nisam bila u ovom gradu do sada. Svi su mu zidovi već puni poezije koju još nisam napisala. A neke zgrade, D., izgledaju kao da ih je vrijeme zagrizlo i onda najednom izgubilo tek. Propale tvornice, kažu mi. Mnogo toga možda djeluje propalo tu, ali bez previše patetike, bez patnje, prije pitomo. Pitaj me o ljudima, D., tako su neobični. Cure nose lubanje gole, a dečkima su glave pune dreadlocksa. I u boji. Nema puno boja u ovom gradu. Osim na glavama, nema ih. Siva ih je sakrila. I sve je, kao obrađeno u photoshopu, kao sepija, kao da stalno imam naočale na očima i sve je u sivoj sjeni. Kao da imam naočale na očima i nitko me ne vidi. Znaš li kako si mi pričao, sjećaš se, kad bi kao mali zaklopio oči rukama i mislio, ako ti ne vidiš ne vide ni tebe isto? Tako je nekako ovdje. Imam osjećaj da mogu pričati kojim god jezikom i nositi koju god boju na glavi želim, ili ništa, ili nijednu, čak ni kosu, D., a nitko me ne bi gledao krivo. Svatko će ti odgovoriti ako bilo što pitaš. I neće izgledati ni ljuto ni uznemireno ako pitaš. Neće izgledati kao da im kradeš vrijeme kojega nema. Moji rođaci, kod njih spavam samo večeras, sutra ću u bolnicu, moji rođaci žive kraj Filozofskog fakulteta. Odmah pored. Znaš kako je to neka lijepa velika zgrada, D., i ima mali park ispred isto. Izgleda kao neki američki koledž, kao u filmovima. Samo malo manji. I tamo, u jednom bircu, prolazili smo pored njega dok smo tražili zgradu mojih rođaka, i dok smo prolazili tuda, tamo, stari je stao, da se prisjeti, a ja sam slušala neke klince, malo su stariji od nas, možda godinu ili dvije, ali puno starije zvuče. Ni riječ nisam razumjela, a tako je lijepo zvučalo. Nekako pijevno. Znaš kako za naš naglasak kažu da je melodičan i da zvuči, meni nekako nije nikad zvučao, D., ali ovaj mi zvuči… Mada nisam riječ razumjela. Nije važno. Znaš kako je jednom moja mama rekla, za neku talijansku pjesmu da je lijepa, a mi smo je pitali zašto je lijepa, kako joj je lijepa kad ju ne razumije. Pa nije važno, jel’da?, tako je nekako odgovorila, nije važno što ne razumije riječi, nekako ih osjeća. Osjećaj se ipak prenese i zvukom i tonom i u frekvenciji, nešto negdje zatitra. Gledala sam ih kroz staklo, kako bjesomučno puše i raspravljaju i mašu rukama kao da dirigiraju orkestrom. I napisala sam: „dečki s dreadlocksima i cure bez kose, a druge nose kose, kao krune ih nose, bose.“ I kunem ti se, D., stvarno, da su bile bose ne bih se čudila. One koje kose nose, mogle bi biti bose, jer nose marame, kao Indijanci, zapletene u kose. I to sam napisala isto. Ali nisam znala što ću s tim. Poslala bih Marku, ali mislim da ne bi razumio. Mislim da bi Marko mislio da su lezbijke. Njemu su sve cure bez kose ili bez šminke lezbe, a svi našminkani dečki ili oni s dugom kosom, pederi. Ali ne pričamo više o tome. A znam da i ti nekad misliš tako isto, samo ne kažeš ništa. Gledala bih ih bila tako zauvijek, ali tata je našao zgradu, pa smo krenuli. Znaš kako je lijepo kod njih doma! Samo me strah da se ne pomaknem krivo i nešto ne razbijem jer je sve skupo. Imaju televiziju preko cijelog zida veliku. Da znaš kako je velika! I tanka kao papir. Kao platno. Dugo ih nisam vidjela. Sjećam se samo svoje sestrične. Ona je sada odrasla i ima kćer. A ta mala, obara me s nogu, tako bi Holden Caulfield to rekao, on uvijek to kaže, takve stvari za djecu. Mislim da on idealizira i djecu i  djetinjstvo malo previše. Ja ne volim baš ni djecu ni djetinjstvo, ali volim Holdena. Sada kad sam tu, pitam se bi li voljela i svoje djetinjstvo malo više da sam ovdje odrasla. Ne nužno ovdje u ovoj obitelji, ne mislim na novce. Dapače, dok gledam tu malu mislim kako ne bih ni htjela tolike novce. Pišem ti o tome, jer smo pričali o tome. Pričali smo o tome jer ta sestrična, ona se bavi s fotografijom i dobro joj ide, prava umjetnička duša. Ne spava po noći i sve to, isto kao ja i imala je takve, znaš već, umjetničke sklonosti. Ali njen tata nije htio da se time bavi. Rekao je, poslat će on nju na ekonomiju, pa neka se u slobodno vrijeme bavi tim umjetnostima. Ja ne bih mogla tako. Studirati ekonomiju, ili pravo ili nešto tako, poduzetno. Mislim da bih umrla bez pisanja. Kao što ti ne bi mogao bez sviranja, D., a tu ti svi nešto sviraju, tako mi ona kaže. Priča mi o svojim prijateljima glazbenicima, a ona mala pored protestira. Baka je nije htjela odvesti na klizanje. Moj tata ju je pitao ako joj treba odrezati komad pizze, ali ona je rekla: „Ne! Ja ću sama, kao i sve u svom životu.“, zamisli! A ima možda šest ili sedam godina, nema više. Mučila se s tom pizzom dosta, bila je to nekakva zamrznuta, žilava pizza. Ja nisam ni znala da se mogu zamrznute pizze kupiti. Ali kod njih je dosta hrane takvo, zamrznuto. Ili naručeno. Naručili smo večeru, došla je odmah i bila je jako fina. Bilo je svega. Mi doma nikada ne naručujemo hranu. Osim pizze ponekad, ali i to moja mama radi. A možda su i oni to napravili samo zbog nas. Bilo kako bilo, uzela sam svoju knjigu i sjela na terasu. Nazvala sam Marka da mu pričam o tome kako je sve drugačije ovdje. On mi je rekao da je to zato što je to komunistički grad i da ga on ne voli. Pitala sam ga je li bio ikad, ali kaže da nije i da neće. Svi kažu da je to najružniji grad u Hrvatskoj, ali meni je baš lijep. Imala sam tako neki neobičan osjećaj, kao da sam u nekom filmu iz sedamdesetih. Zbog boja je tako mislim, zbog te sepija-sive koja sve čini nostalgičnim i nestvarnim. Onda sam otišla spavati, ali nisam spavala. Oni su otvorili ne znam koju bocu vina i do kasno su nešto pjevali, a meni baš nije bilo do pjevanja. Nisam se ni plašila više isto, samo mi se nije pjevalo. Dosta je to čudno, D. Doći negdje po prvi put i osjećati se toliko sigurno. Mislim da je to zbog te sjetne sive. I zvuka koji te nekako začara. Sve tu drugačije zvuči. Čini mi se sada, čak i ja.

 

* * *

Dvanaest godina prije mog rođenja, sjedila je u kuhinji i uz kavu, sa sestrom, listala novine. Pročitala je pjesmu ispod osmrtnice dvadesetogodišnje djevojke. „Vidi“, rekla je sestri, „brat joj je pomorac.“ Oženili su se pet godina kasnije.

 

* * *

Kristalno plava navire kroz noćno crnilo. Teksture tjeskobe guste su kao glina rastopljena, kao blato. Srce mi pulsira, kao zadnji znakovi života pušteni na površinu mora. Breathe, breathe in the air. Poznati zvukovi plove hodnicima, zamišljam ih u podmornici i zbunjujem se. Tražim sat u sobi iako u svojoj nisam, tako ni sat nije. Vrijeme je bilo-koje. Run, rabbit, run, zvuk srasta u stih i stiže sve do Floyda, a još ni ne znam od kuda dolazi. Radoznala sam od kuda zvuk dolazi, iako još uvijek mirujem. Desna pa lijeva i obje su noge na podu, ali rukama se još čvrsto držim kreveta. Bolnice me čine bojažljivom. Beba koja u krevetiću do mojega umjesto mene plače, primirila se i spava. Silazim s kreveta kao da se spuštam u more i zaplivat ću. Hodnik, uzak je i kratak, jedna soba s lijeve i dvije sobe s desne i kupaona na kraju i procvjetalo granje stabala kao prsti na prozorima, puno ih je. Hodnik je prazan, samo se sjene stabala po podu sudaraju. Ovako, dok ih gledam s vrata svoje sobe, izgleda kao da grane na podu pričaju i potiho pjevuše. Sada sam sigurna, to su Floydi. Fantastično! Polagano podižem pogled, prema suprotnoj sobi, prema vratima. Pronalazim jedno stopalo, drugo stopalo: dječak. The lunatic is in the hall. The lunatics are in my hall. Gleda me glomaznim očima, bistrim i gotovo bezbojnim i „Tko si ti?“ pita me.

– Pjevao si Floyde – kažem mu.

– To je točno – odgovara.

– Pitanje za propusnicu –  šapće neozbiljno ozbiljan dječak i kao televizijski voditelj nastavlja – Smijeh s početka Mračne strane mjeseca koji se zapravo trebao zvati kako… Ne znaš? Nema veze; Eclipse, je čiji? Ne znaš ništa onda – i ode i vrati se prije nego što sam stigla pitati.

– Peter Watts, stiže odgovor iz sobe – tata od Naomi Watts – izlazi na hodnik – Znaš tko je Naomi Watts, barem?

Čekao je čas, sekundu ili dvije.

– Dakle ništa ne znaš, glumica – i vratio se u sobu. – Svejedno smiješ doći – vratio se na hodnik – Ako želiš – i ponovno sakrio u sobu.

Za prijeći od moje sobe do njegove dovoljno je samo zakoračiti, onako kao kad se na cesti preskače lokva kiše.

– Al’ smijemo šetati po noći? – pitam još stojeći na ulazu.

– Ne. Ali Dinova mama je medicinska sestra koja nas čuva i ona spava. I da ne spava, svejedno bi smjeli. Jer je to Dinova mama. Ovo je Dino.

Dino je dječak koji, stopala sklupčanih pod jastukom, sjedi u pogrbljenom položaju, onakvom kakvom bi pristajalo i kompulzivno njihanje. Za sada on miruje. Škaricama za nokte reže sličice iz časopisa i lijepi ih po velikom bijelom papiru bez kockica i crtica.

– Dino konstruira kolaž – kaže drugi dječak, onaj krupnih, bistrih i bezbojnih očiju i kaže to neobično naglašeno, izuzetno ističući riječ konstruira, ponosan što ju je naučio ispravno izgovoriti.

– Dino osmišljava omot. Za naš album. Mi imamo bend!

– A da? A kako se zove, taj vaš bend? – pitam ga, još uvijek naslonjena na vrata, jednom nogom u sobi, drugom u nevjerici i raskoraku.

– Mmmm. Ne znam. Nemamo ime još.

Debeljuškasti dječak s neravno izraslim loknama nejednake zakovrčanosti, pomiče punašnim prstima pramenove sa svog velikog i visokog čela, čini to dok govori i govori kao da posuđuje glasove samo njemu vidljivim lutkama.

– Zašto si tu? – pita me, odjednom okrećući okruglastu glavu prema meni, okupirajući me očima koje bez predumišljaja gutaju sve na što se osvrne. Čini to naglo i nenadano kao žablji jezik dok lovi mušice.

– Imam neku rupicu na srcu. Ništa strašno. Zastaje i promatra, odgovara:

– A ne, ne, to zvuči ozbiljno. Nisi kao Dino i ja. Mi imamo neke blesave bolesti. Ali i najbolje bolesti jel’da Dino? Dino i dalje reže i pravi rupe na papiru, ne obazire se.

– Vidiš, on ima sindrom Alise u zemlji čudesa. Fora. Njemu se soba smanji, a ruke i noge mu narastu. I sve je jako sporo ili brzo. Je li sporo ili brzo Dino? Dino sliježe ramenima.

– A ja imam sindrom Petra Pana! Zbog toga ne idem u školu sad. Idem na izlet u Italiju! Tamo su doktori koji se bave nama, Petrima Panovima.

– Pa ne ide se u bolnicu zbog sindroma Petra Pana, ne u ovakvu barem, ne još. Ma tko ti je to rekao?

Mama mu je to rekla, kaže odsutno, otkopavajući hrpicu smeća koja se stvorila između njihovih kreveta. Iz nje vadi poznat mi list papira i pita me:

– Ovo je tvoje?

Bilo je moje, papir s pjesmama koje sam ranije to popodne napisala i izgubila. Skočila sam prema krevetu, a on se podigao na noge, još više podižući papir, zaustavljajući me kažiprstom i prijedlogom, još jednim nagradnim pitanjem, za povrat poezije traži kronologiju izlazaka svih albuma Pink Floyda.

– Dat ću ja tebi nagradno pitanje, daj to ‘vamo mulac, odma’! Ali po pogledu koji se spustio na mene skupa s papirom punim poezije, bilo je jasno kako se samo htio pohvaliti svojim izvanrednim poznavanjem povijesti ovog izvanrednog benda. U toj sekundi najiskrenije snuždenosti, na kratko se pored mene prošetao i cijeli njegov život. Dječak koji prije osamnaeste zna nabrojati sve pojedinosti jednog veličanstvenog pop-kulturnog fenomena, dječak koji je prije svoje osamnaeste već postao enciklopedija glazbe, sigurno nije stekao svoje znanje na igralištu. Dječak koji zvuči kao da imitira glasove što god da govori, valjda je svoje vrijeme provodio sa samo njemu vidljivim lutkama. – Ne znam. Morat ćeš mi reći. Zadrži poeziju ako ti se sviđa Ne sviđa mu se baš toliko, ali sviđaju mu se moje aliteracije.

– Što ti se sviđa?

Aliteracije mu se sviđaju.

– Ovo, ponavljanje prvih slova, to mi je fora.  Ja nisam znala kako pišem dok pišem, kamo li kakvu figuru koristim i pitala sam se, kako pak on zna, dječak, ako-trinaest godina star.

– Tata mi je rekao. Popodne. Kada sam našao, nisam znao pa sam nazvao i pitao. Kada ne znam, ja pitam. A puno toga ne znam, pa puno toga i pitam. Ali znam, sve što se puno ponavlja ima neko ime. Ne znam zašto je tako, ali tako je. Pa valjda se onda i ponavljanje ponavljanja nekako zove. Eto. Aliteracije. A sada, Floydi! I tada je krenuo s kronologijama, ne izostavivši nijednu pojedinost po strani.

– Je li te tata i to naučio isto?

– Da – kaže, tata je radio na radiju – Ali još je gori otkako je u penziji ili tako bar mama misli. Tata se preselio u sobu s pločama. „Znam ja još!“ i znao je sve. Već je tamno plava bila izblijedjela od sunca i nebu su se rumenili obrazi, dok mi je prepričavao kako izgledaju filmske večeri s njegovim starim.

– Vidiš, Peter Watts, on je tata Naomi Watts. Naomi Watts, ona je glumila u jednom filmu Davida Lyncha, ali tata kaže kako ne mogu još gledati Davida Lyncha iako mi pušta da slušam muziku iz neke njegove serije. To ti se zove soundtrack. Znači zvučna traka. Njega jako volim. Soundtrack volim. Podsjeća me na jedan drugi bend kojeg tata i ja volimo, zovu se Cocteau Twins. Od njih najviše volim Song to the siren, iako to nije njihova pjesma. To je originalno pjesma Tima Buckleya. Tata kaže kako je trebao biti jako poznat taj Tim, ali ga je onaj folirant Jim Morrison zasjenio. Čak i njegov sin Jeff Buckley, iako je Jeff uvijek malo patio da ne bude kao svoj tata Tim. On je na kraju bio jako poznat po onoj pjesmi koju je obradio od Leonarda Cohena, onoj Hallelujah, iako to nije zapravo njegova obrada Cohenove Hallelujah nego je obrada obrade Johna Calea. Taj Jeff je na kraju umro jako mlad, utopio se u nekoj rijeci i tata kaže kako je to ironično, da, jer je njegov tata Tim napisao pjesmu koja se zove Rijeka. A i on je umro mlad isto, njegov tata, tojest. I tako je to trajalo dok Dino nije zaspao, a njegova se mama probudila. Ja sam samo slušala i pratila desetljeća povijesti kako prolaze na licu ako-trinaestogodišnjeg djeteta. Kad je sunce već ispralo noć s neba rekao je:

– Hej, razmišljao sam o prijevodu. Ali prijevodu čega?

– Tvojih pjesama. Te aliteracije – naglašava – Nekako će nestati ako te prevedu na neki drugi jezik. Nisam o tome razmišljala nikad, ali on jest.

– Ja jesam i sad, što ćeš? Hoćeš li da prevoditelj malo laže? Znaš, da prevoditelj promijeni prijevod kako bi on napravio neku aliteraciju isto. Sviđa mi se ta ideja, o prijevodu koji ponavljajući promijeni.

– I znaš što bi bilo super isto? Bilo bi super kada bi se baš prijevod te pjesme preveo, recimo na, ne znam, engleski. I sigurno bi imala već skroz novu pjesmu onda, jer znaš, ne bi bilo važno što neke riječi zajedno znače, nego da se sačuva… – stao je, razmislio – Zvuk.

Znala sam da će pogoditi.

– E, al znaš šta bi još bilo super?

On je mašina koja ne prestaje.

– Kad bi se i taj prijevod preveo opet. Ne s hrvatskog na neki drugi jezik, nego s tog engleskog koji je već krivo preveo, pa s tog krivog prijevoda na recimo, njemački… Ne, talijanski… Ne, nema veze, bilo koji jezik i tako, u nedogled. Ne, čekaj, ne, znam, čekaj, trebalo bi onda, uzeti taj posljednji prijevod i prevesti ga opet na hrvatski. Tko zna kakva bi ti se pjesma vratila! Kakva bi bila u odnosu na prvu, na original! A sad zamisli, da nisu pjesme, nego, priča… Ne, još bolje, više priča, ne, cijeli jedan roman! Pričao je tako dok mu se oči nisu sklopile i još je malo mrmljao u polusnu, kao Salingerova Franny. Ona je htjela naučiti molitvu koja nikada ne prestaje. Pokrila sam ga dekom i vratila se u svoju sobu.

 

Nešto prije podneva, malo prije nego što su me odveli, potražila sam svoje susjede. Dinov je krevet bio zakriven zastorom od ljudi svih generacija. Krevet do njegovog bio je složen i prazan. Testirajući strpljenje svojih roditelja koji su čekali na kraju hodnika, potražila sam medicinsku sestru. Htjela sam je pitati gdje je dječak iz susjedne sobe, ali i njezina je privremeno bila prazna. Poviše stola na panou punom dječjih crteža, malo preko ruba prelazio je veliki kolaž. Usne izrezane sa svojih lica, svih izražaja i oblika, poredale su se u nizu od najveće prema najmanjoj. Nešto poslije podneva po mene su stigla kola hitne pomoći. Moja nisu sirenom remetila promet. Krpala sam sjećanja u kolaž od slika. Probijali smo se kroz kišu i maglu i sveprisutno sivilo, i sve što sam dodirnula i sve što sam vidjela, i sve što sam okusila i osjetila, sve što još nisam našla. Bila bih pitala sestru u sobi kamo su nestala djeca s najčudnijim bolestima. Ograđena licima pod papirnatim maskama, brojim unatraške, sve do mračne strane mjeseca.

 

* * *

Jednom davno, kada se vratio s broda, tata mi je donio crvene lakirane cipele. Gotovo identične onima kakve je nosila Dorothy. Do tada su mi već bile čitav broj premale.

 

U moje su srce ugradili kišobran. Nakon nekog vremena koje su precizirali, a ja sam zaboravila, on sraste sa srcem. Nije to pravi kišobran, ali nešto nalik kišobranu, nešto što se kao kišobran ponaša. Provukli su ga kroz rupicu na preponi i pratili sondom provučenom kroz jednjak. Ja sam spavala i kad sam se probudila sve je već bilo prošlo. Osim osjećaja drogiranosti koji nije očaravajuć koliko su obećali. Kiša je prestala padati. Bolnica u kojoj sam boravila još je ljepše izgledala pod suncem i nije izgledala kao bolnica zapravo, nije izgledala uopće tako. Prije, pronašla sam ovdje svoje skrovište od svijeta, među starim žutim kućama zakrivenim zelenilom. Zamišljam odmarališta koja izgledaju ovako. Mile medicinske sestre smiješe se strpljivo, kao da su pobjegle sa seta nekog američkog filma iz pedesetih. „Pretjeruješ“, primjećuje majka, kao da ne znam za svoju sklonost stiliziranja stvarnosti. Ali takve su se slike stvorile, jednom kad sam ovaj grad usporedila s vlastitim. U mom vlastitom su medicinske sestre debele i dlakave, namrgođene i neljubazne i najednom je moj grad postao taj koji je sumoran i siv, kao sjeverno-europski film, deprimirajuće spor i težak. Zašto ste svi tako smireno sretni ovdje? Nije važno. Bila bih smireno sretna s vama. Arhitekture asocijacija projiciraju hippie-housewife holograme, hibride, svuda su oko mene. Neke medicinske sestre nose ružičaste kose i velike drvene naušnice koje rastežu cijelu usnu resicu, a i ruke su im istetovirane. Jedna od njih izlazi s čašicom vrele vode i vrećicom čaja. Odlaže ih na zid pored sebe. Vrećica duhana s njene desne strane, vrećica čaja i vrela voda s lijeve. Ostavlja čaj da se utapa u vreloj vodi, mota duhan. Nijednu mrvicu ne prosipa i mogla je tu radnju i jednom rukom napraviti, da je baš tako željela. Vezuje valovitu kosu u visoki rep, iz torbe vadi knjigu. Počinje čitati na prvoj neoznačenoj stranici koju je otvorila. Pogledala je čaj kao da joj je rekao „Gotov sam!“ i kladila bih se, prošlo je točno onoliko vremena koliko uredno složeni, sa strane odloženi omot sugerira da vremena treba proći prije nego je čaj preporučljivo popiti. Zapalila je cigaretu i pogledala prema obali, kratki trenutak prije nego što će nestati među stranicama. Njeni prsti su mi rekli, ovaj radni ritual obavlja već godinama. Njene su oči objasnile, on joj nikada neće dosaditi. Ima tetovažu notnog zapisa na zapešću.

 

* * *

Dok biram Markov broj na mobitelu zamišljam ga s druge strane svemira. Izgleda kao mladi Warren Beatty, a ja sam lijepa kao Natalie Wood. Nježna i naivna kao Natalie Wood i scenariji je sretniji od Sjaja u travi. Tražim nešto u njegovom glasu što može podržati moja maštanja. Biti ću drugačija prema njemu kad se vratim, veselija kad se vratim, važna jer sam se vratila. I njegova će kosa izrasti i uvinuti se na vrhu, nosit će sako i karirane košulje i moje knjige. Ni moja poezija neće patiti, promijenit ću joj ton i takt i ja ću ga imati više. Oboje hoćemo. Naša raspravljanja zamijenit će razumijevanje. Marko sada već sumnja u operaciju srca, zamišlja lobotomiju.

– Možda su ti umjesto srca mozak operirali – govori i potresa moja maštanja. Pri potresu su kišobrani ni od kakve koristi.

Zamišljam nas kao glumce koji čitaju krive dijaloge. Dok se traže po stranicama scenarija, ne znaju da se oboje nalaze na pogrešnom setu. „Znaš, da smo zbilja u pedesetima, ne bi tvoja bila zadnja, Lu. Ma, ne bi tvoje ni bilo. Ali mogu ti nosit knjige, ako hoćeš“, smije se sa simpatijom koju ne uzvraćam. „Je li to Marko?“, pita majka, „Reci mu da moraš mirovat kad se vratiš… Dugo!“, dovikuje, puštajući pauzama između riječi da prenesu poantu za koju je previše pristojna. Bilo je to nešto neugodnije od posljednjeg pokušaja, kada je dojurila iz kuhinje sa kuhačom u ruci, odjednom ohrabrena da govori o oralnom seksu. „To nije ništa šta ti moraš!“, vikala je za mnom, mašući kuhačom kao mikrofonom, dok sam knjigama iz biologije pokrivala uši i bježala u svoju sobu. Sada se od sramote skrivam iza stabala, ali ne i od Markova smijeha koji me napada sa slušalice. „A onda ništa, Lu!“, ali njegova je šala propala kroz provaliju moje tišine. „Znaš da nije važno zapravo. ‘Odmaraj se’ koliko god trebaš“, smekšao se i vratio me slikama o kojima sam maštala. Prekinula sam razgovor prije no što smo ga stigli pokvariti. Nebo se začas namrgodilo. Ovdje sunce traje kratko. Dobro je uza sebe imati kišobran.

 

* * *

Papuče su mu kupili za rođendan kaže, jebene papuče. Pregaču i onaj štap. „Kakav, molim te, štap?“ Onaj štap šareni, čupavi za čišćenje, kao za francuske sobarice. „Vidi“, vadi štap, „Izvuče se, i može se zavuć’ iza televizije i između knjiga, dosta zgodan štap, ako malo razmisliš“. Kaže mi, ne moramo to napraviti večeras, ali pita me, smije li svojima ipak reći, kako smo to večeras napravili. Prijateljima koji mu kupuju pregače i papuče. Može, može, a možemo i, zamišljam, objesiti i plahtu, vidjela sam to jednom, u jednoj seriji, o jednom selu. Tako su to radili nekad, vješali plahte preko prozora, poslije prve bračne noći. Možemo je objesiti umjesto zastave za Dan državnosti. Rekla bih mu: „Ne, ne tražim nikakav Bon-Jovi-Bed-Of-Roses-Bullshit.“ I meni je ovo važno, premda ne znam više zašto je toliko važno, ali očito važno je. Na televiziji su mi rekli tako. U serijama. Madonna je o tome pjevala Pokazalo se važnim još dvije godine ranije u ginekološkoj ordinaciji doktorice Gudić. Doktorica je pronalazila prilično neobične načine postavljanja pitanja o djevičanstvu. „Ti si cura, pretpostavljam?“ pitala je Dolly Parton nalik doktorica, s podbratkom prelivenog do prsa prelivenih do poda, s tragičnom trajnom i razmazanim ružem i nekim, izvan svakog konteksta zalutalim hip-hopom na radiju. Presijecaju ga spori country krikovi s kraja prošlog stoljeća. Ona stoji nada mnom, kao izrezana scena nekog fakultetskog Tarantino filma, možda kao kasni Cronenberg bez pisaćih mašina koje pričaju, možda kao svašta, ali ništa slično stvarnosti. „Sigurno jesi cura“, ceri se, utapajući bradu u kolateralnoj posljedici kontracepcijskih pilula i fast food prehrane, potom ponovno pita, preformulira: „Imaš li ti, dušo, dečka?“ I dalje krivo shvaćajući postavljeno pitanje ponosno sam potvrdila. Moja majka, uha sljubljenog uz vrata, s vrata viče: „Nema doktorice, nema!“ Ma šta nemam? Imam! Zove se Damir… Nešto i ima godina… Nekoliko i trenira atle… Koš… Plivanje. „Imam.“ Majka, uletjela kroz vrata, kao Michael Richards, kao Seinfeldov Kramer, majka pojašnjava, doktorica me pita jesam li djevica. Nakon što smo potjerali kontrolno-freakovitog skrbnika iz sobe i posjeli me u, svakom smislu riječi najneugodniji položaj na svijetu, doktorica Dolly započela je svoja informiranja. Kako lijepo, kako krasno, vikala je veselo, „Zaista je tu“. Što je tu, tko je tu, himen, jasno, sjajna riječ, pojašnjava mi očitu šalu: „Razumiješ, He-Man“. Princ Adam koji ima svoj moćni mač i zaštitni oklop eternijskog minerala, barbarin Eternije i njegov zeleni tigar. He-Man, heroj! „Ne ljuti se što pitam“, ponavlja, mora pitati i mlade cure i stare cure, zbog pregleda, podrazumijeva se. Jednom jedan njen kolega nije pitao. Časnu sestru koja je došla bez svoje uniforme i otišla bez Bogu obećane nevinosti. Ovo je Comedy Central Christmas special. „Nego, učiš li ti dušo latinski?“ „Da.“ „E pa krasno, baš krasno, sad ću ja tebi reć. Znaš li šta si ti? Ti si virgo intacta! Znaš li, dušo, što znači virgo intacta?“ „M-m.“ „Netaknuta djevica! Da. Nitko te nije dirao. Nitko, nikada!“ Jako uznemirujuća uzbuđenost oko nečijeg seksualnog statusa, i pomalo ponižavajuće, ako smijem primijetiti. Možda sam si obećala ondje i tada kako ću drugi put doći bez svog prijatelja He-Mana. Možda sam samo pomislila kako idući put neću doći.

Dvije godine nakon, nalazim se ovdje, u Markovoj sobi. U nekoliko metara kvadratnih dječačkih očekivanja, sjedimo svako na svojoj strani kreveta i vizije. Ovo su, podneblju prilagođene ekranizacije Ellisovih Pravila privlačnosti, bez pravila i bez privlačnosti. Stereotipni srednjoškolski tulum kakav sam godinama izvrsno izbjegavala. Ipak, tulum začinjen dozom nejasnog humora. On i njegova banda, kada zatopli, imali su običaj obući se u žene, točnije u karikature ženskosti i takvi ulijetati u hohklubove. Po danu Hrvati, kršćani, domoljubi, po noći pobuna pornografije. Osim natjecanjima u pišanju na izloge Max Mare i Swarovskog, sakupljanju policijskih prijava i bježanju pred murijom, takvi pothvati praćeni su razočaranjima,  preljubima i prekidima. On, još uvijek pristojan, naglašava kako neće, ako ne želim, sudjelovati u stanju kolektivne katastrofe. Čini se kako neovisno o mojim željama ni sam to zapravo ne želi. Ali ovo su talent-show natjecanja jedne generacijske grupe. Pokušavajući skrenuti pozornost s gorućeg pitanja, zamolila sam ga za demonstraciju ovogodišnjeg outfita. Prepoznavši u tome zadnji stadij propalosti pokušaja, snuždeno je slegnuo ramenima i iz vrećice izvukao oku najneugodnije nijanse ljubičasto-ružičastozlatne. „Obuci“, naredila sam, pokušavajući ostati ozbiljna. „Ako me vidiš ovakvog, ostavit ćeš me. A ako me vidiš ovakvog i ne ostaviš me, onda ću možda ja ostavit tebe.“ Nakon što je navukao na sebe zlatni top i preko njega ružičastu košulju, nakon što je stisnuo cijelu svoju muškost u ljubičaste slip hlačice, ne jedan je He-Man nestao u povijesti.

Ovo je neobična feministička pobjeda. I parodija svih preostalih rodno-romantičnih dužnosti. Simpatičnom igrom slučaja, dva dana nakon imala sam zakazan pregled kod doktorice Gudić. Nisam cura. „O! Baš lijepo!“, rekla je doktorica i s desne strane stola na kojem sam ležala izvukla čudovišno veliku sondu. „A kamo ćete s tim?“ „Po malo bolji pogled“, rekla je. „Između ostalog, sada si zakoračila u svijet žena.“ Ovo nije nikakav mrtvi svijet žena. Ovo je jebena Star Wars saga. Rekla je, sve je u redu dušo, bit ću nježna dušo, ali ništa nije bilo u nikakvom redu, ni blizu nježnosti, dok je Dolly mačevala tom sondom zažalila sam svaki čas svoje ponosne proslave ženskosti. Dogodilo se tako, onako kako i u povijesti to čini se jest, da je i ovaj heroj bio samo privremeno popustio, a onda neslavno nestao tek tu, tek tada, na ordinacijskom stolu. Kao kirurški zahvat kinematografije u naša shvaćanja stvarnosti. Kao odstranjeno obećanje smisla. Kao plastični pop proizvod, rastopljen. U konačnici He-Mana nije dokrajčio ni osamnaestogodišnji transvestit, već medicinska mašina. A kada o tome malo razmislim, ni muškosti, ni ženskosti, ni koncepti nevinosti ne bi trebali biti ništa drugo do li tome pripadajuće terminologije.

 

* * *

Ljetna sparina stisla se u oblake i prosula jesensku kišu. D. i ja sjedimo na zidiću ispod mog prozora i njišući nogama tučemo ga tabanima. On ne podiže pogled i ustručava se pričati. Oko nas se stabla sporo svlače, linjaju i lišće nam pada pod noge. U jesen priroda nalikuje na kartonski krevet beskućnika, smeđa, poderana i nedovoljna. Jesen je jazz, stari beatnik, boem na saksofonu u sumrak. Ona je sumrak. Romantična samo onome koji se može od nje sakriti, koji ju može ostaviti iza prozora. Ona je ostavljanje. Ljeto nas je ostavilo. I Greta. „Ali, D, kako? Bilo je sve dobro kad sam otišla“, rekla sam i onda se sjetila Grete i dečka iz WC-a, Grete i dečka iz autobusa, Grete i dečka iz kluba i Grete i dečka iz razreda i sjetila sam se kako nijedan taj dečko nije bio D.

– Ej, D. – polukružno se okrenuo, no bez namjere da me pogleda.

– Zašto ju toliko voliš? – ali istina je takva da ni ja ne znam zašto ju volim. Povukla bih pitanje, ali vidim da ga već probavlja.

– Zašto ti voliš Odijelo? – pitao me gotovo ravnodušno i dalje proučavajući sadržaj poda: prazan omot Orbit žvakaćih guma, korice knjige bez stranica, opušak.

– Misliš, Marka?

– Da, dobro, Marka, zašto ga voliš? – pitao me, pretpostavljam nadajući se izostanku odgovora. Izostanak mog odgovora opravdao bi i nedostatak njegovog.

– Mislim da me poznaje bez previše pričanja. Ovako, kao ti. S nekim ljudima možeš godinama graditi odnos, a da se nikad ne razumijete bez riječi. Bila je to prva stvar koja mi je pala na pamet i odgovor s kojim sam bila zadovoljna sve dok mi D. nije uputio još jedno pitanje.

– A zašto onda tako ne voliš i mene?

– Ne znam.

– Naravno da ne znaš – rekao je, odvraćajući pogled kojeg mi je nakratko uputio. – To je najgluplje pitanje koje možeš postaviti, Lu. Između ostalog, nije važno zašto nekog voliš.

Važno je da ga voliš i kako ga voliš. Tvoje pitanje, ako si ga već morala postaviti, tvoje pitanje meni moglo je biti: „Zašto voliš način na koji te ona voli? Zašto ti se takva ljubav sviđa?“, jer to se recimo, i sam često pitam. Njen način je užasan. Ali i to bi bilo glupo pitanje i da se nisi usudila sada, Lu, reći mi kako nema glupih pitanja. Ima ih, ima ih pun kufer. Znaš koja su to? To su pitanja čiji problem nijedan odgovor neće promijeniti, a kamoli riješiti. Ja ću se samo, suočen s njim još jednom osjećati bespomoćno. I glupo. Zato su to glupa pitanja, Lu. D. inače nije čovjek od previše riječi, on je Onaj koji sažima. I bila sam ljuta. Jer od svih prilika za rasprave koje je uvijek propuštao, ovu je otvorio i zatvorio sam. Ja mu nisam imala više ništa za reći. D. je nastavio: „Ako razumijem zašto je nešto takvo kakvo je, to neće nužno učiniti da to takvim prestane biti. Sve se i dalje odvija svojim posrednim putevima, onima koje uz malo sreće psihologija pronalazi, ali im osim toga baš i ne pomaže.“ Jer D. je već znao sve o pravilnostima koje se ponavljaju, preslikavanjima koja ih prate i podsvijesti koja dirigira cijelim orkestrom ponašanja. Ritam njegove podsvijesti svijest ne može promijeniti. Svijest je samo publika. Koncert joj se može sviđati više ili manje, al’ se sa svog sjedala ne miče. Znao je sve o neizbježnim napuštanjima i kratkotrajnoj sigurnosti i znao je, može jednom i on ostaviti Gretu, okrenuti se od nje, samo prema idućoj istoj takvoj. Ne treba proći desetljeće psihoterapije kako bi pronašao pattern. – Patentiranje ludila služi samo doktorima znanosti. Mi ostali ostajemo gdje jesmo. Ništa što ja sam, ili itko o meni umjesto mene pronađe, neće promijenit ono što već jesam. Nije stvar u tome da si prestanem lagati. Stvar je u tome da to naučim raditi bolje. Onaj koji sažima postao je Onaj koji pristaje.

– A ti si jedna velika new age pizdarija! Nasmijao se, više svojim tenisicama nego meni i rekao:

– Ja vjerujem svojoj svijesti kada neke sadržaje baca u smeće. A kako bi se tebi sviđalo da ti to smeće netko iskopa i servira za stol. Ja kažem: fuj! Smrdi! Nemoj me više pitati o tome. Između ostalog, samo želim da me se pusti na miru. Možda to i ona želi. Dobro. Pa puštena je onda. Osim što ju nije puštao. Ni taj put, ni onaj prije, ni pet puta prije toga. Pušio je pored mene još neko vrijeme i onda se, skupa s otpalim lišćem, otkotrljao natrag kući.

 

* * *

„Proust je nesumnjivo bio lud! Njušio taj kolačić, godinama zatvoren, izoliran. Tko zna kako se zvao kolačić, može van. Nitko? Onda tu stoj i slušaj! Lud, kažem vam! Ali. To je velik pisac, neobično nadaren. Nisu čak govorili ni da je nadaren. Nisu govorili zato što nisu znali. Svima nam treba podosta vremena da u osebujnoj fizionomiji nekog novog pisca raspoznamo onaj model koji u našem muzeju općih pojmova nosi ime veliki talent. Upravo zato što je to nova fizionomija, držimo da nije slična onome što nazivamo talentom, slušate li, jadnici?!“ Johnny je urlao, uznemiren i uzbuđen. Iako iznimno iritantan i podređen vlastitim porivima, lako zapaljiv, zajedljiv i nerijetko zamarajućeg zanosa, imao je sjajnu sposobnost stapanja. Sinestezije. Pravio je narativne kolaže, lijepio svoje misli skupa s citatima, uvezivao u postojeće komade poezije i proze, prekrasno. Boje su se brčkale sa zvukom, snovi su stizali u život kao pomahnitale prikaze. Pitam se prati li ga itko? Čak i ja povremeno odlutam, zalijepim se za zvučnu traku riječi i povučem drugi pravac iz podsvijesti. Skližem se niz pramen Gretine kose, hvatam viziju kao vlak koji juri, ali Johnnyjevo me vrištanje vraća k stvarnosti: „Katkad bi se mom zanosu rođenom iz samoće pridružio i drugi zanos koji nisam umio jasno razdvojiti od prvog, a koji je nastao iz želje… Ta se želja budila naglo pa nisam imao vremena da je dovedem u pravu vezu s njezinim uzrokom… Zbog tog novog uzbuđenja pripisivao sam veću vrijednost svemu čime je moj duh u tom času bio zabavljen.“

– Zakon povezivanja – pita profesor – je li spoznatljiv? – i gađa me komadom krede.

– Lu! Kakav je?

– Prekrasan – kažem, potaknuta prizorima pristiglim iz podsvijesti. Johnny se smije.

– A zašto je zakon povezivanja prekrasan? – pita me. – Jer se ne može prizemljiti. Samim time ni pokvarit. Jer zapravo ne znaš, što će se povezat s čim, ni kada, čak ni zašto. Ali onaj trenutak kad se nešto po prvi put poveže, to je zapravo… Dok govorim, profesor podiže ruke u maniri religiozne propovijedi i prekida:

– Da! Originalnost! Pa duboko vjerujemo u originalnost, u individualni život mjesta na kojem se nalazimo. To! Zapravo nisam htjela reći ništa o originalnosti ni individualnosti. Put mojih misli bio je drugačijeg smjera, ali očito je profesor pretpostavio kako ide njegovim. I bacio me s vlaka i preuzeo vodstvo. Ja sam htjela reći: slučajno, taj sudar je zapravo slučajan. Sva obrazloženja dolaze na mjesto opravdanja kasnije. Krpaju se kao sud na struju savršene slučajnosti. Gubim se u crvenim pramenovima Gretine kose, pišem poeziju koja je na trenutak to i postala. Pitam se slijedi li ta poezija moje misli uopće, ili ima neki drugi, vječno vlastiti put? Dok ju ja, s druge strane, samo iznova pogrešno prevodim.

 

* * *

Na putu do škole neki je klinac gurnuo babu sa stepenica autobusa. Okrenuo se za sobom i podigao kapu koja mu je ispala.

Svlačim pernati sloj, svlačim vuneni i pamučni, svi padaju preko klupe dok ih neuspješno namještam i stišćem se uz radijator. Zima je neobično hladna ove godine. Kroz prozor promatram par poznatih cipela, potplati im se dodiruju, noge su zategnute u čvor, obgrljene oko bačvastih bedara. Rub prozora prerezao je prizor, vidim ih samo do pola. Bačvasti su balvani iz tjedna u tjedan tuđi, ali znam kome poznate cipele pripadaju. Gledam ih kako se gegaju do učionice, iz dana u dan prekasno. Nije toliko prekrasna više. Svlači pernati sloj, svlači vuneni i poteže ovratnik da pada preko golih ramena. Pogled koji nas je ostavljao pune pitanja sada mi izgleda samo plitko. Krasno smo se klizali po njemu i na jednom pali, prosuli se po njegovoj poledici. Protivno prizorima uvriježene mitologije, pakao zamišljam zaleđenim. Zamišljam ga kao sliku zaustavljenu, kao nepomičnost navike. Ona je ostala slika. Moja se ljubav ljušti s mene kao prhut, otresa kao pepeo. On će svejedno svaki dan pitati, kako izgleda Greta, pita li Greta, žali li Greta? Ali nema Greta za čim žaliti. Ona je površina, plitka i zamrznuta. Po njoj se može samo sklizati i oderati koljena. Slike ne svjedoče promjeni. Tako pakao zamišljam, takav je njegov, zatvoren u nepomičnosti nedodirljive navike. – On nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe. Ajmo, guske i gusani, čije je? Iako nam Krleža stoji svima na stolu ipak ne pogađamo, čak ni ne pretpostavljamo, stoga šuplji šutimo i dalje. I ja sam se, kao njegov Filip Latinović, gubila u detaljima, bez mogućnosti da tim detaljima udahnem dublji smisao. Johnny spušta naočale i prstima kruži po kapcima.

– Deset stranica dug esej o ovome: Ljudi su ljudi i sve je ljudsko samo ljudsko, nažalost! Povežite s čim god hoćete, samo pišite, barem pismeno. A sad se gubite. Johnny je volio završavati sat sa sad se gubite, iako je samo on odlazio. Mi smo već bili izgubljeni. Za vrijeme trajanja velikog odmora nitko nije ni pomišljao napustiti zgradu, ali umjesto oko radijatora sve su se cure okupile oko Azre. Virim preko živog zida znatiželje i razmičem ljude kao zastore.

– Lu, svidjet će ti se ovo. Dođi!

Dolazim. Azra u ruci ima Krležinu knjigu i ključ stisnut u sredini. Ključ je omotan maramom tako da stoji čvrsto, tako da ga se može primiti za njegovu glavu koja viri. „Šta radiš ti?“ pitam potpuno zbunjena. Dok sam se probila kroz kokošinjac, već je bila zavladala i panika. Cure iz prvog reda, s kojima rijetko razgovaram, pritišću svoje dlanove pobožno, iz njih izbija nervoza. Izgledaju kao da će svakog trenutka zaplakati. „Šta radiš ti, Azra?“ pitam ponovno i dalje bezuspješno pokušavajući povezati sve te raznolike reakcije. Na jednom licu smijeh, na drugom samo-što-nisu-suze, na trećem tjeskoba i na četvrtom čuđenje. Peto, šesto, sedmo i osmo, mrtvački miruju. „O, presveti Bože, o, mili Gospode“, zapomaže jedna od njih, arhaično, autentično, nabraja kao baba narikača na sprovodu i još uvijek je sve bez smisla. Onda sam shvatila, evo čemu knjiga zaista služi, one zovu duhove. Duha točnije, ni manje ni više do li Krležinog.

– Kriste! – krikne pobožna.

– I ja kažem. E, Azra, kad je već tu, pitaj ga kako mu se sviđa rasplet komunizma 90-ih – kriva šala, šutit ću. Nisu ga pitale ništa o komunizmu, ni teorijama književnosti, ali bilo je raznih prigodnih pitanja o Markovima, Ivanima, Andrijama, sve dok uplakane djevojke iz prvog reda nisu prijetile pozivanjem časne.

– Ðavo, đavo će nas kaznit!

Zbunjena ali i zabrinuta pred ovim prizorom prestravljenosti, potapšala sam slap suza pored sebe i pokušala ponuditi riječ utjehe. Dok se neurotično njihala, uspjela me samo pitati:

– Al’ se ti ne bojiš đavla?

– Ja ti ne vjerujem u tog vašeg đavla – rekla sam, ne nailazeći na razumijevanje. Nakon kraće je pauze podigla svoje preplavljene plave oči i pitala me:

– A u kojeg đavla ti vjeruješ? Pogled mi je bježao prema pramenovima crvene kose ispred sebe.

 

* * *

Dok sam si pred ogledalom lijepila lice iz L’Orealove bočice, na vijestima su pričali o problemu huligana i nogometnih navijača. Slika iza voditelja vijesti prikazivala je Martens cipele i preko njih fotošopirani crveni znak anarhije.

Academia Ghetto Club. Mala arhiva autentičnosti. Pojedinci pristigli s različitih prostora okupljeni u ozračju ljupkog ludila, nenametljive nepodudarnosti sudaraju se kao perlice u svim bojama, bogate iznimnim izričajima individualnosti. Očaravajući odmetnici, slikari, pjesnici, glazbenici, filozofi koji to tek trebaju postati, boemi i skitnice.

– Šugavi bordel – rekao je. Čuva kaput među koljenima, pazeći da ne dotakne kauč, kao da je sjedajući na njega sjeo u krilo najprljavijoj kurvi u kavani.

– Čišći je od onih vaših kurvi u kavani – kažem, ljuta.

– Ljubomorna?

Ne, nisam ljubomorna, ali promatrajući ga dok zgrožen zatvara vrata svijetu u kojem sam odrasla, odustajem od objašnjavanja. Svjesna grižnje savjesti koja slijedi nakon svakog naglo ispaljenog metka momentalne mržnje, obično šutim ako sam prvotno šokirana. Ispeci pa reci, ja kažem, prožvači pa pljuni. Moj problem je što prožvakano najčešće progutam. Pažljivo proučava čašu koja je stigla s pivom, ali odabire piti iz boce, ipak. Vraća čašu na tacnu i ne čekajući da konobar napusti prostoriju propovijeda o svim spolnim organima, bolestima i izlučevinama koje su na toj čaši sigurno ostale. Osramoćena ostavljam oči na zidovima oko sebe, izbjegavajući susret s njegovima. „Pretjeruješ“, ponavljam, pokušavajući ostati pristojna, stišćem zube kao branu od bijesa koja je svakog časa trebala prsnuti. „Vidi ovu, iden je pitat mogu posudit koju iglu s face, triba mi materi doma. A ova kraj nje, majke ti mile, slikovnica.“ Analiza izloženih primjeraka potrajala je još neko vrijeme, ljutnja je pritiskala branu, brana je pucala, postepeno, po sredini. Kroz sitne pukotine u mom pogledu curio je bijes, ali Marko se nije brinuo. Previše zaokupljen cirkusom pred sobom, svijetom koji je njegovoj svakodnevici dalek, ne vidi onaj koji mu sjedi neposredno blizu. Nastavlja. Kao da prilazi svakom stolu pojedinačno i lijepi natpise, a ljudske figure ostaju nepomične, kao zahvaćene objektivom, razvijene u slike i stavljene u okvir i zakucane o zid. U tom muzeju Marko je kustos. U ovom trenutku ipak, pretvara se u jedini izloženi primjerak.

 

– Licemjeran si, do zla jebena boga, licemjeran – brana se ipak pokazala lakše lomljivom.

– Nemoj tako – rekao je – o Bogu – moleći me za malo pristojnosti.

– Marko, ti jednom godišnje oblačiš haljine i provaljuješ u klubove, pišaš po izlozima Max Mare i Swarovskog, a ako ćemo već o kurvama i bogu, samo on zna šta je sve preko tebe prošlo… Prekida me:

– Praznik je praznik, a protokol je protokol. Je’l me vidiš da usred bila dana pišan po izlozima, izgledan ko žena, nosin šiškice ko onaj tamo, štalijeveć… Zna se kad se šta radi i gdje su čemu granice. Postoje pravila. To šta se jednon godišnje oblačin u ženu ne čini me pederčinom.

– A jel’? Grupna drkanja te, pretpostavljam, također ne čine pederčinom?

Ne, to je marginalni obred prijelaza, pojasnit će, kao druga matura, reći će, potvrda muškosti, ponovit će. Potpuno bezazlena. „I nisi nikad doveo u pitanje sva ta pravila ponašanja koja uzimaš zdravo za gotovo?“ Gotovo je, brana je prsla i bijes se prolijeva po nama, potapa sve što smo postali; povraćam sve što sam progutala, prisjećam se svega što sam potiskivala i pitam se, ono što se on već sat vremena pita: što ja radim tu? Nalazim se u šugavom bordelu. I prodala sam se tako lako, za samo malo pažnje.

 

* * *

Mrzim cvijeće. Svaki dan u vazi vidim onaj dan kada ću ga morati baciti.

 

Cura iz zadnje klupe imala je ljubičastu kosu kada je tek došla iz neke druge, pričaju, privatne škole. U rujnu su je tamo uhvatili kako puši cigarete u WC-u i izbacili. U prosincu se priča promijenila, pa su je izbacili zbog pušenja trave. U veljači zato što je pušila travu i stjerala ravnatelja u tri krasne. U travnju je umjesto trave pušila ravnatelju. Onda su se trudnoće dogodile nekome drugome i posljedično se ni ona više ni sa kim nije ševila. Barem ne onoliko dugo koliko su trudnoće bile u trendu. Ima smeđu kosu sada. Još uvijek je nitko ne poznaje. Sada sjedi za stolom pored našeg, dok D. i ja pijemo kavu.

– Deset mjeseci je prošlo već, znaš? Nakon deset mjeseci D. je upoznao Gretine roditelje. I ja sam upoznala Markovu mamu. Bila se vratila s posla pola sata prerano. Prije četiri mjeseca je to bilo, točno pola godine nakon što smo prohodali. Pola godine nakon što su prohodali, prvi je put D. Greti izjavio ljubav. Sramežljivog držanja i konvencionalnom uporabom riječi. Tako mi je barem ona ispričala, dok smo još pričale. Marko i ja si nismo rekli ništa slično. Jesmo, ali na našem jeziku. Pitao me: „Ti znaš da ja…?“, na što sam odgovorila, „I ti znaš da ja isto?“ i pola sata kasnije, ali pola sata prerano, njegova je stara došla doma.

– Pričaj malo tiše, nekako nas čudno gleda – šapće mi D., misleći na djevojku za stolom do našeg. Iako gleda prema nama, ne gleda nas. Gleda kroz nas.

– Svejedno. Cura s kojom šutke pije kavu čita Carverovu O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi.

– Sinkronicitet – kažem mu, ali me ne razumije.

– Slučajne podudarnosti – pojašnjavam.

– Jedan dječak u bolnici mi je objasnio.

– Ne vidim nikakvu podudarnost – ne vidi nikakvu podudarnost između sadržaja tih stranica i našeg razgovora.

– Ne govorimo li i mi o ljubavi? – pitam, ali: –  Ne – odgovara mi.

– Mi pričamo o prolaznosti. Pijemo svatko svoju kavu od kojih je jedna čaj. Nekoliko sekundi uzvraćam pogled curi iz zadnje klupe.

– Pola godine je prošlo, znaš? – pola godine jučer, otkako su prekinuli.

– Imao sam o čemu mislit na jebeno Valentinovo. Zapravo mi se živo jebe, za jebeno Valentinovo. Samo kažem… Bio sam joj poklonio onu glupu knjigu. Ne znam zašto sam joj poklonio tu glupu knjigu. Ona ni ne čita uopće. Kažem mu:

– Ja bih voljela da sam dobila knjigu za Valentinovo.

– Zašto? Šta ti je ovaj poklonio? Cvijeće.

 

* * *

Dok je ona doma i u postporođajnoj depresij dojila prvo dijete, on je slavio desetu godišnjicu mature.

 

– Krafne kod Mate. Nema nijednog izlaska koji nije završija krafnama kod Mate – priča dok mu se pekmez cijedi po prstima. Uvijek sam htjela s nekim otići na prvu vidilicu Marjana, stopiti se s tom slikom, slatkom kao stereotip. Linklater bi potpisao scenarij i režiju, ali soundtrack bi se sastojao od Cheta Bakera i Johna Coltranea u sentimentalnom raspoloženju, malo Julie London, može, pokoja Billie Holiday, podrazumijeva se. Nebo je natopljeno neodlučnim kompozicijama i bitke su u bojama. Kiša će

– Tko zna što se dogodilo s onim dečkom.

– Kojim?

– Onim malim iz bolnice.

– Kako ti je to sad palo na pamet?

–  Ne znam. Padne mi na pamet često. Trebao si ga čut kako priča.

– ‘Ćeš pojest ti svoju?

– Znaš da nemam naviku idealizirat djecu. Nimalo. Ali to dijete… To uopće nije bilo dijete. To je bio mali Buda. Neću. Trlja dlanove o traperice, jedan dlan o drugi, zadovoljno, i kopa po vrećicama. Šuškanje zvuči kao trganje stotina stranica scenarija.

– Jebene krafne kod Mate, svršaonica.

– I izrazi koje je koristio! Otkud mu takvi izrazi? I ja se smatram nekakvom spisateljicom, on piše dok priča i tako je lako, a opet je lukavo!

– Lucky Luke.

– Šta?

– Ma ništa.

Musav je od pekmeza.

– ‘Ćeš pivu? Ja nikad ne pijem pivu.

– Neću. Znaš kako je zvučao, s kakvim žarom… A opet, profinjenim žarom, s kakvim znanjem je on žonglirao! Znaš kako je zvučao? Kao oni studenti u onom bircu, pričala sam ti o njima. Ne znam o čemu su razgovarali, ali radili su to kao da im život ovisi o tome. Kao da im život ovisi o toj raspravi, ali opet, bilo je to tako radosno…

– Vjerojatno i ovisi.

– Molim?

Mljacka.

– Kažem, vjerojatno i ovisi. Kad nemaju pametnijeg posla. Mh. Piva. Krafne kod Mate i piva. Vrh!

– Znaš tko tako još priča ponekad?

– Mh.

– Pini.

– Tko?

– Pini. Lea Pintarić Pini. Ne bi čovjek nikada rekao. Kad te pogleda s onim velikim telećim očima i ispupčenim usnicama, ribljom facom, a iz tih usnica u mjehuriću zraka ispadaju znaš kakvi izrazi! Pa kad ti kaže: Sartreov egzistencijalizam čini sve fiktivnim. Čuješ ti to? Fiktivnim.

– Koja je to?

– O, kristeisuse! Pini. Lea Pintarić Pini. Rekla sam ti već.

– Je to ona s cicama? Il’ ona s guzicom?

– Molim?

– Je to ona crna s cicama ili ona plava s dobrin dupeton? Koja je?

– Krasna klasifikacija, Marko. Nemam pojma, ona smeđa s cicama i s guzicom.

– Aaa, ona s kolicima. Šta mi fali klasifikaciji? Bok’te pa ne znan žensku!

– Ne znam Marko, al valjda postoji još nešto od di-god-pogledan-guzice-i-sise-alo-alo-di-si modela raspoznavanja. Boja kose, boja očiju, niska, visoka… Ne znam…

– Viruj mi, Lu, ne bi ti bilo drago da joj znan boju očiju.

– Ne razumijem.

– Nije važno. Između ostalog, mi imamo cice i guzice, vi imate onaj-s-ovin-i-onin-patikama. Sve ja znan.

– Šta imamo?

– Sortiranje po odjeći i obući. Bok’te, sestra mi nije tila izać s jednin malin zato šta nosi krive patike. Rekla je, da bi prišla priko All Star, ako već nisu Vansice, ali da Puma ne dolazi u jebeni obzir. Tako da, molin te, poštedi me prodika o površnosti. Vi ste još gore. Mi imamo cice i guzice, vi imate postole i basta.

– Ma nemamo mi ništa. Pričala mi je jedna medicinska sestra tamo. Ona je medicinska sestra, ali čita dosta druge literature, pogotovo o feminizmu i pričala mi je…

– Evo ga na. Je’ udata ta tvoja medicinska sestra?

– Molim?

– Je li udata, san te pita. Ima li dicu? Jer ja ti garantiran da nema.

– Kakve to veze ima s ičim?

– Kako kakve veze ima? Kakve nema? Razmisli malo. Da je normalna žena s mužen i dicon, bi imala ona vrimena doć doma i čitat jebene knjige? I to, molin te o čemu? O feminizmu. Dobro san ja reka. Nisu tebi tamo srce krpali nego prali mozak.

Završio je razgovor bacanjem još uvijek užarene cigarete prema žmirkajućim svijetlima grada. Žar se zagasio u letu, zamišljam, onako kako pri suicidu srce stane prije no što dotakne dno. Pitala sam se ima li smisla započinjati ovu ili bilo koju drugu raspravu. Pitala sam se, na kojem jeziku? Na kojem smo jeziku pričali do sada? Ostaci pekmeza koje nije polizao s prstiju postali su grumeni šećera i sjaje kao tisuće prozora, semafora, uličnih svjetiljki, starih disko kugli u novim narodnjačkim klubovima, razbacani kao nasumično, prosuti po pozornici grada. I sigurna sam … Zanosiš se… nešto od tih zlaćanih zvijezda jesu prozori i semafori i ulične rasvjete i novi narodnjački klubovi, ali odavde svi izgledaju isto. S dovoljne udaljenosti sve uvijek izgleda isto, neraspoznatljivo u neredu. Sitni grumeni šećera… Potpunim pizdarijama… Kruti bomboni u bojama lome mliječne zube. … Neće ti bit stalo… Krezubi smo i frfljamo. Riječi jezika kojeg ne razumijem sve zvuče isto. … Do poezije… Ne razlikujem prozore od prometnih znakova. Mrzim krafne iz Mate! … Kad budeš bila gladna… U mraku kuće izgledaju kao krute kartonske kutije… Mrzim njihove kutije!  … I okružena pompoznim pederima… Mrzim njihovu mržnju…

– Šta?

– Pitala sam te šta želiš?

– Od čega?

– Od bilo čega? Od sebe, od mene, od… Okrenuo je očima i s dimom cigarete ispuhao i višak zraka kao manjak svakog strpljenja.

– Jel’ od života, Lu? To me pitaš? Šta očekujem od života?

Povukao je zadnji dim cigarete i bacio je prema ostalim žarećim prozorima, semaforima i starim disco kuglama novih narodnjačkih klubova.

 

* * *

Ključanje vode, bubnjanje drvenih kuhača po staklenom stolu, Don Henley[6] u crno-bijelom spotu, manekenka lakira nokte na nogama. Vratit će se Donu, kada drugi dečki s ljetom odu. Ili barem tako Don misli. Nagomilano posuđe pušta vodu i tragove sapunice. Kao pas, kao Proust, njušim miris osvježivača kojeg je slučajno, više od godinu dana ranije, prolio po fotografiji svojih roditelja. Poklopit će je pred mojim nosom, kao kožni kovčeg pun naručenog novca; kao vrata prtljažnika u kojem spokojno spavaju barem tri hladnokrvno zaklana, ali još uvijek topla trupla. Miris mami sjećanje, zaobilazi zakone linearnog vremena i raskida s realnošću. Kao da godina dana nije ni prošla i pripiti smo opet, Greta je prvi put ovdje, a D. kulerski prislanjajući lakat na policu, prolijeva osvježivač zraka po popadalim fotografijama. Domino kocke.

– Punč kocke.

– Što kažeš?

– Pravim punč kocke. Gađa me pregačom, igra se s daljinskim. Pojavljivala se i nestajala kao programi pod direktivom upravljača u rukama djeteta. Pojavljivala se i nestajala kao dijete koje je tek naučilo trčati. Skrivati se. Igrati s drugima, ali zabavljati samo sebe. Pojavila se i nestala.

– Osamdesete su potpuna pederana – parodirajuće pleše sa štapnim mikserom kao mikrofonom i prevodi svaku pjesmu. – Uzmi ova slomljena krila[7] – kaže mi. Prebacuje programe, ništa ne zvuči dobro.

– D.! – dovikujem, ali ne čuje me od mašine koja centrifugira. S ekrana televizije napada nas Cobainov jokerski kes, njegova plava kosa, ikonična, prugasta Freddy-Krueger majica… Cijelu noć nisam spavala.

– D.! – dovikujem ali ne čuje me od prometa koji nas zaglušuje s prozora. Punč kocke mirišu. Mučno mi je. Sigurno je i njoj sada mučno. Mučno joj je svaki dan.

– Dejane! – inače me vesele njegove euforije, tako su rijetke, često su zarazne. Inače su stvarne. Nisu natopljene patnjom. Inače su spontane.

– Natopljene su… – odugovlačim. – Kocke… – žvačem – Malo su previše natopljene.

Sjeda pored mene i čeka. Svaki čas, on me poznaje, reći ću mu ono što ne mogu. Rasteže se, razgibava vrat i zglobove koji pucaju, isteže prste kao glazbenik pred klavirom.

– Pevaj, Lu.

Gutam gorke čokoladne grumene.

– Greta je trudna.

Pomiče oči s mene. S izrazom lica, koje kao da još uvijek lovi poantu loše ispričane šale, gleda kroz spot power balade iz devedesetih. Pepeljaste futbalerke pjevaju. Crnokosa žena plače pod plahtama. Gasi televiziju. Ustaje i okreće se prema nikad otvaranom ormaru. Vadi bocu ne znam čega. Toči nam ne znam što. Nazdravljamo ne znam čemu. Simultano se strovaljujemo na naslon kauča. Traži daljinski, pali televiziju. Lista kanale kao što dijete slučajno stišće brojke upravljača. I smije se nasumično izmijenjenim slikama.

Nismo razgovarali o Greti više. Ni taj dan, ni sutradan, ni bilo koji dan nakon toga.

 

* * *

Četvrtu godinu za redom, u grupama prolaze prazne cipele. Pumice s Pumama i Starke sa Starkama, bogobojazne balerinke kineske proizvodnje i pokoja hrabra štikla u borbi s hodanjem. Prisiljen tradicijom i bez prijateljskog povoda, krajem zadnje godine moj je razred na zajedničkom ručku. Suprotno vi sokom stupnju podložnosti utjecajima popularne kulture i pri  padajućim im statusnim slojevitostima, za tim stolom ipak ne sjede same stereotipne figure. Sramežljiva štreberica koja je jedno-skidanje-naočala-i-puštanje-kose-daleko od konkuriranja dominantnoj alfa-ženki, kod nas je bila but-her-face gotičarka, slavna po radodajnim seansama na groblju i bespogovornim rješavanjima naših ispita. Upisat će Prirodoslovno-matematički fakultet i, svakom scenariju na čuđenje, neće završiti u sretnoj vezi sa zapravo intelektualno-(ali-se-toga-srami)-naprednim alfamužjakom. U cipele intelektualno-(ali-se-toga-srami)-naprednog alfa-mužjaka, naša varijacija na temu stane samo s dvadeset do deset metara udaljenosti. Svaki metar bliže i njegova se dva oka jedno drugome približavaju, stišću uz korijen izduženog grčkog nosa, do čijeg su ruba, prije slinavo do li senzualno, ispupčena i uvijek u čuđenju razjapljena usta. Neugodan križanac Picassovog kubističkog autoportreta iz 1907. i prosječnog Men’s Health modela na morfiju. Pametan ni prividno, a i prisutan samo po potrebi održavanja predavanja o detaljima Domovinskog rata. Domovinski rat je, razumije se, posvećeno popratio još sa sise majke profesorice kojoj i duguje preživljavanje u ovako prestižnoj, intelektualno visoko-zahtjevnoj, obrazovnoj ustanovi. Možda najbliže stereotipu njegovog ženskog ekvivalenta približila se Lea Pintarić Pini, ali cipele maturalne kraljice ostale su ironično nepopunjene uslijed trudničkog oticanja stopala. Na istoj osnovi diskvalificirana je i druga pratilja. Naša inačica groteskno glupog sportaša planira upisati medicinu. Za razliku od svojeg alfa-prijatelja u klupi do, nije se požurio postati tata prije mature. Čudaci su, paradoksalno, uvijek isti čudaci. Kao i djevojke u zadnjim klupama o kojima, u nedostatku njihovih vlastitih govora o sebi, drugi pričaju priče. U pravilu, bez iznimke koja ga potvrđuje, pogrešne. Frigidnošću frustrirana, ne-jedem-meso-jer-se-na-temeljuzajedničkog-opresora–muškarca–identificiram-sa-životinjama feministkinja, latentna, chain-smoking-ljevičarka, lezbijka, mogla sam biti ja. S obzirom na sklonosti povezivanja frustracije s frigidnošću i frigidnosti s feminizmom. S obzirom na sklonosti povezivanja političke neopredijeljenosti s nepodobnim političkim opredijeljenostima. S obzirom na sklonosti povezivanja nepodobnih političkih opredijeljenosti s od-norme-odstupajućim seksualnim preferencijama. S obzirom na sklonost povezivanja od-norme-odstupajućih seksualnih preferencija s društvenom devijacijom. Devijacije se pak povezuju, uvijek samo s drugim devijacijama. Neovisno o tome jesu li prirodne, stečene, uzročno-posljedične ili zapravo, nikakve devijacije uopće. Pume s Pumama, Starke sa Starkama, a pedere-lezbe-feministkinje-Srbe-Židove-Četnike-Muslimane-Ðorđe-Balašević sa svim nehrvackim.

Osim što nisam lezbijka. Jedem meso i politična sam koliko i javni zahod: svejedno mu je tko u njemu obavlja svoje nužde, jer će na kraju dana i dalje ostati posran. Doduše, reprezentacije su jednako toliko ravnodušne prema realitetu nečijeg života. Nakon četiri godine meksičkih telenovela, sjedimo za istim stolom i nastavljamo šutke gledati, svatko u tuđe prazne cipele.

Cura iz zadnje klupe sjedi točno nasuprot mene. Ima tople smeđe oči.

 

* * *

Vidim joj samo noge. One se njišu kao pričvršćene za nešto netom obješeno i smaknuto. Ostatak trupa zakriven je zastorom. Čujem: Brother bought a coconut/ He bought it for a dime/ His sister had another one/ She paid it for a lime/ She put the lime in the coconut/ She drank them both up. Ponavlja: „She put the lime in the coconut, she drank them both up“. Nadovezujem se i nastavljam: „And said, Doctor, ain’t there nothin’ I can take, I say, doctor, to relieve this bellyache“? Sjedi na prozoru, prekida me i pita upaljač.

– Zapravo je dosta zanimljivo kakve pizdarije mogu zvučati dobro uglazbljene – kažem kao upućeno ruksaku iz kojeg izvlačim upaljač – Reservoir Dogs soundtrack?

– Nemam pojma, Harry Nilsson.

– Ha. Kul.

– Upaljač?

– Upaljač.

Pružam joj upaljač i penjem se na prozor pod zastorom. Nemamo si više ništa posebno za reći. Ništa si nismo rekle već pune tri godine dok je pušila na prozoru poviše moje glave. Za razliku od svih ostalih prilika, ovaj put sam htjela razgovarati s njom. Zadnji tjedan zadnje godine bio je neobično neugodan za nju, neugodniji nego za ostale. Postala je predmetom neke prilično pretenciozno inscenirane sprdnje, scenarija kojeg nisam detaljno proučila. Njegov je sadržaj mogao stajati rame uz rame s Kingovom Carrie, ali bez svinjske krvi i čednošću opsjednute majke. Propustila sam detalje, a čini se, treću godinu za redom propuštala ih je i ona. Ništa o nevoljama nije govorio njezin pogled i dalje zagledan kroz prikaze, pogrešno smatrane ljudima. Premda, još uvijek mi je nelagodno-za-život pomišljati kako zadovoljstva sitne zlobnosti predstavljaju išta esencijalno čovjeku. S druge strane, kao socijalno, i na tome za sada zahvalna, neinteligentna jedinka, što ja znam o tome? Ako želite nasmijati malo dijete koje plače, bacite se niz stepenice. Odrastao se čovjek neće smijati jer zna da ne smije. Htjela sam joj sve to reći, o pokvarenoj prirodi koju sam pripisala ljudima. Nisam joj rekla ništa. Nije izgledala kao netko tko želi žaljenje, uopće ma kako diskretan vid utjehe. Izgledala je kao netko tko bi pokušaju tapšanja odgovorio režanjem. Ponosna, tako se to kaže. Ona koja ne želi nikakvu pozornost. Na popisu pridavanja pozornosti njena vrsta zauzima prvo mjesto. Šiša sve tinejdžerske trudnoće, potencijalna silovanja, droge, alkohole, srčane i mentalne mane i bolesti, talente i ovisnosti, ostavlja u prašini svaku žutila žednu i govora gladnu drama-kraljicu. Tišina privlači najviše pozornosti, nedostatak informacija višak je imaginarija… I tako, od jednostavnosti i ugode življenja, sve dalje. No, promatrajući curu iz zadnje klupe, nismo pred sobom imali klasičan prikaz neuglednog antijunaštva. Štoviše, bila je jako lijepa, gotovo klasično lijepa, ma koliko stilizacijama kupovala poppish punk i pripadajuće mu prosvjedovanje protiv života i svijeta. Nismo imali posla, dakle, s reprezentativnim primjerkom, usred-suštinske-samoće-zapuštenosti. Ali kad smo već kod poslova koji ni nisu naši da se njima bavimo, ona je uvijek izgledala kao da ima pametnijeg. Pametnijeg posla od pisanja i padanja ispita, prepričavanja nečije promašene garderobe i erotskih epizoda koje su izglednije izmišljene nego iznimne, pametnijeg posla od postojanja u pretpostavljenim pubertetskim rekla-kazala okvirima. Time tragičnije što je sada, nakon tri godine zamalo uspješnog, ali zasigurno ustrajnog izbjegavanja kamere postala predmet neke tomu nalikujuće priče. Tračevi se, kao i sve ostalo u životu, udalje od realnosti improviziranog izvora. S događajima kojima tek površno pripadaju, ipak dijele nešto zajedničko: posljedice su pogrešnih prijevoda, naknadno stečenog smisla i niza slučajnosti. Ali željela sam joj reći nešto, makar to bilo i: „Jebe ti se, Mia, što god da govore.“ Osjećajući kako bi spomen sadržajno sumnjivih i najvjerojatnije neistinitih skandala samo upropastio ugodu trominutne tišine, nastavila sam šutnju koju je ona ubrzo prekinula:

– I? Kamo ćeš ti? Nakon ovoga svega? Srednje škole, mislim?

Pitanje postavljeno iz pristojnosti.

– Na sociologiju – odgovorila sam. – Iako, htjela sam otići. Iskreno, još uvijek želim otići. Zapravo, htjela sam u Rijeku, ali tamo nema sociologije. Otkako sam bila u tom gradu, jedino o čemu razmišljam je kako mu se vratiti. Užasno čudno, znaš, zaljubit se u grad u kojem si se našla zbog operacije.

– Ja tamo idem – rekla je, na zvuk zvona spuštajući se preko stola i stolice.

Jedno sam taj dan saznala o Miji Majer, ona zna učiniti da ideje zvuče dobro. Ona ih umije uglazbiti. Za nekog tko toliko malo priča, prilično ih uspješno uspijeva prodati. Do kraja sata rekla mi je sve o tom genijalnom gradu i snovima nalikujućem studiju. Svaka slika koju je preda mnom projicirala bila je kao preuzeta iz nekog skrovišta moje podsvijesti, onog koji ma koliko rijetko, još uvijek zamišlja utopije. Do kraja dana već sam bila proučila sve prospekte. Do kraja tjedna potrgan je scenariji studiranja sociologije. Do kraja mjeseca Mia i ja položile smo prijemni ispit. Do kraja ljeta, pakirale smo život u kofere i selile u Rijeku. Ona se već sama bila uglazbila, ali Mia joj je bila najbolji menadžer.

 

* * *

Onaj dan kada sam otišla, kada sam se sa svime i svima pozdravila, puno puta čula sam pridjev veliko, u svim padežima i u pratnji teških imenica. Veliki korak, govorili su mi, velika odgovornost, plašili su me, velika promjena i veliki izazov. Ja sam ipak razmišljala samo o malim stvarima. Dosadnim, trivijalnim, svakodnevnim sitnicama. Sjećaš se Europskog prvenstva 2004.? Greta je pekla kokice. Stavila je jednu trećinu male vrećice u pun lonac vrelog ulja. Ja sam pravila pomfrit. Sasula sam ga na suhu zagrijanu tavu. Tako tipično za dijete čiji je jedini zadatak bilo biti dobrim. „Samo ti meni budi dobra, Lu“, možda se sjećaš kakva je moja majka bila. Još uvijek je takva. Ona se najviše brinula oko Velikih stvari, svih onih velikih stvari koje me čekaju. Ja sam sanjarila o sitnicama. Prvoj odvratnoj kavi koju ću skuhati. Odmah nakon prvog ranojutarnjeg povratka stanu u kojem me nitko neće zabrinut čekati. Prvom ručku koji će završiti u smeću skupa s kavom koju nitko ne pije. Prvom filmu kojeg ću gledati gladna, prvoj pljugi čiji dim neću panično tjerati kroz prozore. Prvom ispitu kojeg ću pasti jer sam ga pripremala napušena. Prvom seminaru kojeg ću pod istim utjecajem napisati najgenijalnije. Prvom koji-je-ovo-kurac pitanju kojeg ću nad tim istim genijalnim seminarom sutradan postaviti barem stoput. Prvom isključivanju grijanja jer sam pare za režije pojela, uzročno-posljedično povezano sa stanarinom koju sam popušila. Prvom šlicu kojeg ću otkopčati jer sam pare sada spiskala na dop… Šalim se, D. Ali zamišljam, to je taj scenariji kojeg se svaki paranoidni roditelj plaši kad šalje svoje nesposobno, samo-ti-meni-budi-dobro dijete, negdje daleko, daleko od sebe. I tako je s razlogom. Slanje takvog, od-svega-pošteđenog djeteta u svijet, priličan je rizik. Ne zato što će stići svoju crack-whore-addict sudbinu, ali sigurno će barem jednom staviti kuhati vodu za kavu i onda bezbrižno otići na predavanje. Do tad nesavladane sitnice će ga najviše koštati. Ti i ja nismo prestali razgovarati zato što ja volim pričati o poeziji, a ti ne voliš ni poeziju ni pričanje. Nismo se razdvojili zato što sam ja počela, a ti prestao čitati. Nije nas udaljilo ni tvoje napuštanje fakulteta ni moje zapošljavanje na dotičnome. Između ostalog, ja sada skupljam mačja govna po nečijem stanu za pare, ti razvoziš hranu i životi nam se, po tim velikim pitanjima, ne razlikuju baš toliko. Sjećaš li se? Kada smo pred mojom zgradom dočekali dostavu pizze, sjetila sam se toga kada si je danas, pred mojom zgradom nekome dostavio. Sjetila sam se danas, tog dana kada si mi rekao: „Moj otac je otišao“ i odjednom sam osjetila svaki trenutak truda kojeg je tvoja stara uporno ulagala, da te istisne u svijet drugačijeg. Drugačijeg od onoga kojeg se bojala. Boljeg. Uspješnijeg od onog koji je tratio život na njenom kauču. Pobjegao si od nje, konačno. Kažeš mi, ‘krešaš’ na nečijem kauču, odustao si od broda, razvoziš pizze i jebeno ti je. Ne znam je li ti stvarno jebeno, D. Pitala bih te, je li bio to veliki događaj za tebe, napokon otići od nje? Je li bio to veliki korak? Ali znam, ti nisi čovjek od velikih i važnih koraka. Ti si Onaj koji sažima, čovjek od sitnica, malih rituala i postepenih promjena. Kotrljanja kamenčića i komadića stakla. Nikad nisi vikao pod mojim prozorom, D. Gađao si ga kamenčićima i komadima stakla. I čekao da čujem. Ni posljednji te put nisam čula. Ti si radio u luci do dva, ja sam odlazila iz Splita u jedan. Stari je htio stići prije nego se smrkne i nije imao strpljenja. Sa svima sam se već bila pozdravila. Poslušala sam sve prijetnje i pohvale o velikim stvarima. Krenuli smo. Vidjela sam te iz auta. Zaustavili smo se, istrčala sam iz auta, zagrlio si me i lupio po leđima, nešto jače nego inače. Ostavila sam dosta toga velikog iza sebe taj dan. Ti si jedino što sam izgubila. Krive su sitne stvari. Sve one sitnice koje smo propustili pogriješiti zajedno.

 

 

BILJEŠKE

 

[1] Say anything (Cameron Crow, 1989.).

[2] Pjesma s drugog studijskog albuma grupe System of a down Toxicity (2001.).

[3] No need to argue je drugi studijski album grupe Cranberries (1994.).

[4] Ilustracije na novčanicama.

[5] Referenca na pjesmu grupe Queen, Don’t stop me now (1978.).

[6] Referenca na Don Henleyevu pjesmu Boys of Summer (1984.).

[7] Referenca na pjesmu Broken Wings, Mr. Mistera (1985.).