Troslojne posteljine | Dunja Matić

SPORA ODRASTANJA

 

Zima se pojavila samo na kalendaru i nigdje drugdje. Na dvanaestom katu, zadnjem katu pod pločom, u zadnjem stanu čija vrata nađu samo oni koji znaju da vrata tamo postoje – kuhalo se. Češće noću nego danju, češće previše nego premalo, odgojena sam da se bojim gladi i ne sramim bacanja hrane. I know by now the children must be crying in the land where they let the children cry, and tonight the stars’ll be out, and don’t you know that God is Pooh Bear? Zvučnicima zavija američki haiku, Jack[1] mi glasom tuče bubanj i ja tučem tipkovnicu, naše su recitacije robusne i radosne, razvaljene nespretnošću neopterećene razigranosti. On i ja, takvi – nikakvi, ispisat ćemo stranice. U kutu nikad dovoljno velikog stola, stisnuti seminarski radovi me čekaju, osuti gramatičkim pogreškama i genijalnim pokušajima originalnosti. Ne mogu pisati tvoje priče sada Jack, imam posla.

Telefon zvoni. Zoveš me na kavu, pivu, cigaretu, druženje – ne. Zoveš me, kažeš, da mi ponudiš posao. Ti si ozbiljna žena i smiješ se onome što ja smatram svojim poslom i ako mi ga ti sada nudiš, ozbiljna žena kakva jesi, nudit ćeš mi ga za pare. Neću pitati, ni koji ni kakav, pretpostavljam, konvencionalan, ali i kratkotrajan. Između ostalog, ja već imam posao na fakultetu ma koliko ne bio plaćen, a i htjela sam ne razočarati se odmah i barem nekoliko sati pred polusan pretpostavljati da mi pripremaš nešto veliko.

Sutradan se nalazimo u gradu i gužvi, pijemo kratku kavu i ti ne odugovlačiš previše, svejedno dramatiziraš, kažeš mi: „Ostavi sve ostalo, Lu, to čime se baviš pored ovoga je crno ispod nokta, za četiri mjeseca rada bit ćeš mirna godinu dana, do iduće godine, i onda ćemo raditi opet, ali onako kako Mi želimo. Ovo je najveće što kod nas postoji, oni lude stvari rade, znaš li koga sve dovode i koga su sve doveli, to su i pare i prilike i poznanstva i –  vidljivost. To je D-festival, u D-gradu:  akademski, artistički i aktivistički! To je jedino perspektivno, progresivno i probitačno, tamo se okreću imena i iznosi i inspiracije i sve što smo ovdje htjele, a još uvijek ne možemo, tamo se lude stvari rade Lu!“

Pristajem bez predomišljanja, pretočila si u mene sav svoj entuzijazam bez poteškoće, te zime sam često zaboravljala reći ne, mislila sam da mogu na sebe natovariti sve i svašta i tako svim i svačim natovarena gugutala sam: „Još, još, još!“ Graktala. Dok smo hodale polupraznim ulicama nedjeljnog pepeljastog sivila, pitala si:

– E, misliš li da će se zbog ovoga pričat o nama?

– ‘Ko bi pričao o nama?

– Pa… Ljudi jebote. Misliš da će u nas upirati prstom, za mjesec-dva ili tri, godinu… Onako kako mi sad upiremo u Ovoga i Onoga? Govorit će: E, to su one šta rade D-festival!

– Ne znam.

Meni se živo jebalo i za Ovoga i za Onoga i za upiranja prstom.

 

Sutradan smo poslom putovale u D-grad. U D-gradu je zima uvijek i stalno, ali nije ni bijela ni mirna, ni utješna. Nema utjehe u D-gradskoj zimi, za mene je nikada nije ni bilo, a od kratkog vremena koje sam prošle godine tamo bila provela, pamtim samo debele makete birokratskog mraza i sredovječne debele žene ogrnute oderanim beštijama, dok ti debelim prstima rade š-š u tramvaju, dok navodno jako posvećeno čitaju 24 sata ili neke druge slične, za koncentraciju izuzetno zahtjevne novine. I ništa novo nisam ni ovoga putu našla tamo, makete su malo podebljane i sredovječne žene također, okviri na hipsterskim naočalama, ponuda kariranih sakoa u H&M-uza više para i bitno manje muzike, sad svi izgledamo kao i ti, Jack. Posjeli smo se u D-bircu, a ako ne znate što je D-birc bez da vam ja to moram reći, onda zbilja ne znam gdje živite, sigurno ne u D-gradu, a ako ne živite u D-gradu, onda ne znam gdje drugdje živite, jer to je jedini grad u ovoj državi, tako su mi odavno rekli, u kojem ima iole smisla živjeti.

Naš novi el hefe i neidentificirana buduća kolegica pored njega dočekali su nas za nepušačkim stolom. El hefe je prometna-nesreća od čovjeka natrpana u kožnu jaknu koja se jedva kopča preko trbuha, ekstatično izbečenih očiju na licu koje samo pamti da je jednom bilo lijepo. On je pedesetplusgodišnja, dvadesetčetverosatna mašina fantastičnih ideja znanstvenofantastične izvedivosti, nedovršenih misli i ponavljajućih rečenica; zamišljam… Balkanski Dean Moriarty, pravim imenom ikonični Neal Cassady, na svoju nesreću nađen i nesnađen u potpuno pogrešnom vremensko-prostornom kontekstu. Napustila ga je njegova vojska idejnih provoditelja i ostalo je na nama, padobrancima, da u trajanju od tri brzo-leteća mjeseca odradimo organizacijski posao koji traži barem trostruko više vremena. Mi imamo sve pod kontrolom i ništa od iskustva, mi smo njegove najljepše i najpametnije – ge-ni-jal-ke. Zabijam glavu u bilježnicu; dok ti briljiraš pregovaranja ja lažiram pisanje, već vrti mi se, od pitanja i prohtjeva i tih očiju koje skaču po prostoriji i grabe po svemiru, vrte kazaljke na satu čudovišnom brzinom zauvijek izgubljenog vremena. Kolegica čije lice ničim osim iskrenim umorom od života ne odaje tridesetplus godinu, ukopana je u naslonjaču nasuprot mene. Zvat ćemo je samo S. jer djeluje kao da bi stigla i umrijeti prije nego li dovrši ostatak svog imena. Ne govori mnogo i pita još manje, pridružuje nam se vani, pa na hladnoći pušimo cigaretu. Ona je tu zbog novca i referenci, ne gura se inače nigdje i nikome u ništa, ali godina ima koliko ima i prilika za pristojan život bitno manje, a akademski aktivizam i ovakva događanja voli i  poštuje koliko i boga – nimalo jer nema ih, a ako ima ne rade ništa dobro i možda bi rađe sve polila benzinom i zapalila, ali šta-nam-je-tu-nam-je.

Isti se dan vraćam kući i čitam poeziju mlade madame S. To je, žali-bože-što-sam-živa, molim-vas-isključite-aparate poezija, mučna i zarazna u svojoj bezizlaznosti. Ovo što radim, to je loša navika živaca da se opterećuju, „Zašto ovo čitam?“, spava mi se i ne mogu spavati, mašina mašinira, slažem koncepte i konferencije i predavanja u glavi, jutro je i imamo sastanak za tri sata spavanja premalo. Jack me čeka na jastuku i on je umoran. Nemamo vremena za priče.

 

* * *

Proljeće se pojavilo samo na kalendaru i nigdje drugdje. Po prozoru nam plaču oblaci, u mojim ušima pleše Foxtrot[2], kažem ti da volim taj album, a ti albume iz 90-ih voliš više, ja ih nisam ni preslušala. Svejedno, kradeš mi slušalicu i neuspješno namještaš glavu na isturenim kostima mojih ramena, čupajući mi pritom i drugu slušalicu iz uha; njihovi kablovi su kratki od zapetljanosti. Smršavile smo. Razvlačiš ovratnik majice i pokazuješ mi propuh u grudnjaku na mjestu gdje je sisa jednom bila. Ja ću ti zaželjeti dobrodošlicu u svoj život, nasmijat ćeš mi se, odustati od slušalice i od kostiju. Naginješ se preko mene i kroz mokro staklo prozora pokazuješ mi drvene medvjede uz cestu koje svakog puta zamijeniš za prave. Kažem ti da, dan danas, događa mi se isto. Pitaš me što mislim o knjigama koje znaš da nisam čitala, i ja ti ponavljam da ih nisam čitala, ti i ja nikad nismo čitale iste knjige, nismo gledale iste serije, nismo po tisuću puta pregledavale iste filmove, ti mrziš Waitsa, ja ne razumijem Štuliće i Balaševiće, premda svojima doma, a nekad i tebi, lažem da ih volim. Pitaš me, kakvo sam ja to partijsko dijete i ja ti odgovaram – nikakvo. Kako smo se uvijek i u svemu, pa sada i u ovome, svejedno nalazile zajedno?

Autobus nas opet vozi u D-grad. Iza sebe imamo tri mjeseca primanja poziva i pisanja pozivnica, pisanja prijevoda, mailova, sažetaka, naputaka, tablica i dijagrama, uvijek, u svako i bilo koje doba dana. Virtualno smo vukle za rukav svaku facu intelektualne scene, sve izbjeglice, i pribjeglice, i protestirajuće, sve aktivno ljute i rječite prijestupnike i prijestupnice, sve zvijezde i zvjezdice tog neobično malenog svemira. Cijelim putem na glas kontempliraš odjevne kombinacije za otvaranje glavne konferencije, pazeći koja bi odgovarala kakvom retoričkom pristupu, ja samo nastojim ne prevrtati očima, sugeriram ti da se ne uzbuđuješ i pitam se zašto nemam ništa za pušit. Vučem Jacka sa sobom u torbi premda smo se već previše puta pročitali. Nekako se činilo simpatično simboličkim da me Cesta prati na cesti. Simpatičnosti unatoč, simboličnosti ne pomažu baš toliko.

Na kolodvoru lovimo taksi i njime se presporo probijamo kroz promet, k našem novom privremenom prebivalištu. Više silom nego milom, zvat ćemo ga domom od sada pa nadalje. Tamo nas dočekuje kolega, pariško-imoćanska karikatura scenarista/slikara/redatelja. On je naš novi cimer koji žica cigarete i tiska se uz nas na prozoru stana u kojem se ne puši. Stan nam je posuđen, netom preuređen; sve je sivo i mramorno i monumentalno, ali jedva opremljeno,  ništa nije raspremljeno. Pod si oprala triput prije nego što se po njemu sigurno moglo hodati samo u čarapama. Prozori razbijaju cijela dva zida, ali pogled im ne stiže dalje od fasade druge zgrade, one preblizunasuprot… Na terasi imaju pokriveni jacuzzi po kojem je napadalo lišća i granja i komadića konstrukcijskih radova. Cimeru prepuštamo sobu i mi se raspremamo u dnevnom. Još je jedna soba ostala, ali u njoj su samo kutije i kutije, beskonačne kutije knjiga i prašine, neki davno osvojeni Kvisko kojeg se s dvije ruke podiže, ali i dalje je težak, a osvojio ga je najmlađi pobjednik Kviskoteke ikad. Ovo je njegov stan u kojem ne živi. Odlaziš u wc s nekom literaturom iz ekonomije i preko vrata koja se ne daju zatvoriti dovikuješ mi teorije koje ne razumijem. Ja se izmičem imotsko-francuskom šaputanju dok mi obzirno nudi savjete performerskog ponašanja, prislanjajući pred ogledalom, čas jednu čas drugu, zapravo identičnu crnu košulju o svoj uzaludno napeti torzo. Upozorava nas da njegov scenariji stoji na stolu: „Ne dirajte ga!“

Taksi kasni i mi kasnimo, smijemo se mami koja se niz cestu kotrlja za djevojčicom, koja se niz cestu kotrlja za kišobranom, koji se niz cestu kotrlja, prema našem taksiju koji trubi. Na izlasku iz taksija hvališ se taksistu povodima našeg dolaska, on nema pojma tko smo mi, ni što je naš festival.

Stižemo do D-birca koji nije samo birc, to još nisam rekla, on je i kino i konferencijska dvorana, s dvije D-dvorane, jednom malom i jednom velikom: mi smo, otvorenje je, u velikoj dakako. Na ulazu je previše ljudi za toliko kišno vrijeme, a i dalje premalo ljudi za toliko ključan događaj. Po izrazima lica ostaje upitno doduše, jesu li ti ljudi samo zalutali ovdje ili se privremeno sakrili, od kiše, sebe ili života. Kamere su posvuda, a ti si, nevjerojatno lažno, nonšalantno centrirana, pred objektivima i svjetlima i svjetinom, i pričaš priče o progresivnosti i odgovaraš na pitanja o politici, a ja se skrivam iza kamere i dižem ti palac u zrak, kesim se neprirodno jer potpuno mi je nelagodno; el hefe me huška da zakoračim naprijed. Lovim mladu madame S., grabim je pod ruku i izvlačim na kišu; ona me upoznaje sa svojom djevojkom koja „jako lijepo svira violinu u filharmonijskom orkestru“ i stoji pored mene jer činim joj se usamljena. Šapućem madame S. na uho: „Koji kurac mi uopće radimo tu?“ ona mi odgovara kako je tu samo onoliko koliko je potrebno da barem tako djeluje.

 

El hefe izlazi na pozornicu i vuče nas za sobom. Redamo se iza njega kao vojska: novi smo, predstavljamo se iznenađujuće punoj dvorani, tek sada vidim koliko je puna, premda još uvijek nisam potpuno – tu. Spustila sam se, pala natrag u sebe s neke petnaeste planete koju još nisu otkrili, tek u trenutku pred mikrofonom. Ovo ne bi trebalo biti toliko strašno, treba samo reći ljudima što ih sve čeka, predstaviti program, sve se svodi sada na to da zapetljam mašnu na paketu kojeg prodajem, ali nemoguće je, jer tek sada padam s te planete koju još nisu ni otkrili, vidim te ljude pred kojima mi elektrošokovi krckaju niz kičmu i kidaju koljena. Na pola se govora pravdam pred publikom, govorim im prestravljeno, „Vas je zbilja jako, jako puno…“ el hefe me tapša po ramenu i razdragana masa plješće, netko iz gužve se dere, „Ajmo, Rijeka!“ ne znam ni tko, ni kako, moguće je da sam to i izmislila. Užas prolazi, ali svi su već vidjeli klecanje koljenja i drhtanje dlanova i čuli u mom glasu da sam samo tri sekunde daleko od sigurne smrti – ne, rekli su mi kasnije, nije nitko ništa vidio, nitko ništa čuo ni shvatio, samo si odjednom postala jako slatka, svima im je to bilo jako slatko, moj umalo-moždani udar. El hefe je bio potpuno zaljubljen, kaže: „To! To je život! To je stvarno! To je umjetnost života i stvarnosti, tvoja auteeentičnost i iiiskrenost! Fantaaastična! Fan-taaastična!“ on uvijek razvuče to centralno a, kao da ga boli. A nisam bila ni autentična, ni iskrena, ni fantaaastična,. Bila sam samo usrana do neuračunljivosti.

Kao svaku propisnu VIP garnituru, sele nas u propisni VIP klub, iako se jedini VIP tretman koji bih sada htjela svodi na što skoriji otpust kući. Kojoj god. Samo da je bez ministara i pročelnika i njihovih muza i priležnika i Luki Nižetića (i on je bio tamo), zajedno sa svim ostalima Ovima i Onima i nijednim od mojih. Moji su ostali u našem romantično pokislom gradu, puše pljuge i rade neslušljivo-nesnošljivu kompjutersku glazbu, spavaju po tuđim sobama i jedni po drugima, izmišljaju scenarije za sitcom kojeg neće snimati, zamišljam,  po sedamsto pedeset i šesti put Laurie Anderson objašnjava im nešto pametno o ženama i novcu, pritom pomalo i plešu, negdje u pozadini Chevy Chase lipsynca Paul Simona[3], zaključuju kako Paul ima neotkriveni smisao za humor – negdje u sebi smijem se zajedno s njima, dok me Luka Nižetić bez pardona ne zaobilazi ramenom jer, pa, zašto bi? Jedino utješno je polarno plavo neonsko svijetlo koje se probija podijem, dok nepoznati ljudi na pozornici izvode i više nego poznatu mi melodiju, onu koju bih sada puštala iza zadnjih vrata, sa zadnjeg kata svoje visoke vežičke zgrade. Sergej Trifunović iznenađujuće impresivno pjeva: Remember when you were young / You shone like the sun/ Shine on you crazy diamond/ Now there’s a look in your eyes, like black holes in the sky / Shine on you crazy diamond. Naslanjaš se na mene i kimaš mi glavom u šta-je,-bi-se-mogla-naviknut-na-ovo?-maniri, nosiš mi prvi i zadnji besplatni pelinkovac kojeg sam brojala. Ne doživljavam te,  Sergej i ja smo već vjenčani i radimo prekrasnu srpsko-hrvatsku decu.

 

* * *

Dan milijunti. Pišem pismo prijateljima, naslovljeno je Princezini dnevnici:

Imam simpatiju. Zovem je madame S.; mislimo sve o svemu isto i najljepša je. Izgleda kao Julie Delpy u svijetu u kojem Julie Delpy napušta glumačku karijeru zbog preprodaje dopa, boravi u ženskom zatvoru gdje su joj polomili nos, srezali par kila mesa i preodgojili je u šarmantno-ljutitu lezbejku. Ona je moja sigurna luka ovdje, moj comrade, dijelimo impresivan popis bolnica i bolovanja i operacija i kojekakvih zdravstvenih tegoba kojima smo popunile popis svih stvari koje nismo očekivale od tijela do tridesete. Hipohondrične, nedovoljno hiperaktivne, neočekivano rano i redovno umorne, udružene na osnovi akutne nemogućnosti nalaženja smisla.. Ostalo ostaje nepodnošljivo. Budimo se u sedam nakon što smo zaspale u šest, nakon što smo pisale izvještaje za medije, nakon što smo, prisilne pristojnosti radi, boravile na najljigavijim mjestima s najljigavijim ljudima, slušale sve njihove Znaš-li-kad-sam-ja?-priče. Budimo se u sedam dakle, vodimo interdisciplinarnu školicu od devet do jedan, između jedan i tri dadiljamo goste izlagače i pričamo sto i jednom varijantom krnje-engleskog, odlazimo na pola ručka po ostale na aerodrom, razvozimo ih po hotelima jer nedobog da su svi u istom,  trčimo na sajam književnosti u šest kojeg napuštamo zbog konferencije u sedam, konferencija u sedam traje do jedanaest, u jedanaest želimo, ali ne idemo doma, nastavljamo slušati Kad-sam-ja-priče… Jedini pametan razgovor vodimo s našim vozačem. Da, imamo vozača. Jer ovdje sve mora biti brzo, brzo, brzo, brzo, i pop, pop, pop. I seksi. Pop i seksi jedine su nove dvije riječi u mom rječniku. Ali imam sreće, s kolegama makar. Ta random okupljena spasilačka služba koja se vodi kao nova organizacija ispala je šačica divnih ljudi. I nekako se (ne-s)nalazimo u svemu tome  zajedno.

Inače, trebali bi znati da i Nick Cave živi ovdje i nekidan mi je prodao majicu. Ali s obzirom da je riječ o Nick Caveu – prodao mi je i dvije. Vraćala se s radija pješke – jer mogu ja to, ne izgubit se u ovom gradu, bravo Lu – zalutala u neki dućan i našla Nick Cavea. Kopipejstanog. Taj isti dan, dok sam pokušavala piti cijeđene vitamine, paralelno pričajući na oba mobitela, na trinaest jezika koje ne znam, prišla mi je Fatima – baba gatara s pričom koja valjda vrijedi za svaku ovakoizgledajuću ženu, pa tako i za mene. Onda je, u svrhu skidanja uroka moje osmogodišnje nesretnosti u ljubavi, puhnula u neki, veličine nokta komad pretpostavljam-drva i uzela mi deset kuna.

Tako, plagirani celebrity i babe gatare.

Molim vas dođite ih vidjeti. Ili samo dođite.

Nakucala bih vam još dosta toga, al nekako ću ostaviti van etera.

Nadam se da ste dobro. I tu negdje. D-grad je čudan i posljedično govorim čudne stvari. Osjećam se četrdesetogodišnje, razvedeno i korporativno.

I ispričavam se na word-vomitu.

 

Pisala bih još ali el hefe zove, to je valjda pedeseti poziv to isto popodne, mobitel mičem pol metra od uha, on vrišti o propadanju „u velikom stilu“, o sponzorima koji ne sponzoriraju i novcima kojih nema i o nama kojima jednostavno nije stalo. Nismo ni ušle u stan već se vraćamo u dvoranu: ti moderiraš predavanja, a ja konačno kunjam pod nečijom kapom, madame S. stavlja mi slušalice na uši da čujem kako se tri prevoditeljice snalaze simultano prevoditi francusku filozofiju. Osim puno stenjanja, uzdaha, e-ova i a-ova i pokoje psovke koja se skupa sa znojem prošvercala kroz mikrofon, uspjela sam saznati samo da su Traktori važan pojam teorijske fizike koji se konačno preveo i u filozofiju. Traktori.

Kasno u noć vraćamo se u stan. Gladne smo, ali čak ni u D-gradu više ništa ne radi. Presvlačim se iza vrata WC-a koja se ne daju zatvoriti, čujem te u dnevnom kako se hihotavo izmičeš francusko-imotskoj pošasti koja vjerojatno sada plazi po sivom kauču, možda manje uspješno i po tebi… On je neumoran, netaktičan i bez svakog smisla postojanja. Sve kalendarske odrednice koje kažu da nam je ovo tek drugi tjedan ovdje – lažu. Ovdje smo oduvijek i zauvijek, otići ćemo nikako i nikad.

Zašto se hihoćeš?

Kradem Jacka i laptop i zatvaram se u sobu s knjigama, stiglo je njihovo pismo, a u pismu između ostalog stoji:

Princezini dnevnici zvuče fantastično… Takve su stvari toliko sočne na nekoj trauma-mediated-through-general-strangeness razini, i ostavit će neku nakupinu tako dobrih fleševa, da vrijede svaki penny. That said, nemoj potrošiti sve pare kod babe gatare.

 

* * *

Razmičem knjige u sobi s knjigama i brišem klupka prašine s poda na kojeg stavljam deku. Klupka prašine petljaju se po prstima dok ih pokušavam stresti: nemoguće je, posvuda su i prevelika, nabijam slušalice u uši da ne slušaju škripanje kreveta. Jack mi kaže da je zimska muha u njegovom ormaru umrla od starosti, stabla zavijaju na mjesec, njegov američki haiku, pomalo je besmislen, ali ritam mu je prekrasan. Ne bi preživjela da mi Kvisko padne na glavu s prozora pa ga pomičem, premještam na snop nečije doktorske disertacije. Što će biti s mojom i hoće li je biti ikada? Možda doktorati nisu bitni više, ovo je novi svijet sada, onaj priča i poveznica, mreža i minglanja. Ostaje mi sada samo prave priče prodati, a ovo je pravo mjesto s pravim ljudima, oni znaju prepoznati priče i prevesti ih u život, kao Geppetto Pinocchia, sa svojim magičnim drvenim štapovima i dugim debelim nosovima – da, shvatite to krivo, molim vas.

S nečije disertacije na pamet mi pada prašina.

 

* * *

Trebaju nam barem priče, Jack. Priče trebaju pričama da bi se pričalo… Ako ništa, bar da se priča o nama.

– Znaš li ti, Lu, kad sam ja…?

– Ne znam, reci mi.

I provozat ćemo se cestom do svih onih voljenih stvari koje si radila dok si još mogla raditi stvari koje voliš, dok su ti iskre ideja bubnjale u ušima i iskrile u očima i nisi imala dovoljno ruku da ih sve zgrabiš i umijesiš u tijesto taktova i tekstova, natopiš me mislima kojima ću se odvesti dalje od mjesta na kojima se nikad ništa ne dočeka. Ovdje je nebo niskih stropova, stružemo glavom po zvijezdama i kišemo pod kišom prašine… One veće mrvice kupiš mi s tjemena i stavljaš u usta, kažeš, fine nam stvari padaju na pamet. Umijesit ćemo i naše brašnaste biti i na račun situacije ispeći priče. Guraš mi prćasti nos kroz kosu i šapćeš: „Luda si, Lu“. Trgneš se naglo i koketno dovikuješ: – E, lepi, naruči mi još jednu!

Naručuje ti još jednu. Putnu. Nosi mafijaško prstenje i radi nešto u kulturi, ima barem desetljeće viška i ništa posebno, kokošju kožu po vratu i razvezanu kravatu, Adamovu jabučicu koja ide gore-dolje, dolje-gore, dok drobi besmislice, besmislice, besmislice. Cijelo tijelo mu se smije osim očiju.

Vozim mekim zavojima po bezizražaju tvoga lica, reakcija spremljenih u džepove hipsterskog second-hand kariranog sakoa u kojima fantastično lažno, nonšalantno, čuvaš sigurno stisnute šake. Ja bih mu svojima već bila zube izbila. „Ne gledaj ih u oči jer prijezir čitaju kao poziv i ne trudi se biti drska jer dokučit će da si dražesna, a svaki pristojni pokušaj izmicanja nije ništa drugo do li intrigiranje. Priručnik za preživljavanje preseravanja, stranica prva od petsto pedeset i pet.“

– I svih petsto pedeset i pet jednako za kurac.

– Sve znam, Lu, samo se smješkaj, stari su. Umorit će se, brzo.

Situacija je bila pomalo patetična, i ti nisi bila baš toliko poetična, ali imala si poantu. A bila si pet godina mlađa od mene i za petsto pedeset i pet iskustava starija.

– Pljunut ću mu pelin u facu.

– Šteta pelina, Lu.

Nikad nisam bila manje hetero i/ili seksualna. Ovdje su žene kataloške i muškarci ne mirišu dobro; jazz laže, to znam jer tijelo mi miruje, sve je izvisilo, a ništa se ne njiše osim dima u zraku, njega je previše čak i za atmosferičnost. Tako si mi to prodao, jesi li mi lagao, Jack? Pipam po tvojim pričama kao po priručniku, zapamtit ću ovo drugačije, simulirat ću sjećanja i posuditi poante, i ti i ja, ispisat ćemo drugačije stranice jednom kad dođemo kući, koja god ona bila. Ni ova cesta me nije odvela u svijet. Ako jest, onda je svijet katalog sjajne krivotvorine: presvučeni smo u nove nostalgije i strana sjećanja, prodana za pamćenje nekih tuđih doživljaja. Ali nisi reanimiran, Jack, niti bi bio animiran i da me vidiš sada, mogao bi ostati samo razočaran. Mi smo instrumenti bez instrumentalnosti, buvljak beat generacije bez vlastite biti. Nemamo ritma. On dolazi iznutra, „On je crv“ rekao si, trakavica koja tjera nemir po tijelu, petlja po prstima i prsti žele da rade i stvaraju i mijenjaju, da, da mijenjaju, ne okreći mi očima, imam pravo na svoju propisnu adolescenciju, moje stizanje starosti, nisam joj valjda stigla već. A čeka me na stanici, znam to jer vidim je. Vidim je – dakle – blizu sam, a trebala bih napraviti još barem petsto pedeset i pet krugova oko svijeta, i svaki put proći pored nje praveći se da ne vidim palac kojeg drži u zraku. Ali ja nemam goriva za još jednu priču, Jack, i da ga imam s čim platiti, nisam sigurna da želim. Naša se starost sprema na naglo. Baca na vatru bez brašnaste biti. Ispod starog sakoa, trza se neka nova spaljena generacija. Istetovirala bih tvoje ime na ruku kojom pišem, da me vodi kad ne znam (jer n)i nemam kamo, ali prekasno smo se sreli, jer ja, prerano sam stigla. Moja generacija zna samo za autoceste, a ti si se vozio magistralom, i kao što vidiš, jedino na čemu smo magistrirali su opravdanja.

Zato smo naučili pričati priče. Bar da se priča o nama.

 

* * *

Sjećaš li se kako je počelo? Blokadom fakulteta. To je bilo jedinih mjesec dana religioznosti u mom životu, bila sam sigurna da su me neke bogu-nalikujuće okolnosti vratile u vrijeme, u Cassadyev kombi za San Francisco, i da ćemo koju godinu nakon, pisati povijest. Nećemo, ali nije važno, važno je da smo vjerovale pričama. Sjećaš se naše? Ti si marširala sa svojim laptopom… Nitko živ ni tada ni od tada nije furao laptop po faksu, sa svojom strogo stegnutom kosom i dolčevitama usred proljeća, puna prigovora došla si srati po našim snovima. Kojih dan ili dva kasnije, bit ćeš najglasnije grlo plenuma, revolucionarka, to će bit dovoljno da te zavolim zauvijek. Gurale smo se kroz rešetke prozora na faksu, ti si rastjerivala rukama dim moje pljuge, ja sam se izmicala smradu tvog alkohola, ja sam lobirala za gerilu, ti si muljala po medijima, negdje na pola puta, ostavila si me samu.  Kad su svi već postali umorni i zasićeni, govorili su: „Dobro, sad smo i taj studentski film pogledali, vozi dalje!“ Ti i jesi otišla dalje, sjećaš li se? Otišla si u Italiju na sindikalne prosvjede, jebote, Liberta, već onda si bila…

– Nisam išla na nikakve sindikalne prosvjede, Lu.

– Ma kako ne?

– Ne.

– Ne?

– Ne. Stara je preko Autotransa furala penziće organizirano, znaš da mi uvijek ostavi mjesto, pa me povede.

– Neee. A prosvjedi? Rekla si mi da ideš na prosvjede. A ja sam plakala i zamišljala ratne scenarije, u svom improviziranom uredu u učionici, prepisivala zapisnike sa sastanaka… Sjećaš se tajnih sastanaka u 306? I mislila si, moja žena, na sindikalnim prosvjedima u fakin Italiji!

– Eeh, tehnički nisam lagala, Lu. Prosvjedi su bili tamo. I ja sam bila tamo.

Važeš rukama gore-dolje i sliježeš ramenima, pušeš obraze i obrazi pucaju od smijeha, kažeš mi: „Šta hoćeš? Vidi gdje sam nas dovela, sad profesionalno protestiramo za pare!“

Nije mi smiješno.

 

* * *

Ljeto se pojavilo samo na kalendaru i nigdje drugdje. Na dvanaestom katu, zadnjem katu pod pločom, u zadnjem stanu čija vrata nađu samo oni koji znaju da vrata tamo postoje – kuhalo se. Češće popodne nego po noći, češće samo dovoljno, ne više i previše. I dalje sam se bojala gladi, ali sad sam se već i sramila bacanja hrane. Jack i ja završili smo našu priču. Ima i mašnice od ceste i zavoje i sve moguće mogućnosti. Prošlo je nekoliko mjeseci od dramatične devastacije u D-gradu, iako i dalje na tjednoj bazi objašnjavam izlagačima zašto obećani honorari ne stižu, ni ne misleći na svoj (od ukupnog dogovorenog iznosa dobila sam manje nego što me život ondje koštao). Madame S. i ja se povremeno srećemo u pismima gdje se smijemo el hefeovim luđačkim očima i svim mojim javnim sramotama… Njoj je pak D-festival donio neke nove priče i poslove, kaže mi. Posjetila bih je u D-gradu, ali ne nedostaje mi baš toliko.

Ti i ja i dalje nećemo čitati iste knjige, niti gledati iste filmove: ti još uvijek mrziš Waitsa, meni nikad nije zvučao bolje. Ipak čujem i Štuliće i Balaševiće malo jasnije sada, ali ne volim ih još. Ti si ostala u D-gradu, D-grad je D-mjesto za tebe, i mi ne vozimo istom trakom više, ja uopće ni ne vozim, šećem se.  Pitaš me zašto sam otišla i nazivaš me konformistom… Tebi su moje emocije postale bljutave, meni je tvoj ego postao banalan. Radije ću se igrati s djecom koja sporo odrastaju nego raditi s onom koja brzo stare.

 

* * *

Jesen je. Na dvanaestom katu, zadnjem katu pod pločom, u zadnjem stanu čija vrata nađu samo oni koji znaju da vrata tamo postoje – tamo ne živim više. Jack i ja pišemo priče i ne pitamo se hoće li se priče pričati o nama.

Jack i ja preselili smo u prizemlje.

 

 

BILJEŠKE

 

[1] Jack Kerouac (1922. – 1969.), američki pisac, pjesnik i otac Beat pokreta.

[2] Četvrti studijski album grupe Genesis.

[3] Referenca je spot pjesme Paul Simona „Call me All“ u kojem glumi Chevy Chase.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.