Disco inferno | Romeo Mihaljević

Može li postojati voda toplija od ove kojom mi ispireš lice, riječi blistavije od svega izgovorenog u snu. Noćas su zidovi sobe bili usahla zemlja iz koje izrasta crno stablo.

Na koži osjećam dodire otpalog lišća, glas bez tijela broji otkucaje srca, mračnog mehanizma što smolom piše o vremenu prije nestanka ptica.

Opet prizivam ushit gubitka, slatki placebo rane jeseni.