Od praznine | Anđelko Mrkonjić

OČAJNA PRIČA U PROLAZU

 

Čeljust pokvarenih zubi
lašti ohole želje pločnika.
Perje i krv pregaženih golubova
moči svoju ravnodušnost u prozi.
Razbacane lokve,
nabrekle od taštih želja
trpe crvene i sive geste potpetica.

Evo,
mnoštvo izlazi iz kućnog nezadovoljstva.
Visoke,
vodoravne
i
krive
crte
smijulje se takvomu
bolu.

I zato ispirni kotlić
moli kobaltno nebo par kapi
makar obične sreće.
Čekanje možda boli?
A vrijeme se posvema lijeno češe
o derutni oker
utažujući svrbež križaljke na dlanu.
Betonski azur škrtari na milosrđu.
Kmečanje i živčani drhtaji
trepere uzduhom.

Hod i lepet prolaznika
razliju lokvu
izvan granica njenog dostojanstva.
Poneki osjete zadah pozornice
i krepku svježinu pernatog leta.
A zatim u kuću hrle.
Čeljusti, zubi i golubovi
na pladnju stoje
za neke druge
priče.