Od praznine | Anđelko Mrkonjić

PJESMA MLADOG ČOVJEKA

 

Ti ženo mlada s patnjama na
Prstu misliš da imam cvijeće na
Na križu, predragu mimozu
Reci sebi ona živi
S nama. Miris
To je naša
Sjena
Ali meni treba, treba Božjeg
Melema. Odavno se nismo mi
Marija sreli. O, kako žudim tvoje kosti
Lomit! I ti si nekad tako trebala se ljubit…
Ali nema, treba se i molit. I možda netko sažali se
Na nas. Na naše oči i naše ruke. O, da sam makar i
Pas, tad nitko ne bi požalio nas. Ja pas, ti nešto,
Mi sve!
I sada lajem na tebe. Samo kroz sebe.
Lajem na svetu korizmu.
A netko reče iznutra kroz
Pizmu: „Tiho, tiho po –
lako, mili…“

Strpih se i padoh s očima nabreklih od kujina vimena. O, kako
Ću skočit, nadojit se i biti kaljuža njena. Ljubit ću, rušit, podivljat
Ko bosutska pjena. Ali ja nje, nje već davno ne imah. I moja je pamet
Postala pusta… i zadnji njen dah ja prebrzo ispijah. U kaljuži od baršuna
Usta su moja bila mimoze puna. Ženo tuđa, skamenjena ženo vražijih
Valova pjeno – kuda me nose tvoji pramovi? U kamen – to doista išću hramovi?
Ja sastavni dio te palače!? A jadni vrapci tu spavat će. I kada neki bezutješni
Dečko u vodu, umjesto oblutka baci – ne vjerujem ti ženo! Ja još u ljubav
Vjerujem sneno. Pijte, pijte, sisari zemaljski, ločite ljubav svijeta!!!!!
A, Marija, Marija sada se moli i ljubi u krilu ono jedno dijete.