Od praznine | Anđelko Mrkonjić

PISAN ZABLUDJELOJ ŽABI

Krastava kreketuša krekeće
neonskoj svjetlosti bočnoga
ugla.
Poredani vrapci na krovu
turpijaju svoje cvrkutave snove
i ne će ništa da čuju.
Ulice su bez kraja.
Prašina vida svoje rane.
Az u žabu
gleda
pod kišobranom zvjezdanog neba.
I šapće prehlađenom nosu
o žabi preko
puta.
Kako je plitak mulj kamen oko vrata
i kako gmazovi plaze površinom uma.
Kako su leptiri mlohavi i blijedi
i kako su komarci puni insekticida.
Komu li pjevaš žabo onkraj puta?
Nikog ne zanima tvoja vježba tijela
na putu pljuvačke i cigle.
Ne otiskuj
tugu
jer nje više nema.
Mazarija iznad noćne lampe gasne.
Vrijeme je glavobolje sunca.
Neukus je smrtnosti blizak.
Promet izvan tebe
prežderan i bahat.
I zato,
žabo,
utaži svoj pjev
u sadrenoj zdjelici meandra,
pa iako mokraće ima.
Požuri, jer evo već sviće
i neki azovi se
bude.