Od praznine | Anđelko Mrkonjić

PJESMA BRONČANE NIMFE

Bakreni tonovi zrikahu na podnevnom suncu
Magline oka jalom gledaju dušu
koja zeleni u metalnom triku
i prkosi pasti u putu
i smije se i hoda i plače
i garavu radost daje
bez plaće
srebrnjaka
Veo
proziran
od silnih htijenja okoline
zablista u gladnim očima
uvijek žednih na cesti dima i noći
I prijeđe tada
prekrasna forma svijeta
smrad popločanog trga
i
legne na vijak što spaja suton i zoru
a zatim zaspe u trag bez konca
možda tek nekog povjetarca
što škripi šaptom u šumi
salenjaka