Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

BOGOJAVLJANJE

 

Kamenje se pokrenulo na Staru godinu.

Bojko je osjetio neodređeno bockanje u trbušnoj zoni, poput svraba, ali je nastavio gledati Novogodišnji program. Točno u ponoć ižđikao je iz kreveta, pojačao televizor i načeo šampanjac.

Bojkovu kuću odavno nitko nije kitio: otkako mu se udala sestra, jedva da je pravo znao gdje su se djenule sve one kuglice skupa s vilinskom kosom. Nabavka bora, uostalom, uvijek mu je teško padala tako da nije patio zbog jadne atmosfere u primaćoj sobi. Jutros se ipak natjerao da kupi šampanjac, premda je sada, točeći ga, uvidio da je kupio šampanjac za djecu, bezalkoholni.

Tek što je otpio gutljaj kad mu jaka bol dijagonalno propara trup. S obje se ruke mašio ruba stola. Na televiziji je spiker upravo najavljivao prilog o najluđoj noći kada se Bojko ozbiljno zabrinuo za svoje stanje. Zapravo se pokušao ritnuti natrag na otoman, no bol ga je ubrzo prisilila da čučne. Sada ga je kljuvalo s lijevog boka. Čuo se kako stenje, a po vršku nosa osjećao je hladnoću podnog laminata. Preturio se zatim u stranu. Bolni grčevi maglili su mu vid. Pitao se, ima li tome kraja? U jednom trenutku nogom je uspio povući šnjuru telefona koji se zatim stropoštao na pod. Uspostavio je vezu, počekao stanku između dva napada, pa okrenuo Hitnu pomoć.

Operiran je sutradan rano ujutro.

Tek tog popodneva prvoga dana nove godine Bojku se stabilizirala slika šok-sobe. Bilo je tiho i polumračno. Koji sat kasnije obišla ga je dežurna sestra, ista ona koja će mu već sutradan uručiti plastičnu kutiju s njegovim imenom u kojoj je bilo šest žučnih kamenaca. Takva je bila bolnička praksa.

U vrijeme posjeta sestra Kaća došla je sa sinom, Bojkovim sestrićem Dodom. Spomenuo im je kamence. Sestra se umorno smiješila.

– Tu su – rekao je Bojko izvlačeći kutijicu ispod jastuka, dok je Dodo pio sok koji je inače bio namijenjen njemu, Bojku. Mališan je ispio cijelu litru i pojeo najmanje kilo banana – a da Kaća uopće nije reagirala! Bojko se predomislio i sav zdvojan vratio neotvorenu kutijicu pod jastuk. Noću, kada je ožednio, osjetio je nervozu, jer je ambalaža „Voćka“ bila posve prazna.

– Skot, okot, praseći izmet… – gunđao je Bojko na sestrinog malog; zgrozio se pri pomisli da će do otpusnog pisma gutati tu odurnu bolničku vodurinu iz pipe.

Za Bojka, starog momka, kod kuće se jednostavno nije imao tko brinuti. Prvoga dana kućne njege obišla ga je patronažna sestra i provjerila konce. Zamolio ju je da mu dohvati bokal vode, a ona se začudila kako to da mu nikoga nema pri ruci? Bojko nije znao što bi rekao.

Oko dva popodne trgnuo ga je žestok udarac o niski, ulični prozor. Čuo je zatim tutanj koraka preko dvorišnog tucanika, pa još jedan mukli tresak po vratima. Srce mu je preskočilo. Unatoč boli, laktom se oprezno pridigao na jastuku. A onda je tajac potrajao nekoliko dugih trenutaka. Bojko je preneraženo gledao u vrata iza kojih se, malo kasnije, pokazalo lice sestrića Dode. Bio je svježe ošišan, na jedinicu, pa su mu klempave uši buknule na četvrtastoj glavi. Otprve je pogledom naciljao Bojka.

Primakao je hoklicu do ujina kreveta te surovo rasparao plastičnu vrećicu s lončićem iz kojega se širio miris riže na mlijeku. Bojku se momentalno otvorio apetit.

– A kruh – pitao je maloga. – Jel mama poslala kruh uji?

Dečko je, međutim, ruke stavio na jaja i ne mičući se pravio gadljive grimase. Iz nosnice mu se klatio balac.

– Uzmi, Dodo, pare iz ladice pa skokni ujki po kruh, oćeš li?

Nastavio je fiksirati ujaka svojim, sada već dosta suženim zjenicama.

Uvukao glavu u ramena, iskrivio usne.

– Kupi i sebi čokoladu – pokušao je opet Bojko, ali glad ga je natjerala da prione bez kruha.

Malac se, međutim, uzjogunio: – Ako mi daš kamence – ispalio je kao iz topa.

Bojko je osjetio ranu kako podmuklo zijeva: u tom trenutku mogao je izbrojiti sve šavove, ukupno devet – bar su mu tako rekli – ali je po zatezanju tkiva vjerovao da ih mora biti između dvanaest i petnaest. I doktori se znaju zabuniti, pomislio je dok je ispod oka pratio kako mali nećak otvara ladice, jednu za drugom, bezdušno čeprkajući po stvarima. Bojko je odgurnuo lončić s jelom i prstima poklopio kapke. Slušao je rondanje pokućstva, pa onda i bife u regalu kako udara o masivnu hrastovinu. Pokušao je nešto opsovati, ali je samo klonuo na jastuku.

Malo zatim ogledao se po sobi: maloga više nije bilo. Vrata su bila zatvorena, no odnekud je vukao propuh. Nagnuo se nad lončić i jednostavno dovršio hladnu rižu.

Tek tada posegnuo je ispod jastuka za kutijicom s kamencima. Najprije ju je prodrmusao pokraj uha – želio ih je čuti kako zvuče – a zatim otklopio poklopac svijetloplave piksle.

Odlučio se za najveći kamenac, veličine malog nokta. Zarolao ga je među prstima, odvagnuo na dlanu, pomirisao te ga najzad stavio među zube i nježno, vrlo nježno zagrizao. Nije išlo. Pozornost mu je privukao jedan špicast i nazubljen kamen. Taj vražićak, pomislio je, mora da je bio glavni huškač! Imao je aerodinamičan oblik – poput šrapnela – i Bojko ga je mogao zamisliti kako na Staru godinu u povampirenoj želatini grebe o žučnu kesicu, potičući svojim primjerom i ostale kamence na prodor kroza slabu opnu. Sjetio se njegovih uboda i u mislima je gotovo oživio onu nepodnošljivu bol o kojoj su i stariji izbjegavali pričati dugo nakon što bi se vratili s operativnog zahvata.

Naježio se.

Kao mali toliko je puta zavirio u posudu s očevim kamencima s kojom je, uostalom, i pokopan po vlastitoj želji, ali sada – tri dana nakon operacije – s nostalgijom je pomislio na oble i glatke očeve kamence u posudici obloženoj školjkama.

Rana ga je doskora prestala zatezati i napokon je osjetio zadovoljstvo što još jedan postoperativni dan klizi prema povečerju. Pomalo ga je, doduše, morila glad, jer je po prvi puta u svojih 36 punih godina morao na dijetu.

Uopće, tu riječ „dijeta“ ne bi mogao ni izgovoriti bez zadnjih misli pošto je cijeli život jeo samo ono što mu se činilo dostojnim muškarca; jeo je kadgod bi ogladnio ili kadgod bi mu onako baš svojski zamirisalo iz pušnice – da čovjeku zaigra pred očima – nikada se Bojko ne bi ustezao da si odreže komadinu, ma koliko bi mu možda sada olakšalo da je barem ijednu večer legao natašte. Po tome je bio očeva slika i prilika.

Lagano se uljuljkivao kada mu drijemež zakratko rasprši jedna misao: ako je za 36 godina jake hrane dobio samo šest kamenaca to bi onda značilo da se nesmanjenim gasom u sljedećih 36 godina može računati na, otprilike, isto toliko novih. Njegov organizam – zadovoljno je zaključio Bojko – dobro razgrađuje maščobe! Vratio je zatim poklopac na kutijicu, tutnuo ga sebi pod glavu i – upalio televizor.

Rano ujutro, pred posao, sestra mu je donijela Bambi Plazma kekse. Obavijestila ga je da se ručak za njega već krčka kod kuće. – Dijetalno – rekla je sva uspuhana.

– Ne šalji malog više ovamo – rekao joj je to slabašnim glasom, no valjda ga je prečula jer mali se Dodo opet pojavio oko podneva, s vrećicom ručka oko ručnoga zgloba. Ušao je, dakle, i pažljivo se ogledao po sobi.

– Di su? – pitao je već s vrata.

– Dodo, sine… – pokušao je Bojko, no mali mu dosta verzirano, u jednom potezu, strgnu deku s nogu. – Di si ih sakrio – šištao je kroz slinu.

Bojko se skvrčio trljajući si gole tabane, jer soba nije bila grijana. Mali je kleknuo, odnekud izvadio bateriju i osvijetlio prostor ispod kreveta. Onda se osovio na noge i polako krenuo po prostoriji odmjeravajući ujakovo pokućstvo, kao da ne zna odakle da krene.

– Govori di su kamenci ili ništa od ručka! – iznenada se okrenuo ujaku uperena kažiprsta. Bojko je tada po prvi puta otkako ga je survalo u krevet osjetio strah od ovog pikavca: povukao se na drugu polovicu otomana i zažmirio, osluškujući te sitne korake kako mu se približavaju.

Mali je samo pokupio vrećicu s ručkom i nestao. Kroz prozor se tad probi zimsko sunce i uzbibane čestice sobne prašine divljački polete na Bojka. Sestrić se ubrzo vratio u sobu i bez riječi lončić s juhom spustio tik uz otoman. Bojko je žmirio. Osjećao je pronicljiv djetetov pogled na sebi, ali nije mogao predočiti što mali točno smjera. Tek kad je čuo škljocaj kvake na vratima, odahnuo je i deku prebacio na prozebla stopala.

Malo je pričekao pa jedva primjetno, koliko je već mogao iz sjedećeg položaja u krevetu, odmaknuo rub zavjese. Želio je biti siguran da je Dodo otišao. Preko puta ulice, između borova, razabrao je šogorovu pognutu priliku. Bio je to sitan, nervozom ispijeni čovjek s kojim Bojko nikada nije uspio naći zajednički jezik. Dodo mu je žurno prišao: nekoliko trenutaka gestikulirao je ručicama prije nego mu se otac unio u lice. Dodo je zatim koraknuo unazad i pokazao na šlic svojih hlača, a ćovjek ga je očinski taknuo po klempavom uhu. Iz čučnja – preko sinovljeva ramena – osmotrio je zatim Bojkovu prizemnicu i pritom zamišljeno klimnuo pa za ručicu poveo Dodu niza stazu od sitne cigle.

– Tako, dakle – čuo je Bojko svoj glas u sobi. – Šogor je u igri – zaključio je spuštajući se oprezno nazad na postelju.

– Kako se samo odmah toga nisam sjetio – mrmljao je, dok mu se usne ne razvukoše u lukav osmijeh.

Juhu je ipak halapljivo posrkao iz lončića. Okus mu je bio nekako kiseo za amper-juhu, u par navrata čak je zastao i pogledao u žlicu, no ipak nije stao jesti sve do zadnje žlundre bjelanjka.

Prevalio se na leđa. Bio je pun neodređenih, uskovitlanih misli. Osigurači na glavnoj razvodnoj ploči postojano su zujali i kućni se ritam razvijao u smjeru konaka. I tada – posve naglo – ritnuo se preko ruba kreveta.

– Nije valjda… Ne! – graknuo je gutajući obilnu slinu, a plima mučnine podizala mu je utrobu. – Jao, jao… – ciliknu tad uranjajući licem u pernati jastuk.

Pokušao je ne misliti. Svejedno, po ustima mu se valjao okus mokraće. Taman što je turio prst u grlo, žalac boli iz rane podsjeti ga da se ne smije naprezati. U otpusnom pismo jasno je stajalo: „prvi tjedan strogo mirovanje“. Po Bojkovoj računici vađenje konaca padalo je na Bogojavljanje.

I kasnije, dok je tražio mir u igri sa žučnim kamencima, jedva čujno kruljilo mu je iz crijeva. Možda se Dodo ipak nije popišao u juhu, nagađao je istražujući jezikom nepce ne bi li pronašao neki zaostali trag mokraće. Coknuo bi koji put rezanac među kutnjacima i to je bilo uglavnom sve. Zapravo, s dolaskom večeri postajalo mu je sve više svejedno je li mu se Dodo popišao u juhu ili nije. Ogulio je dvije jabuke te ih slatko izgrizao u kombinaciji s Bambi Plazmom. Tako je uspio odagnati čežnju za suhim mesom.

– Samo da izdržim do Bogojavljanja – šaputao je sam sebi premećući kamence po dlanu. Uzbuđivala ga je pomisao da su još na Staru godinu bili u njegovoj žučnoj vrećici.

Ali sada su tu, u kutijici na kojoj je napisano njegovo ime, kao okamenjeni dokaz, kao crno na bijelom – o tome je razmišljao Bojko do dugo u zimsko poslijepodne, pošto je zaklopio kutijicu i njome lagano protresao, tek da ih čuje još jednom prije nego li upali televizor. Kada se u sobi smračilo, Bojko je gurnuo kutijicu ispod jastuka i glasom punim zadovoljstva, tiho protisnuo: – A šogor… šogor neka crkne od muke!

Bojko je vjerovao da može očekivati još napada, možda i tokom noći – možda još i gorih nego što su bili ovi prethodni. Ali kamence – zarekao se – prije će progutati nego ih se odreći!

Jednog od sljedećih dana učinilo mu se da na ulici čuje trubu kamiona za dostavu Family Frosta. Pomisao na ribu, pa makar i smrznutu, napuči mu usta slinom. Najbrže što mu je to stanje dopuštalo obuo je papuče i s novčanikom u džepu od pidžame, još nesigurna koraka, prošao prema ulaznim vratima. Čim je okrenuo ključ, kvaka mu iskliznu iz ruke, a sestrić Dodo uleti u sobu s trubom u ruci: – Ti-rata-tiraa!

Bojko je jedva držao ravnotežu: soba mu se na čas izokrenula, ali je na vrijeme otresao glavom i duboko udahnuo svježi zrak koji je nagrnuo skupa s Dodom. To ga je donekle pribralo. Shvatio je da mora brzo reagirati, jer je mali već kopao po postelji, izvrćući jorgan, plahte, dušek – moj Bože! Kada je Dodo gurnuo ruku pod jastuk, Bojko krene na sve ili ništa, ravno prema malome koje je tog trena u šaci stiskao kutijicu sa žučnim kamencima. U drugoj je držao trubu i stepao po otomanu dok su mu stopala gnječila dušek.

Bojkova primaća soba oblikom je tvorila pravokutnik, što mu je sada išlo na ruku jer ga je mali teško mogao mimoići. Raširio je ruke i polako sužavao prostor oko sestrića. Federi su već dosta živčano cviljeli. Bojko je to pripisao dotrajalosti otomana na kojemu je smrt u snu stigla njegovu staru majku, a potom i oca koji je, baš na tom otomanu, izdahnuo od drugog napada žuči. Ali bilo je to davno, dok je još Bojko bio Dodinih godina i sada mu, vrebajući maloga, sinu kako nije ni čudo što toliko droge kola naseljem kada djecu od malih nogu uče da džipaju po tuđim krevetima, u svako doba spremna da otmu dragocjenost ili se popišaju u juhu.

Pa zato nam i kamenci više nisu obli, gorko je konstatirao u sebi.

Ali Bojko sada nipošto nije htio podići glas. Ovo je želio obaviti u tišini. Toliko je već bio blizu sestrića da ga je dječji znoj sjetio mirisa grlice, no Dodo se svom snagom odrazio u stranu, prema kredencu, tako da ga je Bojko jedva uhvatio s leđa za cicani pulover. Povučen, Dodo se okrenuo u letu i traljavo svalio na bok preko taburea. Bojko ga je opkoračio, zgrabio za članak i prionuo oslobađanju posudice iz zgrčene ruke. Nije imao zašto žuriti pa je polako odvajao prstiće, jedan za drugim. Čuo je zglobove kako krckaju, ali je nastojao ostati priseban, iako ga je obuzimala mržnja. Dahtao je i koljena su mu klecala baš kao na dan napada, no Dodin cvilež oduzeo mu je volju da ga bar jedanput ćušne. Jednostavno se odmakao puštajući ga da se uspravi. Mali je šepesao, ali se nije žalio. Truba od mjedi valjala se po podu. Bojko je nabi nogom pod kredenac. Ti-raa!

Pričekao je da utihne tapkanje po dvorištu i tek onda otvorio prozorsko krilo.

Ulične lokve odražavale su zimsko sunce. U njedrima, kroz pidžamu, osjećao je dah mraza koji će tek doći. Odmaknuo je zavjese kako bi bolje osmotrio ulicu. Dodo je napredovao sporo, uz kuće, hramljući. Malo dalje, Bojko je spazio stražnji trap Zastave 128. Nije, doduše, mogao raspoznati brojeve na tablici, ali šogorovu je stodvadesetosmicu detektirao po spojlerima što su se gotovo vukli po cesti. Iz auspuha kuljao je dim. Dodu su dočekala poluotvorena vrata. Trenutak kasnije, auto je nečujno otkliznuo.

Rano se mračilo i Bojko je upalio svjetlo. Na posteljini su još uvijek bili vidljivi tragovi malih stopala. Oslonio se o kredenac i uhu primaknuo kutijicu te je blago protresao.

– Jedan, dva, tri, četiri… pet… šest – izbrojio je svih šest, na neviđeno. I odahnuo.

Još te večeri, duboko u vitrini, napipao je porculansku posudu. Bio je to pomalo zaboravljen suvenir s ugraviranim prizorom idile na poklopcu. Unutra su bili ostaci porodičnog nakita, pokoja perla i rasparena bižuterija. Ispraznio je posudu, otpuhnuo prašinu te rukavom oglancao površinu. Dok je ležao u bolnici palo mu je napamet da bi ta posuda odgovarala. Tada mu se činilo da bi mogla stajati izložena na bilo kojem vidnom mjestu – recimo u pročelju vitrine ili na televizoru – u svakom slučaju, za nju je želio središnje mjesto. Osim toga, izgledala je kao unikat u kojem bi mnogi čuvali dragocjenosti.

Oprezno je presipao kamence iz piksle. U porculanu su sasvim drukčije, ljepše i punije, zveckali.

Puls mu se bio primirio, a s njime i vrtloglavica od maloprijašnjeg napora.

Sutradan, Dodo se nije pojavio. Bojko je pazio da se ne opusti. Cijeli je dan osluškivao šumove oko kuće. Osigurao je vrata i prozore: na ulaz od tavanskog stepeništa također je stavio zasun, čak je kriomice pogledavao na dimnjak.

Nazvao je sestru i podsjetio je na svoj imendan.

– Ma jel to danas Gašpar, Bogojavljanje – uskliknula je sestra Kaća. – Totalno sam sluđena, od jutros sve načisto zaboravljam… – počela je na široko, no Bojka je zanimalo samo jedno: hoće li doći večeras?

– Naravno da ćemo ti doći, braco. U đuture – potvrdila je posjetu.

Preostalo mu je da skine par kobasica s kuke u špajzu, da zatim zategne posteljinu na krevetu te da skine požutjelu po okovratniku pidžamu. Poslijepodne je proveo u sitnim pripremama; prije svega se želio primjereno pobrinuti za posudu s kamencima.

Prvo ju je postavio na televizor, onako za probu. Ipak, nakon što ju je osmotrio iz više sobnih kutova, shvatio je da se posuda svojom bojom previše utapa u pozadinu od sedef-tapeta. Preselio ju je u vitrinu, tik uz Eiffelov tornjić i Diskobolosa, dar nogometnog podsaveza povodom oproštaja od aktivnog igranja u klubu. Isprva mu se učinilo da je našao pravo mjesto, no set štamplica s pariškoplavim šljivama što su stajale dublje u vitrini ubrzo ga je pokolebao. S obzirom da je posuda vukla na prljavožuto, plave šljive nedovoljno su kontrastirale i zato poprilično gušile porculan.

Jedno je vrijeme razmišljao.

Odluku je donio tek predvečer. Opustošio je policu na regalu: narodni sveznadar, gondolu, jednog Dänikena i spomen-čašu s očevim zubalom, sve to moglo je u ladicu. Bojko je sada želio čistu situaciju. Odmjerio je zatim odoka sredinu na polici, raširio milje te ondje namjestio posudu s kamencima. Činilo mu se da bi to bilo – to.

Uto je začuo sestrin glas na dvorištu.

– Opa – pomisli – stižu!

Bojko je shvatio što je posrijedi nakon što je ušao šogor u maskirnoj uniformi i jako zapasan u struku. Jedva da je promrsio: – ’Br več’r.

Nastojao je ostati pribran. Nipošto nije šogoru htio dati do znanja da je pod dojmom uniforme rezervnog sastava. Ponašao se ljubazno. Iznoseći vino i vodu s nekoliko je šala pokušao čak razblažiti situaciju, no kako nije naišao na odjek povukao se u zapećak, preko puta šogora i Dode. Sjedili su jedan uz drugoga. Sin je imitirao oca: noga preko noge, nakrivljena glava i povremeno coktanje jezikom. Nijedan nije pokazivao želju da Bojku čestita imendan.

U jednom trenutku Bojko se zanio prema polici s porculanom, a šogor se odmah uspravio na trosjedu. Poput sjene, isto je učinio i Dodo. Ipak, čim se Bojko vratio u početni položaj, napetost je jenjala.

Rat živaca, zaključio je Bojko ne mičući pogleda s kutijice.

Kad je sestra napokon iznijela tacnu s jelom i kad su šogor i Dodo pristupili stolu, Bojko je namirisao pogodan čas. Najbrže što mu je to stanje dopuštalo prikrao se posudi s kamencima. Uzeo ju je s obje ruke.

Sad ili nikad, rekao je sam sebi prije nego se okrenuo gostima.

Prvo što je ugledao bile su šogorove razrogačene oči: zatekao ga je u polusjedećem položaju, upravo u trenu kad je stavio prvi zalogaj u usta.

Pošto je otklopio posudu, nastupilo je pogoršanje: šogor je pljunuo kašu od kobasice u šaku, potom se, kao u stupici, ogledao oko sebe. Hitro i spremno je ustao. Pri izvlačenju prema vratima, bedrom je drmnuo o stol – boce zazveketaše – dočim je Bojkova sestra zarila prste u usahle obraze.

Dodine oči napeto su skakutale s oca na ujka.

Šogor je već bio izišao napolje, a Bojko je, stojeći na sredini sobe, i dalje držao otklopljenu posudu žučnih kamenaca. U mahu je zaboravio na ranu pod slabinama, na dijetu i opću malaksalost zbog koje bi mu svako malo krv udarala na nos. Žmarci ugode plovili su mu tijelom, a sestrin glas sporo ga je vraćao iz magličastog raspoloženja, kao da mu neki povjetarac draška znojno čelo. Tako se osjećao.

– Nisi mu to smio uraditi – ulovio je sestrin ton.

Zagrnuo je prvo što je našao na vješalici. Već na verandi Bojko je znao da je pretjerao s prikazivanjem kamenaca.

Duboko u mračnom dvorištu nazirao je sitan žar šogorove cigarete.

Kratkotrajna južina omekšala je krtičnjake po travnjaku pa su đonovi Bojkovih papuča postali teški od slijepljene zemlje. Jedan mačak tajanstveno se izmiještao preko međa. Bojko je čuo kako šogor ritmično ispuhuje dim. Stao mu je malo iza leđa.

– Kh mh… – nakašljao se u noć. Sada je želio bar zakratko izbrisati sjećanja na protekli tjedan kućne njege: ljudski je opraštati, pomislio je u času kad je šogor zgazio cigaretu u mokru zemlju. Dah mu je nekoliko puta zapeo – kao prepadnutom djetetu – a onda je Bojko primakao glavu šogoru. Po prvi puta bili su tako blizu jedan drugome.

Reče tad, posve mimo plana: – Ne griješi dušu, nego uzmi to što te zapalo. Zahvali Bogu i ne obadavaj bez veze… Eh, da barem ja imam tako silnog klinca – nastojao je zvučati kao sa starih radijskih žurnala. – Ma pravi Božji dar, u školi će biti bistar, čekaj samo da vidiš – lagao je iznad šogorove glave.

– Imaš i ženu koja te voli, ženu koja bi sve učinila za tebe… – Bojkov glas sada je uhvatio stabilan, prijateljski ton: – Razmisli koliki ginu samo da bi dobili to što ti već imaš! Zahvali Bogu, uzmi ono što te ide i ne obadavaj bez veze…

Šogorova glava zaklatila se lijevo-desno, sve više propadajući na prsa, kao da joj manjka čvrst oslonac.

Bojko ga je iznenada primio za bradu.

Reče: – Imaš ono što bih ja želio imati! Ej, ej! Ali, eto, nemam pa nemam. Nekako me neće, vidiš i sam da me neće, šogi, neće me, samo da znaš da me neće pa neće. Mislim… znaš da bih i ja htio: ženu i takvog sina, razumeš? Kuću, auto, vikendicu, zar ti ja to moram govoriti?

Bojko je prodrmusao šogorovu labavu glavu.

– Čuješ me, šogore?

Djelovao je izgubljen i rastepen, a Bojkove riječi kao da su ga promašivale.

– Istinabog, nemaš kamence – konstatirao je Bojko glasom koji je prizivao neko mutno zadovoljstvo. Na tren je pustio vrh šogorove neobrijane njuške. Odmah je, međutim, uvidio da se požurio s tim kamencima.

– Dobro sad… – pokušao se ispraviti, no šogorova glava opet skliznu s prsa.

– Nemam – ponovi za njim šogor. Opustio je ramena i ruke su mu poput tankih guma sada visjele niz bokove. Ni uniforma tu nije mogla popraviti dojam: – Dobro si reko, “nemam kamence“ – dodao je.

– Hoću reć da ih još nemaš, ali da ćeš ih imati!

– Neću – procijedi gorko šogor – Ako ih dosad nisam dobio, više ni neću!

Bojko je opet pomislio na svoju jadnu sestru. – Jebaji ga – huknu neodređeno u mrak. – Uvijek si bio pesimističan!

Šogor se sada malo pribrao. Rukom se oslonio o vlažno trešnjino stablo.

Bojku se trznu mišić na licu. Šogor pak razjapi nosnice i malo potom kihnu. Pogledi im se odjednom sretoše.

Bojko tad upita: – Je l jedeš masno?

– Jedem – odreže šogor.

– Koliko puta?

– Svaki obrok.

– Sigurno?

– Ništa ne propuštam. Pitaj Kaću!

– Jesi ikada bio na dijeti?

Šogor nije trebao razmišljati: – Ne. Nisam.

– E pa onda – Bojko se razvedrio – šta koji klinac mrčiš?

Šogor je slegnuo ramenima. Na tren se činilo kao da mu je pomalo neugodno zbog cijele scene.

– Slušaj sad – obratio mu se Bojko. – Nagodinu, još koliko na moj imendan, ima da ja tebi hodam u goste, šogi, imat ćeš ih, kad ti kažem da ćeš ih već tada imati… Sjeti se šta ti je Bojko reko pa me pljuni u obraz ako ti ih ne izvade. Računaj negdje do Bogojavljanja sljedeće godine.

– I priredi jednu finu posudu, recimo, kristal, ha? Pa barem Kaća ima toliko kristala u kući…

Šogor se škrto nasmijao.

– I to češkog kristala – doda Bojko migajući prema šogoru koji je još uvijek rezervirano vrtio glavom. A onda je – i dalje se držeći trešnje – progutao golemo klupko pljuvačke dok mu je pogled lutao po obrisima bivše industrijske zone.

– Izvini, Bojko – reče odjednom šogor.

Bojko pak odmahnu rukom.

– Izvini, kad ti kažem, ali šta je ovo došlo, ova psihoza, ko će ga znati… – šogor se nakašljao, počešao tjeme. – Svi s kojima se družim već su operirani i imaju kamenje, to sigurno znaš, mora da ti se Kaća izlajala?

Bojko sućutno spusti pogled.

– Jole Križanović, onaj Oršolić iz firme, komšija Ćubela, Pajica Grizelj pa i soboslikar Mato Japundžić, šta da ti pričam, i on ih je izvadio pred par mjeseci, devet lijepih kamenaca i dvije šolje pijeska pride. Sve iz žuči. A kad sam čuo još i za tvoj napad, pa operaciju – vjeruj mi da sam tu puko. Reko, sad još i on, Bojko! Pa jebemuoca banditskoga, šta sam ja gori od svih vas da ja jedini nemam kamence?

– Ma pusti… – pokušao je Bojko.

– Kome god da dođem u goste, a taj ih odma vadi iz posude na televizoru. Ja samo gledam i klimam glavom, jel me shvaćaš šta ti oću reći?

Sada je Bojko gledao dolje u krtičnjake.

– Normalno da sam sluđen. Mali Dodo već pita da šta je to tata s tobom? Zašto ujko ima kamence, a ti ih, tata, nemaš? Pa čika Jole Križanović, pa komšo Ćubela, svi ih lijepo drže na televizoru – govorio je šogor.

– A mali već sve vidi i razumije… I šta da mu ja kažem? Ha? – pitao je ne očekujući odgovor.

Bojko uzdahnu.

– Zar da mu kažem kako mu je tata nekakav, štatijaznam, vegeterijanac?

– Ni slučajno – omakne se Bojku.

– Ili neki mikrobiotičar?

– Ma, ne, ne i ne…

– Ili da je njegov tata možda loš domaćin? Možda da mu to kažem?

Zatekla ih je duža stanka.

– Ili da se u kući jede posno?

– Čekaj – sinu naglo Bojku. – Tvoj mali zna da si ti bio u ratu!

Na tu primjedbu šogor nervozno trznu glavom, kao da je ovako nešto i očekivao od Bojka.

– Tko se toga još sjeća! Sve to ionako samo dođe i prođe, kao da nikada nije ni bilo… – reče šogor s nekim neutješnim prizvukom promašenih godina. Prsti na rukama počeli su mu se grčiti. Unatoč svemu skupio je snage za jedan dostojanstven pogled.

– Bojko, pa ti bar znaš da na kraju ostaju samo kamenci – dok je to izgovarao šogorovo se lice najprije iskezilo dok mu je donja usna naplavila onu gornju, snažno dršćući u jednoj krivulji koja nije slutila dobro. Šoogorovo lice naglo se utegnulo. Zažmirio je. Neka udaljena svjetiljka prkosila je noći. Tek tada Bojko je shvatio koliko je šogor blizu suza.