Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

BOSONOGO ISKUŠENJE

 

Sve se, zapravo, dogodilo u snu. Vjeko je opisao svoje iskustvo kao energetski snop koji mu se upumpao u tijelo, poput tihe i sanjive infuzije.

Tog jutra imao je potrebu odjenuti nešto posebno, nešto čisto, bijelo i podatno. Očevim Braunom skinuo je rijetku bradu, a zatim je, razdjeljka zalizanog orahovim uljem, dolepršao u kuhinju i ondje, s osmijehom koji će mu odsada titrati na licu, šapnuo majci ono što je upravo doživio. Rendajući luk Jaca ga je pogledala kroz svoje progorene šiške i ostala pomalo zatečena tim savršenim razdjeljkom. Baš kada je htjela nešto reći, Vjeko je podigao obje ruke i oponašajući duboke glasove starih proroka, rekao:

– Čujmo ih kako govore našim jezicima o veličanstvenim Božjim stvarima!

Jaca je, međutim, samo rutinski upalila napu iznad štednjaka.

– Djela apostolska, 2:11 – dodao je Vjeko.

Za razliku od muža, Jaca je uvijek pokazivala simpatije za sklonosti svoga jedinog sina. Ona i Vjeko razmjenjivali su tajne između sebe. Jole je s posla dolazio u tri i deset da bi odmah poslije ručka, shrvan umorom i lošom probavom, opet kretao na teren. Ljeti, znalo se, tata grca u poslovima! Trajala je obnova i građevinari su koristili toplo vrijeme tako da Jole pojma nije imao o tome kako stvari stoje kod kuće, a ponajmanje o onome što je prethodilo toj noći koju je Vjeko opisao kao prekretnicu u svome životu.

Eh, da je barem bila zima kad operativa stoji – uzalud su poslije uzdisali Jole i Jaca. Loše vrijeme je značilo da Jole iz firme može skoknuti kući kadgod mu se prohtije. Možda bi – govorili su – udvoje lakše prepoznali promjene i na vrijeme odlučno reagirali?

Ali Bog ne bira sezone.

Jaca se klela da ništa nije bilo sumnjivo; viđala je te mladiće s kojima je Vjeko provodio dosta vremena u svojoj sobi. Bili su to fini dečki – Jaca je posebno isticala njihovu finoću – mladići Vjekinih godina, između dvadeset i dvadesetpet, počešljani na razdjeljak i u cigovanim hlačama od odijela u koje su uranjali svoje štirkane košulje s lomljivim kragnama. Djelovali su neočekivano demodirano za svoju dob, ali Jaca je u svemu tome vidjela isključivo urednost. Njihove cipele nalazila je pedantno složene u hodniku. U sobi nisu pušili, niti mrvili.

– Ma svaka bi ih majka poželjela za zeta – pravdala se kasnije Jaca pred mužem.

Zatim su satima tiho pričali. Iza zatvorenih vrata Jaca je čula monotone glasove. Činilo joj se da njezin sin samo sluša i pamti što je ni najmanje nije začudilo. Unijela bi im sok od bazge i slane grickalice na tacni s ugraviranim jelenima.

– Gosti su za mene svetinja – branila se poslije od muževih optužbi da je bila naivna.

U to vrijeme najvećih radova Jole se od ranog jutra morao hvatati u koštac s nedaćama. Na kraju krajeva, sve je zavisilo od njega, vlasnika i direktora firme. Obilazio je gradilišta i pentrao se po jako zaljuljanim skelama samo da bi nekom sezoncu u suncem oprljeno lice sasuo što ga već ide ili bi kroz buku prijetio bageristima njihovim radnim knjižicama. Činilo mu se da ga svi pomalo potkradaju, od veleprodaje do zidara. Sve sami pasji sinovi koje moraš stalno nadgledati – tako je on objašnjavao ženi svoje neprekidne izostanke.

I kada mu je za onih letećih sastanaka netko dobacio kako mu sin baš pristalo djeluje u odijelu – prava momčina, tako mu je rečeno – Jole u tome nije naslutio ni zrnce zlobe. Jednostavno se nacerio i onako prostodušno, kao što je tokom svih tih godina navikao općiti na baušteli, pustio glasnicama na volju.

– Ha? On u odijelu? Pa taj ugursuz ne zna ni kravatu zavezati!

Doista se grohotom nasmijao dok su se ostali namještenici spuštenih pogleda razilazili po poduzeću. Ali, Jole nije bio ni lud, a ni naivan poput svoje žene: pred konac radnog dana uspio je iscijediti priznanje od tajnice.

Krajnje obzirno prenijela mu je što se priča po firmi: – Da vam je sin Svjedok… – iscijedila je uplašena naglim širenjem direktorovih nosnica.

Onaj tko je stalno na terenu, onaj tko živi u prašini i pod pritiskom rokova – taj želi da mu kod kuće stvari funkcioniraju; želi red, ritam i barem malo zahvalnosti za komfor koji danomice pruža svojim najmilijima. Jole je imao velike planove sa sinom. Uostalom, trebao mu je netko od povjerenja, netko koga će uhodati u posao i zatim mu, kada kucne pravi čas, predati zlatnu koku u ruke. O tome je razmišljao dok se, smućen viješću, svojim terencem vozio prema kući. I upravo na najprometnijem dijelu grada, na jednom veoma izloženom ćošku gdje pješačka zona uvire u žilu kucavicu, čekajući zeleno na semaforu Jole je ugledao lice koje bi prepoznao među hiljadu sličnih.

Ali otpozadi su mu već trubili i blicali farovima. Napravio je čep, no naprosto nije mogao odvojiti pogled od Vjeke koji je prolaznicima nudio pregršt ilustriranih časopisa u boji. Na sinu je razaznao svoje staro špricano odijelo za koje je mislio da ga je žena davno poklonila siromašnoj tazbini. Pa onda taj razdjeljak na Vjekinoj glavi – Joletu su se najprije pokočile obje vilice, a onda je, naglo preplavljen panikom, utonuo u sjedalo.

– Je li me tko vidio? – kao da su se pitale Joletove napete, skakutave oči. – Možda neki zavidni kooperant koji će jedva dočekati da mi sruši ugled u branši?

– Samo mirno, mirno – ponavljao je u sebi dok je dubokim udisajima pokušavao vratiti samokontrolu. Iako nije bilo sunca, spustio je sjenilo na šajbi pa bez žmigavca šmugnuo u prvu sporednu ulicu. Srce mu je tuklo. Ono što mu je sada trebalo bio je neki izoliran, zabačen kafić i snažno piće, u najmanju ruku.

Jole je okasnio na ručak, no ukućani nisu htjeli započeti bez njega. Pomalo nacvrckan u širokom je luku obišao ženu i, ne vadeći ruke iz džepova, unio se sinu u lice.

Vjeko je zadržao pribranost: – Pomolimo se – rekao je sklopljenih dlanova, pomalo zguren nad tanjurom hladne juhe.

Jole je iznenađeno pogledao Jacu koja je spremno prihvatila sinov mrmor.

– Zahvalimo Mu na ovom divnom objedu – konstatirao je Vjeko trpeći snažan očev zadah. Jaca se, prateći rad sinovih ruku, ovlaš prekrižila. Bio je to trenutak u kojem se Joletova golema šapa upravila prema sinovom oštrom grkljanju, no negdje na pola puta prsti su mu se počeli naglo grčiti dok je na mladom, još uvijek rijetko brijanom Vjekinom vratnom tkivu, gusta pljuvačka oblikovala čvoriće koji su sve brže i brže – poput crpke protočnog bojlera – odnosili sa sobom ono malo boje s njegovog lica.

Neka je žlica okrnjila rub tanjura, čaše su na trenutak zazvečale, a površina juhe osjetno se namreškala.

– Jehovine su oči na pravednicima i njegove su oči upravljene na njihove usrdne molitve – provalilo je iz Vjeke čiji je pogled naposljetku prostrujao očevim tijelom.

A zatim je, okuražen, dodao: – Prva Petrova, 3:12.

Vjeko je brzo napredovao. Dobro pamćenje i radne navike stečene u školi koristile su mu u svladavanju gradiva. Za kišnih dana ostajao je u sobi okružen korisnom literaturom, no već po prvom proljepšanju žurno bi izlazio, uvijek besprijekorno očešljan na razdjeljak. U ruci, deformirana od materijala, ljuljuškala mu se crna torba. Držao se uspravno, licem otvoren prema svijetu.

Jaca je jedva stizala ispeglati sve te košulje i hlače na crtu, a opet nikako mu nije mogla odbiti molbe za čistoćom. Odbacio je traperice i tenisice: majice zbog kojih je nekada kušet-kolima potezao sve do Trsta darovao je Crvenom križu. Novi Vjekin izgled Jaci je potajno bio drag. Ipak, ponekad – dok bi mu trusila prhut sa sakoa – skrenula bi mu pažnju na modernije krojeve.

– Ni Krist nije sebi ugađao – podsjetio bi ju Vjeko.

Bio je u stanju prestojati cijeli dan na trgu, mirno i dostojanstveno, nudeći časopise i brošure manirima koje su mnogi dobronamjerni sugrađani znali cijeniti. Ubrzo se Vjeko priključio tročlanoj posadi što pohodi kuće i stanove. I u tom segmentu pokazivao je rijetko viđenu upornost, obavljajući niz razgovora s ulaznog praga, a nerijetko se nadvikujući s lavežom nahuškanih đukaca ili naturiranim automobilima iz garaže. Nisu ga pokolebali ni česti treskovi vrata ispred nosa, niti nagli muk koji bi ga zapuhnuo iz stana nakon što bi ga stanari ugledali kroz špijunku.

– Dobra vijest mora naći puta do njih – poticao bi svoje malodušne kolege.

S vremenom, osvojio je mnoge stanove, katkada bi ga i cijeli ulaz u zgradi krotko saslušao u zajedničkoj prostoriji. Pažnju je plijenio svojim bistrim pogledom punim iznenađujuće plaveti i golemom energijom koju je ulagao u razgovore. Usta bi mu često ostala suha, bez kapi sline, ali ponosno je odbijao sok, čak i za onih dana kada bi mu napukle glasnice sjekle rečenice po pola. Alkohol je odavno prezreo, a kava ga nije zanimala.

– Nemojte ljubiti ni svijet, ni ono što je u njemu – poučavao je. – Ako tko ljubi svijet, ljubav prema Ocu nije u njemu!

Kući se vraćao kasno, blijed i promukao, ali noćna lampa za njegovim je radnim stolom svijetlila još dugo, dugo u noć, dok je Jole, koji metar dalje iza pregradnog zida, bezuspješno pokušavao zaspati.

Tjedni su prolazili, vrijeme pogodno za vanjske radove polako su smjenjivale kiše. Došli su i prvi mrazovi, posla je bilo sve manje, a Joletu je ostajalo obilje vremena za razmišljanje.

– Razgovaraj s njim – poticala ga je Jaca.

I Jole bi tada odlučno banuo u sinovu sobu, no ubrzo je, suočen s onim što bi ondje zatekao, izlazio van, lupao vratima i bučno spuštao sve roletne na kući. Potom se povlačio u zimsku bašću s umjetnim suncem. Tih dana požalio bi se na čudnu neprozračenost u žilama.

– Starost – tješila bi ga Jaca.

Rano izjutra, dok je Jole progonjen nesanicom tumarao kućom, čuo bi Vjeku kako se uvlači u svoje cipele i potom tiho na prstima gazi po parketu. Nastojao je blagim stiskom sinova ramena dozvati onu nekadašnju prisnost. Na trenutak škrta bi svjetlost zimskog jutra otkrila njihove naizmjenične poglede sve dok neka brza misao ne bi uskomešala Joletovu utrobu.

– Zaboga, šaraj malo – opominjao bi ga.

Vjeko se oprezno povlačio ka izlazu: od onoga dana kada je osjetio očeve grube prste kako mu vršljaju oko grkljanja, shvatio je da će njegova ovozemaljska misija biti izložena nekontroliranim reakcijama bližnjih.

– Ako već stojiš na ulici – nastavljao je Jole glasom punim noćnog šlajma – onda barem mjenjaj pozicije, šaraj malo! Ne moraju te svaki dan gledati na istom uglu – govorio bi jedva mičući usnama. I već posve rasanjen viknuo bi kroz zrelo praskozorje za sinom: – Da se nisi usudio pozvoniti rodbini na vrata!

Tako je počinjao Vjekin dan. No radost širenja istine o Kraljevstvu ubrzo bi raspršila tjeskobu koju bi ponio iz kuće na ulicu. Čekali su ga novi izazovi i ponekad bi se jedva strpio do svanuća, svakim danom sve nadahnutiji u nastupu i predaniji zadacima koji su mu bili povjereni. Po maloj zajednici proširio se glas o Vjeki kao vrsnom objavitelju dobre vijesti. Stoga je odlučeno da se njegov rad specijalizira i usmjeri na ono što je uzelo maha po kršćanskim domaćinstvima. Tako se okomio na praznovjerje. Svoj spisak obiteljskih posjeta ubrzo je morao suziti na onih nekoliko najugroženijih, onih koji su ga najviše trebali.

– Isus je istjerivao djela demona, a to su činili i njegovi učenici – tim bi riječima započinjao svoj rad s praznovjernima. Išao je od primjera do primjera, svaki citat iz Biblije umio je ilustrirati konkretnim slučajem da bi zatim, ustremljujući se na slušatelja svojim bogatim rječnikom i opojnim pogledom, na licu mjesta izvodio tiradu o pogubnim posljedicama koketiranja sa zlim dusima.

– Probudite se – grmio je – njihov je cilj da nas odvrate od jedine nade čovječanstva!

Svakog trena mobitel mu je bio dostupan za one koji su žudili za njegovom riječi. Po pozivu zaputio bi se u najudaljeniju periferiju, u naselja bez imena ulica i kućnih brojeva gdje je svojom nabubrenom crnom torbom svraćao pozornost najokorjelije bagre. Dva puta je doživio pokušaj pljačke, no napadači bi, po otvaranju torbe, ostajali razočarani plijenom i svoj bijes iskaljivali na krhkom Vjekinom tijelu. Ali nije odustajao i nikada ne bi zatražio poštedu na dan ili dva.

– Anđeli Jehovini stoje oko onih koji se njega boje i izbavljuju ih – nastavljao bi sutradan ondje gdje je jučer stao. Osjećao je da se uskladištena energija u njemu danomice obnavlja i ključajući izlijeva dalje, na okolinu.

Uskoro su došli i prvi konkretni rezultati. Razbio je lanac vrački u staračkom domu, a jednu buduću majku uspio je razuvjeriti da ne pobaci zbog datuma poroda koji je padao na petak 13. Nije žalio pregršt svoga dragocjenog vremena kako bi demoraliziranom moleru objasnio da to što je slučajno prošao ispod ljestava nije razlog za očaj i odustajanje od posla.

Pohodio je kuće s pokojnicima i zatvarao prozore.

– Duša će naći načina da stigne do Boga – govorio je ožalošćenim familijama.

Čak ni umor što dolazi s proljećem nije ga okrznuo. Iako proziran i blijed, Vjeko je gomilao aktivnosti. Nikad se nije potužio da ga išta boli. Spavao je malo, ali lice mu je zračilo svježim tonovima. Bilo mu je najvažnije da krug onih kojima je otvorio prostor za točnu spoznaju postaje sve širi.

Tkogod bi ga od braće povjerljivo upitao za metodu, Vjekin odgovor uvijek je bio jedan te isti: – Ljubav i vjera.

Jednog jutra ostao je duže no inače prikovan za molitvu. Dan je već bio u punome jeku, no Vjeko se, klečeći na pucketavom parketu, spremao na zadatak koji mu se činio najtežim u njegovoj kratkoj, ali uspješnoj karijeri. Shvatio je da ne može više zavaravati ni sebe ni svoje bližnje. Mnoge dvojbe hučale su mu glavom.

– Jesam li licemjeran kao farizeji? – pitao se. – I Sin Čovječji na svoj je put kretao iz svoje najbliže okoline. Mogu li – šaputao je – mogu li biti valjan učitelj ako mi oni koji su moja krv ne vjeruju?

Ono od čega je bježao sada ga je napokon sustiglo.

Jaca je iz kuhinje opazila Vjeku kako promiče hodnikom. Čula je zatim kako ulazi u njihovu spavaću sobu, kako otvara ladice, ormare i glavna vrata regala. Zatekla ga je do lakata u ladici s očevim donjim vešom.

– Mama – upitao ju je – zar on nema baš niti jedan par čarapa?

Po prvi puta otkako je Vjeku prožela vjera, Jacu su podišli srsi jasnog nemira. Prišla je i dosta energično pozatvarala sve otvore na ormarima. Zatim se, poput živog zida, postavila između sina i muževog donjeg veša.

– Ne, nema ni jedne čarape – jetko mu je odgovorila.

U ovoj prilici Vjekina šutnja činila joj je samo loše.

I cijelo to prijepodne Jaca se pokušala usredotočiti na kuhanje, no Vjeko joj je nekako stalno bio za petama. Inače rutinska zaprška buknula je otvorenim plamenom. Grah kao da se nije htio raskuhati. Kušajući ga, Jaca je shvatila da je presolila, a zatim, umjesto iskuhane košćure, u smeće je zamalo bacila carsko meso.

Tada ju je naglo zanijelo: stala je i zažmirila, pridržavajući se za rub radnog elementa.

– Bit će ti lakše kad mi sve kažeš, vjeruj mi – Vjeko joj je dahtao za vratom.

– Poput Isusa i mi tražimo samo dobro u ljudima – šaputao je vrlo taktično, potiskujući joj otvrdla ramena prema dolje. Jaca se spustila na stolicu. Njezine zlaćane navlake bljesnule su tada iz kutova usana, jedna za drugom, poput vertikalne signalizacije. Nešto se u njoj prelomilo. Ramena su joj omekšala i svinula se skupa s tankom linijom usana.

– Jeste, istina je da već ide treća godina što ne nazuva čarape – počela je povišenim tonom kao da trga te riječi od unutarnjeg zavojevača. – Odrekao ih se onog ljeta kad sam ga nagovorila da skoknemo u banju. Tvoj je otac tada prvi put u tridesetpet godina uzeo godišnji odmor – rekla je to s dužnim poštovanjem.

Vjeko je objahao stolicu i približio je majci. Ruke su mu sklopljene počivale pod bradom. Slušao je zarazno, blago kimajući glavom. Već tada svladao je manire strpljivog ispovjednika.

– Tamo u banji bilo mu je slabo od sumpora, o Bože, al je to grizlo za oči – prisjetila se Jaca. – A on, znaš kakav je, samo je mislio na posao i mobitel mu je zvrndao non-stop, sve loše vijesti s gradilišta…

– U jednom trenutku rekao mi je da ide malo procunjati okolo, udahnuti kisika, tako nekako. Onda ga dugo nije bilo, a kada se vratio na bazen bio je nekako smućen i rasijan.

Jacin je iskaz sve više dobivao na tečnosti.

– Posumnjala sam, šta da se lažemo, jer nije ga bilo čitavu vječnost – rekla je kao da se pravda zbog svojih sumnji. – I tek kad sam ga malo pritisnula, priznao je da se vraća od žene koja gleda u kuglu.

– Ti ćeš bolje znati kako se to zove?

– Mmmm… proricanje sudbine – promrmljao je Vjeko i oblizao usnice.

– Baš to. Jadničak je u prvi mah pomislio da se radi o turističkoj atrakciji. Bila je to žena sa zelenim turbanom, a ispred nje, na preklopnom stoliću, svjetlucava kugla, baš kao u lunaparku. Hoću reći, ti platiš, a ona ti nešto ispriča, neku priču.

– Ali tokom seanse tata je shvatio da je stvar ozbiljna i da nema veze s turizmom i izvanpansionskom potrošnjom. Tada je već bilo kasno da odustane…

– I šta mu je prorekla? – gorljivo je upitao Vjeko.

Jacin je pogled odjednom postao šupljikav. Višegodišnja sigurnost kuhinje kao da ju je naglo napuštala: viseći elementi, radne plohe, isparavanja, mirisi i zujanje kućanskih aparata – sve ono u čemu je godinama nalazila utočište sada ju je, poput oseke, odjednom učinilo izloženom i ranjivom.

– Rekla mu je da će umrijeti u čarapama – tiho je rekla.

– Otvorilo se nebo – nadovezao se Vjeko i pogledao u strop ovlažen kondenziranom parom. – I on je to ozbiljno shvatio?

– Prepisala mu je redovne kontrole jedanput na mjesec. Oni to zovu individualan pristup.

Kao proboden Vjeko je hitro skočio na noge. Pošao je korak-dva, zatim stao, okrenuo se i prst uperio ka njoj: – Jehova ljubi pravdu i neće ostavit one koji su Mu vjerni – graknuo je.

Jaca mu je uspjela uhvatiti ruku.

– Molio me da nikom ne govorim o tome – zvučala je molećivo. – On to taji od ljudi… – rekla je vlažeći mu dlanove. Vjeko ju je odgurnuo, ipak, više blago nego grubo: rad s ljudima naučio ga je profesionalnoj odgovornosti. Vjerovao je da doze neumoljivosti oblikuju karakter istine i da Božji poredak ne trpi iznimke.

Još neko vrijeme osjećao je drhturavu ivicu brade, a onda je potpuno ovladao sobom. Po povratku u sobu bio je to opet onaj stari Vjeko, siguran i samopouzdan. Nije odgovarao na kucanja i dozive i mrak je dočekao na koljenima pokraj kreveta. Ovakvu osamu u nekoj bi drugoj prilici smatrao luksuzom. Štedio je pokrete kako bi se što više usredotočio na problem. Kroz otvoreni prozor vjetar mu je napajao pluća noćnim mirisima.

Svoja utrnula bedra pokrenuo je tek pošto je davno otkucala ponoć, mada se već puno prije odlučio za šok-terapiju. Bilo mu je jasno da to oklijevanje vuče iz prošlosti. Ali sve je još uvijek bilo tako svježe i novo, slike su još bile neizrecivo snažne. Milijuni podmuklih očiju vrebali su na svaki pogrešan korak. Po koji put osjećao je nečije ledene prste kako traže porozno mjesto na vanjskoj stjenki njegove duše. I tu noć su ga škakljali, sve do zore.

– Valja to obaviti – protisnuo je kroz dugosilazni uzdah i iz koša sa svojim čistim čarapama nasumce izvukao jedan par bijelih, sportskih, s po dvije poprečne crte što kod odraslih dosežu skočne zglobove. Soknice, tako ih je Jaca zvala. Bile su meke, pomalo ojedene centrifugom uslijed čestog pranja. Položio ih je preko lijevog dlana kao da će poći, zatim se još jednom okrenuo zidnom raspelu. Šapat mu je titrao na usnama, osjećao se dužnim nešto dometnuti, barem tih trenutak-dva dok je u neodlučnom raskoraku svodio neki brzi račun. A onda se otisnuo u spavaću sobu.

Zbog slabog očeva sna odlučio se držati minimuma. Dakle: što manji otvor na vratima, što manje vremena u sobi…

Obje je čarape prethodno do pola gurnuo u džepove, lijevu u lijevi, desnu u desni. Nije htio ništa prepustiti slučaju. U dva koraka bio je nad bračnim krevetom svojih roditelja. Znao je da Jole cijeli život drži stranu pokraj prozora. Spavao je, po običaju, na leđima i tiho hrkao. Od majke nije dolazio nikakav šum. Djelić sekunde izgubio je promatrajući im lica obasjana mjesečinom: blijeda i mirna, gotovo pomlađena lica. Očevi tabani bili su hladni. Pomislio je: – Eh, tolike zime bez čarapa!

Trebala su mu po tri poteza za svaki taban: prsti-peta-članci. Ukupno šest međusobno vezanih radnji. Jedan palac ipak je progledao kroz čarapu. Sjene visokih noćnih oblaka brzo su se premještale preko očeva lica.

Izišao je, poljubio raspelo iznad svoga kreveta i – legao.

San mu još nije uspio umiriti uskovitlane misli kada mu se u čujno polje ušuljao majčin glas. Lelujala je između štokova vrata.

– Kap – zvučala je šturo. – U snu. Nije puno patio.

Vjeko se pridigao i priviđenje je iščezlo u mutnim i kolebljivim jutarnjim mrljama što su otkrivale praznu sobu. Prvi pjetlovi isprobavali su svoje pospane grliće. Vjeko je izletio iz kreveta, ravno u spavaću. Susprežući dah, prišuljao se ocu koji je i dalje nadmoćno hrkao.

– Bogu hvala – prekrižio se nad njim i vješto strgnuo čarape s očevih stopala.

U neku ruku bio je to kraj Vjekine karijere.