Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

INTERTOTO

 

Iva Doberman trljao je nosinu o vanjsku stjenku moga sobnog prozora dok su mu obje ruke, kao na lutkarskoj predstavi, lamatale oko obrijane glavurde. Kroz prozor, na osunčanoj cesti, kombi je već cupkao u mjestu, a oko užarenog lima neki je dugonogi curetak prodavao zjake. Kroz krmelje napokon razabrah tri ključne riječi toga dana: pasoš, konzulat, vize; tim redoslijedom.

Odbacih plahtu visoko, pod luster – prve su mi pri ruci bile sportske gaće, a u trku ćapim još majicu i pasoš s vitrine: minutu kasnije već smo jurili županijskom cestom prema Vukovaru, s otvorenim gepekom, prozorima i leptirima. Bilo je blizu 40. Na asfaltu još koji stupanj više.

Iva Doberman držao je volan svog VW Transportera Za osobne potrebe. Držao ga je čvrsto kao što se drže svinje za papke uoči klanja i u zavojima je opasno kezio zube. Bio je gol do pasa.

– Kiseli, ovo je Mima – procijedi Iva spuštajući brzinu pred Bršadinom – S tvoje lijeve strane…

– Drago mi je – prihvatih njezinu vruću ručicu: – Kiseli.

– Kiseli, moj ratni drug, ho, ho, ho – cerio se Iva.

Pogledah malecku iskosa: utakni dva zelena klikera lijevo i desno od korijena nosa, napuši malo obraze, prođi dvaput jarkim ružom uzduž usnica i preko toga još nabaci crnu metlu – sve u svemu, bilo je to lice na kojem su se već nazirale osnovne crte mrzovolje, nešto poput obaveznog dijela, poput grimase koju formira podneblje. Zasada, pomislio sam, ona ih dobro skriva, ali pitanje je vremena kada će otkriti svoje karte, kada je jednostavno više neće biti briga. Skrenuo sam pogled na jednoobrazni pejzaž. Visoko iznad minskih polja jato krupnih vrana mirno je plovilo horizontom, a još malo iza, kao na obodu platna, neka je drugačija svjetlost postepeno mutila nebo. Najavili su kišu za jedan od ovih dana.

Dvije okuke prije Vukovara Iva rutinski pripali cigaretu i najzad prijeđe na stvar: – Taj levat iz stranke, o kojem sam ti pričo – nakašljao se – duguje mi uslugu, pratiš me?

– Pratim, Iva.

– E, vidiš, taj me tip zovnuo, nema ni po sata da me zovnuo! Kaže, pali Iva kombi, kaže: da ste se nacrtali u konzulatu s otvorenim pasošima. I kaže još: šanse za vize su vam fifti-fifti…

– Opa! A ko nam je veza?

– Veza je jedan Bole u konzulatu. A taj opet duguje uslugu mojoj vezi iz stranke. Pratiš me?

– Bole lupa pečate u putovnice! – lanuh.

– Bravo. Ko je rekao da tebi mozak ne radi?

Mima se mrijestila na međusicu zgurena nad raširenim Cosmopolitanom preko golih koljena. Slova su sada bila nešto mirnija, jer je Iva odlučio izbjegavati rupe. Ali, jedna me misao uzrujala: – Jel taj Bole čejen? – bio sam zabrinut.

– Pa jebomepas ako nas oni u konzulatu nemaju u kompjutoru – naglo me lovila panika.

– Fajlovi, Iva, memorija, kužiš? Na tu mogućnost – rekoh – nisi mislio.

– Otkud ja znam jel tip čejen!

Iva Doberman nije volio kad mu dim zađe u oko.

– Valjda nije – reče nakon što je pustio dimnu suzu. – Preko istog frajera išle su vize našim dečkima kad se ono išlo na tekmu Juga – Hrvatska, sjećaš se?

– 0:0!

– Eh, 0:0 – zakratko je Ivu posjetila nostalgija za rezultatom. – Ali, oću ti reć da su i ti dečki bili u fajtu pa nisu imali problema s vizama. A bilo je i invalida, neki čak i sa 100 posto…

– Onih što svako popodne razbace mali nogomet na školskom – upadne Mima. – Sigurno na njih misliš?

– Pa šta? – Iva naćuli uho – Gdje je tu problem?

Mimino se lice zažarilo. Liznula je kažiprst prije nego što će okrenuti list.

– Samo ti mrči taj Cosmo – opomenuo ju je Iva. Vidio sam bijes u njegovim očima, ali se svladao i nastavio preko Mimine glave: – Kažu mi da su tom tipu samo gurnuli otvorene pasoše i – bum, bum, ma sve skupa ni čas posla. A sve to – isceri se tada Iva – sve to za jedne Griotte i šteku crvenog Marlbora.

– Pa u čemu je onda zajeb? Jel imamo bombonjeru u gepeku?

– Mimica je pofurala Bajaderu – iz Ivina je oka zračila čista zloba.

Sad sam bio mirniji.

Prozujali smo mimo probušenog silosa i ispali na aveniju u smjeru grada. Ovdje, uz veliku mutnu rijeku, Ivu sustigoše sjećanja: – Tu smo im jebali mamaru, sjećaš se, Kiseli? – Iva se meškoljio po sicu.

– Fijuuuuuu! – Još sam u mislima vidio te izvrnute panjeve s korijenjem prema gore, nasuprot zvjezdanom nebu, kao zgrčene prste friških mrtvaca. Bilo je tu puno tenkovske krčevine. S ponekim zakotrljanim žbunom.

– A ona vjetrusina, sjećaš se kako je to gadno brijalo po licu?

Aj, jaj, jaj, Iva je imao dvije potkape i glavinjao je lijevo-desno po obali. Cijele te noći uoči proboja bezuspješno sam se pokušavao otarasiti đukela. Pratili su me u stopu i zubima grickali po listovima, no jednome sam ipak uspio kundakom razlupati lubanju. Bilo je to pred jutro. Čuo sam Ivu kako se pita zašto je teren odjednom postao tako mekan? Žalio se kako svakim korakom upada sve dublje.

– Evo – govorio je i izvlačio noge: – Evo opet!

– I opet! – Njegove su mi riječi, zbog vjetra, dolazile s malim zakašnjenjem. Ta jutarnja hladnoća naglo mi se tada uzverala kičmom, ukotvila me u mjestu, a trenutak kasnije, vitalna energija tijela kao da se suprotstavila smrti snažnim toplotnim udarom: akcija – reakcija. Iva je tek naknadno shvatio da gazi po nečijim trbusima. Ličio je na ludog raketaša, među svim tim udovima koji su ga povlačili za nogavice ravno u pakao. Gdje god bi opalio, pogađao je po jednog spavača. Te noći, Iva Doberman navukao je išijas.

Mima je sada izronila iz novinskih stupaca. Kosa joj je mirisala na subrinu, gusta i rascvjetala, prošarana žutim špangama. Neka zaostala misao, Cosmo savjet, Cosmo pouka, nešto od toga kao da joj je prosijavalo nebeskomodre leće.

– I? – Mima je s gnušanjem podigla bradu. – Jeste li ih izbunarili za ogledalca i porcije? – upitala je.

Ali, Iva i ja bili smo tada u svome filmu; mislim da je to najbolji izraz.

Pred jugoslavenskim konzulatom čekao je špalir ljudi.

Iva Doberman naglo je smotao volan u hlad bukvetine i pritom zamalo izbacio nekog čiču iz izletničkog stolca.

Sve je, međutim, kretalo naopako. Iz obližnjeg dvorišta ravno na nas išao je Rale Margarin, tegleći o boku ostakljenu prozorčinu. Oko sebe, Margarin je širio miris svježeg kita. Ugledavši nas pokraj kombija, zinuo je od naušnice do naušnice. Dugo se nismo vidjeli, od onog velikog praska.

– Susreti treće vrste – šapnuh Ivi tek toliko da otopim taj glečer u njegovom pogledu.

– Ej, barabe, uopće se niste promijenili. I dalje ste u finom društvu – reče Margarin neobično vedro. Vidjelo se da kibicira Mimina vretenasta bedra.

Između nas se ispriječio šerpaplavi fićo.

– Ma koji kurac… – dreknu Iva. – Jel ovaj teleban brije na speedu?

U kratkom intermecu jasno sam čuo mješalice za beton. Zrakom lepršahu čestice cementa. Taj dan puno je cementa bilo u Vukovaru, skoro si ga mogao mljacnuti jezikom s gornje usnice. Krošnje su bile bijele po vrhovima. Obnova je bila u punom zamahu, a mi smo djelovali kao da se raspitujemo za prečicu prema bazenu. Falili su nam još veliki Camel ručnik sa zdvojnom devom i, možda, karte za belu.

– Onda… kojim dobrom? – Margarin je uzdisao pod težinom one prozorčine.

– I ovo je valjda Hrvatska – oglasi se zlokobno Iva dok mu se pljuvačka rascvjetavala na fićinoj ratkapi. Mima ga je češkala po slabinama.

– Ganjamo vize za Beograd, idemo na tekmu – uskočih.

– Ma daj – cerio se Margarin nabacujući prozor na fićin krov – A ko igra?

– Cibalia – Obilić – odreza Iva.

– Intertoto kup – dodao sam pun optimizma.

– U-hu – dahnu tada on. – I sad kao trebate vize?

Prije rata Margarin je bio veliki jebač i Iva je sada puhao na hladno, mada je bilo jasno da pred sobom imamo švalersku olupinu. Pozorno je pratio Margarinov pogled koji kao da se kalemio na Mimine listove. Navika iz prošlog života, pomislio sam kadli mi fićo naglo potonu iz vidnog polja, a potom – kao da ga netko davi – cuknu prema naprijed. Iva je u ruci držao upravo odlomljeni retrovizor.

– Evo frke! – pomislih, ali Mima je neočekivano ispružila ruku prema Margarinu.

– Mirjam – reče – A zovu me Mima! – Drugom rukom nastavila je češkati Dobermanovo salo.

Margarinove su se oči napunile sukrvicom: – Drago mi je…

– Ma reci, čovječe… – ispalo je kao da ga Iva preklinje. Margarin je pokušao izvući ruku iz Miminog stiska; nije mu bilo baš najjasnije što se od njega traži.

– Reci? – Iva je sklopio obje ruke – Samo jednom da čujemo?

Mima ga je sažaljivo promatrala.

– Margarin – naposljetku promuca Rale i Mima mu pusti ruku.

Ivi je to bio jako dobar štos: nategnuo je gaće preko svake mjere i desnom boroletom udarao urnebesan ritam.

Njišući se u bokovima Rale Margarin zaobiđe fiću gledajući me kao da mi ima nešto važno priopćiti. Šapnu: – Unutra je eksteritorijalno, razumeš?

Iva mi je kasnije priznao da mu je cijelo vrijeme nešto tu smrdjelo.

– Ovo je Hrvatska – ponovih Ivine riječi na što Margarin odmahnu rukom.

– Mislim na konzulat – pojasni on.

– Pa…

– Unutra ne možete bez dugih hlača – reče tiho Margarin. I doda: – Ni goli do pasa…

Kad sam Ivu suočio s novim problemom, ushodao se amo-tamo. Obraze je zabrinuto puhao. Taman je udarilo podne. Predao sam mu svoju majicu.

Margarin je još uvijek bio tu: – Vidiš onog čiču – pokazao je na čiču u izletničkoj stolici pod bukvom: – Taj čiča renta svoje hlače. Jeftino – napomenuo je.

– To su karirane čehla! – Iva je to rekao gledajući me pogledom koji optužuje.

– Kako ću ja u karirane hlače?

Ali, nije bilo druge. Čiča je krepko ustao, svukao hlače i s dva prsta pružio Ivi svoju imovinu. Iva se nepovjerljivo osvrnuo uokolo – nije volio da mu se ljudi smiju iza leđa. Ipak, uvukao se u njih uz bolan izraz lica. Kada se okrenuo prem nama, Mima prsnu u smijeh.

– Ne zaboravi bajaderu – vikala je. Čak je i Margarin krepavao od smijeha što me samo dodatno naljutilo.

– Onda… – okrenuo sam se Margarinu, nastojeći prekinuti to kliberenje. – Jesi pucao? – očito, nije najbolje shvatio pitanje.

– Čuj, bolje da te ja to pitam nego Iva kad se vrati iz konzulata?

Margarin tad objesi svoje obraze boje isprane najlonske vrećice. Pojavile su mu se žile po rukama. Olupina, pomislio sam i rekao: – A ti kao ne znaš da mu se buraz vodi kao nestao? I stara mu otada nikako nije dobro…

Margarin je treptao kao stiltani fliper.

– Onda: Jesi ili nisi pucao?

– Kiseli – počeo je prilično hrapavo – Celo sam vreme bio u Švabiji, sve do lane…

– Ne seri – rekoh – Gledali smo te na VHS-u kako stručno pucaš s barikade!

Bio sam zadovoljan tim VHS-om. To uvijek pali.

Mima me gledala prilično zabezeknuto.

– Kiseli, časna reč, imam žigove u pasošu… – Margarin se mašio za stražnji džep radnog kombinezona, izvadio crveni pasoš sa zlatnim bakljama.

– Crveni?

Margarin se skupio u ramenima: – Jebem ga ja… ali gledaj iza… vidiš žigove…

Listao sam: Dortmund, Duseldorf, Offenbach, München, Würzburg. Preko toga vodeni žigovi i potpisi u veoma razmuljanoj tinti.

– Rok za promjenu pasoša odavno je prošao – rekoh vraćajući mu pasoš.

Ali, baš tada, kroz onu gomilu što je činila špalir ispred konzulata, Iva Doberman prodro je na čistinu ceste. Opet je bio u Puma gaćama, a rentane je hlače gužvao u svojoj velikoj šaci. Sekundu kasnije, za Ivom se išetao policajac.

Iva je nadirao kroz prašinu, ravno na onog već pomalo zaboravljenog čiču u hladu.

– 50 kuna – podsjeti ga čiča ne ustajući iz stolice. Ivina ćela bljesnu kao pleh u polju.

– Marš u pizdu materinu! – pokazao mu je svoju jaku čeljust i hlačama ga pokušao pogoditi u glavu. Čiča se izmaknuo.

– Ajde dobro, nek bude 35 – progunđa. – Nisu baš bile opeglane…

– Marš! – Iva se ubrzano kostriješio, no onaj mu je policajac bio sve bliže.

Iva je sada krenuo unatraške, rukom nam dajući znak da se hvatamo kombija dok nam on čuva odstupnicu.

– 25 kuna, sokole! – Čiča je ustao. On i pandur krenuli su skupa.

– Marš u pizdu materinu! – Iva se zaletio prema kombiju. Otvorio sam mu vrata i sljedećeg trenutka Iva je već davao kontakt. Čiča je skakutao oko kombija:

– Koliko daješ – glas ga je izdavao – Daj bar nešto, za sok!

– Ma marš! – zaurlao je Iva skupa s motorom VW transportera. Ubacio je u rikverc i čiča je ustuknuo. Za to vrijeme, pandur se držao rezervirano. Nešto je švrljao u Lippa mill blokić, ali to sve skupa jedva da nas se ticalo.

Uz puno škripe, izletjesmo na glavnu cestu. Osjećao sam kako se kombi opasno naginje na moju stranu.

– Od koga bježimo? – upitah kad smo uhvatili ravnotežu.

Iva je vrtio glavom.

Mima je odmah nastupila veoma odlučno: – Gdje su vize?

– Mogu mi puvati u šupak – promrsi Iva – Papci!

Mimine naočale skliznu na sam vršak nosića: – Vize, čuješ me!

Iva se pokušavao pribrati: – Vitlao sam ga do čajne kujne… tamo se sakrio!

– Za njega nema majke božje! – zavapi Mima: – Ganjao je živog čovjeka po konzulatu!

Iva se jako znojio.

– Ma jok, slušaj šta je bilo: dok sam tako čeko u čekaonici, skužim da mi se dve babe smijulje iza leđa, da crkavaju od smijeha… Skupim ti se ja u WC, jer nešto me jebalo u vezi tih hlača…

– Okrenem se na ogledalu, čisto da provjerim stražnji trap, a ono…

– A ono?

– A ono, buraz, fleka ko kuća.

– Na dupetu? – upitah.

– Nego di drugdje…

– A vize? – Mima nije odustajala – Šta je sa vizama za Begeš?

– Što bi ti dušo uradila? S takom flekom od pitajbogačega? Ko da je od sranja, ali nije bilo od sranja, nije smrdjelo… I onda, da ću momentalno skinuti čehla kad čujem korake iza sebe…

– Vize, vize – ponavljala je Mima – Imamo ili nemamo?

– Pogledam ko je – nastavio je Iva – A ono…

– A ono?

– A ono taj Bole iz konzulata… i ja taman da ću se predstaviti – kad on, molim te, bris napolje iz WC-a! Pođem za njim u kancelariju s otvorenim pasošima, a tip, taj Bole, čim me vidio, opet džada kroz druga vrata. Koliko je samo bilo tih vrata? Sve harmonika vrata, kako jedna rastvorim, druga se harmonika otvara na kontra zidu. I tako sve do čajne kujne…

– Zaključo se unutra – dodao je Iva.

– Nisi valjda išo provaljivat?

Iva me pogledao kao glupana: – Odakle mi pajser u konzulatu? Kucam kulturno po vratima… spominjem mu da se radi o tekmi…

– Jesi spomenuo vezu iz vrha stranke?

– Sve po redu, Kiseli, sve po redu.

– Jesi ga podsjetio da je dužan uslugu?

– Ništa nisam prešutio.

– Mislim… možda nisi bio dovoljno jasan…

Mima je napokon pregorjela: – Idiote – zaurla u suzama – Ti… ti baš sve moraš pokvariti!

Slijedilo je dugo, dugo kočenje. Mima i ja poletjesmo naprijed na šajbu. Dok se prednji dio kombija, kao na zglobnom autobusu, izvijao u stranu, onaj stražnji plesao je po rubu odvodnog kanala. Kada se zatim prašina malo slegla, shvatih da smo u sporednoj uličici. Iva je zašaltao u ler. Ušne su mu se resice zacrvenjele, a pogled dodatno zakrvio. Dohvatio je cigarete, puštajući kombi neka stenje u mjestu. Tek tada obratio se Mimi: – Koliko sam ti puta govorio da mi ne govoriš „idiote“ u društvu? Koliko puta? – Iva je nastojao ostati cool, ali onaj žar s ušiju ubrzano se širio po vratu i obrazima. Otpuhnuo je pregršt dima prije nego što mi se obratio službenim akcentom: – Kiseli, pusti je napolje.

Što sam mogao nego izići, pridržati joj vratašca dok se s nogama prema naprijed izvlačila iz kabine. Dodao sam Mimi njezin Cosmo i pitao ima li za taksi. Nisam mislio ništa loše.

– Nek crkne – reče ona – a i ti skupa s njime.

Nismo otišli ni sto metara dalje, Iva je nanovo zakočio i po tko zna koji put toga dana nosom poljubih šajbu. Ugasio je motor i pustio volan.

Neka ugodna tišina naselja uvirala je u kabinu; mirisale su bašće tamo iza krivotrupih plotova sa zataknutim loncima na vrhovima. Neki je ofucani mačak upravo šmugnuo u visoke gredice kupusa. Obojica zabacismo glave na tapacirane zaslone sjedala; osjećao sam propuh a rub autofiranglice nježno me golicao po vratu.

Iva je gledao u svoje ispružene ruke. Kao u fenomen.

– Znaš kad su mi se zadnji puta ovako tresle? – Nisam imao pojma.

– Nakon što sam gazio po trbusima onih rezervista…

– Baš čudno – dodao je. Shvatio sam da se smije, ali taj Ivin smijeh kao da je bio izjeden dosadnim crvljivim umorom, a onda je, poslije svega, još imao volje izvući palicu ispod sjedala. Šutke je kliznuo sa sica i izašao ne zatvarajući vrata za sobom. Gledao sam ga kako prelazi cestu i kako zatim ulazi u birtijicu kroz dvorište. JOKS, tako se zvala birtija. Pođoh za njim. Unutra nas je dočekala solo-konobarica na šanku.

Iva uzdahnu: – Gdje je doček? Zašto nema hrvatskog grba na zidu?

To je govorio i zamahivao palicom; ustajali zrak uzmicao je pred masivnim drvetom.

– Samo čas – reče konobarica – samo da pokupim stvari iza šanka.

Iva napravi začuđenu facu: – Jel nas neko najavio? Konobarica se zagonetno smješkala iznoseći ruksak iz šanka: – Izvolite, sad možete – reče nakon što je izmigoljila mimo nas. Usput je pokupila meki Benston sa šanka, sjela u separe i zapalila. Iva tada jednim jakim zamahom iz ramena razbi cjenik na zidu:

– Krenulo me – reče kao da se pravda pred sobom i Bogom.

– Gurni mi bar pivo – te moje riječi zagušio je zveket odvaljenih grlića žestokog pića. Ponijelo ga je vrlo silovito. Uskoro je već bio na šanku i lupao po kave-aparatu. Prvi puče mlinac i zrnca kave provale u lavabo. Jednim oko pratio sam flaše žestokog pića – one s gornje police – kako se ruše Ivi pod noge. Jedno stakalce prozviždalo mi je pokraj sljepoočnice pa se povukoh u zaklon separea.

– Zar te srce nimalo ne peče? – upitao sam konobaricu koja nije skidala pogled s Ive.

– Ovo je već četvrti puta u mjesec dana – odgovori ona.

– Zgrabi bar mjerač ispod pulta, poreži se na staklo, pokaži da ti je imalo stalo do gazdine imovine – uvjeravao sam je pokušavajući joj skrenuti pogled. Kad me najzad pogledala, učinila mi se puno zgodnijom nego maloprije. Rošavo lice zapravo je skrivalo plavooku ljepoticu, savršenih zuba.

– Četvrti put mi razbijaju lokal, ne slušaš me – ponovila je.

Sada se gornja polica obrušila na pod, uz puno staklenog košmara.

– Gazda će te nogirati, odbit će ti 80 posto plaće, opet ćeš biti na Birou!

Mjerkala je Ivu dok sam je pokušavao navesti na očaj.

– Osiguranje će platiti – reče ona nehajno.

Malo sam razmislio, pa izvalio: – Kidnapirat ćemo te!

– Da bar! – živnu ona. – Onaj tvoj kompanjon baš dobro izgleda. To je prvi tip koji razbija lokal sa stilom. – Smijuljila se stavljajući koketno cigaretu među zube. Požurih s upaljačem. – Hvala – reče otpuhujući mi dim u lice.

– Kako ti se zove prijatelj? – upitala je ne ispuštajući Ivu iz vida. Zabacila je pramen iza uha.

– Iva – rekoh – Iva Doberman, s jednim „n“.

Klimnula je. Oboje smo sjedili i šutke promatrali Ivu kako barata palicom po inventaru. U međuvremenu, sredio je veći dio šanka.

– Ima dobar pregled situacije – konstatira konobarica. Ja sam se sve više povlačio na svoju stranu separea. Ostao sam bez komentara. Iva je lupao po palisadi, još uvijek bez daha, a onda mu pažnju privuče halogenka na stropu. Pogodio ju je točno, jednim kratkim zamahom. Nešto je puklo. Prokuljao je dim. Iva se, kao pokošen bliskim rafalom, sruši na koljena.

– Oči – viknu – moje oči!

Konobarica kao da je samo to i čekala. U dva koraka već je bila nad njime: – Pusti ruku, čuješ me, ruku dolje – Iva ju je poslušao i ruke opustio na pod kafe bara JOKS. Čuo sam ga gdje tiho ječi: – Ništa ne vidim…

– Brzo daj gazu iz špajze – dreknu ona. Lako sam našao kutijicu prve pomoći.

– Sad donesi čašu vode! – naređivala je dalje. Jedva sam se probio do lavaboa, ali tko me je što pitao? Kako nisam našao ni jednu cijelu čašu, napunih praznu pivsku bocu. – Brže to! – vikala je na mene. Odmotala je gazu, rastresla je i nježno napučila usne u smjeru Ivine tintare.

– Dobar dečko – gotovo da mu je tepala.

Nisam to više mogao gledati. Pokupio sam se van, na kasno poslijepodnevni oganj. Kombi je stajao na istom mjestu, širom otvorenih vrata. Preko puta, s glavom među koljenima, sjedila je već pomalo zaboravljena Mima. Zovnuh je i ona lijeno pređe cestu.

– Šta je s Ivom? – upita.

Šutio sam, naravno.

– Šta je bilo, čovječe? – uhvatila me s obje ruke za ramena. Nastojao sam je smiriti. Da je barem beba, pomislio sam, pokazao bih joj prstom u mali bijeli oblačić i stvar bi bila riješena. A ovako…

– Govori, šta je bilo? – uletjela je u ono što je još bilo ostalo od JOKS-a. Na pola puta do kombija čuo sam njezina dva vezana krika. Zatim i masnu psovku.

Znao sam da će mi se brzo pridružiti na prednjem sicu. Tiho je grcala u suzama. Htio sam joj sugerirati da to ne rade Cosmo djevojke, ali nisam. Čuo sam kako ponavlja da ne može vjerovati u ono što je upravo vidjela.

– Za pet minuta – okrenula je svoje vlažne obraze prema meni – Njemu je dovoljno pet minuta da me prevari s konobaricom.

Naravno, pomislih.

– I to nasred kafića… u onom rusvaju… njemu je svejedno gdje to radi… – cvilila je vlažeći jednu te istu maramicu na kojoj su se nazirali isprani likovi Mikija i Mini kao zaljubljenog para. U tom sam času mogao, i trebalo je, da je obgrlim, da uvučem ruku u njezin dekolte i utisnem joj poljubac; da pokrenem kombi i krenem u bolji život. Ali, suzdržao sam se, iz gluposti. Može se reći da sam bio solidaran prema prijatelju.

I kada je Iva napokon ušao u kombi, ne skidajući taj samozadovoljan osmijeh s lica, i kada smo laganim tempom krenuli uličicama što su vodile na aveniju, dok se krunica na retrovizoru uspavljujuće ali uporno gibala u sparnoj kabini, misli o propuštenoj prilici nikako me nisu napuštale.

Iva je fućkao neki otrcani hit Unprofor Big Banda.

U retrovizoru se gasio dan. Iznad razgranatih krošanja nešto truloljubičasto rastezalo se horizontom, ali bilo je jasno da je još daleko od bilo kakve kiše.

Sutradan, utakmica između Obilića i Cibalija u Beogradu završila se neriješeno, 1:1, i Cibalija se plasirala u drugo kolo Intertoto kupa.

Nazvao me je Iva Doberman.

– Sretna vijest – rekao je – Mima i ja se ženimo.

– Uh – pobjeglo mi je.

Ivin ushit kao da je malo splasnuo.

– Zovem te za kuma – rekao je – Ne moraš mi odmah odgovoriti.

Završili smo razgovor. Izgubljeno sam se osvrnuo po sobi prije negoli ću izići van.

Grad, okupan ljetnim pljuskom, slavio je pobjednike.