Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

GENERACIJA NADARENIH STRUČNJAKA

 

Moteli poput Starog panja građeni su diljem tadašnje države u blizini gradova, a opet dovoljno daleko da se drži iluzija odlaska od kuće. Obično je to bila neka spomen-šuma s benzinskom pumpom u prvom planu, od koje je sporedna cesta vodila do parkirališta motela. Frontalni dio izveden je kao golema staklena površina, s time da je izvanjska neprozirnost bila dio zajamčene diskrecije. Pa tako i unutarnji intim-bar s akvarijem u kojem su nijeme ribice pridonosile općem ugođaju. Svjetla su bila narančasta. Svirali su evergrini. Konobari, puni razumijevanja, rijetko su praznili pepeljare. Ovdje je čovjek mogao sumirati protekle događaje, odvagnuti njihovu težinu te dobro razmisliti o svojim slijedećim potezima. U žargonu vremena, koje je upravo istjecalo, bili su to ljudi na životnoj prekretnici.

Osamljenog gosta izdala bi sitnica poput ofrlje svezanog čvora na kravati ili blatom uprskane nogavice hlača; rjeđe pak neobrijan obraz s purpurnim oblačićem od ispucalih kapilara. Neki su ulazili, neki pak izlazili iz srednjih godina. Po napojnicama koje su ostavljali, bilo je jasno da im novac ne predstavlja problem.

Najednom bi se prenuli, osvrnuli lijevo-desno, zatim povukli dim cigarete ili dopili kavu s dna šolje pa onda opet zauzeli onu zamišljenu pozu od maloprije. Činilo se da nešto čekaju, neko rješenje.

Šaran je svoj prvi dan izvan kuće provodio u kutu intim-bara pokušavajući se riješiti nadutosti od ručka. Iako ga je opsjedala malodušnost, opirao joj se koliko je mogao, s obzirom na ubitačno spor protok popodneva.

A onda, malo prije mraka, bijela se limuzina pokazala iza pumpe. Šaran je pratio kroz staklo kako tromo kruži po parkiralištu. Tek kada je prepoznao tablice, odlučio je reagirati. Dao je znak glavnom šankeru. Bio je to jedan od pripadnika stare garde, povjerljiva i do bezizražajnosti uglađena izgleda. Šaran mu je skrenuo pozornost na automobil u kojem su tri krupne prilike obavljale posljednje konzultacije prije izlaska. Jedna od njih bila je Šaranova žena. Konobar je odbacio krpu za čaše, odvezao pregaču i popravio svoj radni blejzer. Šaran ga je mimoišao brzim koracima prema stražnjem izlazu.

Prijala mu je šetnja šumom do bungalova. Po hladnoj struji zraka ocijenio je da rijeka mora biti jako blizu, možda već iza šiprajža. Prošao je većinu tipskih kućica. Njegova je bila u zadnjem redu. Otključao ju je i ušao u prostoriju golih zidova. Oslobodio se najprije cipela, raskomotio, pustio vodu da malo teče, a onda se momački ispljuskao. Vlažna lica zbacio je sako i odmah požalio što od kuće nije ponio trenirku jer je plahta bila hladna, a deka hrapava. Izvalio se u hlačama od odijela i upalio portabl. Popio je dvije tablete za spavanje i prije sna uspio još odgledati finale Europskog prvenstva za mažoretkinje.

Probudili su ga urlik i lom stakla. Nečiji koraci gnječili su raslinje oko kućice. U jednom mahu jasno je čuo ubrzano disanje pod prozorom pa onda nekoliko kratkih pretrčavanja zaredom. Nije se micao. Oči su mu se postepeno privikavale na mrak dok je u glavi vrtio sve one opasnosti koje sa sobom nose šuma, noć i nestabilna politička situacija. Ništa od toga nije uzeo u obzir kada je rezervirao ovaj bungalov.

U čarapama se prišuljao vratima i ondje dugo, suspregnuta daha, osluškivao prije nego što će ih lagano odškrinuti. Šuma se caklila na jakoj mjesečini.

– Hej – trznuo ga je prigušeni doziv.

Iza ukrasnog grma provirivao je čovjek s uznapredovalom ćelom.

– Jeste li ih vidjeli? – dopro je do njega šapatom.

– A šta sam ja to trebao vidjeti? – nepovjerljivo mu je uzvratio Šaran.

Tip se spetljao: – Pa… valjda smo na istoj strani…

– Laku noć – prekinuo ga je Šaran i otapkao nazad u krevet. Uzalud je pokušavao zaspati. Činilo mu se da kazaljke stoje na četiri sata. Jedva je dočekao prve ptice, a onda i udaljene zvukove šlepera s glavne ceste. Napokon je svanulo. Razmišljao je o vodi za kavu koju bi, da je kod kuće, možda već sada pristavljao. Nedostajalo mu je tih pola sata uz radio i, možda, jučerašnje novine, odlazak na WC i brijanje dok ukućani još spavaju.

Opet ga je posjetila malodušnost, možda najžešća otkako je otišao. Pažnju mu je privuklo bojažljivo kuckanje po vratima.

– Tko je? – viknuo je iz kreveta.

– Susjed! – Taj glasić podsjetio ga je na čovječuljka odjutros. I nije se prevario.

Stajao je u donjem dijelu pidžame zaogrnut sakoom i pomalo drhtao zbog neprospavane noći. Kažiprst mu je bio je ispružen u neodređenom smjeru.

– Ako biste bili ljubazni istisnuti mi malo kaladonta?

Šaran je dobrohotno kimnuo, možda i zato što se noćas onako otresao na njega.

– Kaladont, kaladont – pjevušio je prebirući po Adidasovoj torbi. Bio je siguran da ga je jučer kupio na benzinskoj.

– Aha – tu je, mamaru mu njegovu.

Šaran je galantno istisnuo debelu crtu na njegov kažiprst. Čovjek se zahvalio i uputio u bungalov preko puta. Prednji prozor njegova bungalova bio je razbijen. Dok ga je gledao kako odmiče, pomislio je kako je tužno da ljudi u tim godinama uokolo žicaju kaladont. Na ulazu čovjek se osvrnuo, a Šaran, zbunjen tim pogledom, ustuknuo u kuću.

Jedan takav prozor – zaključio je – i nije baš mali trošak!

Najveća obaveza toga dana bila mu je nazvati kadrovsku i prijaviti izostanak. Kao razlog htio je navesti hitne obiteljska poslove, što i nije bilo daleko od istine. Namjeravao je uzeti slobodne dane, tri, a možda i pet kako bi povezao cijeli tjedan i što pribraniji dočekao prvo suočenje sa ženom na sudu.

Ali, bilo je još rano jutro i zato se polako dovodio u red.

Obavio je inventuru odjeće u torbi. U ovim uvjetima svaka stvarčica činila mu se dragocjenom. Jedinu rezervnu košulju brižno je objesio o vješalicu želeći je svakako sačuvati čistom za parnicu. Hlače su bile zgužvane od spavanja i Šaran je počeo intenzivno razmišljati o pegli. Ovoga puta udarci po vratima bili su baš žestoki.

– Šarane, otvori. Ja sam, Srnec!

Srnec, Srnec… Uzalud je vrtio to prezime u glavi. Načisto se blokirao. Osim toga, brinuo ga je spomen vlastitog imena. Ovdje, u motelu, htio je biti inkognito.

Ipak, nije bilo druge, otvorio je i na trijemu prepoznao Renata Srneca.

– A, ti si – jedva da je to Šaran izgovorio, a Srnec ga je već ugurao unutra.

– Zatvaraj – opomenuo ga je i tek kada je Šaran okrenuo ključ u bravi, Srnec se malčice umirio i prihvatio pruženu ruku.

– Otkuda ti ovdje? – Šaran je bio iskreno iznenađen. – Pa zar ti i Goca već niste…

Srnec je napravio otresitu grimasu.

– Poslije toga smo imalo jedno uspjelo mirenje na sudu.

– Ah, tako… – Šaranu kao da je bivalo jasnije.

– Bilo pa prošlo – frknuo je Srnec. – Više me niko ne bi nagovorio na sudsko mirenje – požurio ga je razuvjeriti. – Tek poslije mirenja nastao je pakao – dodao je.

Šaran mu je pošao raskrčiti fotelju od svojih stvari.

– A šta je s tobom? – Srnecu se naglo popravilo raspoloženje. – Pa barem ste ti i Josipa imali solidan brak – ironično je primijetio, ali već sljedećeg trenutka pažnja mu se usmjerila na nešto drugo. Koraknuo je do prozora i odmaknuo rub zavjese.

– O čemu se radi? – pitao je Šaran.

Srnec je, međutim, koncentrirano osmatrao kroz prozor. – A ti si tek jučer stigao ovamo, je li? – upitao ga je strogo.

Šaran je oborio pogled.

– Priberi se čovječe – upozorio ga je Srnec i maknuo se od prozora. – Samo te gledam jutros kako se kočoperiš na trijemu s onim punoglavcem od preko puta.

– Šarane – povisio je zatim ton i pogledao ga u oči – zaboravi da si ovdje na ladanju! U motelu ima gostiju kojima je na vratu ženina rodbina i dragibog zna tko još sve ne! Mnogo toga je još vruće i visi u zraku, razumiješ? – Šaran je shvaćao da mu Srnec predbacuje nepromišljeno izlaganje na trijemu.

– I onda – upitao je Srnec – šta je tražio taj tip od prekoputa?

– Kaladonta.

Srnec se trgnuo, Činilo se da brzo misli. A onda se nasmijao.

– Kaladonta, ha, ha. To je da čovjek prosto ne povjeruje – rekao je.

– A u čemu je vic? – Šaran je počeo gubiti živce.

– Zaskočili su ga na spavanju, punac i njegova tri sina… – ispalio je Srnec i učinio kretnju vratom kao da se oslobađa napetosti.

– U zadnji tren umakao im je kroz prozor, ha, ha! – Srnec se ponovno uputio do prozora i kratko osmotrio teren.

– Ne zaboravi – rekao je i odmjerio Šarana od glave do pete – Ne zaboravi da su danas svi naoružani!

Šaran se složio.

– U motelu postoji knjiga gostiju – prostodušno je primijetio – u njoj smo svi zavedeni, nismo li? – upitao je Šaran nakon čega ga je Srnec dobrohotnije pogledao.

– Dragi moj, u motelu rade ljudi koji znaju svoj posao. Sve ima svoju cijenu – namignuo je i posegnuo za jabukom što se našla na vrhu Šaranove torbe.

Odlučili su skupa otići na doručak.

Prvi je kroz vrata šmugnuo Srnec i zatim, po dogovoru, tri puta huknuo ispod trijema. Šaran je izletio i brzo zaključao vrata za sobom. U polučučnju su prešli čistinu i zaputili se dublje u šumu. Išli su bez riječi. Po stanju Srnecova odijela Šaran je zaključio da već dugo izbiva iz kuće.

U motel su ušli kroz kotlovnicu.

Šaran je želio biti što diskretniji: – Znaš, odijelo ti je u lošem stanju.

Srnec je povukao revere prema dolje i rukom ovlaš otresao dlake s ramena.

– Može biti – rekao je – nisam imao vremena da iz stana pokupim išta drugo.

– Ma je li moguće da ti je bila baš tolika frka u odlasku… – Šaran je to rekao bez zle namjere, no Srnec mu se naglo unio u lice. Kotlovnica je brujala. Osjetio je njegov loš zadah.

– Pucala je na mene – rekao je suho. – Iz berette. Mogao bi je tužit, ali, jebi ga, nema svjedoka…

Šaran je protrnuo. Vjerovao je da je poznaje Srnecovu suprugu, Gocu, prosvjetnu radnicu, ako ga je pamćenje dobro služilo. Ondje, u svoje vrijeme, znali su izići u parovima. U sjećanju mu je ostala kao jednostavna ženica koja je najradije šutjela u društvu.

– Rekao sam ti da je pakao počeo tek nakon mirenja – dometnuo je Srnec i krenuo dalje.

– Ej – Šaran je zvučao potreseno – Srnec, šta nam se ovo događa?

– Bit će rata – kratko je napomenuo Srnec i gurnuo željezna vrata ispred sebe.

Kontrolna soba imala je tri nagurana stolića. Zadah je bio težak, a cijevi različitih veličina pritiskale su sa svih strana. Srnec je zijevnuo.

– U zadnje vrijeme najbolje se osjećam baš ovdje, u kotlovnici – primijetio je i doturio Šaranu stolicu. – Rijetko se penjem u intim-bar, jednostavno neću da riskiram. – To je rekao i zatim tri puta lupio o jednu od cijevi što su uvirale u plafon.

– Onda, što ćeš ti jesti? – upitao je Šarana koji se još uvijek nije aklimatizirao.

– Oćeš jaja, meko ili tvrdo?

– Može umeko – odsutno je rekao Šaran i Srnec je bubnuo u drugu cijev pet puta, barem je Šaran toliko izbrojo.

– Malo šunkarice sa strane, ha?

Šaran je slegnuo ramenima. Slušao je šuplje udarce.

– Kava ili Čaj?

– Kava… – procijedio je Šaran i Srnec je opalio još jednom, ovoga puta u najširu cijev.

Konobar iz jučerašnje smjene prilično se brzo spustio s doručkom niza strme montažne stepenice. Velikodušno ih je pozdravio, posebno Šarana kao novajliju. Kratko je prokomentirao noćašnji ogađaj.

– Nažalost, takve se stvari događaju – rekao je brišući dlanom stol. Potom se službenije obratio Šaranu.

– Ovo se vas tiče! – Lijevao mu je divku u staklenu čašu i govorio: – Sinoć sam obavio jedan kratki razgovor s vašom suprugom. Dopustite mi da primijetim, ali bila je u lošem, jako lošem, stanju i molila me da odam broj vašeg bungalova. – Pružio mu je šolju. Šaran je problijedio.

– Naravno – nastavio je konobar – rekao sam joj da vi uopće niste kod nas, osim ako ste se prijavili pod lažnim imenom. Znate – kašljucnuo je – i mi se moramo koji puta ograditi, jer je još uvijek na snazi postojeći ugostiteljski kodeks. Da li me razumijete?

– Jasno, hvala vam – rekao je Šaran. Srnec je već bio navalio na hranu.

– Nema na čemu, poverenje i diskrecija su standard ovog motela. Negoooo – otegnuo je – što se tiče njezinih roditelja, vašeg punca i punice…

Šaran kao da se još malo napeo.

– Ne izgledaju mi kao ljudi koji bi pravili probleme. Znate, ja imam nos za to – rekao je.

– Ho, ho, sretniče – punih usta dobacio mu je Srnec i nogom ga munuo ispod stola na što se Šaran hitro latio novčanika i pružio konobaru nekoliko papirnatih novčanica.

Istim putem kroz šumu, vratili su se u bungalov.

Srnec je odnekud izvadio metalnu pljosku iz koje je stravično zasmrdjelo.

– Rano mi je za rakiju! – Šaran je tužno pobirao čičke s nogavica.

Srnec je potegnuo i rukavom obrisao usta. – Vidi se da si još friško od kuće.

Nije mu se svidio taj Šaranov stav zbog čega se doskora uzvrpoljio. Šutke je hodao po sobi. Zabacio je zatim revere sakoa i obješenjački se zaljuljao s rukama u džepovima.

– Znaš u čemu je problem s našom generacijom? – upitao je.

Šaran jedva da je slegnuo ramenima.

– Problem je – kazao je – što smo malodušni kada su u pitanju promjene. Na tome se lomimo, mislim kao generacija… – Srnec ga je pritom ćušnuo o rame, kao muškarac muškarca. Htio je unijeti malo raspoloženja.

– A kada bi samo znao koliko mladih cura gine za muškarcima našeg kalibra… – uzdahnuo je i odvukao se prema kraju sobe.

– Ja ti govorim o pravim ženskama koje znaju cijeniti ono što im mi možemo priuštiti.

– Zrelost, šarm, diploma i solidna primanja – deklamirao je Srnec. – To su neka od naših najjačih oružja. Ono što trebamo je da konačno aktiviramo te vražje generacijske potencijale! – Srnec se opet mašio za pljosku u džepu sakoa i njome zamahnuo prema Šaranu.

– A takve cure postoje – značajno je napomenuo – Ali je isto tako točno da do njih baš i nije lako doći… – zagonetno je primijetio.

– Ali, božemoj! – Podigao je pljosku: – Uzdravlje!

Šaran je napokon pokazao malo života. Uspravio je glavu.

– Jel mi ti to nešto želiš reći? – upitao ga je.

Srnec, međutim, kao da se najednom unervozio.

Strugnuo je blatnom cipelom po podu. Oči su mu mušičavo švrljale po sobi. Nešto u njemu kao da se lomilo.

– Dobro, dobro, olrajt – rekao je kao da se iznutra lomi. – Neka ti bude!

– Neka ti bude, Šarane, ako baš hoćeš – ponovio je gledajući ga ispod oka.

– Ali budi spreman u pet! – Rekao mu je to najozbiljnije. – Vodim te sa sobom.

Koračajući prema vratima Srnec kao da se zanosio pogrbljen pod nekim nevidljivim teretom.

– Onda, u pet – dometnuo je i zatvorio vrata za sobom. Šaran je odmah pohitao na prozor. Promatrao ga je kako brzo prehodava preko brisanog prostora i kako se divlje osvrće oko sebe prije nego što će se dohvatiti sljedećeg reda kućica.

Otrovno se podsmjehnuo.

– Koja budala – rekao je Šaran i potrbuške se bacio na krevet.

Točno u pet Srnec mu je huknuo pod trijemom.

Koji minut kasnije gazili su rahlo šumsko zemljište. Srnec ga je neprestano požurivao.

– Pruži korak – muštrao ga je – postoje ljudi koji cijene točnost! – Širio je nervozu što je Šaran pripisao predugom izbivanju iz kuće, lošoj rakiji i slaboj motelskoj hrani.

Masnu kosu Srnec je donekle doveo u red. Šaranu se čak učinilo da je promijenio košulju i sastrugao blato sa cipela i nogavica.

– Sad puno bolje izgledaš – pohvalio ga je.

Srnec je pištao od zadihanosti.

U šipražju, na pošumljenoj obali, bio je skriven automobil. Po utabanim tragovima Šaran je zaključio kako ga Srnec ovdje često ostavlja.

Udruženim snagama zbacili su lisnate grane s haube. – Tu je auto stoposto siguran – spomenuo je Srnec, više kao usput.

– Zar bi mu Goca stvarno naudila? – Šaran se napravio lud i Srnec kao da je to osjetio pa je prešutio ovu upadicu.

Auto se teško iskobeljao iz blata. Popeli su se na cestu i krenuli prema gradu. Srnec je vozio u grču, puštajući motor da pati u niskoj brzini. Zaustavio se kod cvjećarnice i ubrzo vratio s buketom cvijeća. Položio ga je Šaranu u krilo.

– Isplati se svake uložene pare – rekao je i pokrenuo vozilo.

Dok su tutnjali centrom grada Srnecovo se raspoloženje ubrzano kvarilo.

Gunđao je: – Bijednici, šljam, nule od ljudi… – Zvjerao je oko sebe s izrazom dubokog gađenja.

– Već ih raspoznajem po hodu! Čovječe, pa pun ih je grad! – praskao je.

– Evo, evo ga na, još jedan dresirani mužjak! – bradom je pokazao na čovjeka koji je prelazio cestu. – Gledaj ga, mora da upravo trčkara svojoj ženici po packe, garantirano! – Srnec je prikočio tobože da propusti muškarca na zebri. Spustio je prozor i glavu besramno isturio napolje.

– Alo, papučaru – izderao se. Šaran je pokrio lice cvijećem.

– Ti, baš ti! – Muškarac srednjih godina smušeno se okrenuo prema automobilu.

– Priznaj da ženi praviš društvo dok kuha supicu. Ajde, ajde – dobacio mu je – pomozi joj oko sjeckanja mrkvice, budi vrijedan, dokaži se!

Srnecov promukli smijeh prigušio je motor. Dao je gas. Dok su napuštali grad pričao je o povampirenim ženama koje su potpuno nadvladale u cijeloj generaciji, o muškarcima koji su se predali i o teroru koji dobrovoljno trpe. Razmahao se, bio je u elementu.

– Znaš – rekao je u jednom trenutku – jedva čekam da počne ovaj rat…

Samozadovoljno je pustio rečenicu da odzvanja kabinom, a onda se osvrnuo prema Šaranu.

– Da više razbije ovu monotoniju – objasnio je, no Šaran je samo masirao svoje sljepoočnice. Iz nekog razloga Srnec se zatim povukao u šutnju.

Skrenuli su na uzani put. Jedno vrijeme vozili su po džombama. Smrkavalo se kada su ušli u mjesto bez table s nazivom. Srnec je smanjio brzinu i gledao u kuće s desne strane ceste. Zatim je naglo zakočio i unatrag se vratio na ćupriju.

Izišli su. Na kapiji je Srnec obrisao cipele o nogavice hlača.

Osmotrio je Šarana.

– Mogao si se bar malo upristojiti – rekao je i zatim viknuo neko ime.

Čuli su se ubrzani koraci. Nabijena žena u godinama tiho je jauknula i obgrlila Srneca ispod struka. On joj je pružio buket.

– Nisi se trebao bacati u trošak – plačljivo je rekla.

Srnec je namignuo Šaranu preko ženine punđe.

Ušli su u blagovaonicu. Na stolu su bili postavljeni dupli tanjuri i sjajni escajg. Mirisalo je na pečenje. Srnec je predstavio Šarana kao prijatelja inženjera.

– Stručnjak za elektronsku obradu podataka – napomenuo je. Žena je nijemo promatrala Šarana, a potom se ispričala na trenutak.

Po zidovima su visjeli izvezeni ručnici, a svaka polica bila je zastrta snježnobijelim stolnjacima. Srnec se zavalio na sofu u kutu prostorije i ležeći zapalio cigaretu.

– Uf – odahnuo je i otpustio gornje dugme na košulji. Šaran se pravio da ga zanimaju seljački predmeti po sobi. Dodirnuo je peglu na paru, zatim burence i stari tkalački stroj s oštrim šilom. Malo se vrtio oko rukotvorina. Dotle se domaćica već vratila s rakijom i mezom. Odvojila je dio meze na tanjur i sjela na šamlicu pokraj Srneca. Čačkalicom mu je stavljala komadiće meze u usta. Srnecove ruke obamrlo su visjele s obje strane sofe. Nadmoćno je gledao u Šarana i temeljito žvakao.

A onda je pokazao na rakiju. Žena je odložila mezu i protegnula se do ruba stola po čašu i položila mu je na usne. Srnec ju je kucnuo po leđima i ona mu je jednostavno ulila rakiju u usta.

Srnec je jauknuo: – Ljutaaaaaa! Uha-ha!

I tada je u prostoriju ušla djevojka.

Srnec je momentalno rukom otklonio tanjur, a čačkalica s nabodenom mezom nekako je ostala u zraku. Srnec je prišao djevojci njišući se u ramenima. Ona je smeteno oborila pogled. Srnec se nasmiješio. Odmaknuo joj je pramen s oka. Domaćica je brzo iščezla u kuhinji tarući ruke o pregaču.

Čuli su je kako nešto priča iz kuhinje.

– Malo glasnije – doviknuo je Srnec odmičući djevojci stolicu.

Pošto se vratila s pečenjem, gazdarica je sijevnula pogledom prema kćerki.

– Imaš ovo sada jesti – obratila joj se. Djevojka je rukama pokrila prazan tanjur.

– Ne znam šta ću s njom – potužila se domaćica Srnecu – Po cijeli dan tako izvoljeva s hranom. Samo rukama pokrije tanjur i smijulji se – bila je očajna. A onda je sjela između kćeri i Srneca: – Ali, moraš priznati, te oči… Ha? – upitala ga je.

Srnec se malo odmaknuo da bolje prouči djevojčine oči.

– Pa onda te rasne usne? – Majka je krpom obrisala svoje sjajno čelo.

– Ne čujem te nešto, Srnec? Slabo joj se diviš?

Srnec je progutao jedan veliki zalogaj.

– Upravo odajem priznanje gospođi majci na takvoj kćerki – rekao je. Šaran je pomislio kako Srnec zvuči kao polaznik neke propale kavalirske škole. Osim toga, držao se nazdravičarski. Kako je koju kost vadio iz usta, tako je dizao čašu. Bilo je to nakon što su prešli na vino i soda-vodu.

– Dijete, probaj bar mlado vino – pokušala je žena. Djevojka je napravila nevoljnu grimasu, a njezina mater bespomoćno raširila ruke.

– Drži se ko kuhana nogica – ljuto je konstatirala. – Po tome je na svog pokojnog ćaću. Tako je i on uvijek nešto mrčio i nikad nisi znao što točno misli. – Zatim ju je povukla za ruku: – Daj se malo raskravi. – Djevojka joj se otela i s obje ruke poduprla bradu.

Jelo se polako privodilo kraju. Vino je najprije stizalo u plastičnim litrenkama, a kada je ponestalo, zaredale su buteljke, jedna, druga, pa i treća. Otkucalo je deset kada se djevojka ispričala i povukla u svoju sobu.

Srnec se obratio Šaranu: – Ovo se zove dobar odgoj – zvučao je pijano. Otpio je još malo, ali grudi su mu se odigle i vratio je gutljaj nazad u čašu. Usput se malo zapljuvao. Potom je prilegao na sofu. Nešto je mumljao o životu na selu, ranču, životinjama i prehranjivanju od vlastitog rada. Nije zvučao uvjerljivo.

Domaćica se pojavila s lubenicom rezanom na kriške.

Sjela je na rub sofe i nožem počela čistiti lubenicu od sjemenki. Tako očišćene kriške stavljala mu je u usta. Srnec je žmirio i jeo dok mu se sok cijedio niz bradu. U nekoliko navrata pokušao je započeti s pjesmom, ali melodija bi mu naglo isparila.

Bilo je kasno i Šaran je inzistirao da se krene. Srnec je protegnuo ruke prema ženi koja ga je snažno povukla i osovila na noge. On je podrignuo u nesretan čas, ravno ženi u lice. Jedan kapak nikako mu se nije htio otvoriti. Šaran ga je čvrsto prihvatio za nadlakticu i usmjerio prema izlazu.

Na pragu Srnec je dugo tražio riječi zahvale. Mjesec se toliko napuhao da se činilo kako neće izdržati do svanuća. Šaran se bojao da Srnec ne primijeti mjesec. Nekako je mislio da bi u tom slučaju nastali veći problemi.

Ipak, na putu do automobila Srnec je gledao ispred sebe. Napipao je auto i bravicu. Uz njega je bila žena i palila šibice, jednu za drugom, ne bi li lakše utaknuo ključ.

– Gospođo… – Srnec se iskreveljio – puno mi pozdravite… ma šta pozdravite, poljubite je… – Šaran ga je opominjuće lupkao po bedru. – Pusti me neka dovršim! – ritnuo se Srnec.

– Poljubite mi… – pokušao je dovršiti rečenicu i onda, kao da naglo odustaje, zalupio vratima, upalio auto i kratko zatrubio u znak pozdrava.

Vozio je polako, nosom na šajbi.

– Jebi ga – oglasio se Srnec promuklo – nisam se mogao sjetiti kako se mala zove.

– Koji sam ja krelac, zaboravio sam kako se mala zove.

– Bit će sve u redu, samo prati cestu – umirivao ga je Šaran.

– Kurac moj će bit u redu! To mi je minus!

Onda se okrenuo Šaranu: – Misliš da me žena provalila da maloj ne znam ime?

– Pa dobro kome se ti uvaljuješ? – upitao ga je Šaran. – Mami ili kćerki?

Šaran je osjetio kako u Srnecu raste netrpeljivost prema njemu. Strijeljao ga je pogledom mada Šaran nije mogao dokučiti zašto. No unatoč magli i stanju u kojem je bio, Srnec je spretno zaobilazio kratere na kolskom putu.

– Izvini – rekao je Šaran.

Srnec je ukočeno gledao ispred sebe.

Spomen-šuma ukazala se kao za nijansku tamnija mrlja na crnom obzoru. Sada im je šipražje grebalo bočna stakla. Šaran bi povremeno provjerio Srneca. Još uvijek je uvrijeđeno šutio. Pokatkad bi prestao disati i Šaranu se činilo da dijeli napore prednje vuče u borbi s blatnim rukavcima. Vidljivost se smanjivala kako su prodirali dublje u šumu. Površinska magla pretvarala je svjetlo farova u kovitlac pare. Jedna ruka odjednom se pojavila na vjetrobranskom staklu. Udarac je bio tup. Srnec je postupio početnički i zakočio, zbog čega je auto izgubio putanju. Otklizali su se u nešto meko i ondje se motor ugušio.

Šaran je odmah rekao da se ne isplati bježati, ali Srnec se sjetio čekića koji je trebao biti ispod sica. Sagnuo se.

– Dvojica smo – primijetio je kuražno. Glasovi oko njih bili su duboki. Izvana ih je tukla vojna baterijska lampa u oči.

Srnec je upro nogama u pod. Nije htio van. Šaran ga je sažaljivo gledao kako se opire nečijim jakim rukama. Što se njega tiče, nije ga trebalo izvlačiti. Izišao je sam. Bio je stjeran uz auto gdje su ga grubo pretresli. Isprva nikome nije vidio lica, ali je osjetio metalne cijevi kako mu se utiskuju u debelo meso. Čuo je samo Srneca kako govori da se radi o greški. Ljudi su šutke baterijom provjeravali lica. U međuvremenu polako im se približavao traktor bez kabine.

Šofer nije silazio. Samo je ugasio mašinu.

Iznad šume javio se mjesec, samo još malo izobličeniji nego prije. Obojicu su gurnuli prema traktoristu koji je upravo izronio iz gunja. Promatrao ih je s visine. Netko je Srnecu podigao glavu.

– Tata, nije ni jedan od ovih – rekli su glasovi.

– Kažem vam da je greška – uporno je tulio Srnec.

Čovjek na traktoru nije se dao smesti. Mjesečina mu je davala hajdučki izgled. Podbočio se laktovima o volan i zapalio cigaretu. Ostali su strpljivo stajali i čekali.

Otpustio je puno dima: – Cijeli život sam teško radio da bih othranio ovo djece što imam – zamišljeno je primijetio, prožvakao i pljunuo. Nastavio je starački osornije.

– Odgojio sam ih s ove dve ruke kao čestite ljude, svakome osigurao kruh i dodatnu zaradu, a jedinoj kćerki pristojan miraz. Mislim da se ni jedna cura iz grada ne bi postidila miraza što ga je moja kći odnijela tom fićfiriću. – Otresao je žar s cigarete. – Ajde, Đule, reci ovoj gospodi iz grada, koliko je Dolores ponijela sa sobom? – upitao je.

– Bijelu tehniku i dukate – uzvratio je jedan od ljudi u mraku.

– Koliko, pitam te, u protuvrijednosti?

– Najmanje dvadeset somova, tata.

Čovjek se grlato nasmijao: – Dobro govoriš, Đule. Najmanje toliko!

– I kako mi je vratio taj gradski fićfirić? – njegov glas prolomio se šumom i neka se divljač prepala u obližnjem gustišu. Jedan od mladića repetirao je pušku. U tišini koja je uslijedila Šaran je razabrao Srneca kako tiho cvili.

Ali, traktorista kao da je naglo shvatio da ovdje gubi previše dragocjenog vremena. Upalio je motor. Još im se jednom obratio preko ramena:

– Nitko ne može uteći gorskom harambaši! – Motao je volan zapanjujućom snagom koja se krila ispod gunja.

– Nitko – orilo se.

Dvojica su skočila na pedale s obje strane traktora. Onaj treći sjeo je na priključak. Traktor je prešao melioracijski kanal i kršeći granje prodro u šumu.

Srnec je odmah pohitao do auta.

– Ipak je nasjeo prednjim trapom – ustvrdio je i bijesno lupio nogom o kotač. Razvezao je kravatu i nemarno je stavio u džep. Magla s rijeke gadno je ohladila noć. Šaran je zadigao kragnu sakoa. Zima mu se penjala nekako odozdo, kroz nogavice. Obgrlio se rukama. Noge su mu se nekontrolirano tresle. Osjećao je koliko je blizu sloma. Morali su krenuti pješice. U gluho doba došli su među prve bungalove. Vladala je tišina. Svi prozori bijahu u mraku.

– Ovdje ćemo se rastati – javio se Srnec. Šaran se ukipio. Nije mogao vjerovati.

– Tek tako? Poslije svega?

Srnec se nije osvrtao. Produžio je, štoviše, potrčao i iščeznuo u tami.

– Pizdo… – otelo se Šaranu.

Bilo mu je nevjeroajtno teško da se uopće pokrene s ovoga mjesta.

Viđao je u filmovima baš ovakve scene u kojima čovjek na kraju ostane sam, obično u podnožju nekog mosta ili na širokoj noćnoj aveniji. Problem je što je to ujedno i kraj filma i dalje se ništa ne zna o junaku; ostaje samo neka mutna ideja da je sačuvao čist obraz. Kamo se ide dalje poslije odjavne špice, pitao se Šaran. Možda se stvarno ide do rijeke gdje se zatim sjedi i čeka zora? Besane noći ponekad razbistre situaciju – ta misao vukla je na neku davnu odbačenu narodnu mudrost. Mnogi su je vjerojatno probali u prošlosti, ali ništa se nije desilo. Osim toga, u njegovoj generaciji probdjevena noć smatrala se gubitkom koji kasnije treba dugo nadoknađivati.

Premda Šaran, kad je bolje razmislio, sada nije imao što nadoknađivati.

Vukao se prema bungalovu.

Mislio je kako će mu od sada dani biti takvi. Vjerojatno će mu trebati manje sna nego prije. Hranit će se neredovito, kad što uhvati. Prvo će izgubiti trbuščić, a onda i masno tkivo na guzici. Najzad će, pomislio je, imati ravnu guzicu. Znao je da neke žene cijene muškarce s malom guzicom. Zatim će se otvoriti mogućnost za odbacivanje odijela i povratak u traperice – taj smjer razmišljanja mu se itekako svidio.

Popeo se na trijem. Svojoj budućoj garderobi tada je dodao još i dobubrežnu jaknu u kojoj do izražaja dolazi linija u totalu. Pomislio je kako više neće biti nikoga u blizini da mu drži prodike zbog izgleda. Najzad, i crte lica bi se s vremenom trebale zaoštriti, a kad osjeti pogodan trenutak zalizat će kosu i sve će više ličiti na Joea Strummera. Na onog zrelog Strummera, jasno, sa zaliscima do pola glave.

Otključao je vrata bungalova.

Gorio je od želje da se vidi za pet, deset godina. Tada će, razmišljao je, vjerojatno superiorno gledati na ovu noć u kojoj se borio sa samoćom, u tuđem krevetu, zgužvanih hlača i s muljem koji bućka među prozeblim prstima u cipelama.

Za pet, deset godina…

Tiho, poput miša se uvukao u krevet, i glavu položio na sklopljene dlanove.

Odlučio je da svakako treba ostati u dobrim odnosima sa ženom. To je, uostalom, trend: postbračno prijateljstvo – u razvijenom svijetu tako zovu situaciju kada s bivšom ženom normalno piješ kavu u kafiću, bez nervoze. U zadnje vrijeme često bi se zapitao u čemu je tajna dobrog i očuvanog tena među stanovnicima na Zapadu i sada, u bungalovu, kao da mu se odjednom samo kazalo: dogovor među partnerima isključuje stres i kožu čini glatkom!

A te godine Europa se činila lako dostižnom.

Uostalom, narod je odlučio, pomislio je Šaran. Sve je češće viđao registarske pločice s plavom naljepnicom Europske Zajednice. Ni sam nije znao zašto, ali nešto mu je govorilo kako negdje besplatno dijele te plave naljepnice. Možda na benzinskoj? Svakako će pitati, zarekao se, i to već sutra kad bude kupovao žilete.

A onda je čuo pucanj i zatim njegovu jeku u kršnim stablima. Kada se oslonio na lakat, mogao je razabrati struganje po vratima. Sluh mu se već sasvim oslobodio za zvukove izvana.

Oprezno je ustao.

Netko mu je bio na ulazu.

Bilo je: ili otvoriti ili se vratiti u krevet! Ali znao da je više ne može ignorirati događaje. Da ih je ignorirao, pomislio je, nikada ne bi otišao od kuće! U Šaranu kao da se tada nešto prelomilo – otvorio je vrata. Kasnije je shvatio da je to bio ključan događaj u njegovom životu: čovjek iz bungalova preko puta mrtav mu se skljokao na bose noge.

Iza, na čistini, traktor je radio puni okret. Tamne prilike zasjenjenih lica ljuljuškale su se na njegovim moćnim, otvorenim bokovima. Mirisalo je na iskorištenu sačmu. Čule su se prve ptice. Svitalo je ružičasto. Bilo je tako teško prestati se nadati.