Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

IZ SVE SVOJE SNAGE

 

Uoči glavnog uspona Bingula je oprezno, da ne izaziva gume, skrenuo na autobusno ugibalište. Ostavio je motor u leru pa zatim, kao da se ispričava, taknuo Ivkicu po šavu njezinih hlača: tek tada izašao je iz auta. Lancima za snijeg rutinski je zaodjenuo, prednje, pogonske kotače, a prije nego što će se vratiti u toplu kabinu pogledao je prema uzvišenju: kroz prosjeku od snijegom otežanih jela svjetlucali su goli vrhunci.

Svejedno, prvi susjedi Sabljići nisu mu izlazili iz glave.

Sve ga je više žderalo to što im nije rekao da ga ta tri dana neće biti kući.

U jednoj vrlo bljuzgavoj okuci prođoše ga trnci pri pomisli da već sada obilaze oko njegove kuće i kuckaju po spuštenim roletama pitajući se gdje je, pobogu, mogao nestati?

Malo zatim, na ravnom, opet je posegnuo za Ivkičinim bedrom. Cijelim putem izmijenili su tako malo riječi da je zbog toga osjećao grižnju savjesti.

Pošto su stigli u planinarski dom, Ivkica je natuknula nešto o šetnji i čistome zraku. Bingula je neodređeno klimnuo, baš kao što mu se neodređenom učinila njena želja. Smjestili su se u potkrovlju. Kroz kosi krovni prozor Ivkica se divila klisuri propetoj iznad depadanse. Da je kao na razglednici – to je izjavila dok je navlačila vunene čarape preko hulahopki.

Bingula se složio, ali rasijano; i dalje je bio pod dojmom Sabljića, prvih susjeda. Možda bi najbolje bilo da ih odmah nazove, da im kaže gdje je i da se ne brinu. Uostalom, ne mora im ni reći da je s Ivkicom! A ako se na telefon javi Sabljić, prvo što će ga pitati bit će: – Jel gospojica s tobom? Binguli slabo ide to muljanje; znaju oni da nema te sile koja bi ga natjerala da upali auto i ode dalje od dragstora „0-24“ na gradskoj obilaznici. A opet, prizna li Sabljiću za Ivkicu, ovaj će ga poslije mjesecima podjebavati – u to je Bingula mogao biti siguran.

Sada je zamišljao Sabljićevu njušku kako se razvlači u podmukao osmijeh.

U kupaonici mu je sinulo da je napravio glupost. Susjedi bi mogli svašta pomisliti, posebno Sabljićka za koju Bingula nije baš bio siguran da neće zvati policiju.

Oklijevao je u zbitom predsoblju apartmana. Što mu je trebalo da ode ko pizda?

– Da ih izuvam ili da ih ne izuvam? – upitao je pokazujući na gvojzerice.

– Zar nećemo u šetnju? – procvrkutala je Ivkica, začuđeno trepćući što je Bingulu često znalo iznervirati. Prenemaganje je inače smatrao nepotrebnim – barem što se njega tiče o svemu su se mogli lako sporazumjeti.

Prišao joj je, uhvatio je za ruku, no Ivkica se otela prema vratima.

– Daj da bar prvo nešto pojedemo – dobacio je za njom, ali uzalud.

Ključ su ostavili recepcionaru koji je baš telefonirao.

– Gospodin Svizac? – upitao je recepcionar i dlanom pokrio slušalicu.

– Svirac – ispravi ga Bingula.

– Pardon, gospodine Svirac, u redu je.

Binguli upade u oči atmosfera tromog popodneva između masivne, tamno bojane lamperije. Foaje s golim ženskim torzom u sredini zjapio je prazan. Kroz prorez između ostakljenih ulaznih vrata uvirao je trak hladnog zraka. Činilo se da planinarskom domu dosta loše ide.

Pri pogledu na telefon Bingula pomisli da bi možda sada trebao nazvati Sabljićeve! Otkad mu je umrla žena, nije bilo nedjelje, praznika ili važnijeg sveca a da mu Sabljićka ne bi donijela tanjurić kolača. To bi ga uvijek ganulo.

Barem da je na ceduljici našvrljao kako ga neće biti tri dana… Osjetio je nemir. U tom trenutku recepcionar se povukao u mrak unutarnje kancelarije.

Čuo je kako Ivkica uporno vuče ulazna vrata, iako je na njima pisalo: „rini“. Ona je bila jedna od onih koji uvijek čine suprotno od onoga što piše iznad kvake na vratima. Bingula je prišao i gurnuo ih prema naprijed. To je ispalo dosta napadno. Udijelila mu je uvrijeđen pogled, kao da joj je na vrh jezika bilo da mu kaže što ga već ide, ali ledeni zrak presječe joj dah i oči napuni suzama. Zatrčala se niz stube. Bingula ju je htio upozoriti na led, ali je odustao. Ako je nešto mrzio, onda je to bilo žensko durenje.

U trenu mu je postalo hladno. Glavu je uvukao u ovratnik veste i malo podigao rajfešlus. Prsti u gvojzericama već su mu se lagano smrzavali. Dok se tako drvenio na stepenicama, Ivkica je od snijega s Lade Nive napravila grudu i bacila je u Bingulinom smjeru. Vjetar joj je vratio snježnu prašinu u lice.

Išla je prva. Birala je uske staze, mada je bilo i onih širokih, ugaženih. Bingula je odoka ocijenio da sve vode do skijališta. Ubrzo se, međutim, pred njim ukazao stražnji paviljon motela obasjan kosim zrakama. Shvatili su da kruže. Ivkica se okrenula Binguli, a on se silio istisnuti osmijeh. Slegla je ramenima te potom nasumce odabrala puteljak između dvije grbave smreke. Put je vodio prema udolju. Binguli bi mrsko to spuštanje jer je znao da će se u povratku morati penjati. Ipak ju je slijedio. Sada se već ugrijao, ali je uporno izbjegavao zadržati pogled na nekom proplanku duže od sekunde, kao da ne bi podnio da ga preuzme ljepota pejzaža. Jednostavno se nije želio diviti.

Javit će se Sabljićima čim se vrate u motel, zarekao se u sebi. Reći će im s kime je i zašto je – jednom to, uostalom, mora prelomiti pa i po cijenu da se zahladi sa Sabljićima. A to što oni misle da Ivkica nije za njega – to je već njihov problem, zaključio je Bingula i odmah mu je postalo lakše. Isprsio se, ali ruke nije vadio iz džepova: bio je jedan od onih koji se gnušaju rukavica. One su, što se njega tiče, bile za štrebere, bolje reći – pederčiće. Kao i one kape s kuglicama na vrhu. Ili, ne daj bože, buce – njih se posebno grozio na muškarcima. Volio se hvaliti kako u ovih pedeset i dvije godine ne pamti da je obukao duge gaće. A ni neće – uvijek bi dometnuo – ako ga zdravlje posluži.

U dolu do kojega je vodio puteljak, gusti su borovi zastrli nebo. Digao se neugodan, bočni vjetar. Oboje su se sagnuli, glave uvukli u ramena, a kad su se ponovno pogledali kosa im je bila bijela. Iza njih vjetar je raznosio tragove. Prišao je bliže Ivkici i pokušao je zagrliti, no ona mu je izmigoljila.

Iznenada je postalo nekako sjenovito. Ivkici je procurio nos i Binguli bi krivo što nema sa sobom papirnatu maramicu. Hučalo je iznad njihovih glava.

– Idemo nazad? – upitao je. Nipošto nije htio zvučati previše napadno. Umjesto odgovora Ivkica pokaza na brdašce gdje su se upravo odmarala dva skijaša. Navukla je štrikanu kapu i zakolutala očima prije nego što će se otisnuti dalje.

Da je Ivkica dobra partija – Bingula se po tko zna koji put uvjerio odmjeravajući je iz svoga kuta. Povrh svega, njezini guzovi, utegnuti kao u šiparice, posebno su budili želju. Bingula je sebe smatrao realnim čovjekom, što nipošto nije značilo da je bez strasti. Doze realnosti koje je osjećao pohranjene duboko u sebi kao da su ga dodatno ohrabrivale da je na pravome putu. Planirao ju je zaprositi.

I to, čim malo otopli – pomislio je gledajući je kako bodro grabi uzbrdo. Dok je tražio cigarete u unutrašnjoti jakne, iznenada mu je sinulo: da je Ivkica doista živjela amoralno, kao što pričaju Sabljići, sada sigurno ne bi bila porotnica u općinskom sudu! Ta ga je misao ohrabrila. Tri će dana uživati jedno u drugome – guštao je Bingula gledajući je kako joj guzni mišići osciliraju pod zimskim tajicama – tri dana sami, bez Sabljića za vratom. I da se Bingulu pita – ne bi ni izlazili iz sobe; goli, pod dekama, i s dostavom u sobu. Ubrzao je za Ivkicom čudeći se koliko puno dima suče iz njega.

Kad su izbili gore, skijaša nije bilo. Možda su im se bili samo pričinili, pomisli Bingula, jer nije bilo tragova skija u snijegu.

Tu, na brdašcu, počeo je osjećati neugodno strujanje po zatiljku. Jedna mu je noga propala u duboki snijeg. Potražio je obrise doma.

– Idemo nazad? – ponovio je.

U taj čas jedna krupna ptica zalepeta iz nekog žbunja. Jedva je čekao da se vrate u planinarski dom. Kada je spustio pogled shvatio je da se Ivkica valja u snijegu pokraj puta. Pružio joj je ruku. Pokušala ga je potegnuti k sebi, ali Binguli se nije dalo navlačiti. Uspio ju je podići i taman kad ju je htio poljubiti, opet se javio vjetar. Drevne četinjače bučno su se njihale visoko iznad njih. Zrak se ispuno sivim točkicama. Poput rastera. Najprije se zacrnilo golo raslinje, no kad su počeli drugi uspon, tamo na vrhu, u krošnjama, dočekaše ih nakupine mraka. Ivkica je ušutjela. Bingula ju je slušao kako diše kratko, na usta.

Srećom, pomislio je Bingula, srećom da ih sada očekuje spust sve do doma.

Htio ju je pitati zebu li joj noge, no nekako je računao da će ostati bez odgovora.

U glavi je imao gotov plan: čim se dokopaju sobe, nazvat će Sabljiće. Ispričat će im se što se nije javljao. Spomenut će žurbu, nešto kao na-vrat-na-nos, bilo što, samo da ispadne uvjerljivo.

A ako ga budu pitali za Ivkicu? – Opet se zabrinuo i teško izdahnuo u sve gušću planinsku noć. Pred Sabljićima se Bingula u zadnje vrijeme osjećao kriv. Zbog Ivkice, naravno.

I to samo zato što je atraktivna – ljuto je zaključio Bingula i ubrzao za Ivkicom.

U kotlini se, međutim, nije naziralo ništa slično domu. Kad ju je napokon sustigao, Binguline crta lica kao da su se urezale. Digao je ruku.

– Miruj jedan čas – reče, a ona mu, Ivkica, uze dlan u svoje vlažne rukavice od tanke vune, vunice. Tijelom mu je prostrujala ugodna jeza. Bingula je napravio korak-dva među borove, no od tog ga smjera odvrati grana otežala od snijega. Još uvijek se preustrojavao. A onda je – iza divljeg gloga – iznenada opazio stazu s otiscima stopala. Nježno je trgnuo Ivkicu za ruku.

Staza je sada krivudala nizbrdo. Zatim se penjala. Izbili su na ravno. Bingula se naprezao. Ova planina sve ga je više umarala. Sada se sam sebi činio glup što nije pamtio kamo idu. Mogli su, naravno, nastaviti istim smjerom, ali su mogli i skrenuti. Ili poći puteljkom uzbrdo? Ili nizbrdo? Potom se ukazala i druga, šira staza. Svod se već osuo prvim zvijezdama, no mjesec se nije pojavio. A možda ni neće, pomisli Bingula i krenu, tobože odlučno dalje, praveći se kako prati neki smjer.

Jele su sada već bile u mraku, a staza kojom je krenuo naglo posta neprohodna. Malo naprijed čuo se isprekidan jecaj. Bingula tad protrnu, po prvi puta.

– Možda nije na tu stranu – istisnula je Ivkica.

Tu li smo, dakle, reče Bingula sam sebi: gospođici se otme koja riječ tek kad je u opasnosti! To otkriće učinilo mu se značajnim iako u taj mah nije točno znao zašto.

Istina je da ga je mučio škrti Ivkičin rječnik i da bi se kadikad ražalostio što ne pokazuje želju za običnim brbljanjem. I tada – u mraku i pod razdražljivim udarima vjetra – Binguli je naglo sinulo da su žene s burnom prošlosti obično lajave! I zbog toga je osjetio val zadovoljstva: odjednom kao da je dobio dodatne motore.

U to se oglasila sova. Ili nešto jako slično sovi. Taman su bili u blagom usponu, po tko zna koji put u zadnjih pola sata, i snijeg pod njima počeo je čudno škripati.

Pred njima se otvorila čistina nasuprot zvjezdanom nebu. Stao je Bingula, stala je Ivkica. Vjetar se na tren umirio, a proplanak ispunio sočnom bjelinom. Ivkica tad blago dodirnu Bingulu za hladni, malne stvrdnuti obraz. Gledala ga je kao nikad do tada.

– Pjevaj – šapnu mu. Njezin topao dah ispunio ga je željom.

– Molim? – protisnu Bingula. I dalje ga je dodirivala, skoro golicala. – Kako to misliš: pjevaj?

– Pjevaj, molim te – plačljivo ponovi Ivkica.

– Da pjevam?

– Molim te, Bingo. – Ivkica je već gutala knedle. – Pjevaj.

Pogledao je u svoje gvojzerice te, potom, učinio desnim stopalom kretnju kao da se upisuje u snijeg. „Vila Velebita“ prva mu je bila na pameti.

– – –
Oj ti vilo, vilo Velebita
– – –

I tek što je potražio pravi tonalitet – ne uspjevši se ni upustiti u drugih stih – Ivkica ga snažno potegnu za ruku.

– Zavijaš kao vuk – prekorila ga je.

Kratko se nakašljao. Srećom, imao je već drugu pjesmu na jeziku: „Stade se cvijeće rosom kititi“. Opet je otegnuo i glas mu se napokon počeo formirati. Pokušao je zvučati što je mogao vrckastije, pa su odlučnije krenuli preko proplanka. Bingula je ustalio svoj bas i u istom, treperavom tempu, sevdalinku dotjerao do njezina kraja. Svjetla doma još uvijek nisu bila na vidiku. Tada je zapjevao „Pjesmu o jednom petlu“, pa odmah zatim dalje, bez pauze:

– – –
Još se nisam ni brijao
A život mi je već prijao
– – –

Krenuo je dobro, no zadnja mu strofa neočekivano isparila. Pomisli kako odavno nije pjevao tu pjesmu, zapravo, odavno uopće nije pjevao, premda je Bingula imao glas… Još je kao ministrant u crkvenom zboru dobivao sve same pohvale. Govorili su da u cijeloj župi nema takvog alta.

A danas, pomislio je Bingula, danas je toliko malo prilike za pjesmu! Upravo se šaltao na „Bunjevačku malu granu“. Razumije se da ju je znao cijelu jer je Bingula bio Šokac-Bunjevac, po majčinoj liniji. A onda, odjednom, nadošla mu je „Hej, hej, dječače“. Kao da mu je sletjela na rame s jedne od injem okovanih četinjača. Ta mu je jedina ostala od cijelog Breninog opusa:

– – –
Usne su mi namazane,
al’ ovaj ruž nije za te-be
– – –

Dalje ipak nije išlo. Žacnu ga tad igla hladnoće u prsima. Nakašljao se, izbacio poneku sitnicu iz pluća. Ovdje ga bar nitko osim Ivkice nije mogao čuti. To je pomislio i odapeo iz sveg glasa:

– – –
Ne trebaš mi ništa reći
Svoju prošlost
Svoje ime
– – –

Osjetio je kako sitno Ivkičino tijelo podrhtava i kako mu gnječi prste u svojoj maloj šaci.

– – –
Ako će biti lakše
Zagrli me
Zagrli me
– – –

U tom gluhom času, s prozeblim nožnim prstima, najbitnije mu je bilo umiriti Ivkicu.

Duboko je udahnuo ledeni zrak i zapjevao „Milovao sam garave i plave“. Tu je mogao ponoviti bezbroj puta, ali tako da uvijek zvuči drugačije, što je zacijelo bilo dobro jer se želio koncentrirati na put pred sobom.

– – –
Al’ ko tebe to ni jednu tako
Curo mala iz sokaka mog
– – –

U daljini kao da je nešto zaiskrilo. Lete li zimi krijesnice, pitao se u sebi Bingula? Nije se to činilo realnim. Ivkica mu je obuhvatila struk s obje svoje ruke, gotovo se navalila na njega cijelom težinom. Bingula je nastavio držeći se dobro utabane staze.

Onda mu je ponestalo teksta. Ta iskra u mraku – to ga je smutilo. Ivkica ga, međutim, stegnu jače u struku.

– Pjevaj – reče ona. – Lea Martina!

Bingula je rastreseno počeo „Odiseja“. Zapravo, tu je pjesmu odavno izgustirao pošto ju je zbog svoga basa uvijek on pjevao na proslavama. Ponekad i uz gitaru jer ta tri akorda uspio bi improvizirati koliko god da je bio pijan. Sada ju je jedva dopjevao, a zatim je pustio glas za „Velu Luku“.

– Ta je tužna – šapnu Ivkica. – Smrznut ćemo se ovdje…

Bingula ponovo pluća napuni kisikom – u taj čas nešto iskoči ispred njih. Nešto krupno. Oboje su se ukopali. Bingula je još uvijek držao dah u sebi.

– Zec – lanu napokon Ivkica.

– Je, bogati, zeko – ispuše se Bingula.

– Zekan. Gleda nas – šaputala je ushićeno. Bingula je prebacio ruku preko Ivkice. Kako se tjera zeca, pitao se Bingula. Nije: šic, nije: marš, nije: kuš, nije: iš, nije: sikter! Nije bilo ništa od toga.

Bijeli je zec stao nasred staze, deset ili još manje koraka naprijed: zatim se uspravio i njušku uronio u šape. Gledao ih je prilično besramno. Bingula odavno nije vidio divljeg zeca. Pa još tako krupnog.

OK, pomislio je Bingula, zec je sada tu, ali će ubrzo šmugnuti u šumu. A on je, kao i uvijek, morao misliti unaprijed. Ovoga puta morao je još i brzo misliti. Nije imao vremena pa se glasno nakašljao, ali zec – ni makac. Samo je jedno uho opustio postrance.

U tom trenu, Bingula je bio spreman okrenuti broj tih Sabljićevih i reći im šta ih već ide; kao prvo, neka gledaju svoja posla, a kao drugo neka mu više ne serviraju tu priču o Ivkici!

Jebeš njihove ručkove, gunđao je Bingula u sebi promatrajući zeca. I ručkove i kolače i sve to skupa! Tri je godine žalio za ženom, a tim Sabljićima to, izgleda, kao da nije bilo dovoljno! Sada je htio početi novi život. S Ivkicom. Osjećao je da ima pravo na to.

Sagnuo se i zagrabio snijega za veliku grudu.

– Nemoj – prosikta Ivkica.

– Ma šta nemoj! – Bingula je zamahnuo, a zec frknuo u mrak.

– Jesi ga mislio gađat time? – Ivkica pokaže na grudu u Bingulinoj ruci.

– Pa ne bih ga valjda gađao… – pravdao se Bingula. Ivkici kao da je laknulo; opet mu je ovila ruke oko struka. Lagano su pošli dalje kroz noć, a Bingula je bio zadovoljan što je izbjegao njezino durenje.

– Što si stao, pjevaj! – reče ona poslije par koraka.

Ispalio je „Kod izvora dva putića“, ali puno sočnije nego sve prethodne, kao da mu je ona odluka u vezi Sabljićevih dodatno potakla glas. Nastavio je zatim s „Tri sulara su“ pa blok završio s „Moj prijatel“. I onda – bez nekog razloga – zapjevao „Kad sam bio mlađan lovac ja“. Pjevao je iz sve svoje snage, punim plućima, otežući samoglasnike koliko ga je bilo volja u tim trenucima. Osjećao je kako cijela planina odjekuje njegovom pjesmom.

– – –
Kad sam bio mlađan lovac jaaaaaaaaaa
Jedna me je moma voljelaaaaaaaaaaa
– – –

Pjevao je srčano, kao da pjeva protiv noći, protiv planine.

– – –
Zec, kuna, jarebicaaaaaaaaaa
– – –

Ipak, svakim udisajem Bingula bi osjetio peckavu prhut po glasnicama, a odmah potom, niže, i serije kratkih rezova, kao da mu harmoniku plućnih krila zateže žičani povez.

– – –
Divlja patka i lisicaaaaa
– – –

Glasove je ipak tiskao zapanjujuće jasno, malne bez oscilacija izuzmu li se povremenim vjetrom rastepeni vokali. Volio je Bingula zborno pjevanje, osobito potmule basove što poput sidra drže melodiju u realnim okvirima. Bas je za njega bio muževnost, hrabrost, vodstvo i mogućnost držanja situacije pod kontrolom. A sada, mislio je, sada je bilo važno ne izgubiti na dubini glasa. Činilo mu se kao stupa s mačetom, u najmanju ruku.

Škripa snijega pod njihovim je nogama utihnula, a vjetar u mračnim krošnjama kao da je gubio snagu. Sove su, najzad, postale prošlost i krv je ravnomjerno napajala sve dijelove njihovih tjelesa. Bingula je pjevao dalje – pa čak i kada su mimoišli prve okrugle svjetiljke i kada se snježni puteljak pretvorio u popločani put kojim je nedavno prošla ralica – Bingula nije posustajao s pjesmom, premda je ona odavno izgubila smisao, bar što se rastjerivanja straha tiče. Na ostakljenom ulazu u planinarski dom trgnuo je k sebi kvaku iznad koje je pisalo „vuci“, a recepcionar, usamljenom i sa slušalicom u ruci, otvorenih je usta pratio par kako mu se približava ostavljajući za sobom krpe čistog snijega na lažnome mramoru. Ivkica se stropoštala u foaje – bio je to ujedno znak da Bingula pjesmu privede kraju.

Tako živi jedan lovac mlad – otpjevao je, prkosno gledajući recepcionara u oči. Zatražio je broj 37. Toliko ga je pamćenje još služilo.

– Gdje je sala za večeru? – upitao je Bingula dok mu je rezuckalo u prsima.

– Žalim, ali kuhinja se zatvara u 20 nula nula – rekao je recepcionar bez trunke suosjećanja za par pred sobom.

– I tako svakog dana, osim utorka kada nudimo suhi dnevni obrok.

Dok je to izgovarao, recepcionarove su se usne iskrivile. Bingulu je podsjetio na one suhonjave tipove kojima nije suđeno da dožive sreću u penziji. Uspinjući se stepenicama, zakratko ga je posjetila malodušnost pri pomisli na surovu stvarnost planinskih recepcionara, ali umorna bedra nisu mu ostavljala priliku za uživljavanje.

Ivkica je djelovala kao da je u boljem stanju.

Pa i mlađa je, pomislio je Bingula propuštajući je ispred sebe: u njezinim godinama i on je bolje podnosio napore. Nipošto nije htio pokazati da skapava.

Gvojzerice je skinuo teturajući po predsoblju. Otvorio je pretinac torbe i iščeprkao svoj ručni sat.

– Sada je točno pet minuta do deset – značajno je rekao dok je Ivkica s ručnikom kretala prema kupaonici. Čuo je kako odvrće tuš i potom zvuk tabana po mokrom emajlu. Legao je odjeven, podvrnutoga jastuka ispod glave. Zagledan u kosi strop, pokušavao se sjetiti pjesama koje je otpjevao. Sam se sebi učinio hrabar. A onda, između dviju misli, naglo ga je svladao san.

Probudilo ga je turiranje Lade Nive pod prozorom. Kroz poluspuštene roletne jutro mu se učinilo blistavim. Ivkica je sklupčana spavala pored njega.

Prvo na što je pomislio bili su Sabljići, prvi susjedi.

Telefon je bio na noćnom ormariću, tik do uzglavlja. Premjestio ga je sebi na prsa i okrenuo broj Sabljićevih. Čim se javio dugi signal za zvonjavu, Binguli sinu kako nije provjerio koliko je sati.

– Da nije malo prerano… – zapitao se u sebi.

Prenu ga glas gospođe Sabljić: – Stan Sabljić, izvolte?

Bingula je u prvi mah ostao zatečen. Onda je uzeo puno zraka kao da se sprema zaroniti, no uzalud se napinjao. Ništa nije uspio istisnuti u slušalicu. Iskreno se začudio samome sebi.

– Alo, alo… – čuo je glas gospođe Sabljić, glas u kojem je prepoznavao nedjeljno jutro s juhom koja se pjeni na vreloj ringli. Uzimajući nove zalihe ustajalog zraka, unio se u slušalicu, ali od onog sinoćnjeg basa preostao mu je tek jadni, piskutavi C. Zapravo, ništa osim cvileža nije izlazilo iz Bingule.

Iznenada je shvatio da se nogama opire o rub kreveta. Odmah zatim vrućina mu je udarila u glavu.

– Tko je tamo? Alo – odzvanjalo je Binguli u uhu. – Koga vi trebate…

Bingula je osjetio Ivkičin dah na svojim razdrljenim prsima. Suočen s njezina dva duboka oka u umjetnoj sobnoj tami, brzo je prekinuo vezu i poklopio slušalicu. Unatoč užarenom čelu, htio joj je zaželjeti dobro jutro – to mu je prvo palo na pamet – no na vrijeme se sjetio da je ostao bez glasa. I bilo ga je sram.