Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

ČOVJEK IZ BEZDANA

– Kako mi se mačka ušuljala u kuću? – Vlatko bi povremeno glasno zavapio i pogledom prodžarao ukućane, kao da traži neki znak priznanja na njihovim licima. Žena je slijegala ramenima: bilo je to teško pitanje, jer puno je godina prošlo otkada su Škembu primili na skrb. Naselje je bilo u izgadnji i mačke su lutale u čoporima, među njima sva sila bezrepih i ćoravih na jedno oko, s njuškama koje su tijekom prohujalih veljača rezbarile veoma gadne kandže. Noću, mačje oči bljeskale bi s okolnih građevinskih terena koje su dugo, dugo arčili bageri, posve besmisleno kako se kasnije pokazalo. Neke su se jednostavno infiltrirale u kućanstva, neka ofucana legla – prva generacija što se tek navikavala na umiljavanje i redovite obroke. Obitelji su ih najprije hranile samo ostacima od ručka, zatim ribljim konzervama i paštetom – direktno iz ambalaže – a s vremenom se prelazilo na Whiskase i svježe džigerice. Jasno se vidjelo da su to mačke koje fino mogu i bez mlijeka.

I onda se pojavila Škemba, prva mačka u obitelji Vlatka i Žane Šilović. Kako i pod kojim okolnostima – Vlatko se nije mogao sjetiti, ali Kićo i Hrvojka, tada još posve mali, cičali su od sreće. Govorilo se: došla maca na vratanca.

Jednoga jutra zateklo ih je brojno leglo u podrumu; osam ili možda čak deset prozirnih mačića u klupku. Cviljeli su, slijepi i bespomoćni.

Djeca su se raspametila. U tek useljenu kuću uvuklo se nešto o čemu Vlatko ni sanjati nije mogao dok ju je mukotrpno, godinama dizao, ciglu po ciglu, tako sve do monte i krova, ukupno jedanaest godina štednje i odricanja. Baš pred useljenje dijagnosticiran mu je šećer. Svakoga tjedna morao je u ambulantu po injekcije i inzulin koje mu je plaćalo socijalno. Nije se smio živcirati, a po jedan čokoladni keks Žana je držala na svim vidnim mjestima u kući.

Navečer, kada bi Kićo i Hrvojka zaspali, Vlatko i Žana hvatali su se ukoštac s problemom. Sve do tada goruće su stvari rješavali lako i u hodu: bavarska žbuka, auto na leasing, Kiću sa šest godina u školu, bašću umjesto travnjaka, Limexov bicikl i sve tako dogovorno, argumentom na argument. Vlatko bi obnoć izložio problem, osvijetlio ga s nekoliko strana, a Žana je bila ta koja postavlja potpitanja. Ponekad su si ostavljali par dana fore da stvar sazrije u glavama, zatim bi sjeli za stol, prepolovili jedno pivo i došli do razumnog rješenja. Jasno su osjećali zajedništvo, kako u odgoji djece tako i u većim materijalnim izdacima.

Na Škembinom leglu prvi su put shvatili da im se putovi razilaze.

Žana se odmah pozvala na dobre običaje u takvim prilikama: mačiće razdjeliti po susjedstvu! Mutno se sjećala da je tako postupala njezina baka. Vlatku se, međutim, istoga časa upalila lampica.

– Ne budi luda – upozorio ju je – ta svi već imaju velika legla!

Poslije stanovitog vremena Žana je morala priznati ishitrenost svoga prijedloga.

– Pokušajmo ih hraniti, ionako će jedno po jedno otpadati – dosjetila se jednog od idućih dana. Osvrnula se i na visok mortalitet mačića. – A na taj ćemo način pred djecom ostati čisti – dodala je.

Nije mu, međutim, bio drag ni taj ženin prijedlog.

– Dušo draga, dovoljno si pametna da znaš što su mačići – rekao je i zatim razvezao o beskonačnim mogućnostima mačjih života. Doduše, neke stvari su mu se vrtjele po glavi. Otpuhivao je, coktao jezikom, hvatao se za ušnu resicu. Tih se dana držao distancirano, a Žana je to pripisala reakciji na inzulin.

– Idemo ih onda sve zadržati pa šta bude – zdušno je jedne večeri predložila Žana.

Bilo je to nakon što su se mačići, pod budnom Škembinom paskom, počeli pojavljivati na dvorištu. Djeca su zahtijevala puno mlijeka za Škembu. I Whiskas plus, kao dohranu.

Taj puta Vlatko je pred Žanom izveo prostu računicu. Jednostavno je pomnožio broj dana u mjesecu s izdacima za Škembu. Krajnji iznos bio je golem, otprilike kao da su u obitelji dva okorjela pušača. Onda je tu golemu cifru pomnožio s brojem odraslih mačaka. Žana je ostala frapirana.

– A to će ti doći brzo, jer mačići rastu kao iz vode – plašio ju je dalje. Još je napomenuo da bi bilo realno uvećati troškove za štetu koju će mačići praviti u narednom periodu, sve dok ne dosegnu jednu stabilnu zrelost.

– Čupaju zavjese, grizu tepih, grebu fotelje, deru tapete i kakaju gdje god stignu… – nabrajao je tako Žani koja je tonula sve dublje i dublje u ponor malodušja.

– Moram li ti uopće reći koliko samo uživaju u zapišavanju podrumskih prozora? – izvalio je Vlatko vidno okuražen. – To je amonijak, to sve nagriza, ljubavi…

Žana se smračila: – Pa šta ti onda predlažeš – graknula je. Bilo je to prvi put otkako su započeli razgovor o mačićima da povisuje ton.

Vlatko ju je prodorno pogledao: – Jesu li pozaspali? – upitao je glavom pokazujući gore, prema dječjim sobama.

– Gledaj, zlato – počeo je dodirnuvši joj zapešće kao da priziva ono doba pune zaljubljenosti. – Mogu ih jednostavno strpati u gepek i odvesti blizu nekog sela… – nije ni dovršio, a Žana je hitro, kao opečena, povukla svoju ruku iz njegove.

– Ma čekaj, neću ih odmah sve odvesti, u prvoj turi neka to bude pet, dobro, četiri ili samo tri… Što za početak ne bi odvezao, recimo, tri mačića? Čisto za probu. Djeca ne bi ni primijetila da ih nema… – govorio je kao da se cjenka s njezinim prezirnim pogledom preko puta stola.

– Ne mora to biti neki veliki brojčani rez – upinjao se Vlatko, no Žana se povukla u sebe. Po krutom držanju dalo se zaključiti kako je zgađena, duboko.

Škembino je leglo odlično napredovalo. Do ljeta mačići su već stasali. U to, prvo, vrijeme sve su ih zvali Škembići. Kićo i Hrvojka nisu im željeli davati imena sve dok im se spol jasno ne ocrta kako ne bi ponovili grešku sa Škembom kojoj su, vjerujući da je mačor, dali u osnovi jedno punokrvno muško ime.

Prvo mačje govno Vlatko je našao na divanu u trpezariji. Nije ni čudo, pomislio je što narod kaže: smrdiš kao mačje govno. Pozvao je Žanu, tek da vidi što je očekuje u bliskoj budućnosti.

– Pomnoži to s brojem mačića i dobit ćeš kuću punu govana – upozorio ju je, no žena se šutke latila metle i lopatice. Vlatko je shvatio da se stvari usložnjavanju.

Dolazilo je vrijeme kada su ukučani morali paziti gdje i kako staju pošto su mačići sada kuljali iz svih otvora, ovijali su se oko nožnih članaka, nametljivo mazni i svakoga trena spremni da se nekome uvale u krilo. Vlatko nije pojma imao da mačke mogu biti toliko bučne! A Škembu, bivšu trudnicu, trebalo se dodatno hraniti kako bi imala dovoljno mlijeka. Djeca su budno pazila da se obroci ne preskaču. Jednom dnevno kći Hrvojka provjerila bi brojno stanje i u ruci odmjerila težinu svakog ponaosob.

Razgovor o sudbini mačića nekako je jenjao.

Vlatko je očajno pratio kako brzo rastu. Katkada bi se iskalio na nekom mačiću. Praveći se da ga mazi, glasno bi mu tepao: – Mici-maci cuci – odnoseći ga u neki skriveni kutak, daleko od ukućana, gdje bi ga neometano mogao odalamiti. Želio ih je na taj način odbiti od kuće, ali što je značio pokoji njegov udarac naspram sve te ljubavi i pažnje ostalih ukućana? Ništa. Prošlo je i ljeto, a mačja je obitelj i dalje bila na okupu. Djeca su otkrila da mačke obožavaju iznutrice, hrenovke i kranjske kobasice. Sve je moralo biti svježe.

Ajo Ljaljić iz Bezdana na Dunavu pojavio se kod Šilovićevih nepozvan. Išao je redom, na crnom biciklu, od kuće do kuće, nudeći se za ranojesensko prekopavanje bašće. Bio je u svatovskom odijelu iz pedesetih, u mišjoj nijansi s kariranim uzorkom i malo podvrnutih nogavica, valjda zbog kopanja. Preklopni ašov klatio mu se oboku. Šešir kratka oboda spuštao je dosta prema licu.

Satnica mu je bila toliko jeftina da ga Vlatko nije mogao odbiti.

Ajo Ljaljić kopao je tehnički savršeno, ne skidajući čak ni sako. Do navečer samo je dva puta zatražio vode, a kad je završio, Vlatko mu je odnio pivo. Sjeli su na svježu zemlju, okrenuli se prema kući kroz čije su prozore i vrata neprestance migoljile mačke: tema im se nametnula sama od sebe.

Vlatko se požalio, otvorio srce. Uostalom, tip u odijelu mogao mu je biti otac, u najmanju ruku puno stariji brat. Onda se vratio u kuću po još piva. Godilo mu je biti uz nekoga tko je spreman saslušati njegovu muku. Mrak se već bio spustio kada ga je šutljivi čiča iz Bezdana pitao želi li da mu pokaže jedan trik?

Vlatko je isprva bio sumnjičav, ali je ipak pristao da ga odvede u podrum, među mačiće. Ajo je iz džepa izvukao običnu najlonsku vrećicu, zatim je propuhao, rastresao i najzad raširio.

Rekao je: – Ajde, ubaci jednu! – Vlatko je oklijevao.

– Ajde, ajde – poticao ga je držeći rastvorenu vrećicu. – Samo jednu!

Vlatko je nasumce uzeo najbliže mače. Pošto ga je ubacio, Ajo ga tad ošinu svojim škrtim, staračkim pogledom.

– Najprije dobro nategneš vrećicu, ali baš ono, dobro je nategneš za obje ručke, kao da ćeš je razderati…

Vlatko se bio zainteresirao. Pozorno je pratio trik sa zakoprcanim mačićem u vrećici.

– Onda omotaš ručke, jednu oko druge!

– Aha… – treptao je Vlatko u podrumskom polumraku, zaustavljajući dah. Čičine ruke boje ilovače činile su vrlo zorne, lako shvatljive pokrete. Pri finalnom potezu Ajo iz Bezdana na Dunavu za trenutak je zastao kako bi Vlatko pohvatao konce.

– Napraviš mašnu, pa još jednu – govorio je kubikaš. – I onda trzneš, naglo s obje mašne!

Učinio je to vješto, zrak se ispuhao, a cvilež iz vrećice trenutačno je prestao.

– Ona je brzo gotova – objasnio je taj tip kojega Vlatko poslije više nije vidio u naselju. Ali je usvojio metodu. Žani i djeci je rekao da je mačića vjerojatno pregazio auto.

– Znate i sami kako danas divljaju kolima – uvjeravao ih je želeći ih pripremiti na sljedeće gubitke. Do kraja mjeseca riješio se gotovo svih mačića. Najveći je problem imao sa samom Škembom koja se nikako nije dala u vrećicu, a kako je morao djelovati noću – dok ukućani spavaju, k tomu još u tišini – Vlatko se dosta mučio. Kada ju je napokon paštetom namamio u vrećicu i svezao mašnu onako kako ga je Ajo poučio, njezina je oštra šapa probila napolje i ogrebla mu ruku.

Na životu je ostavio samo jednog mačića za kojega je pretpostavio da je mačor. Nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se da je napravio grubi previd. Jedini preživjeli Škembić pojavio se s trbuhom, poput njezine majke, a dan ili dva kasnije omacio je osam ili čak deset čilih mačića. Vlatko je, naravno, znao što mu je činiti.

Po vozaču autobusa naručio je najlon iz njemačkih molova kroz koje ni najoštrija šapa nije mogla probiti napolje. Lomio se oko ritma davljenja: isprva je htio čim prije svršiti s leglom. Malo ga je ponijelo pa je već prvih dana riješio gotovo polovicu.

Djeca su postala užasno razdražljiva, a Žana je po prvi puta iskazala sumnju. Jedne večeri, nakon što su prepolovili pivo, izrekla je ono čega se Vlatko probojavao.

– Našom ulicom dnevno jedva da prođu tri ili četiri automobila, a za ova tri dana nestalo je ukupno šest mačića. Je li moguće da baš svaki auto zgazi po jednog mačića – upitala je što je mogla staloženije.

Vlatko se pravio lud. I on je, rekao je, zatečen. Doduše, jedva je izdržao taj ispitivački pogled koji se prosto lijepio za ogrebotine na njegovim rukama. Shvatio je da mora usporiti.

Hrvojka i Kićo postavili su straže na cesti. U smjenama. Vlatko je ipak zadovoljno trljao ruke, znajući da uskoro počinje škola i da pažnja djece svakako mora popustiti. Tako i bi. Već prvog tjedna škole uspio se riješiti još jednog mačića. Imao je jak alibi u nekom bageru što je tih dana arčio zemljište u blizini.

– A tijela, gdje su tijela? – vrištala su djeca u suzama. Vlatko ih je uvjeravao kako ih zapravo želi poštedjeti prizora užasa.

A onda se desilo nešto o čemu nije razmišljao. Škembo iz treće generacije opet se pojavio bremenit. Vlatku je skočio šećer pa je morao pojačati doze inzulina.

Odvukao se u birtiju, poslije tko zna koliko godina. Alkohol ga je brzo preuzeo pa je nekom susjedu povjerio trik s vrećicama. Čovjek ga je zamolio da mu dođe pomoći. Imao je dva mačja legla i nije znao što i kako dalje? Još te noći Vlatko ga je riješio brige sa samo jednom jedinom vrećicom.

Ubrzo su se pojavili drugi, moleći ga za uslugu. Neki su čak nudili novce, no Vlatku se činilo glupim zarađivati na tim stvarima. Shvatio je to kao dobrosusjedsku gestu. Obično bi sišao u nečiji podrum s vrećicom u džepu i ondje, okružen cviležom, sve brže i brže obavljao ono zbog čega je došao. Po obavljenom poslu ljudi bi ga počastili pićem. Zadržavao se kratko, možda i zato što su ga domaćinova djeca gledala dosta poprijeko: popio bi kavu bez šećera, ponekad dijetnu koka kolu, izmjenjujući dvije-tri riječi sa susjedom. Mačke nikada ne bi spominjao. Pred odlazak kući raspitao bi se za kupaonicu i ondje napudrao ruke zbog ogrebotina. Odnekud bi tad začuo dječji plač. Pa čak i uzvik: – Davitelju – poput gnjevnog, ali prigušenog hropca. Vjerovao je da će takvima roditelji priuštiti primjerene kazne.

Bilo je potkraj četvrte ili pete generacije Škembića, u svakom slučaju potkraj jednog iznimno crnomanjastog legla koje je obećavalo stasite mačke. No uvijek, pri koncu novog ciklusa davljenja, Vlatko se suočavao s jednom te istom dilemom kojoj je, eto, pokušavao doskočiti još od prvog Škembinog legla: – Koje mače je mačor? Koga poštediti?

U polumračnom podrumu uzaludno je čeprkao po stidnim dijelovima mačića: spol nikako nije uspijevao utvrditi.

A onda je došla i ta noć za koju je znao da kad-tad mora doći; noć kada se nije mogao svladati i kad je u prašnom podrumu, u mraku i tišini prekidanoj cviljenjem i šuškanjem, vidno poljuljan visokim šećerom, otišao do kraja. Vrećica se punila i praznila više puta, ali nije pucala, što mu je u tom trenutku bilo najvažnije. Vlatko je bio zadihan i krvav po zapešćima, a cvilež mu je ječao u ušima. Osim toga, u vratu ga je kočilo od zagledanja u mačja međunožja. Ali je izgurao do posljednjeg mačića iz legla.

U zoru, pod pritiskom prošle noći, pokupio je svoje štapove iz garaže. Injekcije i inzulin ionako je uvijek držao spremne u neseseru. Dok je vozio u neodređenom smjeru pokretala ga je čežnja za pravom prirodom. Sunce je već visoko bilo odskočilo kada se zaustavio kod Bezdana. Ondje mu se Dunav učini moćan i velik. Spustio se niz padinu na obalu i iz prve zabacio baš gdje je htio, van struje. Stavio je praporce na vrh štapova, umirio ih rukom, štapove uglavio u rašlje i sjeo na karton. Na napeti najlon aterirao je vilin konjic. Duboko je udahnuo, glava mu je olakšala. Ugodni povjetarac uljuljkao ga je u polusan.

Iz drijemeža cimnuo ga je cilik praporca. Vlatko je već bio pored štapa, ali štap se nije savijao, a vilin konjic je i dalje odmarao na najlonu. Na tren sunce se prigušilo, a žabe su, jedna za drugom, poskakale u vodu. Zavladao je muk. Pažnju mu je privukla tamna prilika na rijeci. Kada je bolje pogledao – tamo od šaša i zelene vode – postupno se pomaljao lik bicikliste. Sunce je tuklo i s neba i iz vode. Zaklonio je rukom oči. Čovjek na biciklu pedalirao je nizvodno po površini, a iza kotača svjetlucao je tanki vodeni mlaz koji se brzo razilazio i zatim nestajao u virovima. Otprilike u Vlatkovoj ravnini, biciklist je skinuo svoj šešir kratka oboda. S muljevite obale Vlatko je tada prepoznao Aju, čiča Aju Ljaljića iz Bezdana na Dunavu. Dok je jednom rukom držao upravljač crnog bicikla s vodoravnom štangom, drugom mu je mahao šeširom u širokim krugovima. Vlatko je sada razaznao i to sivo karirano odijelo, blago strukirano, u svakom slučaju prostrano u ramenima i oko vrata. Jednu nogavicu hlača držala je štipaljka. Ali mahanje nije prestajalo: u jednom trenutku, Vlatko je podigao ruku – kao da će otpozdraviti čika Aji – no brzo se predomislio. Ajo je otvarao usta, a Vlatko gledao te bezube ralje kako zjape i šešir koji uporno kruži. Bicikl je klizio dalje po površini rijeke u istom revijalnom tempu.

Na mjestu gdje Dunav čini posljednju veliku okuku prije nego što će se ugodno razliti po ravnicama izlazećeg sunca, na krivini te vododerine Ajo je postao tek crna kontura na sredini rijeke. Prije negoli je sasvim iščeznuo, mačje oko na stražnjem blatobranu uspjelo je odraziti tračak sunca, poput fakinskog miga, a onda je opet sve postalo jedna velika, velika voda.