Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

TIHI OBRT

 

Pajica je potegnuo roletne i mutna popodnevna svjetlost otkrila je stol sa svečanim stolnjakom koji je u posljednja 24 sata dosta izgubio na bjelini. Ovdje-ondje svjetlucale su čaše nepopijenog vina i štampli s ostacima eksanih rakija. U sobu se naselio zadah mnoštva koje je dugo dugo bdjelo i onda se šutke i u miru razišlo kućama.

Bio je to trenutak kada je glas tete Vojne, zapravo daljnje tetke, bivao sve izvjesniji.

– Mili moji… – probijalo se mimo kljakava koraka preko vanjskog tucanika.

– Alo, najmiliji! – Bila je zajapurena. Spomenula je put, golem put kroz gudure i klance. Odložila je zatim kofer pa na svoja prsa privukla muškarca.

– A ti si? – upitala ga je.

– Pajo, Pajica…

– Ah, nećače – zastenjala je Vojna – znam da se sirotica napatila!

Poljubila je zatim Anitu. – Bog ju je uzeo – rekla je djevojčici. Pri pogledu na Ivotu spopao ju je takozvani suhi plač.

– Obrve, obraščići, pa onda taj nosić – potresno je deklamirala daljnja tetka.

– Pljunuta pokojnica!

Udovac u razvučenom džemperu i poprilično zaležane kose po obodu glave, k tomu neobrijan pa još i podbuo od popodnevnog sna, zahvalio joj se za dolazak ispred sebe, djece i pokojne žene, poželio ugodan boravak u kući te pustio jednu sočnu suzu što je, očito, dugo bubrila u njegovu oku.

– A što se tu može – uzdahnula je Vojna i učinila jedan salto očima, riješena da obavi ono što ju je odmah po dolasku učinilo nemirnom. Isukana kažiprsta usmjerila se prema upaljenom televizoru, tom neprijatelju žalosti.

– Fali tu reda! – mumljala je dok su djeca otvorenih usta pratila tetkin prst kako se obrušava na glavnu sklopku.

– Puj, puj, puj – pujkala je u lice tamnom ekranu. – Tri puta puj!

Neke stvari kao da je odmah željela istjerati na čistac.

– Do isteka želosti nema gledanja televizije…

– Zaboravite radio – govorila je – zaboravite gramofon! – U njezinom okorjelom glasu nazirala se vjernost prastarim zasadama žalosti.

– Nikakva je buka ne smije uznemiravati tokom žalosti…

– Koga to? – prekinula ju je djevojčica zbog čega je Pajica, kao da se osjeća djelomice odgovornim, rezignirano zavrtio glavom.

– Govorim vam o pokojnici – tiho je rekla Vojna.

Anita je, međutim, izazovno spustila obje ruke na očeva ramena.

– Mi smo suvremena obitelj – ispalila je.

Muk ih je sve skupa zatekao nespremne.

Pogleda uprtog u strop Vojna se polako oslobađala mantila. Pajica je pomislio kako bi možda bilo pametno prihvatiti taj mantil, ali tek što ga je pecnula savjest primijetio je tetkine grudi kako se opasno nadimaju pod bluzom.

– Ju – ciknula je i srušila se na fotelju. Mantil se raširio po podu.

– Vode… – krkljala je.

– Sa šećerom? – zinuo je Pajica.

– Samo vodu… bez mjehurića… ako boga znate…

U trku Pajica se ljuto očešao o Anitu: – Zašto mi to radiš? – šapnuo joj je i rubom čaše prešao po tetkinim usnama: – Pijte… – molio ju je.

– Hvala – zahvalno mu je uhvatila ruku. – Hvala, nećače.

Dah joj je još uvijek bio sipljiv, ali se neobično brzo vraćala na osvojene pozicije. Protresla je zatim glavom kao da se šalta i s naporom počela proces osovljavanja na noge. Njezine zjenice postale su dva šiljka jednog te istog plamena.

– Curo moja, ti bi već štošta trebala znati o žalosti – počela je – nisi ti više dijete, a, malo sutra! – Pronicljivo ju je zagledala.

– Nisi dijete, ne, ne…

– Imaš li ti blagog pojma zašto ogledalo treba prekriti crnom maramom? – uptala je i potom se gorko nasmijala: – Koja sad pa marama, kakvo sad ogledalo – jesam u pravu?

Velike grudi rastrojeno joj se sudarahu ispod bluze.

– A što ti uopće znaš o bdijenju? – nastavila je Vojna.

– Ili o postupku s pokojnikovom garderobom?

– A pujkanje – razdraženo je pogledala Pajicu – a pujkanje joj sigurno dođe smiješno!

Vojnino lice je već sasvim bilo prokrvljeno. Napućila je još vlažne usne i ukoso, preko raštrkanih vinskih čaša, odlučila rastjerati uroke.

– Puj, puj, puj – rekla je – tri puta puj!

Pajica je pogrešno mislio da će ponude za žalost pljuštati same po sebi. Čekao je prve noći bdijenja, pa onda još i dobar dio sljedećeg dana, ali izgovori od rodbine samo su se gomilali. I kada je pomislio da je već u žalosti osuđen na samoga sebe, ponuda je stigla telegramom. Bila je to ponuda za punu žalost kakva se danas teško dobiva čak i od najbliže rodbine, a kamoli od tolikim koljenima udaljene tetke za koju Pajica nije bio siguran da ju je ikada susreo. U znak zahvalnosti oslobodio joj je gornju sobu, koju je godinama dijelio s pokojnicom, navukao vezenu posteljinu i napunio frižider, sve tetki u čast.

Zauzvrat, kuća kao da se polako punila toplinom žene u godinama i već prvoga dana žalosti Vojna mu je otkrila koliki je zapravo sretnik.

– Na dan smrti tvoje žene baš je istekao zadnji dan žalosti za jednim daljnjim prastricem zbog kojega sam morala otputovati u veoma zabačene gudure i ondje, u toj vukojebini, organizirati žalost!

Dojmovi su još bili svježi, uspomene ružne.

– Kakvi su to ljudi, kakva je to porodica! – snebivala se žena već pri samoj pomisli na upravo zaključenu žalost. – Po stotinu puta sam ih upozoravala da ne pale televizor, ali čim bi se vani smrklo, oni ga pale li ga pale!

Pohlepno je sisala zrak kroz svoje sužene kanaliće.

– Sve su me molili da ih pustim da malo pogledaju televizor, da ih jako zanimaju kontakt emisije, da moraju biti informirani… – Uspjela je čak odvojiti tračak simpatije za te rođake: – Ma zamisli, molim te, u tim gudurama pa informirani! – Vojna se usiljeno nasmijala.

– Izmotavali su se i kidisali na televizor iz dana u dan, a sve na štetu pokojnika!

– I šta sam onda uradila? – upitala je nametljivo napućenih usana.

– Uzela britvu i počela djeljati kolac, ali natenane, rec po rec, jer u žalosti nema žurbe – izgovarala je to mučnim glasom. Uz potresni uzdah još je dodala: – Kolac od gloga, jasna stvar…

Činilo se da će svisnuti baš ovdje za trpezarijskim stolom.

– Tetka, jel vam dobro? – upitao je Pajica, ali Vojnin glas, opskrbljen svježim zalihama, vrati se jači no maloprije.

– Pljuni me u oko ako lažem, ali više im nije palo napamet da pale televizor. Nitko ne želi od pokojnika praviti vampira – rekla je i sa čela stola podrobno osmotrila najprije Pajicu, potom Ivotu, a s posebnim zanimanjem Anitu. Kucnula je žlicom o visoku vinsku čašu i zadovoljna njihovom pažnjom pomirljivo mahnula Aniti neka slobodno priđe.

– Daj, daj… – poticala ju je. Kada ju je pogladila po kiki, Pajica je osjetio mišiće kako mu se konačno opuštaju, nejasno se prisjećajući djetinjstva među ženama tog kalibra. Nešto se u njemu pokrenulo i slike su ispuzale iz svojih skloništa. Vid mu se zamaglio. U jednom trenutku otplutao je na same izvore djetinjstva, ali melodija Posmrtnog marša brzo ga je vratila u stvarnost.

Osvrnuo se po kuhinji. Ruku je namjestio za šamar ili ćušku, svejedno, bilo mu je najvažnije odlučno nastupiti prema djeci! Ako je bilo rečeno bez glazbe – pomislio je – onda to treba ispoštovati!

– U redu je , nećače – smirila ga je Vojna i izvadila mobitel iz džepa.

Pajica je pokazao na spravu: – To je vaša melodija?

– Nokia 3410 – umirujuće je rekla. – Alo – graknula je s mobitelom na uhu. – Ne, ne, greška, greška… – razočarano je prekinula vezu.

Anita je bila oduševljena: – Nokia 3410 ima Smješka – uskliknula je. U Vojni kao da se nešto smililo i dotad obično bapsko lice odjednom se razvedrilo.

– U stanju čekanja stisneš Meni pa odabereš Poruke i Smiješci – uputila ju je.

– Poruke i Smiješci – ponavljala je Anita.

– Dođeš do Smješka kojeg želiš i stisneš Čitaj. Onda stisneš Dodaci i odabereš Uredi. Možeš promijeniti Smješka s tipkom za posebne znakove…

– Da, da – upijala je.

– … ali nikada ne smiješ zaboraviti funkciju Spremi – dodala je Vojna i spremila mobitel u džep. Obrisi ranovečernje tišine postepeno su se izoštravali. Sjene su se vukle preko naslonjača, rupe u ormarima postadoše nekako dublje.

– Psst – zašištala je Vojna – jel čuješ? – obratila se najbližoj Aniti.

Ivota se uzverao ocu u krilo i poput majmunčeta obuhvatio ga oko vrata.

– Ništa ne čujem – zavrtjela je djevojčica bujnom kosom.

– Tiho! – opomenula ju je Vojna. – A ti – obratila se Pajici – čuješ li ti?

Poslušno je osluhnuo u neodređenom smjeru. Vidjelo se koliko se uzalud napinje.

– Ne, teta – odgovorio je.

– A sada? Jel čujete sada? – raširila je ruke. Sada su složno osluškivali i očima kružili po stropu, ali nije bilo rezultata. Kako je večer odmicala Vojnino držanje sve je više nekako tonulo, kao da se i sama počela pitati zašto i čemu toliki trud s njezine strane?

Bilo je jasno da Vojna brzo hvata konce u žalosti. Ogledalo je dala prekriti crnom maramom, a na fotografiju pokojnice vlastoručno nataknula crni flor. Pazila je na plamen svijeće koji se imao neprekidno obnavljati, kako danju tako i noću. Ugnijezdila se na čelu stola odakle je donosila odluke vezane za žalost. Svaki bučniji ispad popratila bi uvijek istim tikom očnog živca.

– Tiše, tiše… – muštrala ih je i plivajućim pokretima ruku davala takt tišini sa svog počasnog mjesta. – Zar to ne može malo tiše? Zar je to toliko teško?

Isključila je kućno zvonce, a nedugo zatim i telefon.

– Sada samo treba biti strpljiv – objasnila je.

Doskora, međutim, kratkotrajan bi mir prekinuo Vojnin bolan uzdah. Beznadno bi otpuhnula kao da želi dati do znanja kako ova žalost neće biti ni lagana ni jednostavna.

Opet, poneki put šumovi bi je natjerali da otkrije karte: – Ne očekujte čuda – rekla bi kao da se ograđuje od onoga što bi tek moglo uslijediti.

Pajica je tada po prvi puta zatražio dodatno razjašnjenje.

Bili su to dani kada se preko tupih koščura tetkina lica napinjalo neko nedokučivo nezadovoljstvo.

– Buni se, koleba i kočoperno defilira kućom – dala je kratak rezime pred odlazak na počinak, ostavljajući Pajicu u neizvjesnosti oko daljnjeg toka i ishoda žalosti.

A dani su se lijeno vukli tihim sobama. Izvana, kroz prozore s poluspuštenim roletnama dnevno je svjetlo unosilo premalo životne radosti, a o povečerju, kad bi utihnuo romor vode u cijevima, Pajica je sve češće žalio samoga sebe. Upadao je u takva stanja. Nije pomagalo ni kljukanje vitaminima i mineralima. Unutarnji sokovi kao da su mu se razvodnjavali. Više ništa nije stajalo na putu sumnjama koje mu je danomice otkrivala žalost. Ovo vrijeme ispunjeno brigom podsjetilo ga je na ženina nejavljanja s ekskurzija i službenih putovanja – to nejavljanje, to je njoj tako slično! – ozlojeđeno je razmišljao o tome kako je život zapravo jako sličan smrti i obrnuto.

Doista nije imao pojma zašto mu sada ovo radi?

Progutao je suzu.

– Djece mi – kleo joj se gutajući suze – čist sam kao suza!

Smatrao se nezasluženo isključenim iz žalosti, tim više što je bio uvjeren da čak i zagrobne stvari spadaju u ono što se zove bračna intima i da ih kao takve ne bi trebalo davati na sva zvona. Nije želio da se sada tako olako proćerda sve ono u što su zajednički ulagali i ako je netko bio taj kome se trebala javiti – mislio je – onda je to bio on, njezin muž! I točka.

S osjećajem nemoći skvrčio bi se na trosjedu i odspavao tek koji sat, a zapravo je jedva čekao bat Vojninih teških koraka što najavljuju novi dan, još jedan u žalosti – ni lijep, ni ružan – ali svakako pametniji od noći.

Povjerio se Vojni.

Njezino iskustvo u žalosti ustvrdilo je zakašnjelu strast.

– Ništa neobično – rekla je i zatim razvezala o sličnim slučajevima razbuktale ljubomore među svježim udovcima. Govorila je iz vlastitog iskustva

– Ali smirit će se, samo što nije – tješila ga je dok je Pajica zabrinuto odmahivao glavom namještajući krevet za sobom. Slaganje deke i ravnanje trosjeda – to mu je bio skoro jedini kućni posao. Sve ostalo je mirovalo, pa čak i oni znaci pubertetskog bunta kod Anite postepeno su se utopili u opću sliku žalosti. I zato ju je odlučio nagraditi novom Nokiom.

Anita je bila presretna.

Te maglovite večeri Pajica je išetao na ulicu. Jedna Nokia još uvijek mu se činila razboritom gestom. Nešto neugodno sipilo je iz niske naoblake. Zadignao je kragnu i duboko udahnuo svježi zrak. Tada mu je iz mraka prišao čovjek u dosljedno zakopčanom đubretarcu i bez oklijevanja okrenuo svoj dlan s ulaštenom policijskom značkom.

– Ništa se ne uzrujavajte, samo pođite s nama u stanicu. – Pokazao je na automobil s upaljenim pozicijskim svjetlima.

Bio je posađen na stražnji sic. Vožnja je protekla u tišini. Pred dežurnog inspektora izveden je preko reda. Još uvijek je bio frapiran.

Mladi inspektor rukom mu je sugerirao da sjedne i pritom otpustio Pajičinu pratnju. Ipak, dugo se nije uspijevao skinuti s telefona. Instrukcije koje je davao morale su biti precizne.

Napokon je izdvojio koju minutu za Pajicu.

– Inspektor Baljak – predstavio se i dodao. – Izvinite na čekanju.

– Daklem, da vidimo – nešto je listao ispred sebe – Hm, da, kod vas je malo složenija situacija. Vi imate tu ženu u kući… – podigao je pogled i Pajica je protrnuo.

– Mislite na Vojnu, daljnju tetku? – mahinalno je prekinuo inspektora na što je on glavobolno zažmirio i odbacio olovku na spise.

– Otkuda ja znam kako se ona vama predstavila? Čas je Anđelka, čas Milena, čas Biserka! U ovoj fazi istrage to je najmanje važno – rekao je.

– Gledajte – pokušao je konkretizirati stvar – ono što mi imamo to su indicije. Uglavnom se radi o pljački obiteljske zlatnine, nakita i nešto ušteđevine. Ali još uvijek nam fali nešto konkretno, da li me shvaćate?

Pajica je progutao uprazno. Telefon je neprekidno zvonio.

– Da je ukebamo na djelu – rekao je i podigao slušalicu: – Nema me trenutno – poručio je i tresnuo slušalicom.

– Sad nam je šansa da je ščepamo! – Inspektor je zaškrgutao zubima i šaku utrljao u otvoreni dlan: – Majku joj kleptomansku poljubim! Ha? – sijevnuo je očima.

– Jesam u pravu?

– Ali ona kod mene upravo provodi žalost… – rekao je Pajica mada je slutio opasnost da će ispasti glup. Inspektor je bio s jednom rukom na slušalici.

– Čovječe, naravno da provodi žalost, što bi drugo radila?

– I nemojte misliti da policija ne suosjeća s vama… – rekao je pa nekog poslao u tri majčine preko telefona.

– Ali ništa ne poduzimajte na svoju ruku – upozorio ga je inspektor. – Vaše je samo da motrite na nju i čim je uhvatite na djelu, odmah nam fino dojavite!

Pajica doista nije htio ispasti glup, ali nešto je bilo jače od njega.

– Čekajte – htio je nešto raščistiti – to znači da ona nije moja tetka?

Na inspektorovim usnicama pročitao je kako mu skida sve s nebesa.

– Auf, koliko teških ljudi! – promrmljao je, a onda se opet vratio na slučaj: – Očito je da vam nije tetka, makar sam ja zadnji koji vam to treba reći. Ona je jedna lopuža, jel vam sad jasno? Hoda po ožalošćenim kućama, legitimira se kao daljnja tetka i zatim tobože organizira i provodi žalost, a zapravo gleda kako će koga izbunariti. – Inspektor se ustao i počeo oblačiti kaput.

Načrčkao je broj telefona na papirić: – Evo, tu je moj broj. – U prolazu ga je poticajno primio za ruku.

– Daklem, i dalje se pravite kao da je sve u najboljem redu!

– Ajde, ajde – mlatnuo ga je po plećima – to je samo jedna stara, bezopasna baba!

Pajica se osjećao smlavljeno. Odugovlačio je povratak kući i kružio je ulicama koje su činile prsten oko njegova naselja. Nikada o sebi nije imao tako jadno mišljenje. Kuhao je iznutra, ali je nekako vjerovao da to kuhanje ne vodi nikuda. Brza šetnja postepeno mu je vraćala prisebnost i zgušnjavala misli.

Zatekao je Vojnu na svom uobičajenom mjestu, na čelu stola.

Jedva se suzdržavao. U glavi su mu odzvanjale upute inspektora Baljka.

A onda ga je presrela Anita: – Gdje je Nokia? – Pajica se zbunio, totalno je zaboravio zašto je izišao van. Krajem oka uhvatio je Vojnin sumnjičavi stav.

– Bilo je zatvoreno, srce – muljao je, no Anita je uvrijeđeno otrčala u svoju sobu.

Pajica je shvatio da je odmah u početku napravio propust. Morao se organizirati, napraviti kakav-takav plan. Puno toga je imao u glavi, ali još ništa konkretno.

Srećom, Vojna se brzo pokupila na spavanje.

Prvo što je učinio bilo je da ženino zlato prenese u ladicu. Htio je da sve bude na jednom mjestu kako bi bilo lakše kontrolirati. Tome je zatim pridodao i nekoliko hiljada eura, jedan ručni sat i medaljončiće od dječjih krstitki.

Cijelu noć se budio i provjeravao ladicu, a ujutro, čekajući Vojnu sa skuhanom kavom, čudio se samome sebi kako je odjednom postao praktičan. Čak se potrudio oko razgovora, htio je biti ljubazan. Nastojao ju je suviše ne promatrati, što uopće nije bilo lako s obzirom na ono što je saznao u policijskoj stanici. Ali ništa na njoj nije mu dalo naslutiti da se radi o staroj lopuži, recidivistu: dakle, jedan normalan podbradak za ženu tih godina, zatim razliveni obrazi s mladežima raznih veličina i oblika, a oko vrata žuto zlato što je možda bilo moderno u njezino vrijeme. Obična baba, zaključio je. Mogla bi imati unučad, razveseljavati ih dizanim tijestom i jednu veliku obitelj držati na okupu!

Prezirao ju je i motrio ispod oka.

Na samu žalost Pajica sada jedva da se osvrtao. Hodao je slobodnije, rondao i puštao glas kadgod bi mu se prohtjelo, a Vojna kao da je namirisala taj zaokret, tu promjenu u odnosu Pajice prema žalosti.

Diskretno ga je ukorila. Rekla mu je da daje loš primjer djeci. Došlo mu je da se prevali od smijeha. Ili da se skine gol i pokaže joj kitu.

– Misli na pokojnicu – rekla mu je.

Pajica se krajnjim naporom suzdržavao.

Skoknuo je potom na govornice i okrenuo inspektorov broj.

Nije mu imao bogzna što reći, pa opet, mislio je, tko će ga znati…

– Gospodine samo mirno, sve isto kao i prije, bez panike – preporučio mu je inspektor. Pajica je u slušalici čuo druge telefone kako odzvanjaju prijemnom kancelarijom. Veza se zatim prekinula i Pajica se vratio kući, ništa mirniji nego prije ovog kratkog razgovora.

Žalost je odavno prekoračila sve rokove.

Svijeće, debele poput salame, zauzele su malne sve slobodne površine, a iscrpljujuće večernje molitve rano su tjerale djecu u krevete.

Zavladali su umor i iščekivanje.

Pajica je osjećao kako ga potkopava ova neprirodna situacija.

Strpljenje mu je popuštalo. Toliko je toga morao još obaviti, ali svaki posao koji bi počeo, u startu je bio osujećen i osuđen na propast. Sve je stajalo. Sloobodni dani na poslu su prolazili. Obiteljske vrijednosti i dalje su bile u istoj ladici, netaknute.

Pajica je aktivirao čak i mamac. Preko noći ostavio je ladicu poluotvorenu, ali čak i onaj najsitniji Ivotin medaljončić ujutro je bio tamo, na hrpi.

– Molim vas inspektora Baljka – odlučno je nastupio jednog od sljedećih dana.

– Ops, to ste vi, inspektore… Slučaj obiteljske žalosti, sjećate se? Daljnja tetka, lopuža?

– Naravno – rekao je inspektor – što je novo? Jel se babuskara pokrenula? Ha?

Inspektor je zvučao optimistično.

– Još ništa – izvijestio ga je Pajica – ali više ovako ne mogu, znate, tu su i djeca, poslovi čekaju, a ja sam sada udovac, pokušajte se staviti u moj položaj?

– Imam tolike obaveze – dodao je.

Pajica je shvatio da inspektor već jaši na drugoj liniji. Čuo ga je kako izdaje dnevne zapovijesti. U cijelom gradu iskrsavalo je mnoštvo slučajeva prema kojem je Pajičin bio tako malen, tako ništavan. Objesio je slušalicu, vratio se kući i upalio televizor.

Anita i Ivota odmah su dotrčali iz svojih soba.

Vojni je trebalo nekoliko minuta da se pribere. Tek tada je zakrkljala iz kuhinje.

– Vode… – molila je slabašnim glasom.

Pajica se nije ni mrdnuo.

– Guši me… astma… – kukala je iz pozadine.

Anita se ustremila na oca.

– Tata, šta ti je? Tetka se davi u kuhinji! – Pajica se pravio koncentriran na kaubojski film. – Proći će je – rekao je.

Anita je otrčala u kuhinju.

– Ivota – šapnuo mu je tada Pajica – gasi svijeće,brzo, šta čekaš?

Dječak je sa zadovoljstvom trčkarao od jedne do druge svijeće i puhao, a nakon svake ugašene pogledao bi oca kao da se boji da bi se mogao predomisliti. Za to vrijeme Anita je pojila Vojnu. Između gutljaja do Pajice su dopirale njezine tihe kletve.

– Skidaj te krpe s ogledala – doviknuo je Aniti.

Glumio je razdraženost.

– Jesam ja tebi nešto rekao? Jesam li? – sijevnuo je očima i djevojčića je prionula poslu. Od Vojne nije dolazilo više nikakvih glasova. Svijeće su ubrzo bile pogašene, ogledala ponovno otkrivena. Pajica je ocijenio da je sada vrijeme. Ustao je i sigurna koraka obišao kuću kao da traži još neku sitnicu zaostalu iz žalosti.

Na putu prema telefonu mimoišao je Vojnu. Šake su joj bile na očima. Činilo se da stenje, ali tiho, više za sebe nego za druge.

Pajica je okrenuo broj.

– Inspektore Baljak – tiho je rekao u slušalicu – imamo babu!

Prije nego što se stigao udubiti u film, ljudi iz kriminalističke policije bili su na vratima.

Dvojicu policajaca Pajica je domaćinski uputio u nišu.

– Eno je sjedi i plete – rekao je ljubazno.

Nije im trebalo dva puta reći; gurkajući se međusobno ramenima nahrupili su uskim hodnikom u kuću. Za njima se pojavio i inspektor Baljak.

– Bez pištolja, momci – dobacio je. – Radi se o starijoj ženi!

Nestrpljive oči ispitivački su motrile Pajicu.

– Daklem? Kako je bilo? Jel pružala otpor?

– Baš onako kao što ste rekli, inspektore – prijatnim tonom odgovorio je Pajica.

– Ukebao sam je s rukama do lakata u ladici…

– Urgh – inspektor je izbacio svoju jaku čeljust. Gorio je od želje i svaki čas se osvrtao prema vratima niše.

– Ovaj… – Pajica se pogrebao po neobrijanom obrazu. – Zlatnina, nakit, nešto deviza, baš kako mi rekoste u stanici! – Učtivo se nasmijao.

– Em ti sunce žarevo! Evo – zadrhtao je inspektor – sav kiptim!

– I nije se trebalo dugo čekati – potvrdio je Pajica dok mu se Ivota petljao oko nogu. – To ste točno, predvidjeli, inspektore.

Inspektor je podragao dječačića po kosi.

– Interesantno – nadovezao se – i to se događa baš sada kad smo dobili neke signale da smo na krivom tragu. Ali to je čar ovog posla – priznao je – puno muke dok traje i malo zadovoljstva na kraju! – To je rekao i zaputio se prema kuhinji. Pajica ga je potegnuo za đubretarac.

– Kako to mislite „na krivom tragu“? – upitao je Pajica.

U kuhinjskoj niši jedan monoton glas upravo je izgovarao zakonska prava uhićenika.

Inspektor je oborio pogled na ruku što ga je povlačila za skute.

– Ma mora da su nam se jataci nešto zbunili – kazao je. – Ništa kardinalno… – Trzajem torza izvukao je đubretarac iz Pajičine ruke.

Pajici je zadrhtao glas: – Pa jel to prava baba ili nije? – Nekontrolirano je krenuo za inspektorom koji je već otvarao vrata kuhinje. Obratio mu se s rukom na kvaki.

– Vi najbolje znate je li baba prava ili nije – uzvratio mu je inspektor.

Pajica je ostao iza zatvorenih vrata.

Odgurao je potom Ivotu u sobu. Anita je turobno gledala u televizor. Pokušao ju je dodirnuti po kosi, no ona je otresla glavom.

Grupa je upravo izlazila uz struganje ramenima o zid.

Samo je inspektor provirio u sobu.

– Poslije ćemo nekog poslati po babin kofer – dobacio je i osmjehnuo se kao da mu je milo od tog prizora na trosjedu. A onda, prije negoli se povukao, diskretno je klimnuo glavom u znak poštovanja prema obitelji i zatvorio vrata za sobom. Pajica je podigao noge na tabure i pojačao ton televizora. Što se njega tiče ova žalost bila je gotova.