Bitka za svakog čovjeka | Gordan Nuhanović

KAKO SAM PREHODAO TRIHINELOZU

Trihineloza, lat. richinosis, srp. trihinoza, njem. Trichinoze, oboljenje izazvano ličinkama obloga crva, obilježeno invazijom poprečnoprugastih mišića, klinički je karakterizirano gastrointestinalnim simptomima, potom i vrućicom te, između ostalog, otocima glave. Prenosi se uživanjem nedovoljno kuhanog mesa svinje.

Frizeraj „Janja“ – ime koje ne obećava, ali se brzo pamti i lako izgovara: Ja-nja. Uistinu običan boks u prizemlju zgrade, tri sa tri, predviđen za društvene aktivnosti. Jedna nagodba sa stanarima, jedna pregradnja, jedna frizerka. Janja. I to pod dvije haube u dvije smjene, bez pauze.

Frizerku Janju kod kuće čekaju sitna djeca. Misli joj se grupiraju oko zaprške i čistog veša za tekući dan. Pada s nogu. Ponekad, relaksacije radi, Janja se jako zabrine za svoje mušterije: tko je obolio, kome nema spasa, čija su djeca nezahvalna… Tragedija, tragedija. I bit ćeš još gore, uvjerit će vas Janja, jer sve je više mušterija s otocima glave, jednim od sigurnih simptoma. Ne biraju gdje i kada će niknuti – i to je ono što djeluje strašno – a katkada se spuštaju preko cijelog oka, bez pardona. Janja barata informacijama iz prve ruke: da je stvar došla do glave s Janjom bi se danas složile sve žene pod raspoloživim haubama.

Ali Janja nije od onih frizerki koje će glasno uzviknuti: „O, taj vaš nezahvalni oblik glave“, ili: „Jeste li se u međuvremenu možda sami šišali“ ili: „Poslije vas morat ću tražiti Cigane da mi naoštre škare“. Ništa od toga: Janja ordinira po svačijoj glavi, bila ona globura ili ptičja sićušna, bila pravilna ili kabasta, širila se ona poput helija ili se sužavala ondje gdje to Tvorac nije predvidio. Oblik glave privatna je stvar onoga tko je nosi – to je Janjino objašnjenje. Ali, ako je glava muška, onda je to minival! I točka. Minival, reći će Janja, nikad ne izlazi iz mode. Čak i u ovo bolesno vrijeme – kad glave zadobivaju nevjerojatne oblike – čak i u takvim izvanrednim okolnostima Janja preporučuje minival. S božićnim popustom. Bio bih lud kada ga ne bih iskoristio.

Moj je problem što već nakon nekoliko prvih zahvata škarama počinjem osjećati čudnu izloženost vlastitog lica. I to se uvijek ponavlja. Stoga nerado dižem pogled dok se šišam; nije stvar u principu, nego u neizvjesnosti u vezi s onim što bih mogao zateći preko puta, u ogledalu. Pasivno pratim gomilanje kose na podu. I osluškujem škarice za šiške, poslije njih na redu je trimer i u toj fazi kraj je već sasvim blizu. Kod „Janje“ postoje velike šanse da čovjek prođe nezapaženo. Rekoh: sitna djeca, zaprška i veliko frizersko srce.

Ali to definitivno nije bio moj dan.

– Pa ti… – Janjin glas pretopio se u šapat – Ti si otečen! – Njezine izmoždene grudi kao da su iznenada oživjele pod radnom bluzom. Stala je sa šišanjem. Bio sam otkriven, nepomičan, ščepan, priklješten.

– Trihineloza – dodala je onako priprosto, po duši. Kao što je, vjerujem, kadra oprostiti mužu pokoji šamar u afektu.

U tom trenutku jedan se ženski časopis sklopio za mojim leđima. Nastupilo je komešanje: rad nogu pod haubama.

– Ovaj greben ovdje – jagodicom kažiprsta dotaknula je moju čeonu kost.

– Ako se dobro sjećam, nisi ga imao na prošlom šišanju…

Želio sam joj reći: – Pa naravno, draga Janjo, naravno da ga nisam imao. Ali ostadoh nijem. Činjenica da sam otkriven posve me smlavila. Znao sam da će sada doći na red lijevi obraz, sljepoočnice i na koncu glava u totalu.

– Lijevi obraz – istisnula je Janja, samo sada nešto staloženije. – Molim te, digni pogled prema ogledalu?

Siguran sam da postoje oni narcisi koji se obožavaju javno, pred frizerkama, prenemagati nad svojim izgledom u ogledalu, oni koji za vrijeme cijelog šišanja pogledom proždiru vlastito lice, spremni za razgovor o bilo kojoj temi. Takvi su vjerojatno prisniji s frizerkama koje im, zauzvrat, štošta progledaju kroz prste, pa čak i te nove momente na glavi!

I što sad, pitao sam se, hoću li uopće realizirati taj božićni popust na minival?

– Misliš da izmišljam? – Janja me pokušavala privoliti na suradnju. U jednoj ruci držala je škare na gotovs, u drugoj moj čuperak kojemu su curili zadnji trenuci.

Gospođa pod haubom disala mi je za vrat.

– Hm, hm.

Njuškala me.

– Čujte, Janjo, sav je asimetričan – otrovno je konstatirala gospođa s visoko postavljenim viklerima.

Shvatio sam da je i druga mušterija na nogama, doduše, u povlačenju prema izlazu s ručnikom oko glave.

– Kolika je inkubacija? – čuo sam taj glas koji je tražio brze i efikasne odgovore.

– Jel se epidemija prenosi pljuvaćkom? Terajte ga van, zovite redarstvenike, ne želim na Ponoćku ići s uduplanom glavom!

Vladanje te gospođe sve je više izmicalo kontroli, ali jasno je bilo da neće tek tako izići napolje s mokrom glavom. Pomislio sam kako je krajnji čas da Janja počne misliti o dignitetu frizeraja: epidemije trihineloze dođu i prođu, a mušterije ostaju. Ili opstaju, ako baš hoćete.

– Jesi jeo presno? – pokušala je Janja prijateljskom tonom. – Recimo, od iznutrica? Znam da na svinjokolji vi mladi volite ćapnuti sirovo meso iz lavora, ha, jesam u pravu? – gotovo da mi je tepala.

– Taj se sigurno natrpao nekom sumnjivom kobasicom – uskočila je gospođa s budućom frizurom na kat, tražeći neki trag priznanja na mome licu.

Stisnuo sam zube, odlučan da istrajem u borbi za božićni popust na minival.

Uslijedili su dugi trenuci neizvjesnosti. Haube su radile u prazno. Ubodi oštrih dlačica bez otpora su prodirali kroz moje otvorene pore. Uhvatio sam u ogledalu Janjin pogled kako se penje uza zid, brzo poput pauka, prema frizerskom raspelu. Unutarnji plameni jezici lizali su joj zjenice. Nešto krupno događalo se iznad moje glave.

Janja je napokon progovorila.

– Danas se svi piatju zašto bi nam Bog htio zabraniti da jedemo svinju kad je tako fina, a nitko da se zapita ne stavlja li nas On možda time na novu kušnju? Da ispita koliko je stvarno velika ta ljubav? Ima li ta ljubav cijenu? Ako ima cijenu, mislim, ako se odreknemo svinje samo zbog te ličinke u njezinom mesu, onda ni ne zaslužujemo da se više ikada zasitimo!

Usput, trimerom mi je ujednačila zulufe.

Potom se malo odmakla, tek toliko da dobije bolji pregled situacije.

– Tko se, pitam ja vas, odrekao svoje tradicije? – Uzela je fen, kao Browing. Od žena pod haubama više nisu dolazili nikakvi glasovi.

– Pa Francuzi jedu pljesnive sirove, eno, nema više božićne zakuske bez te odvratne pljesni! Zar stvarno mislite da su oni debeli naftaši iz Texasa odustali od krvavog bifteka samo zato što je tamo neka krava popizdila? Koješta…

– Ali, takav je naš narod – naglasila je Janja – samo čekaju razlog pa da se odreknu svojih korijena! – Zatim ju je nadglasao fen.

Na mahove – kad bi elektromotor zatrokirao – njezine riječi izranjale su iz zvučne kulise poput jezgrovitih telegrafskih poruka.

– … nemoj odustati… ne odriči se onoga što voliš… kod mene ćeš uvijek imati popust… i uvijek preko reda… samo reci ako ne želiš minival… jednog dana naći ćemo frizuru koja će pristajati tvojoj glavi… nikada nećeš oćelaviti… to ti jamčim… ali nipošto nemoj odustati… samo nastavi jesti… baš kao prije… Bog sve to vidi… na muci se poznaju junaci…

Priznajem da je ispao minival u majstorskoj klasi. Janja je odbila moj novac. Nije imala riječi kojima bi izrazila svoju građansku podršku onome što sam tog trenutka predstavljao za nju. Ganuta, povukla se u kut, i ondje dugo, dugo brisala ruke papirnim ubrusima. Dok sam izlazio iz frizeraja, one dvije sitne duše gnjezdile su se pod haubama, ali nije me bilo briga. Bio sam mlad i otkačen i nisam imao namjeru mijenjati frizeraj.