Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine
rekreacijska teorija za unutarnja tijela
| Zoran Roško

00. UMJETNA ISTINA ZA NOVE OSJEĆAJE

mandala za buduće Anarhokriste

 

Um koji govori Jorgéu Sicreu… kaže mu da ljudsku povijest zabilježi s gledišta izvan-zemaljskog, ili ne-ljudskog. Možda ovdje imamo figuru novog Edipa koji se budi pod stranim nebom, i zaboravivši pitanje, smiješi se i nježno se okreće prema Sfingi kako bi uklonio nekoliko vlastitih dlaka što su pale u Sfingino oko.
Gregg Lambert

 

Mandala se sastoji od niza koncentričnih oblika koji
sugeriraju prelazak između različitih dimenzija.
José i Miriam Argüelles

 

Spekuliram u kontekstu naše poslijebiološke kulture o ulozi koju bi rehabilitacija drevnog znanja mogla igrati u razvoju tehnološke umjetnosti. Jaguarski šaman i klonirana ovca Dolly označavaju pomične granice koje određuju našu novu epistemologiju uma i materije, u kojoj se čestice, neuroni, atomi i geni spajaju poput supstrata na kojemu mogu biti izgrađene naše miješane zbilje. Naše iskustvo života na Internetu, u cyberspaceu i na Webu već nas je pripremilo za to da prerazmotrimo zapadnjačke konvencionalne ideje o vremenu i prostoru, prividnoj nepromjenjivosti ljudskog identiteta i odvojenosti čistog/diskretnog uma, i da te iluzije zamijenimo konstruktivnijom vizijom surađivalačke i koherentne budućnosti. Uloga umjetnosti, s njezinom sposobnošću da se stvaralački kreće kroz različite kulture neovisno o tome koliko su one međusobno udaljene ili egzotične, u svemu ovome jest to da otkrije novo značenje i metodu u drevnim praksama i ezoteričnom znanju, da bude nadopuna urgentnom napredovanju znanosti te da kreativno prigrli tehnološke iznalaske… Moj rad teži pokazati kako bi, da to tako kažemo, jaguar mogao leći s janjetom.
Roy Ascott

 

 

Nepoznati Besmisleni Objekt približava nam se i postaje droga koja nas održava na životu, uvlači nas u ono protiv čega nas Istina upozorava. Ovo nisu pregovori, ovo je otrov naredbe u našoj krvi: naši će životi biti oduzeti i od njih će biti napravljena eksperimentalna civilizacija. Naši će novi, umjetni osjećaji biti pojačani i ušpricani u mišiće koji će nas proganjati svojim idejama dok ih ne prihvatimo poput užitka. Taj će nas prasak učiniti razumljivima stijenama, šumama, vjetru, planetima, drugim mutiranim idejama koje će nas smjesta početi napadati i gnijezditi se u nama.

Što je taj Intenzitet i odakle dolazi? Čiji je i zašto progoni baš nas? Titraji naših života presnimljeni su s tog Nepoznatog Objekta, miksani u nekom od izvanzemaljskih studija u nama i eksperimentalno razmnoženi u polju svijesti kojemu pripadamo. To je b/analna psihopatologija svemirske svakodnevice, proces pretvoren u astralnu koreografiju povratnih sprega i u tjelesno-paranoidni zabavni kompleks. Spektar ontološko-kemijskih sučelja vodi nas u nerazumijevanje – osnovni uvjet pristajanja na život. Ne smijemo znati, da bismo mogli htjeti, na najrazličitije moguće načine, da bismo mogli uživati u psihozi smisla. Da bismo se osjećali nepoznato i tajanstveno svrhovito. To je koncentrat ekstaze koji treba razmutiti u vodi života, to je otrov koji će procvjetati i poroditi tisuću razloga. Postojanje i život se razdvajaju, i taj rascjep, ta nekomplementarnost, taj mutant boga zove se subjekt. A on se širi poput virusa, sve dok sve ne postane takav električni subjekt i putovanjem u prošlost, retroaktivno, ne nestane u vlastitim uvjetima, u vlastitoj nemogućnosti, i nastavi trajati na uvijek nov način. Naš je život kidnapiran, i nikada nam neće biti vraćena ljubav koja je time aktivirana. Nikada nam neće biti oprošteno to što smo ljudi. Ubrzani anđeli boli izlijeću iz života s kojim pucamo u mrak, nasumice.

Nepoznati Besmisleni Objekt priziva energiju demona koji progone ono što osjećamo, govori grimiznoj praznini u užitku. Istražuje on ljudsko magnetsko polje, njegove penise, vagine, boli, usne, riječi, običaje, mentalne reflekse, stavlja lakmus-svjetove u naše halucinacije i promatra pjenu koja nastaje kada se naše vizije pomiješaju sa strahovima. Naše su traume prepune predivnih boja. Nepoznatom Objektu uzbudljivo je miksati našu povijest, seks i logiku crtića.

 

* * *

To što ćemo uskoro vidjeti snimljeno je najnovijim kamerama za otkrivanje tekućih avangardnih osjećaja u koži. To su mentalne fotografije koje izazivaju jezu i ushit, jer su okrutno realistične u svojem pornografskom prikazu stranosti onoga što nam je najvažnije, udaljenosti onoga što nam je najbliže i znatiželjne tuge onoga što nas najviše veseli. To što sada osjećamo u svojim mozgovima, ta neodređena, tupa sreća da smo uopće živi, tekućina je kojom Nepoznati Objekt (kao ono neljudsko živo biće u nama) ispire svoje fantazije. Njegove su fantazije objektivne, i dolaze poput vizija i prirodnih sila, naše su pak subjektivne i nestaju na obzoru dok ih pokušavamo shvatiti. Vrtložne struje namjera, šokova, prijevara, zavisti i razočaranja tog Objekta nagrizaju naše naivne osjećaje, nespremne za okršaj s blistavim metalom apsolutne ljubavi.

Ali ta nam se divlja ontološka tinta isporučuje u kristalima vremena i prostora, dobivamo božju menstrualnu krv u prahu. Stavimo taj prah na jezik i doživjet ćemo jezu povijesti, stavimo ga u oči i doživjet ćemo sljepilo ljubavi, stavimo ga na svoj spolni organ, koji god da trenutačno imamo, i doživjet ćemo ekstazu zaborava. Stavimo taj prah na komadić papira, i dobit ćemo objavu. Ona je okrutna i tužna, hladna u srcu i vrela pod noktima, ona nam razdire usne žudnjom da nekoga poljubimo a stare ožiljke grize stidom što smo još živi. To je strašno, ali objava nas ne voli, ona je narcisoidna i tašta. Sitni smo i cinični prema velikim ciljevima (to je čak i u modi, iako se čini da ponovno oživljavaju ideje autentičnosti, iskrenosti i predanosti) i treba nam osobna, intuitivna, luda istina, koja će nam omogućiti da nekoga volimo, da nekoga preziremo, da imamo neki cilj za koji ćemo htjeti umrijeti. Potrebno nam je iskustvo potpune nepogrešivosti, kako bismo mogli biti sucima tuđim greškama i slabostima. Potreban nam je doživljaj toga da smo u pravu a ne da smo pravedni. Ne vjerujemo onima koji nam govore da želimo vječnu pravdu i vječnu istinu, pa nam je i nude, samo želimo dobro izgledati u očima nekoga tko nas obožava, i zato ne prestajemo grabiti svaku novu prigodu. Samo želimo uživati u vlastitoj paranoji. Ne želimo istinu nego progonjenost istinom, kako bismo bili važni u njezinim očima, kako bismo bili slavni u vlastitu tijelu.

 

* * *

Ovo nije filozofski tekst. Prvenstveno zato što se ovdje ne želi otkriti smisao čovjeka i njegova mjesta u kozmosu – ne iznosi se ovdje nikakva kartografija bitnih značenja. Ne zato što tog smisla ne bi bilo, nego zato što se ljudske potrebe s tim smislom ne mogu nositi, pa ljudima do tog smisla uopće nije stalo. Smisao je uvijek opscen, a ljudi zapravo žele zavođenje, ne žude oni za istinom nego za dramatičnom tajnom, nije im stalo do značenja nego do toga da budu reklamirani – nekom vrijednošću za koju u danome trenutku misle/osjećaju da je intenzivna, uzbudljiva, efektna, prestižna, važna, fascinantna. Ta vrijednost može biti neki osjećaj, emocija, uzbuđenje, nešto zabavno, “pametno”, duhovito, ludo – bilo koji efekt koji se svjesno ili nesvjesno veže s tim značenjem. Bitno je to da ta efektnost nema nikakve izravne veze sa samim značenjem, da nije u kontinuitetu i da nije objašnjiva samim značenjem – kao što naša zaljubljenost u neku konkretnu osobu nije rezultat toga što nam ona “znači” ili nekog njezina “smisla” u našemu životu, nego je ta emocija nekomplementarna s tom osobom, nešto što dolazi niotkuda, ludo, besmisleno, neuzrokovano.

Čak i bog u svijetu funkcionira poput reklame. Nije problem u tome što boga nema ili što bi on bio mrtav, to je krajnje naivno – u tome bi slučaju bog ovisio o svojemu značenju, pa bi iz nelogičnosti njegova značenja proizlazila i nelogičnost njegova “postojanja”. Međutim, bog ne ovisi o svojemu značenju, nego je on upravo ona, na značenje nesvediva vrijednost koja sámo značenje ideje “boga” uopće čini doživljivim – uzbudljivim, zanosivim, uvjerljivim, neuvjerljivim, “glupim”, “naivnim”. Značenje bilo čega ionako nikada ne procjenjujemo na osnovi logičke ili racionalne “dokazanosti” (legitimnosti, vjerodostojnosti, opovrgljivosti, itd.), nego na osnovi naše osjetljivosti za značenja o kojima je riječ: određena su nam značenja prihvatljiva i uvjerljiva zato što smo senzibilni za njihovu “snagu”, jer “padamo” na njihovu zavodljivost, a to je pak određeno “bojom” naše svijesti (Don Beck i Ken Wilber), ne dakle, njezinim univerzalno operabilnim i vrijednosno neutralnim, racionalnim sposobnostima, nego njezinim senzibilitetima. Osobu koja je na razini “plemenske svijesti”, na primjer, nikakva racionalnost neće uvjeriti u ideju da su svi ljudi “jednaki i ravnopravni”; ta će osoba jednostavno ostati slijepa za tu ideju, a kada eventualno za nju čuje, proglasit će je smiješnom, ludom, glupom, možda čak nezrelom i primitivnom. Svi su ljudi jednako racionalni, ali ovisno o senzibilnosti njihove svijesti, oni će istom tom racionalnošću doći do međusobno najrazličitijih “zaključaka”, značenja i smislova. Ono što će ih razlikovati neće dakle biti stupanj racionalnosti, nego način na koji će reklamirati ono do čega će ih ta racionalnost dovesti, što god da to bilo. Barbari nisu manje racionalni od civiliziranih, profinjenih ljudi – njima su jednostavno uzbudljivije i uvjerljivije neke druge stvari. Budući da smisao, dakle, nikada nije univerzalan i neutralan, on je uvijek uljez, uvijek nas otima od nas samih, i od onoga što smo još mogli biti da smo imali neku drugačiju svijest, pa doista, nema razloga vjerovati mu samo zato što smo ga “otkrili”, što je “naš” ili što smo ga konstruirali.

Zbog toga, u tome što Bog recimo “postoji”, nema nikakva imamentno ljudskog smisla. Ukoliko je to “činjenica”, nema u njoj ničega ljudskog i ne nosi ona sama sobom nikakvo iskupljenje za značenje zemaljskog čovjeka – ona to “ljudsko” značenje (koje postoji samo unutar specifičnog ljudskog mišljenja) samo reklamira, a ne čini ga “točnim”. Izvan samoga ljudskog mišljenja, to značenje ne znači ništa. Ako bi se doista htio uskladiti s tom neljudskom “istinom”, i sam bi čovjek zapravo morao postati nečime neljudskim, postati nešto drugo, postati božanskom reklamom a ne značenjem što bi ga legitimiralo to božje postojanje (kao Bića koje je takvo i takvo i koje je izreklo baš takve i takve objave, zapovijedi i zakone). Sve religije to zaboravljaju – Božja poruka nikada nije upućena čovjeku (kao biću koje ima to i to značenje i tu i tu ulogu u svemiru), nego nečemu drugome (utoliko neljudskome, nečemu senzibilnijem) u njemu. Onaj tko boga tretira kao “značenje” (ili u najkatastrofalnijoj verziji, kao značenje koje čak opravdava određene, najčešće užasne postupke “vjernika”), taj ne samo da nije prava religiozna osoba nego on nije, a to je neoprostivo, niti rocker, on ne zna razlučiti da efekt-boga nema nikakve veze s njegovim značenjem. Tko boga želi tretirati kao vlastiti identitet (živjeti Njegovo Značenje), a i dalje biti čovjekom, samo brka reklame i značenja: značenje (boga) tretira on kao reklamu (svojih konkretnih, uglavnom tipično-ljudskih postupaka), a (svoje) reklame, vrijednosti, senzibilnosti kao značenja (božjih postupaka, Njegove Volje). Kada kažete “bog postoji”, to je brbljanje, ali kada uz tu rečenicu vežete zanos, uzbuđenje, intenzitet, tada je ta fascinacija, koja zaustavlja daljnju potragu za značenjem te rečenice, bog. Kada kažete, “bog ne postoji”, to je brbljanje, ali kada uz tu rečenicu vežete zanos, tada je ta fascinacija, bog. Jer, bog u svijet ne unosi značenja (tipa, “svrha zla je ta i ta…”), nego reklame tih značenja. Bog nije tvorac značenja i smisla, on je vrijednosni i iskustveni larpurlartist, on je reklama svakog značenja koje izaberemo naći. Svijet je ispunjen beskrajem značenja i smislova, a bog ne izabire među njima, on ih sve reklamira. Na taj način bog doista može biti u svemu a da istodobno ne bude ništa. Hijerarhiju vrijednosti pak, ne stvara bog nego Smisao koji nas progoni, točnije, jedan od smislova koji nas progone. Koji ćemo od tih smislova prepoznati kao “svoj”, određuje naša senzibilnost a ne inherentna, nužna uvjerljivost samog tog smisla. Ukoliko i sam bog ima neki smisao koji privilegira u odnosu na druge smislove, utoliko je to njegova osobna paranoja, a mi ćemo je moći prepoznati kao svoju tek kada, ako ikada, razvijemo u sebi ne božje “zakone” nego božje senzibilitete. Tek tada ćemo božju paranoju moći prihvatiti i zavoljeti je, kao svoju.

Baš zato što konačnog smisla nema, smisla uvijek ima previše, i čovjek se, ukoliko ostaje živjeti kao čovjek, s tom poplavom značenja jednostavno ne uspijeva nositi, on ta beskrajna značenja mora nekako zaustaviti – a zaustaviti ih može samo vlastitim reklamama i fascinacijama (što su pak određene “bojom”, senzibilnošću njegove svijesti). Zasićeni smo i zagušeni smislom i zato smo uveli simboličku subjektivnost, tj. instalirali smo distancu u puninu, potencijalnost u aktualnost, virtualnost u zbilju, da bismo tu gustoću mogli podnijeti u simbolima, riječima, simulacijama, fikcijama. Mi ne tražimo smisao, mi od njega bježimo u nešto što možemo podnijeti – u uzbudljive fikcije (emocijske, egzistencijalne, socijalne, religijske, kozmičke). Ne samo da nikada ne možemo otkriti istinu o cjelini svijeta nego nas to (na sreću?) i ne zanima, želimo prvenstveno umaći toj paranoji (o Istini koja nas progoni a ne vodi, budući da je nikada ne možemo sagledati). Zato nismo ovisni o Istini i Smislu nego o Ljubavi: kada je netko zaljubljen (ili doživljava bilo koju vrstu uzbuđenja, ekstaze ili transa), nije ga briga ima li svijet smisla. Slično vrijedi za nadu i povjerenje, dvije značajne neznačenjske droge koje nas štite od paranoje neljudskih značenja, a za njima slijede mnoge druge – cijeli spektar svakodnevnih droga postojanja.

 

* * *

U ovoj knjizi dakle nije riječ o istini, nego o maštariji o položaju 69 s dubokim idejama, toliko raspršenima u našim senzorskim omotačima da ih moraš usisavati i izvlačiti trljanjem, stiskanjem, probadanjem, ponavljanjem, snimanjem. Trebaš ih držati, poput otrova, na usnama, lizati ih a da ih ne izgovoriš, i onda ih naglo ispljunuti samome sebi u oči. Te ideje pripadaju bio-, kiber- i kozmo-ekologiji, otkrivaju se u gin-ekologiji postojanja i porno-grafiji svijesti. Užitak otkrića ovdje nije analitičko-cerebralan nego ritmičko-plesan, poput radiovalova koji paraju naše opne i pretvaraju ih u ekrane tuđeg smisla, smisla koji nas proganja i s kojim nikada nismo istovjetni, koji nas zaražava toksičnim retroaktivnim popratnim posljedicama svojih rastopljenih uzroka.

Paranoja je temeljna kategorija, ali ona je ovdje i nešto poput “estetskog iskustva”, “anarhističke igre” (Mark Fenster to govori povodom Roberta Antona Wilsona i njemu sličnih paranoidno-humorističnih otkačenjaka). Paranoidnost je ovdje fraktalizirani oblik (ponekad vesele, ponekad tužne) mentalne igre koja stvari ne želi dešifrirati tražeći u njima tajna, prikrivena značenja, nego ih želi dodatno, dadaistički zakomplicirati površinskim, vidljivim, ponekad gotovo tjelesno uzbudljivim efektima koji dovode u pitanje, ne pojedina prihvaćena značenja (objašnjenja, normiranja, proskripcije), nego samu hijerarhiju koja značenjima kao takvima uopće dodjeljuje tako važno metafizičko mjesto, sáma očekivanja koja vežemo uz značenje i smisao. Radi se o subverziji efekata kojima reklamiramo značenje i smisao. Ovim se reklamama jednostavno suprotstavljaju DRUGAČIJE REKLAME. Ovdje se doista o tome i radi, o reklamama za značenja a ne o pretjeranome tumačenju kojemu bi cilj bila potraga za tajnim (ili nedajbože konačnim) značenjima. Ne slijedi se dakle logika teorije urote nego senzibilnost estetizirane paranoje, glazbom i plesom nadahnute ironične paranoje, paranoje koja je presamosvjesna da bi samoj sebi vjerovala. Ne radi se o napuštanju angažmana, aktivizma i nade u samoj zbilji, nego o namjernoj, taktičkoj virtualizaciji i elektrifikaciji zbilje kako bi je se moglo prilagoditi uvjetima koji vladaju u studiju, i tamo je onda remiksirati – politički i društveno, ali prvenstveno ontološki.

To je zapravo postupak tehnologije (imanentnog ljudskog svojstva), a ona uvijek djeluje “teroristički”, ona vas otima i ucjenjuje, ne tražeći od vas da platite neku otkupninu i riješite je se. Ona vas prisilno stavlja u izmijenjene okolnosti u kojima su svi vaši budući izbori određeni opcijama koje vam ona nudi. Kao što kaže Erik Davis, kada se jednom nađete u dilemi, uzeti ili ne uzeti crvenu pilulu protiv depresije, vaša eventualna odluka da je ne uzmete jednako je artificijelna poput odluke da je uzmete. Više ne možete učiniti naivan, “prirodan” izbor: ako “niste” uzeli pilulu, niste time izmaknuli okviru koji vam je nametnut već samom mogućnošću da je uzmete, okupirani ste nametnutim vam poljem mogućnosti, “latentnim sudbinama” što su vam nametnute ucjenom. Ljudska povijest je povijest takvih ucjena, otmica i okupacija, a ne pregovora i sporazuma. Tehnološko-znanstveni razvitak u tolikoj je mjeri djelotvoran zato što djeluje teroristički – otima vam naivnost i prirodnost, i prisiljava vas na donošenje odluka koje retroaktivno, sve postaju artificijelne. Taj vas razvitak prisiljava na to da vaša unutarnja sloboda izbora postane nešto izvanjsko s čime morate nešto učiniti; sloboda postaje vaš egzo-skelet i na neki se način događa sama od sebe, neovisno o vašoj volji – automatizira vas, odvaja i osamostaljuje od vas samih; između vas i onoga što “jeste” stvara ona razmak-ponor koji svojim budućim “odlukama” morate preskakati kao da ste oblik električnog napona. Tehnologija otima vašu “supstanciju” (istovjetnost sa samima sobom) i elektrificira vas.

Jedna od relativno ozbiljnih ideja ove knjige jest da je uvođenje subjekta u svijet (uvođenje praznog, nesupstancijalnog mjesta koje omogućuje razmak i distancu od onoga što netko/nešto “jest”) značilo elektrifikaciju postojanja i psihodeliju univerzuma. S električnim subjektom događa se skakanje preko rascjepa – nema više jednosmjerne supstancije nego sada iz monolitnog bitka vrca napon izmjenične struje postojanja. Od Descartesa naovamo, kada je električni subjekt i osviješten i pogrešno poistovjećen samo s čovjekom, ljudski je svijet ubrzano počeo biti psihodeličan, električan, šiznut, sampladelijski delirij skrečanih mogućnosti i ritmova koji dolaze niotkud, demonski, bez vidljiva uzroka i predočiva smisla. To, da u svijetu postoji subjekt, znači da svijet nije “pun” (da je povezan rascjepima, diskontinuitetima, nekomplementarnostima), da funkcionira zahvaljujući skokovima, preskakanjima, naponu između suprotnosti, emergencijama (iznenadnim iskrsavanjima nečega novog), čudima, tajnama. Znači to da demoni nisu definitivno određena “bića” nego strukturne funkcije u sustavu “energija”, da je sve živo, ali da je sâm život nešto umjetno. Svijet je elektro-animizam prisutnosti i odsutnosti, višaka i manjaka.

Međutim, “kronološka” pojava ideje subjekta u povijesti filozofije samo retroaktivno otkriva ono što je oduvijek već bio slučaj – subjekt je postojao i prije dekartovskog praznog, formalnog, apstraktnog, digitalnog ljudskog subjekta. Zapadnjačka filozofija najčešće previđa da je i sâm objekt uvijek već bio električan, poput subjekta. Objekt je također elektro-magnetsko zakrivljeno polje u kojemu postojanje preskače vlastite rascjepe i stvara reklame života, povezuje astrofiziku i moralnu kirurgiju, informacijske akceleratore i religijsku matematiku, ontološku ginekologiju i seksualnu anestetiku, transcendentnu mehaniku i imanentnu estetiku. Descartes je otkrićem formalnog, praznog, električnog subjekta samo sintetizirao umjetni ontološki LSD, sintetsku drogu postojanja koja je na intenzivan, ubrzan i dotad nečuven, dakle neistražen i neprovjeren način činila ono što je prirodna psihodelija (magija) uvijek već radila na svoj ur-električan način. Descartes je zapravo otkrio da možemo kontrolirati, simulirati, industrijalizirati prirodnu psihodeliju objekata (tj. utoliko, uvijek-već-subjekata). Novovjeka “subjektivnost” samo je tehnologija stvaranja umjetnog subjekta (umjetnog bića koje živi u cyberspaceu novovjeke metafizike i moderne povijesti). Zahvaljujući ovoj tehnologiji elektrifikacije čovjeka (kao novome mediju), čuli smo mnoge nove “poruke” i otkrili mnoga nova iskustva, na mjesto čvrstih identiteta i punih (objavljenih) supstancijalnih “prisutnosti” došli su formalistički algoritmi, struktura se postojanja rastopila i postala tekućom, nalik LSD-tripu. Kao što kaže Manuel De Landa, “kada si na tripu, strukture svojega mozga, jezične strukture, intencionalne strukture, činiš tekućima. Stječu one manje krutu konzistentnost a tvoj mozak postaje superkompjutor. Informacije nahrupljuju u tvoj mozak, zbog čega ti se čini da doživljavaš otkrivenje. Ali nitko ti ništa ne otkriva. Radi se samo o samoorganizaciji informacija. Sve se događa samo od sebe”. Zato je filozofija subjekta (dakle, gotovo cijela novija filozofija) zapravo narkoanaliza električnog postojanja. Subjekt je u postojanje unio simboličko-socijalni LSD, svijet se rastopio, zaplesao i postao videospot. Možda predvidljiv i banalan, često dosadan i neispunjajući, ali ipak videospot.

Svijest nije namijenjena tebi, nikad nije “tvoja”, nikada nisi istovjetan s njom, nikada ne znaš što je ona zapravo, ali je svejedno moraš “slušati” (i pokoravati joj se). Ona na tebe djeluje subliminalno (ispod praga onoga čega si o njoj svjestan), stiže ti izdaleka, izvana, priljepljuje se uza te i progoni te svojim obrascima. Sama svijest je medijska tehnologija (medijska ekologija) koja nas prilagođava svojim navikama, ograničenjima i opažanjima. Svijest je izvanzemaljac u nama, ona je komunikacijski ratni stroj, ona je dakle, izvanzemaljski percepcijski ratni stroj. Povijest čovječanstva je povijest percepcijskih ratova i osvajanja, pokušaja kontrole komunikacijskih virusa i ljudske pozornosti, kontrole onoga što je “zbiljsko”, “važno” i “vrijedno”. Međutim, povijest je uvijek i izvan kontrole, učinak “geološke” (De Landa) samoorganizacije mreža i hijerarhija, izranjanja “atraktora” koji je vode u smjerovima koje nitko od njezinih materijalnih činitelja nije odredio i zacrtao.

Živimo u svemiru koji je nečija tuđa unutrašnjost, unutrašnjost nekog nevidljivog Neidentificiranog Teleprisutnog Objekta što nas promatra s kraja svakog početka, s ruba osjećaja koji se omata oko svakog paradoksa koji nas stvara. “Oteti smo u ovaj svijet” (Kodwo Eshun), a otkupnina nam nikada nije saopćena, ali ne zato da bismo svijetu otkrili značenje, smisao (jer smisao nikada nije na našoj strani, upravo je sâm smisao Ono što nas je otelo), nego da bismo bili kanali izražavanja tuđeg iskustva, koje se u nama (kao u epruvetama) razvija, uzgaja, samoorganizira i ponekad eksplodira u čudne, nove oblike. Mi smo virtualni prostor Tuđeg iskustva, električna sjena, flashback ontološkog otmičara iz najdubljeg svemira (izvan nas i u nama), mi smo klorofil božje klaustrofobije. Subjekt je način na koji kozmos otkriva psihodeliju, a svijest je sampler, “univerzalni instrument, instrument koji stvara sve druge instrumente” (Eshun).

Na izvanzemaljce, kompjutore, virtualnu stvarnost i umjetni život danas ne treba gledati kao na “tuđince” koji nas osvajaju i proždiru našu autentičnu “humanističku” jezgru (koja nikada i nije postojala kao zadanost i jamac), nego kao na pojave koje senzacionalno izoštravaju našu svijest o važnosti objekata, o njihovoj čudnoj bliskosti s nama, o njihovu “životu”, o svemu onome što nam oni “šalju” i “nalažu”, čime nas prožimaju, miluju, probadaju i proganjaju, tako da treba, kako predlaže Baudrillard, zauzeti poziciju samih objekata, pa onda i na nas same gledati kao na oblik umjetnog, izvanzemaljskog života: na nas same treba početi gledati kao na objekte. Na taj ćemo način stvoriti, tj. ponovno prepoznati, svoje beskrajno bratstvo u svemiru, proširiti svoju ograničenu, humanističku (najčešće na moć orijentiranu i šovinističku) komunikaciju i pomaknuti se iz kruga žudnje i “banalnosti užitka” u koji smo zatvoreni svojom simboličkom rešetkom. Tako ćemo otkriti da naše najsnažnije vrijednosti, naši najdublji intenziteti, zapravo nisu ljudskog podrijetla, nego da nam stižu od objekata, da u električnom naponu preskaču s njih na nas, da s objektima “nikada nismo usamljeni”, jer konačno, ono što volimo u drugim ljudima nije ni njihova “bit” ni naša subjektivna fantazija, nego je to objektivna fantazija, intenzivna vrijednost koja reklamira te ljude a stiže im izdaleka, iz objek(a)ta u njima.

U kozmičkoj medijskoj ekologiji čovjek je samo jedan od kanala iskustva. To iskustvo nije naše, ono je autonomno, razvija se i razmnožava samo od sebe, u nama i kroza nas, a mi mu se možemo samo prepustiti i “promatrati” ga, pasivno i aktivno, svejedno (pasivnost i aktivnost u jednakoj su mjeri dio igre). To iskustvo vrijednost je koja iskrsava u različitim sustavima i pridodaje im se poput njihove reklame. To iskustvo nema nikakva značenja, nego je ono upravo ono što svojom fascinantnošću, popaljivošću zaustavlja svako značenje, a značenje je pak, samo jedan od načina organizacije tog iskustva. (U vrijeme sve većeg kulturalnog opiranja reklamama, culture jamminga i borbe protiv globo-korporacija, ovdje se tvrdi da je reklama daleko dublji fenomen, i da je na neki način, gotovo sve strukturirano poput reklame).

Nitko zapravo ne želi ispuniti svoje subjektivne žudnje, svatko želi nadići subjektivnost, postati fraktalnim, divljim objektom, životnijim od života subjekta, postati intenzivnom, vrištećom, rasplesanom objektivnom fantazijom u nehomogeniziranome i nepasteriziranome moru prijateljskih objekata. Takva spoznaja možda mnoge ljude neće veseliti, djelovat će im otuđujućom, opredmećujućom, fatalističnom ili besmislenom, ali kvaka 22 ljudskog postojanja u tome je da je čovjek čovjek samo dotle dok se to od njega doista ne zatraži, tada on pokazuje da je on “nešto drugo, istog imena”, objekt među drugim objektima sve-električnog, psihodeličnog, magijskog kozmosa. To nije ni pesimistična ni optimistična slika, to naime nije nikakva “istina”, to je samo ritam na koji možete, ali ne morate plesati.

 

* * *

Budući da je svako mišljenje circulus vitiosus, tj. da onemogućuje izlazak iz sebe i pogled na sebe izvana, sámo mišljenje načelno ne može otkriti “uvjete vlastita postojanja”. Ono o samome sebi može spekulirati, hvatati se za rep, slutiti, postulirati, pretpostavljati, fantazirati, šutjeti… ali sve što na kraju ipak kaže, samo je dodavanje nove simulacije. Duboka tajna (ostavljena na površini iskustva, da je svatko može vidjeti) ostaje danas neiskorištenom, protraćenom. Nikoga “ozbiljnog” (tko “drži do sebe”) kao da više ne zanimaju sijamske kategorije, ideje što gutaju vatru, zbilje koje nestaju, temelji s tri sise, bradati Logos, tekući anđeli, imanencije u formaldehidu, krotitelji demona i bogovi na trapezu – cijeli paralelni svemir koji progoni ovaj vidljivi.

Ako dakle živimo unutar svijeta, on kao cjelina za nas ne može imati smisla jer ga ne možemo usporediti s nečime izvan njega, razmijeniti ga s nekim drugim svijetom, nekim njegovim (međusvjetskim) ekvivalentom ili nekom višom zbiljom koja bi tom svijetu podarivala značenje (Baudrillard). To pak znači ne to da je svijet besmislen, nego to da je on smislen samo iz gledišta nekog (neljudskog) objekta izvan ovoga svijeta, da je svijet smislen ali da mi nismo u taj smisao uključeni kao subjekti nego kao objekti, da to nije “naš” smisao (nas kao subjekata) nego objektivni smisao u nama (smisao objekta u nama): smisao nije smisao nego nešto drugo istoga imena. Svijet je smislen samo kao objektivni fraktal, ne i kao subjektivno iskustvo. Ljudski subjekt nije zrcalo svijeta (zrcalo je, kako nas podsjeća Baudrillard, još unutar svijeta, njegov dio) nego ekran svijeta, sučelje u kojemu se svijet pojavljuje, iskrsava, stiže. Zato subjektivno iskustvo “ne reflektira univerzum, nego se razvija samo za sebe” (Baudrillard). Sva su značenja, ukoliko su samo naši konstrukti, nužno unutarsvjetska, ništa ona ne govore o cjelini svijeta i “smislena” su samo unutar sebe samih. Kako bi rekao Baudruillard, svijet se može razmjenjivati samo s ničim, i to ništa je onaj višak, efekt na površini svake stvari što lebdi iznad nje, tajnoviti “izvor” svijeta i svake stvari (kao “cjeline”) – antimaterija, paralelni svemir svega vidljivog. Taj nevidljivi izvor svakoj stvari daje ono nešto što tu stvar ne objašnjava niti joj daje u-cijeljeno, konačno značenje, nego je samo reklamira. Iza svih razmjena značenja leži razmjena reklama, iza svih komunikacija leži telekomunikacija ničega – tajanstvenih vrijednosti koje stižu na ekrane svih stvari i svojom ih nevidljivošću čine vidljivima, svojom ih antimaterijom čine materijalnima, svojom ih daljinom čine dodirivima, svojom ih ekscentričnošću čine virtualno smislenima.

 

* * *

Bogovi, duh, demoni, bića iz dubokog svemira – postoje li svi ti fenomeni, nisu li sve to samo fikcije? Slijedeći u tome Jodi Dean, nije osobito važno opredjeljenje jesu li oni “zbiljski” ili nisu, nego je važno ukazati na spooky aspekt same kritičko-tautološke racionalnosti, na to da smo oslanjajući se na svjetlo racionalnosti možda u još jezovitijoj gabuli nego kada se zanosimo otvoreno iracionalnim nagađanjima (koja konačno, imanentno ne mogu polagati pravo na pouzdanost i “dokazivost”). Naime, a to je najluđi vic, razum je najparanormalnija pojava koja nam se događa. Telekineza, telepatija… sve su to dječje igračke spram magijske strukture samog razuma, spram njegove teleprisutnosti u nama.

Svi smo mi paranoici, nužno. Svi koji “misle” neka napuste svaku nadu da mogu biti neparanoični. Međusobno nas razlikuje to koja vrsta paranoika smo, tj. za koju vrijednost vjerujemo da stoji iza Urote Postojanja (makar to bila i urota Slučaja), ili – čime reklamiramo svoju paranoju. Stoga nije presudna ogorčena raspra između racionalizma i iracionalizma (obje su pozicije jednako paranoične), nego to čime je naša pozicija reklamirana. Ljubav nije nimalo pouzdanija od Zla ili Kozmičke Ravnodušnosti na primjer, ona je, naime, reklama a ne smisao. Ljubav nije konačna Istina (nema istovjetnosti istine, dobrote, znanja i ljepote), Ljubav je samo najbolja reklama koja nam je dosada poznata (što znači da se može pojaviti i bolja). Kako nam se iz dosadašnjeg povijesnog iskustva čini, osnovno pravilo svijeta u kojemu živimo jest to da svatko “mora rasti pomoću onoga što ga može uništiti” (tantrička formulacija). Ljubav vas može i uništiti (kao što vas i zlo može popraviti), Ljubav nije Istina, ona vam sama sobom ništa ne jamči, i neće vas sama od sebe spasiti, s njome ste također stalno nad provalijom. Ljubav možete samo dodavati onome što činite, njome stvari možete samo reklamirati. I ako to i učinite, nećete tada biti nimalo bliže Istini, nego samo dalje od onoga što želite da (vaš) svijet prestane biti.

Nije riječ o napadu na racionalnost. Svijet je raznovrstan, i racionalan i iracionalan. Magija nije opreka razumu, nego njegov sastavni dio – nema racionalnosti bez magije, nema magije bez racionalnosti. Vrijeme je možda za diplomatski odnos između ideja (Latour), a ne više za bespoštednu “kritiku” svega onoga što smo pogrešno shvatili u tuđem mišljenju. Ako sve to prizna, razum će moći bolje iskorištavati svoje prednosti i kompenzirati svoje mane i ograničenja. Budućnost ne bi trebala biti ni racionalna ni iracionalna (oba su ova fašizma katastrofalna), nego hibridna – tele-racionalna. Možemo se nadati telenoji (Roy Ascott), kao najvišem, najzabavnijem i najuzbudljivijem stupnju paranoje.

 

* * *

Ako ova knjiga ima glavnu temu, onda je to odnos između hard-metafora koje podrijetlo vuku iz tehnološko-medijskoga svijeta i soft-metafora podrjetlom iz šamanističko-duhovnog (ali ne i gnostičkog, kao u knjizi Tech-Gnosis, Erika Davisa) svijeta. Ta se dva svijeta ne žele međutim, “sjediniti”, “sintetizirati”, ili “objasniti” nekom zajedničkom logikom. Želi se samo uspostaviti veza između njih, sučelje, portal; želi se ukazati ne samo na korist nego i na neophodnost interakcije ovih dimenzija kako bi se iskustva naših života obogatila, usložnila i još više sjebala, kako bi se uvidjelo da je važnije razvijati intenzitete i senzibilnosti, a ne (endemske) “istine” ili (konačna) “objašnjenja”. Slavoj Žižek tvrdi da je suvremena duhovnost (New Age) najveća pošast koja nas je mogla snaći, a istodobno se žali na činjenicu da je danas gotovo lakše zamisliti propast svijeta nego kraj kapitalizma. New Age, međutim, nije prvenstveno sklop novih istina i značenja, nego niz novih reklama. Nova duhovnost uzbudljivost povezuje s potpuno drugačijim svjetonazorima, objašnjenjima i tumačenjima svijeta. Nije dakle bitno jesu li ta nova značenja točna, nego to da su uopće nekome uzbudljiva; bitno je to da su danas uopće moguća uzbuđenja zbog nečega što nije povezano s materijalističkom slikom svijeta. Ta mutantska, hakerska duhovnost (jer, ovdje se, nasuprot dogmama institucionalnih religija, često provaljuje u zabranjena područja “duha”, u zaštićene zone “smisla”), usprkos tome što je u njoj u 95% slučajeva doista riječ o žalosnim slučajevima ljudske lakovjernosti, fanatizma, i egoistične borbe za moć, danas je gotovo jedino područje koje promiče reklame koje su alternativne spram suvremenih, dakle, kapitalističko-postmodernističko-materijalističkih reklama. To je danas jedina iako često psihotična utopija koja, doduše, kako ispravno primjećuje Žižek, često samo amortizira kontradikcije kapitalizma i omogućuje ljudima da funkcionirajući u kapitalizmu zen-budistički “prihvate svijet takav kakav jest” i da zamišljaju da mu “zapravo ne pripadaju”. Pored toga što bismo takvu “kritiku” mogli uputiti i kršćanstvu (koje Žižek brani kao suborca marksizmu), ljubavi, i gotovo svim intenzitetima koje uopće cijenimo i vrednujemo (i koji život “čine podnošljivim”) – jer, sve je strukturirano poput reklame – još je važnije to da su nedosljednosti i ambivalentnosti ove mutantske duhovnosti zapravo nešto intrigantnije od minhauzenovske, tautološke revolucionarnosti marksizma ili klasično-kršćanskog obećanja utopije izvan ovog svijeta. Baš zato što je korumpirana, anestetična, spektakularna, smiješna, psihotična, ontološki-luda i uglavnom neodgovorna, duhovnjačka utopija je “upotrebljivo” anarhična, ritualno-zabavna i višedimenzionalno efektna, i zapravo je ono što bismo mogli zvati intelektualnom pop-kulturom, rock-koncertom, rave-partyjem i videospotom u području “duha”. I na kraju, ta post-ljudska duhovnost, gotovo da je jedina načelna alternativa danas prevladavajućem intelektualnom materijalističkom redukcionizmu, gotovo jedino mjesto gdje se slobodno mogu vježbati (potpuno drugačije, mutirane, ponekad glupe, ponekad čudovišne) “istine” o svijetu i kozmosu, te uz pomoć ontoloških kaskadera i gravitacijskih specijalnih efekata zakrivljavati, istezati i uvijati samu ideju istine i njezina smisla (u religijskim hramovima takvo je vježbanje spoznajnog kung-fua također nemoguće). Pop-duhovnost je, sviđalo se to nama ili ne, danas možda najvitalnije polje spoznajnog anarhizma i intelektualne psihodelije, i baš tim svojim odlikama ogoljuje ona to što zadnjih petstotinjak godina rade materijalizam, znanstveni redukcionizam i prosvjetiteljski racionalizam: uvijek je prvenstveno riječ o reklamama značenja a ne o značenjima. Znanost ne otkriva značenja svijeta, ona prvenstveno iznalazi načine da neka moguća značenja svijeta učini uzbudljivima, uvjerljivima, erotičnima. Racionalizam ne dokazuje da je i sam svijet racionalan na njegov vlastiti način, on samo više ili manje uzbudljivo reklamira neke pretpostavke o mogućoj strukturi svijeta. U tom je kontekstu, nova duhovnost (vjerojatno privremeni) “suborac” cyber-kulture, koja u tehnološko-medijskome svijetu vrši više-manje sličnu funkciju – muti većinu poznatih granica, pravi zanimljive greške, trči pred rudo, i iz usta policijskih spoznajnih pirana vadi čudne, naivne i šašave ideje i slutnje, koje su veoma često doslovno blesave. Nove duhovnosti i cyberkultura nastavljaju zapravo postupke koje je na velika vrata prva uvela rock-kultura. U rock-pjesmi naime, nije osobito važno to što ona znači (što manje znači, to čak i bolje), nego je važno kako “zvuči”, je li efektna. Ako je “dobra”, “luda”, koga je briga što ona zapravo znači, koga je briga za dekonstrukciju njezinih mogućih gluposti, eventualnih mačizama, političkih nekorektnosti i naivnih optimizama. Koga je briga što znači “Kashmir” Led Zeppelina, to je jednostavno događaj, to je objava iskustva, to je reklama samoga života. To je jednostavno to. I to je jedini univerzalizam koji imamo: svi za nešto kažemo da je “to”, ali čim se počne određivati koja je to stvar, koje je to iskustvo koje u sebi ima “to”, univerzalizam nestaje. Univerzalizam se sastoji jednostavno i samo u tome da reklamirati možete bilo što, da nijedna stvar nije istovjetna sa samom sobom, da je svaka stvar utoliko subjekt – forma koja se prema univerzalnom načelu, popunjava nekim vrijednosnim sadržajem koji nije komplementaran sa značenjem te forme.

Dakle, metafora koja u ovoj knjizi zauzima mjesto mandale, portala, interfacea/sučelja između tehnološko-medijskog i duhovno-šamanističkog svijeta jest reklama, shvaćena kao općenit obrazac (izomorfizam) zahvaljući kojemu se nekome ili nečemu, svjesno ili nesvjesno, pridodaju svojstva i vrijednosti koji ništa ne govore o “značenju” toga što je reklamirano i koji istodobno nisu rezultat tih značenja. Reklama, kao struktura-manadala (a ne kao iz svakodnevnog nam života poznat medijski žanr i sredstvo promidžbe potrošnih predmeta, ljudi, životnih stilova i ideologija), omogućuje da nešto bude, ne samo teoretsko-apstraktno-formalno biće nego i “iskustvo” (to “kako je to biti” ta stvar), i na taj način ona povezuje istinu i žudnju, pojam i iskustvo, zbiljsko i imaginarno, ne samo u ljudskoj nego i u ne-ljudskoj dimenziji, u sferi tzv. “objekata” i svega onoga što je drugo.

Ako knjiga pak nema glavnu temu, onda ona govori o mnoštvu međusobno pretapajućih stvari: o zbilji, svijesti, telepostojanju, svijetu-kao-reklami, kaosu, fraktalima, paranoji, televiziji, cyberspaceu i virtualnoj stvarnosti, tajnovitosti, sf-filmovima, književnosti, orgazmu, Slavoju Žižeku, Stevenu Shaviru, izvanzemaljcima…. U tome je ona slučaju proganjana mnogim fraktalnim demonima, a paranoja je njezina orijentacijsko-dez/informacijska metoda. Paranoja ne kao alarm-pojam neke osobne patologije (koji se uobičajeno rečeno, odnosi na “umišljeno proganjanje”), nego kao pozitivan i spozjanno koristan pojam koji upućuje najmanje na četiri aspekta ekologije svijesti i postojanja, na to da je svaka žudnja za spoznajom paranoidna (potraga za nečime iza onoga vidljivog ili očitog), da je sama svijest strukturirana paranoidno (da uvijek vidimo samo svoju viđenost), da nam objekti uzvraćaju pogled, da nas gledaju (i doživljavaju) i da žude za nama, i na kraju, da nas “istina” nikada ne vodi nego da nas progoni. Uz paranoju ovdje zato ne treba asocirati strah i tjeskobu. Da, radi se o osjećaju progonjenosti, ali ne onda kada se osjećamo loše, zastrašeno, nego onda kada se osjećamo gotovo najbolje što uopće možemo, riječju, radi se o paranoidnom orgazmu. Upravo smo onda kada smo najsretniji i kada uživamo u životu zapravo najparanoidniji, upravo nas tada opsjedaju i progone reklame na koje računamo, što znači i to da možda i ne želimo znati otkuda dolaze, nego ih jednostavno želimo doživljavati kao efektna, ne-značeća iskustva. Upravo smo tada toliko opsjednuti, toliko drogirani životom da se i ne želimo “skinuti” s te droge, a narkoanaliza smisla otkriva da je upravo naša ovisnost o ljubavi onaj simptom koji nam otkriva da je ljudska povijest povijest drogiranja (različitim prirodno/kulturalnim reklamama) i da upravo to upućuje i na mogućnost da su zamislive i droge, jače i bolje od ljubavi. Smislovi i ekstaze dakle, nikada nisu nešto samo “naše”, u nama je uvijek već i nešto ne-ljudsko, uvijek smo i medij tuđih, stranih iskustava, prostor ekstaze objekata. Trebamo biti svjesni toga da su nam neke vrijednosti, neke smislove, neka iskustva dali objekti, i da su ih imperativno (možda i eksperimentalno) usadili u nas, kao u umjetni prostor u kojemu će se ti “darovi” razvijati i razmnožavati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.