Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine
rekreacijska teorija za unutarnja tijela | Zoran Roško

BEY WATCH: TELEPORTACIJA NEPOSTOJEĆEG ORGAZMA

“Mislim da je pojam rubnosti [fringe] ‘individualiziran’ baš kao i mnogo toga drugog u našoj fragmentiranoj kulturi. Svaka je osoba sada središte nekog svjetonazora. Ono što je vama rubno, nekome drugom je središte. Svoj konkretni aranžman ruba/središta možete podijeliti s izvjesim brojem drugih ljudi, ali kultura kao cjelina ne može više održavati većinski stav u vezi s time što je središnje a što je ‘tamo vani’. Kao što bi Abe Lincoln mogao reći ‘Možeš skandalizirati neke ljude cijelo vrijeme, sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš skandalizirati sve ljude cijelo vrijeme’ ”
Paul Di Filippo

Politika je danas nemoguća. Subverzija je danas nemoguća. Kritika je danas nemoguća. Što onda preostaje? Preostaje, poput Borgesovih laudatores temporis acti, raditi na tome da se ubrza ono što se već događa kako bi sve to što prije otišlo u pizdu materinu. Brzina istosti bit će ono što će ovaj svijet odvesti u kreativnu propast, a ne kritika ili “repolitizacija ekonomije” (kao što misle ljevičari). Povijest je poput neke ekološke niše, razvija se na nekom, stjecajem okolnosti stvorenom kozmičkom “humusu” dok god ne iscrpi resurse koji omogućuju obnavljanje tog humusa. Da, čitava ljudska povijest samo je jedna mala niša u beskrajnom ekološkom sustavu vremenske kompleksnosti. Dakle, da odmah dođemo do pornografije, ono što se svim senzbilnim ljudima ne sviđa – okrutnost, bešćutnost, nasilje, vladavina gluposti i moći, nepravda, ludi globalni kapitalizam – može nesati samo ako se iscrpe izvori koji hrane sva ta sranja. Naime, globalni kapitalizam, na primjer, nije “racionalan”, s njime se uopće ne može “razgovarati”, on je tumor, on se neće zaustaviti zato što ga “kritizirate”, “ne volite”, ili tako što ga bušite alternativnim “autonomnim zonama” (koje mu tako, poput plijesni u siru, samo popravljaju okus). Zato danas pozicija i uloga subjekta više nije važna (subjekt želi samo moć i “ispunjenje” svojih žudnji, i zato je dosadan, banalan i sitan), zaista važan danas je odgovor objekta – budućnost pripada onome što će nam reći i s nama napraviti objekti (tj. svi ti živi, beskrajno snažni, samoorganizirani i nadmoćni nam procesi koje smo mi u svojoj oholosti proglasili “objektima”).

Ako postoji neka mogućnost kritike, bit će iskorištena. Ako postoji neka mogućnost istine, bit će zloupotrijebljena…. Ako postoji netko tko se zove Peter Lamborn Wilson, koristit će se pseudonimom (pseudo-ličnošću) Hakim Bey – iako će to poslije u intervjuu požaliti.

Hakim je zvijer-puding, Cola krvi-sperme-i-govana, čokoladni prutić anarhije, cappuccino revolucije, nekanonizirani svetac culture jamminga.

Bey je usporeni, titlovani (jer govori unutarnjim monologom) tornado bačen u policijsku postaju ontološkog kiča.

Peter je poludjeli filmski foršpan nepostojećeg orgazma, priručnik za nepreživljavanje moralne katastrofe, pijani orguljaš dadaističko-materijalističke eshatologije.

Lamborn je porno-zvijezda filozofije u dolby-surround-tehnici i interaktivni mentalni DVD postmodernizma – trajni teorijski koncentracijski logor.

Wilson je asteroid unutarnjeg svemira što je zaboravio svoju putanju i upao u anestizirani akademski prostor poput identificiranog jedva-letećeg subjekta, stršeći poput izvanzemaljca pronađena u nekoj neandertalskoj iskopini.

Danas nam se sve više čini da se autonomija javlja sama od sebe, da ne treba biti čovjekom, pa čak ni nešto naročito pametnim i važnim, pa da se postane autonomnim. Autonomiziraju se (osamostaljuju od onoga što ih je “proizvelo” ili izazvalo) odnosi, ideje, osjećaji, robe, predmeti, nova svojstva, umjetna bića, roboti, čitavi sustavi. U autonomnosti nema nikakva specifično ljudskog digniteta. Ali, hvala bogu, a zašto bi samo čovjek imao pravo na autonomiju? Zašto bi samo čovjek trebao biti nevezan za okolnosti i dostojanstven? A nakon male špijunaže pojmova, jasno je da ni perverznost nije nešto vezano samo uz autsajdere, neprilagođene i čudake. Perverzija nije pompozni nositelj subverzije, nego je upravo sam sustav konstitutivno perverzan, a perverzija i održava njegovu autonomnost (država je, na primjer, uvijek neizmjerno perverznija od svojih rubnih čudaka).

A da porno-logija svijeta bude još banalnija, javljanje svake nove vrijednosti uvijek je neka inverzija/perverzija: ono što je najprije bilo nečijim dijelom postaje odjednom autonomna vrijednost koja si podređuje ono od čega je nastala – novo stanje uvijek je nešto više od onoga što ga omogućuje i zato taj višak mijenja raspored privilegija i očekivanja, i izvrće zatečene odnose. (Svaka stvar uvijek počinje s nekim perverznim viškom koji postaje nadređen onome što ga je omogućilo, pa ga sve okolne stvari nastoje ili nekako simbiotski prisvojiti ili neprijateljski poništiti). Kritika je uvijek nastupala poput te iznenada izranjajuće autonomne zone; kritika bi naime, retroaktivno odredila “svijet” kojemu će pokazati svoga boga i spram njega bila perverzna: umjesto da bude podređena tome svijetu, podređivala ga je sebi i svojemu nadmoćnom “kritičkom uvidu”.

Ali, što ako više uopće nije moguće ustanoviti takav svijet, ako je upravo sam svijet neprekidni ubrzani niz ovakvih inverzija/perverzija? Možete li relevantno kritizirati nešto što je već i samo perverzno (a da sama ta kritika ne postane samo jedna od unaprijed očekivanih ili lako amortiziranih perverzija)? U takvim uvjetima kritika ne podriva svijet, nego ga samo ponavlja, fascinirana njime, blijedo ga oponaša na navodno prosvjetljenijoj razini. Takav svijet gotovo da naručuje kritike na svoj račun, jer ga udaraju taman na takav način da o njima postaje perverzno ovisan.

Da biste danas nešto mogli kritizirati, najprije to morate izdvojiti iz ovog neprekidnog perverznog niza i tako, zapravo, izmisliti. Lako je moguće da svijet koji kritizirate i ne vidi nitko drugi osim vas. Danas se na gotovo svaku kritiku može uzvratiti ontološkom skepsom – A zar to postoji? Kritiziraš kapitalizam? Pa zar to još postoji? Kritiziraš zapadnu civilizaciju? Pa zar upravo samo njezino postojanje nije fikcija? Kritiziraš centre moći? Simpatično, ali zar to nije paranoično, ta svijetom nitko ne vlada, nitko nema pojma što se događa i gdje bi stvari trebale ići, svatko čini samo svoje kratkovidne neposredne korake a dojam kontrole nastaje kao percepcijski privid, svijet je zapravo izvan kontrole. Itd.

Umjesto da svojom kritikom budeš radikalno perverzan, zatječeš svijet čije su perverzije brže, bogatije, glamuroznije, promišljenije i lukavije od tvojih. Kritiziraš “nestanak privatnog života” i ejakulaciju cyber-nadzora (čekaj, ne zoveš li se možda Paul Virilio), pa zar ne znaš da je upravo privatni život bio fikcija kojom te država sa svojim tajnim službama kontrolirala i ucjenjivala. Naime, privatnost je daleko bolje sredstvo nadzora/ucjene od “nestajanja privatnosti” (tko ne bi postao oportunistom ako tako mora zaštiti svoju “obitelj”, svoju “djecu”, svetinju svoje “privatnosti”…); ako je privatni život zaista nestao, to samo znači da su tajne službe izgubile značajnu operativnu fikciju i adut, i da će sada morati pokušati smisliti nešto drugo. Kritiziraš sve? Kvragu, pa ti si zaista solipsistički optimist, zar doista misliš da svijet koji vidiš postoji?

Bio ti ljevičar, ultraljevičar, desničar, fundamentalist, anarhist, antiglobalist, grinpisovac – bilo koji džihad da vodio, tvoja misija ovisi o fiktivnom neprijatelju kojeg si stvorio i naturalizirao (koji čak i ako doista postoji ne prestaje zbog toga biti tvojom opsesivnom fikcijom). Znači li to da danas više ništa ne treba kritizirati? Naravno da ne, tek danas zaista možeš kritizirati bilo što, pa vjerojatno zato i moraš – sve je danas ambivalentno i prema svakoj smo stvari shizofrenični, sve je zakurac i sve može biti izvor prosvjetljenja, sve može postati revolucionarno i katastrofalno. Danas je zapravo sve “privremeno autonomna zona”, jer je sve perverzno.

Hakim je anarhistički parapsiholog. Tijekom svojih unutar-tjelesenih putovanja otkriva on “privremeno autonomne zone” u kojima se pokorava i na obaveznu sreću osuđuje tijelo.

Bey je nadrealistički sociolog.

Peter je neonski književnik.

Lamborn je izvansvemirski narko-kritičar misticizma.

Wilson je čangrizavi nutty-profesor civilizacijskog barbarizma.

Kao što danas svatko avangardan želi otkriti svoj seksualni život na Internetu, svoju privatnost učiniti javnom, tako svatko pametan i ogorčen želi nešto kritizirati. Danas kritika, naime, služi samo-reklami i uživanju. Kritikom ne raskrinkavamo neke (transcendentalne) uvjete postojanja ili socijalnog života, nego egzibicionistički ističemo “pametne” ili “zabavne” efekte svojih opsesija. To ne znači da je svijet postao toliko stabilan i završen da je nepromjenjiv, nego da kritika nije više onaj faktor koji izaziva promjenu, da štoviše upravo ona, najčešće konzervativno ili nostalgično, brani nešto što je već prošlost (što je preživjelo ili što nikad nije ni postojalo osim u sjećanju).

Dakle, kao što “egzibicionizam” na Internetu nije u funkciji nadzora naše privatnosti (nego perverzno u funkciji autonomne ekstatičke paranoje – kao novog modela organiziranja društvenih odnosa), tako ni kritika nije više u funkciji raskrivanja ideologija, prevara, eksploatacija, manipulacija, interpelacija, hijerarhija, privilegija, nejednakosti i prisilnog održavanja nametnutog nam jarma. Kritika je poput video-spota, točka intenziteta koja u svoj unutrašnji vrtlog želi uhvatiti pozornost drugih “metafizičkih” voajera, sličnih afiniteta – jer kritičar je danas voajer specijalnih efekata i montaža (nasuprot običnome, voajeru završnih rezultata, površinskih slika). Kritičari se razmeću gledištima iz kojih će se vidjeti nešto što nitko prije nije vidio, što druge epistemološke kamere još nisu zabilježile. Ta kritika, naravno, ne otkriva “stvar” samu, nego samo ekskluzivnost vlastititog kuta gledanja, tako da sama ta kritika trenutno postaje ideologijom. Zbog toga čak i sama sloboda, kao zajednički utopistički nazivnik i “opći ekvivalent” povijesti, postaje funkcija intenziteta, mentalnog užitka, narcističke (kritičarske) potrošnje.

Jer, koja je slabost “prirodnog” života? Ta, što u njemu nema dovoljno kamera i neobičnih kutova gledanja. Kritičari su nekada bili jedini kamermani bitka a kritike su bili prvi, primitivni video-spotovi, s vidljivim ontološko-epistemološkim specijalnim efektima, mnoštvom političkih sisa, socijalnih guzica i povijesnih šokova. Htjelo se pokazati da smo robovi vlastitih konstrukata koje smo fetišizirali, da smo robovi perverzije u kojoj uživaju samo moćnici ili da smo žrtve osamostaljenih odnosa koji su izmaknuli kontroli. Međutim, čim nešto ili netko izvede perverziju, kao što smo već rekli, postaje to autonomni fetiš, a to znači da i sama (perverzna) kritika trenutno postaje fetišom, izvor privremeno autonomnog intenziteta (najbolje se to vidjelo s “marksizmom” koji je namjeravao skandalizirati svijet otkrićem tajnog privatnog života kapitalizma, a nakon toga i sam postao fetišom). Kritika naime pretpostavlja da je tajni privatni život nekih stvari zaista važan, pa misli da nas oslobađa njegovim raskrinkavanjem. Ali tajne službe znaju bolje – privatni život ne postoji, on je samo neiscrpiv izvor ucjene. Kvragu, pa zar podjela na javnu i privatnu sferu nije smiješna ukoliko postoje tajne službe, tajna policija i tajna državna politika (koja nikada nije demokratska)? Upravo fikcija o privatnom životu služi onima koji misle da kontroloraju stvari, i koji se njome koriste za slaganje vlastitih labirinata egzistencijalnog reketa. Dakle, kontrolori žele da mislite da imate privatni život, i da ga želite pošto-poto zadržati. Slično, upravo sami kontrolori žele da kritičari misle da postoje tajni uvjeti postojanja (bilo čega), kako bi dok rade na otkrivanju tih tajni mogli previdjeti perverziju, da sama ta kritika retroaktivno stvara tajnu na kojoj se Sustav zasniva i tako ga omogućuje i održava. Slično, u uvjetima kada “istinite informacije” ne pridonose transparentnosti nego dodatnoj zbunjenosti (jer ih je nemoguće razlikovati od dezinformacija), kritika je naivna i neefikasna metoda “oslobađanja”.

Kritičari su, vidi se iz ovoga sempliranog crtića, voajeri koji briju na neke perverzne “istine”, a javna kritika samo je oblik privatne opsesije (s druge strane, privatni život postaje sve više javan – što naravno samo ogoljuje činjenicu da je privatnost cijelo vrijeme i bila samo oblik javne manipulacije, retorički žanr kontrole i ucjenjivanja). Problem je u tome što danas, kako ističe Jodi Dean, više nema konsenzusne zbilje – svaka “istina” je paranoična. Kako onda kritika može otkriti uvjete funkcioniranja zbilje kada uopće nema konsenzusa o tome što je ta zbilja (i gdje je granica između informacije i dezinformacije o tome što je ona). Kritika je pripadala “zdravorazumskom” društvu koje više ne postoji. Ono što su prije radili kritičari, sada profesionalno, bez strasti i dalekosežnog cilja, rade tajne službe – svojom su estetizacijom privatnosti, stalnim dizajniranjima “autonomne zone” nevidljivog i tajnog svaku kritiku svele na dezinformaciju, privatnu opsesiju ili fetišistički užitak.

Ako postoji čitatelj koji nije čuo za Hakima Beya, a želi nešto zanimljivo o njemu saznati, kako bi ga s većom jasnoćom i dubljim užitkom čitao na WC-u, to nije tako velik problem, i jednom će mu znanost sigurno moći dati sve odgovore.

Hakim je, naime, danas se pretpostavlja, futuristički paleolitičar, staljinistički kritičar agrarne reforme poduzete u neolitiku i vratolomni zagovaratelj lovačko-sakupljačke politike usvojene na zasjedanju u New-Ander-Thallu 30.223. godine prije bilo koje ere.

Ali zato je Bey plavo-baršunasti slavljenik piratskih radijskih okupacija tuđe gluposti, bezumni prosvjetiteljski osvajač koji za svaku otkrivenu vlastitu glupost strijelja sto tuđih. On ne podnosi to da netko može bez imalo samoubilačkih pomisli tisućama godina raditi bezbroj jednih te istih grešaka. On usred noći budi ljude i ostavlja ih da spavaju budni.

Peter se možda s tim zastarjelim neučinkovitim metodama ne bi složio, on svojim istreniranim istinama-delfinima špijunira naše liberalno-malograđanske podmornice u kojima umiremo za svoje snobovsko-marcipanske povijesne ciljeve, i beskompromisnim medijsko-fašističkim žarom spaljuje sve obiteljsko-božićne totalitarizme. Na svim monstruoznim civilizacijskim eskapadama on jednostavno želi izvesti fist-fucking. Njegov je džihad jedina gazirana alternativa komercijaliziranoj zapadnjačkoj kulturi špricanoj barbikama. Ali ipak, njegove istine pokorno i danonoćno rade za nj, bez ikakvih iluzija, jednostavno zato što je on s njima dobar u krevetu.

Bey naivno misli da to što je kaos u temelju svijeta, znači i to da je u spontanom življenju kaosa sadržana naša najtemeljnija autentičnost i sloboda. Kako bi mogao reći Slavoj Žižek, tu se previđa razlika između razuma i uma. Razum misli kontiniurano, bez obrtanja: ako je bog vladar svijeta, onda je teokracija ispravan oblik društvene vladavine; ako je Kaos vladar, onda je spontana neorganiziranost i divlja orgija čula i ideja najispravniji oblik življenja. Um je pak svjestan diskontinuiteta, obrtanja, perverzije: um nam govori da Religija zaista vlada svijetom upravo prihvaćajući svoju podložnost zemaljskim institucijama koje su “u krajnjoj analizi” podređene njoj (Abyss of Freedom, 13); bog na primjer, vlada upravo na taj način što Država vlada čak i Crkvom. Ili, da to kažemo na nešto uobičajeniji i manje perverzan način, “kao što je to Nietzsche jasno vidio u Genealogiji morala, država svoje preobrazbe nameće ljudima istim onim sredstvima koja proglašava nemoralnima. Ona zabranjuje krađu i provodi ovu zabranu pod okriljem poreza, to jest krađom. Ona ubija da bi provela zabranu ubijanja, i tako dalje” (Crispin Sartwell Obscenity, Anarchy, Reality, 81). Nasilje dakle vlada upravo na taj način što Država kontrolira nasilje. To je prava, umska perverzija.

Dakle, što se tiče kaosa, on vlada upravo tako što prihvaća svoju podložnost Poretku. Njega taj Poredak ne može ugroziti, budući da on zapravo (perverzno) vlada i u redu i u neredu. Tj., ako kaos ionako vlada, onda je svejedno (a ne presudno) hoćemo li živjeti u vlažnim virtuoznim prašumama tjelesnosti i strasti, ili u suhim eteričnim gnostičko-informacijskim neboderima. Sam svijet je, dakle, perverzniji od Beya: kao što Vladar zna da će neograničeno vladati upravo tako da vlast utemelji u bogu (a ne u svojoj samovolji), kao što tajne službe znaju da će najbolje kontrolirati građane ako stvore dojam njihova privatnog života (a ne tako da stvore očito Velikog Brata), kao što uostalom bog zna da će vladati svijetom čak i ako bude podređen samovolji oholih ljudskih moćnika i svećenika, tako kaosu nije bitno jesmo li mi spontani ili uštogljeni, jer on vlada čak i onda kada je podređen dosadnom, “nekreativnom” ljudskom poretku. Sve su te instancije dakle perverznije od Beya, pa je problem s Beyom taj što on, začudo, nije dovoljno perverzan. Ali čini se da on to i ne želi biti, njemu bi to previše smrdjelo na “revoluciju” (koja se uvijek izrodi u kontrarevoluciju), on se izgleda želi samo dobro zabavljati, biti nomad po svojim erogeno-hormonalnim autonomnim zonama – za što bi mu Policija i Država mogle biti čak i zahvalne jer im otkriva nova, zabačena i još neiskorištena područja hormonalne, adrenalinske i mentalno-političke potrošnje. Jer, dosada smo iz povijesti “naučili” da plemenite ideje prolaze samo ako istodobno mogu ići na ruku i najneplemenitijim intersima – nečijoj težnji za moći, nečijoj zaradi, podlosti, oholosti, gluposti, zločestoći. Dakle, kad god projiciramo neke “lijepe vizije”, moramo razmišljati o tome koji bi ih gad mogao sponzorirati, prepoznavši u njima neki svoj interes. Možete zaboraviti sve što je isključivo slobodarsko, plemenito, dobro i lijepo. Ako na tome inzistirate, to samo znači da nemate osjećaja za perverznost ljudskog postojanja, perverznost na koju morate računati ako ne želite da vas iznenadi i zatekne nespremne. Mnoge “otkačene” i “subverzivne” stvari danas zaista i prolaze (i brzo postaju mainstream) jer se odlično uklapaju u epidemijske projekte globalnog kapitalizma (koji je, naravno, perverzan autonomni proces koji nitko ne kontrolira i koji, zapravo, dugoročno gledano nikome nije u interesu jer vodi u ekološku katastrofu). Dakle, kojem bi sebičnom, glupom i pohlepnom gadu danas mogao odgovarati “mekani” anarhizam? Tko zna, možda upravo tom istom mono-globalnom kapitalizmu, koji poučen teorijom kompleksnosti možda skuži da se najbolje zarađuje (ovdje je “zarađivanje pošto-poto” neka vrsta mentalnog virusa koji je zarazio civilizaciju) upravo onda kada se odustane od svih autoritarnih odnosa i pusti ljude da potpuno anarhistički uživaju i kupuju – jer upravo to i žele. Nakon boboa, buržujskih boema, ljudi koji dobro zarađuju a onda te novce troše na alternativni life-style – skupu “zdravu” hranu, dizajniranu vodu, skupe neformalne dizajnirane situacije, ekskluzivne preparate iz amazonskih prašuma i adrenalinski turizam (pentranje po stijenama i daskanje po oblacima) – mogli bismo možda uskoro dobiti i buržujske anarhiste, ili ih već i imamo: sudionici događanja u “privremeno autonomnim zonama” iskorištavaju prednosti kapitalizma da bi u njegovim luksuznim “slijepim točkama” (u njegovim rupama u siru) uživali u dizajniranoj slobodi i dizajniranim ustancima.

Dragi anarho-boboi, još jedan napor, znate li vi naime, što bi sadašnji ljudi zaista voljeli raditi kada bi im se dalo na volju? Problem je taj da u konceptima slobodnog izbora i ljudske slobode nešto fatalno nedostaje, nešto što je toliko zastrašujuće da se čak ni anarhisti nemaju petlje s time zaista suočiti?

Hakim je …
Bey je …
Peter je …

Kakve bedastoće, Lamborn nema s time ništa, on je prekaljeni stilist, nekoliko puta ranjavan u jezičnim borbama prsa o prsa. Ovaj alkemičar riječi i iznenadnih kovanica pisac je koji iz soli može iscijediti more, mađioničar koji ženu prepiljenu na pola zna izvući iz šešira tako da to nitko ne vidi a da opet svatko u to vjeruje; njegove su slike sporije od naše zainteresiranosti a brže od naše dosade – neuhvatljive. Iako se zbog toga kod njega sve zbiva u sferi neopazivoga, njegova je snaga utoliko veća, jer poput crne rupe, što je nevidljiviji, to više smeća k sebi privlači i pretvara ga u zakučastu temu za kozmologe.

Wilson na sve to gleda drugačije, on je ontološki hedonist i historicistički kaskader, on je onaj 101. majmun čija greška postaje presudna i erotično mijenja dotadašnja pogrešna razmišljanja nekom potpuno novom greškom. On ima crni pojas u kung-fist-fuckingu povijesti a majstor je i reikija kaosa.

Ako zbog svega rečenoga netko postane zaveden i umisli si da je ponešto shvatio o ovom nagaznom retoričko-ontološkom kaleidoskopu, savjet mu je da pročita krupno pisano upozorenje na kutiji s opremom za demontiranje privremeno autonomne bombe marke Hakim Bey:

Ako postoji ispravan pristup Hakimu Beyu, bit će zaboravljen. Otvoriti ovdje.