Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine
rekreacijska teorija za unutarnja tijela | Zoran Roško

01. ELEKTRO-ZEN I UMJETNOST ODRŽAVANJA EKSPLOZIJE

masovno-voajeristički razgovor

 

(Zapis virtualne konferencije sa Zoranom Roškom u povodu njegove knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla)

U razgovoru su sudjelovali, redoslijedom uključivanja, ovi avatari:
Gravity’s Opera, Karmageddon, Brain In Furs, Fascist Brain Surgery, Mental Steel Tic, Penile Penalty, Napalm Blonde Project , IQ-Fluxus Clan, My Bloody Radiohand, SubNuclear Marine, Sonic Ginecocrat, Devil Love Tapes, Tesladelic, Star Wreck, Emotional Fiction, Kant’s Cunt Cannot Count.

 

[Koji je smisao života?] Na ovo pitanje nema odgovora osim, u kontekstu toga kako je ono uopće postavljeno. Nema odgovora budući da samo riječi imaju značenje, ne i život ili sam svemir. Naša potraga za sigurnošću počiva na našim pokušajima da razumijemo povijest svih pojedinaca i svih civilizacija. Onkraj toga postoji samo zapanjenost.
Julian Jaynes

 

UKLANJANJE SMISLA DRUGIM PARANOJAMA

Gravity’s Opera: Koliko znam, trebali bismo pričati o eksplozivnim i mutantskim aspektima suvremenog svijeta i o nekim knjigama koje govore o tome. U naslovu tvoje knjige spominje se paranoja, ok onda, zastraši nas, daj nešto spooky i sočno.

Zoran Roško: Pa, paranoja za mene nije nešto što treba povezivati sa strahom, nego s užitkom, no, dobro, strah je ionako samo dobar izgovor za druženje. Bob, zli duh iz Lynchove tv-serije Twin Peaks, opsjeda Lelanda Palmera, podrealnog patrijarhalnog oca koji siluje i ubija vlastitu kći, Lauru Palmer. To je dio suvremene, medijske mitologije. Truddi Chase (to joj je pseudonim) zbiljska je žrtva seksualnog napastovanja svoga oca. Ipak je i ona medijski poznata jer je o njezinu slučaju napisana slavna knjiga When Rabbits Howls, prema kojoj je pak snimljen i film. Truddi nije ubijena, ali je u povijest ušla kao jedna od najpoznatijih osoba koje pate od tzv. “poremećaja višestruke ličnosti”. Kao kompenzaciju za traume iz djetinjstva Truddi je, naime, u sebi razvila 92 različite osobe koje su sukcesivno zauzimale vlast nad njezinom osobnošću i tijelom. Truddino liječenje nije dovelo do stvaranja jedinstvene osobe, što ona na kraju i nije htjela jer je imala osjećaj da bi stvaranje jedne (jedinstvene) osobe podrazumijevalo ubojstvo devedesetdviju drugih osoba. Ono čemu je ona na kraju težila bilo je učenje življenju sa svim tim osobama – u nekoj vrsti psihičke demokracije, koordinirane shizofrenije, a to je, kako tvrdi Grant Morrison, autor slavnih stripova Doom Patrol i Invisibles, nešto što ćemo u budućnosti svi morati naučiti. Naime, budući će “normalni” čovjek u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova. Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.

Karmageddon: Zar to nije ludilo, može li se biti mnoštvo osoba i biti “normalan”? Je li to ikome uspjelo?

Zoran Roško: Jedna od osnovnih referencija, a i svojevrstan uzor svima, mogao bi biti Fernando Pessoa (1888-1935), najznačajniji portugalski pjesnik 20. stoljeća. On je bez poznatog mi biografskog razloga u sebi razvio cijelu paletu “pjesničkih ličnosti” od kojih je gotovo svaka bila značajan pjesnik, a neke od njih – Alberto Caeiro, Alvaro de Campos, Ricardo Reis – među najvećim su svjetskim pjesnicima svih vremena. Umjesto vitmanovske “Pjesme o meni”, Pessoa je napisao neku vrstu pjesme o mojim nama, razbijajući paradigmu autonomne, jedinstvene osobe i slijedeći sve “glasove” u sebi kao samostalne ličnosti. Pessoa nije psihijatrijski slučaj poput Truddi Chase, on je jednostavno revolucionirao naše shvaćanje o strukturi jastva, identiteta i unutarnjeg života. Pokazao nam je bol i rekao – u ovoj se boli krije tisuću različitih ličnosti, pokazao nam je sreću i rekao – ovaj trenutak sreće nemoguć je bez paranoje, bez drugih osoba koje ga u nama doživljavaju. Kao što su medicinari otkrili da bolesti uzrokuju mikroskopski bacili, Pessoa je otkrio da čovjeka uzrokuju mikroskopske osobe koje žive u njemu.

Brain In Furs: On je dakle pjesnik? Nije li time sve objašnjeno, jer svaki je pjesnik unekoliko višestruka osoba?

Zoran Roško: Pessoa je slavan kao pjesnik, međutim čak i mnogi njegovi obožavatelji tek odnedavno znaju da je njegovo najznačajnije djelo zapravo zbirka prozno-esejističkih fragmenata, posthumno sastavljena i naslovljena Knjiga nemira. To je u tolikoj mjeri značajna knjiga da bi vjerojatno trebalo formirati posebnu ligu za nju i još nekoliko ravnih joj djela iz 20. stoljeća. Iza Knjige nemira stoji Pessoina hetero-ličnost Bernardo Soares, možda lik najmanje različit od samoga Pessoe – budući da on eksplicira neke ideje koje vrijede za cijelo Pessoino stvaralaštvo. Knjigu je teško podvesti pod ijedan književni oblik, budući da je (i žanrovski) rascijepljena između proze i filozofskoga eseja, a nesumnjivo je ona jedna od najtočnijih infracrvenih snimki ljudskog postojanja uopće, a zahvatila je čak i značajan dio ultraljubičastog dijela viška postojanja.

Prema Soaresu, naime, ništa se ne događa u nama, u našoj unutrašnjosti, nego sve dolazi izvana (posredstvom naše unutrašnjosti kao “kanala”). Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha. Pessoa je revolucionar, ne Freud, za kojega je ego još lociran u unutrašnjem prostoru predstavljanja. Pessoa je otkrio da je naša najdublja unutrašnjost nešto izvanjsko, nešto što u sebi zatječemo, poput danosti, “neovisne” o nama samima. Pessoa je posredstvom sebi izvanjsko-unutrašnjeg Soaresa otkrio demonsku strukturu svakodnevice. Neki linčovski “Bob” progoni svaku pojavu, neovisno o tome je li ona pozitivna ili negativna. Sam Pessoa “ne bira”, ne postoji poput “prosječne osobe”, on je prazan ekran (subjekt je, kako kažu postmodernisti, praznina u koju se upisuje govor “drugog”). Za razliku od patoloških slučajeva višestruke ličnosti, on ipak nije žrtva nego DJ kanala posredstvom kojih govore njegove različite pod/nad-osobe, dakle upravo ono što je i sama Truddi Chase htjela postići.

Brain In Furs: Što onda znači biti “svjestan”? Zar nije sada sama svijest nešto prilično jezovito? Tko bi poželio taj ego-horror ?

Zoran Roško: Horror je pretjerana riječ, sve je to stvar navike. Samosvijest je nešto poput gledanja televizije u nama, mijenjanje njezinih različitih kanala. Dakle, jastvo je medij, proces u kojemu se različite sile i energije izražavaju i “bore” za prevlast; jastvo je prijamnik demonskih ideja, osjećaja i riječi: svaki te osjećaj bombardira, svako te opažanje probada – naboden si na ono što vidiš, osjećaš i čuješ; sve “tvoje”, osamostaljuje se i živi vlastiti život. Pessoa kaže: “Stvorih u sebi nekoliko ličnosti. Neprestano stvaram ličnosti. Svaka moja tlapnja, netom izmaštana, utjelovljuje se i smješta u neku drugu osobu, koja je dalje sanja umjesto mene”.

Dok je Truddi Chase, rastrgnuta traumama, nesvjesno stvarala osobe koje će “bol doživjeti umjesto nje” (Steven Shaviro), Soares kao da govori da je svaki doživljaj strukturiran poput traume, i da čak i tijekom ugodnih doživljaja sebe rascjepljujemo i delegiramo novu “osobu” u nama koja će primjerice, tu sreću doživjeti umjesto nas. U ironičnome paranoidnom postojanju ništa nije naše, bilo da se radi o nečemu ugodnome ili zastrašujućem. “Da bih stvarao, uništih se; tako sam se poizvanjštio unutar sebe, da u sebi postojim samo izvana” (Knjiga nemira). Samima sebi dolazimo izvana, organizirani smo oko nekog traumatičnog, pretjeranog viška, s kojim se ne znamo nositi pa moramo izmišljati vlastite virtualne maske koje će ovu traumatičnost našega postojanja doživljavati umjesto nas i tako se s njome nositi. Nismo toliko određeni manjkom, nekom odsutnošću u nama (i svijetu), koliko viškom, pretjeranom prisutnošću koja nas progoni, umnaža i razbacuje po našem iskustvu. Ako je sve pretjerano prisutno, ništa ne možemo prihvatiti kao “našu” zbilju, sve je samo virtualnost u koju ponekad i privremeno, uranjamo: “Ne vjerujemo nadi jer vara, ljubavi jer umara, životu jer presićuje, a ne nasićuje, čak ni smrti, jer donosi više nego što se želi, a manje nego što se očekuje” (Knjiga nemira).

Karmageddon: Znači li to da život uvijek laže?

Zoran Roško: Jorge de Sena, pisac izvrsnog eseja o Pessoi, kaže da je, bivajući živim dokazom “da je jedinstvena osoba fikcija poput svega ostalog, [Pessoa] odbio birati, odnosno izabrao je [on] odricanje od bitka”. Poput Kafkina “umjetnika u gladovanju”, odbio je sudjelovati u svijetu u kojemu su svi izbori neautentični i “izabrao” je “živjeti virtualno” (de Sena). Kafka i Pessoa su dakle pokazali da je svaki život najprije virtualan, da virtualnost prethodi zbilji, da je ono što zovemo “zbiljskim životom” samo jedan od virtualnih izbora na koji smo se toliko naviknuli da smo zaboravili da nismo mi oni koji nose maske nego da maske nose nas (kao svoju masku). Nitko nije nikada “saznao da sam krinka, jer nitko nije… ni pretpostavljao da pokraj mene postoji još netko drugi i da sam taj drugi zapravo ja” (Knjiga nemira). To da uvijek živimo umjesto samih sebe vjerojatno je središnji uvid 20. stoljeća, i možda ga je Pessoa izrazio dosljednije i snažnije od svih drugih koji su slutili nešto slično. “Neki… tu razliku između svojeg bića i sebe samih nikada ne opaze, dok je drugi primjećuju povremeno u užasu ili u mukama, pod svjetlom bezgraničnog bljeska”, i zato je “dobro znati da ono što jesmo s nama nije u vezi, da je ono što mislimo ili osjećamo uvijek posredovano” (Knjiga nemira). To je Pessoa dakle govorio prije pojave televizije i ekstaze u masovnih medija. “Društvo spektakla”, u kojemu živimo od šezdesetih godina 20. stoljeća, ima svojega preteču – samu našu psihu.

Ne znači li to onda da je svatko “stranac u vlastitoj duši i proganjan vlastitim osjetima” (Knjiga nemira)? Ne znači li to da svatko sebe zatječe kao nešto izvanjsko, što pred njim odnekud, nepredvidljivo iskrsava, i da on to može podnijeti samo tako da u sebi izmisli nekoga drugog (tj. “sebe”), koji će se s tom traumom nositi umjesto njega? Sudbini se ne može gledati u oči, pa ako ne želimo da se pred njom okamenimo, moramo rasuti svoju unutrašnjost kako bismo amortizirali njezin udarac. Za taj poremećaj sada imamo ime – poremećaj višestruke normalnosti.

Za Pessou problem nije u tome što boga nema ili što bi on bio odsutan, nego u tome što je on pretjerano tele-prisutan, tako da njegov višak možemo doživjeti samo kao bol, kao ekstazu, uvijek kao traumu – s kojom se ne znamo nositi, pa boga moramo uvijek ponovno izmišljati, virtualizirati. Sav taj višak intenziteta, pretjeranog smisla, ne možemo primiti jedinstvenom ličnošću i zato se moramo umnožiti. Sve je fikcija, ali samo zato da sve ne bi moralo biti nepodnošljivo istinito. Život, čak i kada je sretan, ne može ne biti nešto od čega zaziremo, a življenje je uvijek neki oblik sado-mazohističke inscenacije. Ono što nas popaljuje zato je vrlo često upravo nešto traumatično.

Gravity’s Opera: Postoji li još neka veza između Pessoe i Kafke?

Zoran Roško: Pessoa je nastavljanje Kafke još luđim sredstvima. Kafka je zaista bio prekrasno paranoidan, vjerovao je da ljudi trpe jer ih svijet proganja smislom koji oni ne mogu podnijeti, s kojim se ne znaju nositi, s kojim su nesumjerljivi. Ali začudo, ipak nije bio dovoljno radikalan. Tek je Pessoa objelodanio da zbilja nije pitanje postojanja ili nepostojanja (prisutnosti ili odsutnosti, smisla ili besmisla), nego medijsko pitanje, da zbilja tele-postoji, da nam kroz našu dubinu stiže izdaleka, da sa samima sobom i s drugim bićima telekomuniciramo, da nas unutarnja stanja progone, da s vlastitim životom (što god da se pokazalo da on na kraju jest) nikada nismo u sebi, nego izvan sebe. Taj razmak, ta razdaljina između nas i našega života, taj električni napon, paranoidni intemezzo, udarno je vrijeme za ontološke i kozmološke reklame, za videospotove uzbuđenja koji nam skreću pozornost s našeg nepostojanja.

Fascist Brain Surgery: Je li to onda najzanimljivije značenje života, to da je sam život nešto Drugo?

Zoran Roško: Danas se, gledajući unazad na 20. stoljeće, može reći da je napredna književnost stalno, opsesivno raskrinkavala licemjernost značenja svijeta. Naivnim ljudima važno je samo otkriti što svijet znači i prikloniti se svojemu otkriću. Luđacima, od rane avangarde pa do kasnog postmodernizma, ispunjenima “ushićenim prezirom” (Pessoa), ono što smrdi sama su značenja, koja su prema njima, previše srasla sa svijetom. Značenja previše toga potiskuju, isključuju, surova su i ohola. Normalni ljudi vjeruju značenjima, nenormalni gledaju iskosa i vide montaže, retuširanja, privilegiranja, surovosti i okrutnosti u samoj mašineriji smisla. Značenja se, znamo to još od Kafke, upisuju u kožu, značenja su nasilna. Smisao je često suroviji od apsurda, zato se jedno vrijeme, također naivno, činilo da nas osloboditi može sam apsurd. Ipak točno je i to da kreativni apsurd može biti bolji, barem ugodniji prijatelj i sugovornik od bilo kakva tvrdog, “pravog” značenja. Kao što kaže Principia Discordia, legendarna knjiga američke kontrakulture, opreka između kaosa i poretka je lažna, važno je radi li se o kreativnosti ili destruktivnosti – pa je zato destruktivni poredak loš, a kreativni nered dobar. Danas je teško vjerovati ijednome značenju, ali ne zato što je sve relativno, nego zato što znamo da značenja najčešće samo skreću pozornost s onoga što je zaista bitno, da zapravo ništa ne djeluje zahvaljujući onome što “znači”, nego zahvaljujući efektnosti tih značenja. 20. stoljeće nam je otkrilo da se dekonstruiranjem značenja ništa ne postiže, da užasi idu svojim smjerom i svojim tempom, iako i “mi” i “oni” znademo što činimo.

Knjiga nemira rani je znak gubljenja vjere, ne u smisao nego u (medijsku) moć i (životnu) kompetentnost smisla. Naime, nije pravo pitanje ima li život smisla. Naravno da ga ima, ima ga čak i previše, svuda je on oko nas, preblizu nam je (kao što je vidljivo u Kafke), unosi nam se opsceno u lice i iznutrice, u snove i žudnje, dere se na nas čim prestanemo piriti u njegovu žeravu. Čak su i svi oni koji su u 20. stoljeću donosili zlo, kipjeli od smisla, smisao im se pjenio na usta, i htjeli su njime iskasapiti i svoje “bližnje”. Smisao dakle, nije istina, nego droga, medijska tehnologija privlačenja pozornosti i zavođenja, budući da čovjek nije prirodno, komunikacijsko biće čiju rascijepljenost može iskupiti smisao, nego umjetno, telekomunikacijsko biće u potrazi za specifičnim ovisnostima. Zbilja nije tu da nas, jednom kada se s njome uskladimo, prosvijetli, nego da nas značenjima i iskustvima drogira – kako bismo uvijek na novi način bili izvan sebe (u sebi).

 

“ZBILJA” JE KURVA

Mental Steel Tic: Ima li to ikakve veze s tvrdnjom Jeana Baudrillarda da se “zbilja podaje svakoj hipotezi koju o njoj iznesemo”, da je možemo podvrći “najokrutnijim mučenjima, najopscenijim provokacijama, najparadoksalnijim insinuacijama”, ali da se ona pokorava svakom, jer “zbilja je kurva”.

Zoran Roško: To je doista stari dobri Baudrillard, u punoj formi – misaoni žigolo bez kondoma. Nitko nije u tolikoj mjeri sadistički govorio o zbilji poput njega, a zbilja ne samo da mu se i dalje nudi, nego štoviše, čak i realizira njegove “uvrede”, hvata ga za, hm, riječ. Kao što mi sami sebi stižemo izvana, vjerojatno to vrijedi i za samu zbilju, nije ona ništa manje paranoidna od nas.

Mental Steel Tic: Što je inače s tim Baudrillardom – je li on doista najveći suvremeni egzorcist postojanja?

Zoran Roško: Baudrillard je filozofski pervert, “sublimni ironičar”, apokaliptički aforističar, pedofil hiperstvarnosti, parodičar ontologije, Buster Keaton teorijske poezije i žonglerski ginekolog ništavila, terorist istine, otimač izgubljenog značenja, ukratko – najotkačeniji, najoriginalniji i najuzbudljiviji etablirani teoretičar posljednjih dvadesetak godina, jedina apsolutna zvijezda postmodernizma. Gotovo sve što govori nije točno, ali je strahovito efektno, tako da je on na neki način istinitiji od istine. On je “shvatio” da nije važno reći nešto analitički istinito, nego da istina mora biti vlastita reklama. Njegovi su tekstovi sumporna kiselina za čišćenje lica zbilje. Zafrkavajući se s “potragom za istinom”, uobličio je on ideje za koje se s vremenom pokazalo da su glavne startne kategorije (ma koliko god bile problematične) za razumijevanje naše mutirajuće suvremenosti. Do baroknih je razmjera razvio strategiju pretjerivanja, koja je od njegove teorije stvorila jedinstven hibrid društvene teorije, znanstvene fantastike, ciničke poezije i filozofskog videospota. Istvan Csicsery-Ronay s pravom ga je – zajedno s Donnom Haraway (najvećom zvijezdom tehno-feminističkog postmodernizma) – etiketirao odrednicom znanstvena fantastika u teoriji. Baudrillard je naš glavni sadistički liričar opscene zbilje.

Dakle, nemojte se slučajno uloviti u tome da Baudrillardu “vjerujete”. On je točan jedino na način zavodnika – istinitiji je od istine i lažniji od laži. On nikada ne govori o tome kako stvari zapravo stoje, o zbilji koju bi, kao, trebalo dešifrirati, nego o teroru viška, koji postoji u svemu, o onome pretjeranome (koje, poput holivudskog producenta, vidljivosti diktira što će prikazati u našim iluzijama). Zbilja je “preočigledna da bi bila istinita”: stvari “nisu nikada istovjetne samima sebi”, “odsutne su same sebi”, “nikada se ne događaju, iako izgledaju da se događaju” – to je “objektivna iluzija svijeta“. Iza prividne površine zbilje krije se kontinuitet ništavila, koje sebe skriva ali se i izdaje tragovima pojavnosti. Zbilja se nikada ne događa u stvarnome vremenu, nego jedino retroaktivno, kao nešto što se uvijek već dogodilo, i što se “registrira” (nakon što se stvar već dogodila) na ekranima svijesti – kao iluzija, kao odjek samog događaja.

Simulakrum ne prikriva istinu, nego to da istine nema: kada simulirate gripu, da biste izbjegli nastavu ili posao, zapravo prikrivate da je nemate; kada simulirate da postojite, prikrivate time da zapravo i ne postojite; kada kritički dešifrirate istinu, što je također simulakrum, prikrivate da istine nema. Simulakrum je pojavnost koja prikriva ništavilo, i stoga referira samo na druge znakove (slike, predodžbe, označitelje), nikada na neku temeljnu zbilju izvan tih znakova, o kojoj bi oni govorili. Simulacije svjetova ne prikrivaju neku pravu, temeljnu zbilju, nego to da takve zbilje nema. Zato, glavno metafizičko (hiperfizičko?) pitanje zapravo nije – “kako to da postoji nešto a ne ništa?”, nego – “kako to da postoji ništa a ne nešto?” Kako to da praznina/ništavilo uopće postoji, kako to da ne postoji samo (nerascijepljena, nešupljikava, supstancijalna, puna) zbilja? Prevedeno na pojmove paranodontoze – otkuda uopće rascjep u zbilji, otkuda uopće paranoja; kako to da je svijet paranoičan a ne istinit?

Penile Penalty: Nisu li to tužne riječi, nije li to teško i slušati?

Zoran Roško: Možda će ovo biti nešto veselije. Naime, Baudrillard nije neoskolastički metafizičar, što bi u strahu mogao pomisliti netko tko još ništa njegovo nije čitao. Baudrillard je samo metafizičar medija, višeglavo proročište koje na jednostavna pitanja o učincima sve većega utjecaja medija i telekomunikacija na sve postojeće i nepostojeće daje pitijske odgovore u kojima se paradoksi smjenjuju s apokaliptičkim otkrivenjima, koja se ubrzo pokažu samo dosjetkom, koja se pretvori u ozbiljnu dijagnozu nevidljivoga stanja vidljivog dijela nepostojeće zbilje, i, uf, sve uglavnom ispadne smrtno zabavno i divljački pretenciozno – u općoj kaleidoskopoj orgiji metafora i zbilje.

A što je zaista najzabavnije, sve se to više-manje, na neki perverzan način, gotovo ozbilji: tsunami digitalizacije guta sve pred sobom, proradili su vulkani virtualne stvarnosti, dogodila se seoba naroda na Internet, televizija ne prenosi nego stvara događaje, vlada epidemija fikcijskih referencija, fantaziranje je demokratizirano, itd.; uostalom, otvorite Windowse i recite, koje je vani stoljeće? Zbilja je, uh, kameleon stavljen uz Baudrillardove metafore. Ali i sam kameleon je metafora.

Napalm Blonde Project: Jedna od Baudrillardovih knjiga ima naslov Savršen zločin. Kako nas uvijek podsjećaju, savršen zločin je nemoguć, jer ništa nije savršeno. Ako savršen zločin nije moguć, je li bar moguća savršena žrtva – postoji li istina makar nakon što je ubijemo?

Zoran Roško: Sve su Baudrillardove knjige zanimljive, ali Savršen zločin doista je biser. To je knjiga o ubojstvu zbilje, ali nije krimić. Nema ovdje tijela žrtve, nema ni počinitelja zločina, nema dokaza da se išta dogodilo, nema ni kraja – “neće biti kraja jer su se stvari uvijek već dogodile”. Međutim stalno je napeto, gusto od “otkrića” i iščekivanja – što će se iduće razgolititi? Ovo je filozofski striptiz strukturiran poput video igre: kad opsceni objekt istine osvojite na jednoj razini, vodi vas to na neku novu razinu još čudnije istine, u okružju beskrajnog biranja opcija i istina, kritika i negiranja mogućnosti kritike, moraliziranja i ismijavanja smisla. Besmisao nije neprijatelj kojeg treba kritički razobličiti kako bi se pokazala istina. To je puka predrasuda, s kritičkim mišljenjem je gotovo.

Gravity’s Opera: Ti, čini se, tvrdiš da Baudrillard smišlja ideje ne vodeći pretjerano računa o tome koliko one same mogu preživjeti kritičku analizu, koliko se mogu opravdati ili provjeriti.

Zoran Roško: Da, to je moj dojam. On ideju postavi poput stupice, a onda gleda što će se u nju uloviti, što će upasti u šiznutu trapulu. I doista, ulov je često obilan. Kao što su nekada čitatelji Goetheova Werthera histerično oponašajući junaka knjige i sami počinjali samoubojstva, tako sada zbilja, najhisteričnija Baudrillardova čitateljica, počinje nestajati, ne zato što se to s njom doista događa, nego jednostavno zato što želi oponašati Baudrillarda (JJJ). Tako ona, ipak, epohalno uhvaćena u zamku, priznaje da i sama, “postojala” ili “ne postojala”, nije ništa drugo nego adolescent. Čini se da je sama zbilja živo biće koje se još razvija, i upravo prolazi kroz jedno od svojih kritičnih razdoblja. Sama zbilja kao da još ne zna što uopće hoće sa sobom, i koji su joj ciljevi. Ozbiljni, analitični, kritički filozofi griješe prvenstveno u tome što samu zbilju tretiraju kao odgovorno, dosljedno biće koje imanentno, cijelo vrijeme “zna” što hoće, pa to onda i čini (jer je istovjetno s vlastitim “zakonima” i “logikama”). Zajeb je u tome što sama zbilja još uopće nema pojma tko je ili što je, jer je i ona u sebi rascijepljena, i čini se da je zasada zanima samo puko adolescentsko sakupljanje najrazličitijih iskustava s kojima će možda jednom znati napraviti nešto “logično”. Stvari uvijek nastaju retroaktivno, što znači da u ovome trenutku svijet nije “cjelovit”, “logičan”, “zatvoren”, da istodobno i jest i nije, i da će tek naknadno postati “nešto” (i nitko danas nema pojma što će to biti). Do tada, svijet jednostavno skuplja iskustva.

Ono što se računa, ističe Baudrillard, nije “kritička objektivnost ideja”, nego “poetička jedinstvenost analize”. Kontradiktornost ideja ionako nikada ne može biti razriješena, osim u “energiji i veseloj lakoći izraza”. Ovakav filozofski felatio čovjek si mora priuštiti.

 

BRZINA I POST-ZBILJA

IQ-Fluxus Clan: Je li to onda glavni razlog zašto ne primjećujemo od čega i kako je svijet sastavljen, i zašto nam naša čula ne daju točnu sliku stvari?

Zoran Roško: Postoji i banalniji razlog. Svijet je jednostavno prebrz za naša čula. Svjetlost juri 300.000 km/sek., dakle, koliko bi taj film morao biti usporen da bi se od ove brzine napravilo nešto ljudima smisleno? A o drugim “energijama”, koje kroza nas jure vjerojatno i brže od svjetlosti, da i ne govorimo (i ne možemo govoriti, reći će mnogi, jer takvoga nečeg i nema – ali to sada ostavimo po strani). Čak i u slučaju da brzinu svjetlosti prihvatimo kao apsolutan limit, ta je brzina nešto što postoji samo ako si sporiji od nje; sama svjetlost uopće ne putuje, dakle nema nikakvu brzinu, za nju prostora i vremena nema… “Kada biste mogli jahati na zraci svjetlosti, sav bi se prostor smanjio u jednu jedinu točku, a sve bi se vrijeme urušilo u jedan trenutak. U referencijskom okviru svjetlosti nema prostora i vremena. Ako na noćnome nebu ugledamo galaktiku Andromeda, vidimo svjetlost kojoj je, s našega gledišta, trebalo 2 milijuna godina da prijeđe tako veliku prostornu razdaljinu. Ali za zraku svjetlosti koja isijava iz neke zvijezde u toj galaktici, prelazak iz njezine izvorišne točke do naših očiju je trenutan” (Bernard Haisch). Dakle, situacija je još i gora, svijet je pretrenutan za nas. Mi stvari opažamo samo u kontrastu, a za ove “temeljne” (prebrze i pretrenutne) stvari jednostavno nemamo kontrasta – nemamo ih s čime usporediti ili razmijeniti. Ako se svijet uopće ne “događa” u prostoru i vremenu, ako je u njemu sve trenutno, što onda može biti kontrast spram toga?

Logistika osjetilne percepcije ne može se nositi s vlastitim zadatkom, tako da je poriv za razlučivanjem zbilje od privida istodobno neispunjiv i nezatomljiv. Ipak, čovjek kako-tako stvara svoje slike svijeta, a neke su od njih toliko stabilne da poprimaju svojstva prirodnosti. Ono što nam telefonira naše “iskustvo” (u najširem smislu), s vremenom postaje naša metafizika. Točnije, ukoliko nam se ostavi dovoljno vremena da to iskustvo stabiliziramo i uobličimo u mit, ideologiju, svjetonazor ili osobnu sliku svijeta. Ukoliko nas u tome ne spriječi neka katastrofa.

My Bloody Radiohand: Opažanja su dakle uvijek spora, ali ponekad nam to ne smeta, tj. ukoliko se na tu sporost naviknemo.

Zoran Roško: Uglavnom je tako. Još donedavno naša su iskustva bila spora, i mogli smo se s njima nositi na tzv. prirodan način: zbilja je bila stabilna, i samo su je pjesnici i teolozi malo grickali po rubovima, ali bez vidljiva svakodnevnog učinka. Sa sve ubrzanijim razvojem tehnologije, međutim, dolazi do narušavanja naše percepcije zbilje. Tehnologija postaje brža od našeg iskustva zbilje, pa zbog ove vremenske distorzije dolazi do promjene u samome tkivu onoga što je za nas “zbiljsko”.

My Bloody Radiohand: Je li to dobra ili loša vijest?

Zoran Roško: Da.

My Bloody Radiohand: Brzina je, dakle, nešto od temeljne važnosti za funkcioniranje zbilje. Ne pratim baš stvari, pa ne znam – je li to općepoznato?

Zoran Roško: Prvi bitan teoretičar koji je skrenuo pozornost na konstitutivno značenje brzine, na njezinu “metafizičku” temeljnost, osnivač je dromologije (znanosti o brzini), francuski urbanist, arhitekt, politički aktivist i profesor arhitekture Paul Virilio. Njegove brojne knjige tvore jednu od najzanimljivijih, ali i najezoteričnijih moždanih opera unutar suvremene francuske teoretičarske reprezentacije. Uz Baudrillarda on je najznačajniji kritičar utjecaja tehnologije i medija na reformuliranje čovjekove krvne slike postojanja, ali nije jednako poznat.

Moderna tehnologija ne proizvodi samo artefakte u zbilji, nego sada prodire i u samu ontološku strukturu postojanja i – tvrdi Virilio – “proždire i vrijeme i prostor”, a samu zbilju nadomješta efektom zbilje: zbilja kao “točka u prostoru i vremenu” postaje “vektor u bilo kojoj mogućoj putanji”.

SubNuclear Marine: Zar tako nije bilo oduvijek?

Zoran Roško: Da, čudno je da Virilio ne vidi da zbilja nikada i nije bila ništa drugo, tako da on tvrdi da se tek danas na svim razinama događa dromološko nasilje koje ne dopušta da se steknu prostor i vrijeme potrebni za procjenjivanje i propitivanje onoga što se događa.

SubNuclear Marine: Da se, na primjer, ljudi mirno dogovore žele li fašizam ili staljinizam, kao što je dosada lijepo bio slučaj!?

Zoran Roško: Recimo. Dakle, Virilio tvrdi da ništa novo ne stigne ni zasjati a već je učinjeno zastarjelim. Modernistički napredak uništava sama sebe time što svoje ciljeve ispunjava predobro, toliko dobro da njegove tehnološke mogućnosti izmiču svakoj kontroli. Sustav napreduje, ali oni kojima on “služi” mogli bi biti uništeni ovim uspjehom. Problematičnost odnosa između modernizma i postmodernizma gubi na važnosti pred problemom zbilje i post-zbilje, određene tehnološkom temporalnošću.

Sonic Ginecocrat: Osjećam da mi sve to titra pred očima, imaš li u rukavu neki primjer?

Zoran Roško: Neka to bude Viriliova knjiga Umjetnost motora koja je usporeni snimak nuklearne eksplozije njegove metainformacijske fizike, bestseler koji uključuje i analize najnovijih fenomena poput nanotehnologije (tehnologije na razini atoma i molekula) i virtualne stvarnosti. Taj filozofski sit-horror čeljustima morskog psa secira preobrazbu zbilje u motorizirani efekt, u “sintetičku iluziju”. A priča se sastoji u tomu da je gotovo istodobno izumljivanje nuklearne bombe i kompjutora, laboratorijski seks energije i informacije, na kraju drugog tisućljeća porodio institutsku, teleaktivnu civilizaciju, podrivenu ontološkim mutacijama, održavanu kompjutorskom energijom u kibernetičkom prostor-vremenu i nuklearnim informacijama u postprirodnim procesima. I kao što je nuklearno oružje služilo odvraćanju hladnoratovskih supersila, tako nas hiperkolonijalistička industrijalizacija simuliranja i zaboravljanja sve uspješnije odvraća od zamjetljive, stare dobre analogne zbilje (Virilio doduše zaboravlja od čega nas je ta “zamjetljiva” zbilja uvijek već i sama bila odvraćala). Saint-Just je, kako navodi Virilio, izjavio, “kada god ljudi mogu biti smaknuti, i budu”, dok za današnje doba vrijedi, “kada god ljudi mogu biti medijalizirani, i budu”. Sada se ontološka kamera ugrađuje između čovjeka i svake stvari, i postaje njezin sastavni dio, vremenska kamera koja stvara lažnu bliskost sa svime upravo tako što nas od svega udaljuje.

Devil Love Tapes: Dakle, informacije nas ne približavaju svijetu nego nas od njega štoviše, otuđuju?

Zoran Roško: Informacija kao brzina (“brzina je informacija sama”), uz masu i energiju, treća je dimenzija materije. Od 50-ih godina naovamo informacija i energija asimiliraju se tako da nastaje novi oblik energije, do tada nepoznat u fizici. Osim potencijalne i kinetičke, dobili smo sada i kibernetičku energiju: informacija je nova vrsta energije koja slikovno i zvukovno povezuje sve udaljene pojave, poništavajući pritom protežnost dimenzije prostora i trajanje dimenzije vremena. Ova promjena otvara nove mogućnosti manipuliranja, odnaravnjivanja, kontrole, serijaliziranja iskustva – mutiranja pojava koje na kraju dovode do toga da i sama zbilja postaje mutant.

Karmageddon: Pa zar ima išta bolje od toga. Kome može biti stalo do nemutirajuće, pretjerano stabilne, dosadne zbilje.

Zoran Roško: Složio bih se, zasada. Važno je, ipak, koja vrsta mutanta zbilja postaje. Nisu svi mutanti zanimljivi, uzbudljivi i ugodni, kao što ni svaka revolucija i subverzija nije doista i promjena.

Sonic Ginecocrat: Zvuči mi kao da je taj Virilio prilično mračan i depresivan tip.

Zoran Roško: A ne, Viriliovi tekstovi često sliče vlastitoj temi: motivi se smjenjuju brzo, prelazi se s jednog disciplinarnog područja na drugo, bez pretjerano dugog zadržavanja na potpunoj (dakle, dosadnoj) elaboraciji, prizori pršte i nestaju prije nego što se i uobliče. Možete od njega čuti o najrazličitijim stvarima; na primjer, o vojnoj opravdanosti demokratske kohezije (lakše je u trans dovesti skupinu nego pojedinca, pa je javno mnijenje zapravo pogodan medij za ulazak u vojnički trans), o totalnoj mobilizaciji i motorizaciji, telekraciji, društvenoj kibernetici, biopolitičkome uvjetovanju, telepolitičkome porobljavanju, zagađivanju podacima, logičkim bombama, strojevima zbilje, opscenome životu u kojemu su svi naši zapažaji i dojmovi unaprijed destilirani za nas, virtualnome univerzumu kao konačnom obliku podrivanja zbilje, itd.

Sa svime što analizira, Virilio je istodobno “fasciniran i moralno indigniran”. On je i modernistički nostalgičar i aktivni postmodernist, mikroskopski astronaut koji polumasturbatorski lebdi negdje između “sudjelovanja i voajerizma”. On je nostalgičan za starom, neposrednom zbiljom (kao da je zbilja ikada bila neposredovana), ali čini se da nema “dovoljno iluzija da bi vjerovao u nju”. pa je ipak i sam sklon korištenju tehno-retoričkih vibratora.

 

BLJEĐE NIJANSE SIVOG

IQ-Fluxus Clan: Čini se kao da je za bilo koju stvar teško reći nešto određeno i nedvosmisleno. To je potpuno postmodernistički stav. Nije li i to već postala šablona?

Zoran Roško: Točno, samo, kao i uvijek, važno je što sa šablonom radiš. Zapadnjačka logika, kako je poznato, još od Aristotela govori da jedna stvar ne može istodobno i biti i ne biti. To je ono puritansko, frigidno načelo neproturječja. Taj, a ni drugi aksiomi naše zloglasne logike nisu danas dobrodošli u visokome intelektualnom društvu, i samo im radikalna plastična operacija može pomoći. Naime, u tim se mentalno-transvestitskim krugovima širi trač da uopće nije pouzdano da je neko “A” doista “A”, a nije baš jasno zašto nešto ne bi istodobno bilo i istinito i neistinito, tj. nešto treće. Nasuprot tradicionalnome “isključenju trećega”, sada je u modi seks u troje, uključenje trećega, onoga između “da” i “ne”, mutnoga, neodređenoga, neodjelitog (fuzzy) prostora koji nije ni crn ni bijel, nego ontološki smoking u raznim nijansama sivog.

Tesladelic: Ali iz srednjoškolskoga obrazovanja također znamo da Ahil nikada ne stiže kornjaču, to jest da je stiže uvijek ili previše ili premalo: identiteti su oduvijek bili veoma problematična fantazija.

Zoran Roško: Točno. Čini se da je u prirodi same zbilje da nikada nije sumjerljiva samoj sebi, da u njoj nešto uvijek ili manjka ili strši.

Tesladelic: Ako je tome tako, može li se to na neki način iskoristiti, bi li se mogao naći operabilni način da se to pokaže prednošću, a ne urođenom genskom manom u DNK same zbilje?

Zoran Roško: Upravo se o tome danas i radi. Neodređenost i paradoksalnost nisu više poput neke besmislene prirodne nepogode koja leži tamo vani, neiskorištena i uzaludna, ili nas samo gnjavi i frustrira. Ova se svojstva svijeta danas na neki način industrijaliziraju, iskorištavaju poput nekog resursa. To je danas neka vrsta ontološke nafte. Fuzzy-logika, na primjer, još jedna u nizu revolucija ovoga stoljeća, tvrdi da se genetskim inženjeringom u strukturi samih “da” i “ne” mogu postići čuda.

Star Wreck: Tko su u tome području Baudrillard i Virilio?

Zoran Roško: Najbolji je popularizator ideje Bart Kosko. On je profesor s titulama iz filozofije, ekonomije, matematike i elektrotehnike. Autor je triju uspješnica o fuzzy-sustavima, grani matematike/informatike koja se akomodira svojstvima mutnoga svijeta, ali na taj način da se sada fuzzy (mutno/neapsolutističko/neisključujeće)-mišljenje predstavlja kao novi svjetonazor, u kojemu je glavni štos, “paradigmatski pomak s crno-bijelog gledanja ka sivome, s bivalentnosti ka multivalentnosti”.

Iznošenje ovoga novog svjetonazora podrazumijeva kritiku znanstvenog svjetonazora prema kojemu je sve međusobno isključivo, s oštrim i jasnim rubovima. Takav je starinski redukcionističko-logički pristup naravno pogrešan, jer je sve stvar stupnja. Činjenice, bilo znanstvene ili neke druge, ne-jasne su, tj. neegzaktne u nekom stupnju. Samo je znanost bila toliko zadrta da sive činjenice svijeta tretira kao da su crno-bijele matematičke činjenice s oštrim obrisima. Zato se svijet znanosti nikada ne poklapa sa svijetom koji opisuje. Znanost govori o nulama i jedinicama, a istina je zapravo negdje između njih. U kojem točno trenutku jabuka prestaje biti jabukom, na kojem točno mjestu dolina postaje brdom, s kojim točno argumentom neka tvrdnja postaje točnom?

Gravity’s Opera: Kvragu, to ni ja ne znam. Što tvrdi fuzzy-logika?

Zoran Roško: Fuzzy-logika kaže da ništa ne možete dokazati 100%, da prirodni zakoni nisu zakoni nego tendencije, koje se načelno, u svakome trenutku mogu promijeniti. Mutne stvari imaju maglovite granice sa svojim suprotnostima – što je neka stvar sličnija svojoj suprotnosti, to je ona neodređenija, mutnija. Jezik, naročito znanstveni, stvara umjetne granice, podjele kojih u zbilji jednostavno nema. Ni naš um ne djeluje prema aristotelovskim kriterijima, svi se mi za nešto odlučujemo ne zato što je to znanstveno/objektivno opravdano, nego zato što “osjećamo da je točno“.

Karmageddon: Ali svjetonazor o pretapajućim svojstvima svijeta nije nov, osobito se u istočnjačkim tradicijama oduvijek govorilo da nešto i jest i nije (treba samo pogledati koje je logičko žongliranje tipa ni-ovo-ni-ono izveo Nágárjuna, najznačajniji budistički filozof), da se suprotnosti ne moraju međusobno isključivati (međuprožimanje Yina i Yanga u taoizmu, na primjer).

Zoran Roško: Naravno. Ipak, Kosko, poput mnogih zapadnih rušitelja idejne konfekcije, nije mistik, on je štoviše, ideolog, mitoman matematike. Svemir je prema njemu, informacija, nešto poput velikog kompjutorskog čipa. Pretapanja svijeta mogu se kvantificirati i tehnološki zauzdati. Štoviše, proučavanje pretapajućih sustava već je potpuno etablirano i omogućuje konkretnu primjenu i zaradu (naročito u Japanu).

Sonic Ginecocrat: Nije li to opet industrijalistička redukcija? Zar nije i samo fuzzy-mišljenje stvar stupnja, možeš li ikada znati jesi li iskušao sve nijanse sivog.

Zoran Roško: Naravno, i kritike su već u muzeju. Tako filozof Michael Tye, i sam sljedbenik ovoga svjetonazora, tvrdi da se mutnost ne može precizno kvantificirati jer ne dolazi u numeričkim stupnjevima. Svijet je objektivno mutan, neovisno o našim pojmovnim modelima, tako da čak i fuzzy-logika nije dovoljno fuzzy, jer neodređenost ne dolazi u preciznim stupnjevima i nema oštrih prijelaza. Tomu nasuprot, za Koska, svijet je informacija, a bog je tvorac – matematike.

Karmageddon: Ipak je to zanimljiva pozicija, živciraju me svi oni koji za neku stvar tvrde da je ona to i to. Ti ljudi kao da su slijepi za kaos u kojemu uvijek živimo, i kojemu je nemoguće umaći.

Zoran Roško: Za fanove teorije kaosa ovakva knjiga dolazi poput poslanice Tehno-Korinćanima koja se i mimo koncila može uključiti u korpus novog kaotičkog zavjeta. Kao što teorija kaosa govori o fraktalnoj dimenziji (o objektima koji imaju više od dvije a manje od tri dimenzije, na primjer), može se reći da fuzzy-logika govori o fraktalnoj dimenziji istine i postojanja uopće. Svijet je neka vrsta fraktala neodređenosti.

 

POTPUNI DERYLIJ

My Bloody Radiohand: Ako je svijet uvijek fuzzy, je li onda naivna sadašnjost uvijek neodređenija i zato nadmoćnija ideološkim aparatima budućnosti (i projicirane povijesti), ili simulirana budućnost uvijek već prethodi neposrednom doživljaju zbilje, tako da se sadašnjost i budućnost, poput Ahila i kornjače, nikada ne susreću u vremenu nego samo u jezičnim igrama? (Bože, što sam to upravo rekao?!).

Zoran Roško: To je hard-core filozofsko pitanje, preteško za smrtnike. Pored bogova i ljudi, koji su do sada radili na rješavanju ove nesumjerljivsti zbilje sa samom sobom, javljaju se sada (srećom?) novi, umjetni igrači – pametni strojevi. Pretpostavljalo se uvijek da su ljudi nekako u suglasju s tajnom svemira i da je potrebno samo spoznati ljudsku narav, mikrokozmos, pa da će se tako istodobno spoznati i tajna makrokozmosa, čak i boga. A što se tiče same tajne ljudske naravi, snovi i životinje sve su donedavno bili jedini ključevi koje smo imali za njezino otkrivanje. Bila su to, kao što nas podsjeća Sherry Turkle, dva glavna mjerila kojima smo se koristili u našim samoispitivanjima. I doista, to vrijedi i za novije doba. Freud nas je mjerio spram logike snova, a Darwin spram naših životinjskih predaka. Ali sada se javlja i treći poredbeni test – kompjutor. Umjetni fenomen koji reagira kao da je živ i gotovo svjestan, otuđeni tehnološki objekt s potencijalom da nam bude bliži od drugih ljudi, i da nam o nama samima otkrije više nego prirodni svijet i snovi zajedno. Kompjutori, i sve ono što dolazi na valu tzv. digitalne revolucije, izazivaju zato ispravnu uznemirenost, fasciniranost i strah istodobno. Ako kompjutori, i druga postljudska bića, mogu sve proračunati, sve međusobno povezati, omogućiti da simulacije budu bolje i brže od zbilje, trebamo li onda biti sretni što smo napokon “oslobođeni”, ispaljeni u satelitsku orbitu čistih, opscenih značenja, ili tek sada trebamo početi odvezivati vrpce s kutija naših najvećih strahova?

Napalm Blonde Project: Pa, onda, trebamo li – koji su, mogući stavovi?

Zoran Roško: Najprije je tu euforija tehnofila, digitalne mafije i virtualne klase, euforija koju ušmrkavaju, na primjer, kalifornijski ideolozi digitalne revolucije. Tu je i pesimizam nevjernih Toma digitalnog uskrsnuća, starijih teoretičara poput spominjanih Virilioa i Baudrillarda. Negdje pak, između, djeluju kritičari cyber-kulture koji ljevičarski negativizam amalgamiraju s parazitizmom neodlučnih korisnika i hackera, fascinaciju s nevjericom i oprezom, strojni fetišizam s “klasno” osviještenim humanizmom (u odnosu spram prijeteće “klase pametnih strojeva”, nije danas pogrešno govoriti o klasnom humanizmu).

Sonic Ginecocrat: Odmah ćemo odbaciti ekstremiste, zanimaju nas dakle samo ljudi-između, fuzzy-likovi.

Zoran Roško: Ok, Mark Dery je taj. On je jedan je od najpoznatijih i najuvaženijih analitičara cijele nove mreže kulturalnih fenomena koji zaživljavaju u hibridnim zonama u kojima nove metafore o duhu i tijelu kruže po starim zapadnjačkim neurotičnim krugovima. Deryjeva knjiga Brzina oslobađanja pruža nam panoramski pregled onoga što bi se moglo zvati cyber-kontrakulturom ili digitalnim undergroundom. Riječ je o možda najzanimljivijoj kulturalnoj sceni američkih devedesetih, o sceni “mutiranih New Age Ninja hakera” (izraz Vivian Sobschack). Naime, ispod oficijelne tehničke kulture koju fabriciraju tehnokrati visoke-tehnologije (i svi oni koji od novih tehnologija prvenstveno dobro žive, eksploatirajući maštu i užitke potrošača), kao što je i inače slučaj, živi i buja kibernetička kontrakultura, svijet osobenjaka koji tehnologiju ne prihvaćaju kao zombi-potrošači, nego se njome koriste na načine koje njezini tvorci navodno izvorno nisu imali u vidu, što doduše ne znači da joj time ne čine još veću reklamu. Naime, svojim inverzijama tehnološke utilitarnosti, neočekivanim kombinacijama i uvrnutom kreativnošću, oni tehnologiju, ironično, čine samorazumljivom.

U ovim tehno-kulturalnim erogenim zonama sumraka srećemo tako cyberdelike (mutante psihodelije šezdesetih i digitalne ekstaze devedesetih), cyberpunkere u sado-mazo koži synth-rockera, mehaničke spektakle strojeva-gladijatora, kibernetički body-art, seks ovlažen tehnologijom, “zenom nadahnute poganske profesionalce” (zippyje), politiku kiborga, zastarjelih tijela i poslijeljudske evolucije. Devedesete, doba tehnološkog New Agea i duhovnog arhaizma, bile su obrnute šezdesete, tvrdi Dery. Ekstatičke ideje hipija iz šezdesetih oživljene su, ali u novome, tehnofilskom obliku. Psihodelija, interes za magiju i gnosticizam sintetizirani su sada s nabrijanošću za tehnologiju i znanost.

Emotional Fiction: Što je s tijelom, zar se u toj fascinaciji virtualnošću zaboravlja da je čovjek uvijek i tjelesno biće?

Zoran Roško: U tehno-ekstazi devedesetih, u kojoj se javljaju infantilne, uglavnom kretenske spekulacije o ljudskome umu kao o nečemu potpuno svedivome na digitalni zapis i zato preseljivome u kompjutor, u onoj prostor “iza terminala”, u cyberspace (što je iako ontološki naivna, estetski poticajna ideja), najveću tjeskobu izaziva tjelesnost. Tijelo je ili suvišno, ili baš utoliko još značajnije. Naslovna fraza Deryjeve knjige “brzina oslobađanja” odnosi se na brzinu koju je potrebno postići da bi neko tijelo umaklo privlačnoj sili nekog drugog tijela. Za Deryja je taj tehnički izraz metafora za osnovnu fantaziju cyber-kulture: za napuštanje naše prirodne ukotvljenosti u tijelo, materiju i planet Zemlju. Ako se sada napokon (tehnološki a ne samo “duhovno”) možemo oteti gravitacijskoj vezanosti za našu “prirodu”, vodi li nas nova, nepredvidljiva putanja ove “gravitacijske duge” u raj ili u pakao? Ili u oboje istodobno – u banalnost svakodnevice? Međutim, i rajevi, i paklovi, i svakodnevice, uvijek su i materijalni, utjelovljeni. Mijenjati se može samo vrsta tijela. Riječ je, u osnovi; o pitanju, možemo li tijela mijenjati na jednak ili sličan način kao što mijenjamo ideje i identitete. Ako misli putuju brže i dalje od tijela, jesu li moguća tijela koja putuju brže i dalje od misli; jesu li mogući novi osjećaji u novim okolišima?

Tesladelic: Čini se kao da se zbilja umnaža i da istodobno postaje i ekstatična i užasna?

Zoran Roško: Cijeli suvremeni pogon proizvodnje viška fantazija eksploatira otkriće o konstitutivnom rascjepu, manjku-višku u samoj zbilji. Neidentitet, shizologija i ironija, za kompjutorski su pogon ono što je ugljen bio za industrijsku revoluciju. Odvajanje informacije od značenja (zbog čega se neka stvar može svesti na protok nula i jedinica neovisno o tome što ta stvar značila) omogoćilo je da se digitalizira gotovo svaki oblik komunikacije. Digitalna je pak kultura produžetak digitalne industrije u drugome registru. I ona dizajnira unutarnji razmak, ono nesvjesno u svakoj stvari, ubacuje u taj rascjep eksplozivne ontološke viruse i promatra kakvi će se mutantski oblici kulture pojaviti na tjelesnim i mentalnim ekranima simulirane, eksperimentalne meta-žudnje.

IQ-Fluxus Clan: Što je ono doista novo u digitalnoj industrijalizaciji svijeta?

Zoran Roško: Ono revolucionarno u digitalnoj industriji je to što ona svijet ne zahvaća više samo u njegovoj materijalnosti nego i kao ontološki resurs. Cilj nije više u postojećem svijetu stvoriti samo višak materijalnih vrijednosti, nego u fetišiziranoj mreži sveprožimajućih odnosa proizvesti višak postojanja – višak zbilje. Kompjutorska revolucija učinila je mogućima mnoge tehnologije koje ne samo da mijenjaju svakodnevicu nego i poetski uzbuđuju umove, potičući čudni spoj mazohističkog futurizma i oznanstvenjenog, sadističkog nadrealizma koji se predstavlja kao realizam-budućih–sedam-sekunda. Na pitanje, o čemu govorimo kada danas govorimo o čovjeku, današnji vladajući dizajneri mišljenja skloni su odgovoriti – o digitalnom (dakle, ne-mehaničkom) stroju; o naturalnom, samoorganizirajućem sustavu koji je moguće “morfirati”, preobličavati ovisno o mašti i opremljenosti kulturalnih i tehnoloških dizajnera. Čovjekova bit nije unaprijed dana, ne samo da je učinak povijesti i kulture nego i tehnologije na njelementarnijoj razini: ne samo ideje, shvaćanja i običaji, nego su i naše molekule i stanice u jednakoj mjeri “konstrukt”, uopće dakle, nisu naše. Priča zato gotovo da se govori sama, zašto naši pravi tvorci ne bi bili upravo roboti iz daleke budućnosti koji su ovladali čak i dimenzijom vremena i u prošlost poslali svoj dizajnerski eksperiment, višedimenzionalni artefakt koji mi zovemo čovjekom. Nakon što je osvijestio i simbolizirao svoju različitost spram životinja i prirode uopće, čovjek danas treba osvijestiti sebe kao androida: epistemologija androida i etika kiborga pokušavaju se progurati kao “najviši stupanj” čovječnosti.

SubNuclear Marine: Zar ta hibridnost nije samo novi oblik totalitarizma – metamolekularnog totalitarizma? Promijenjena je samo razina “zahvata”, sada smo kontroli, manipulaciji i propagandi otvoreni i na molekularnoj razini. Samo smo još ranjiviji i nezaštićeniji, zvali se mi bilo hibridima, kiborzima bilo fiksnim, organskim vrstama.

Zoran Roško: Ako su ovakve priče danas ne samo prodorne i zavodljive, nego i djelatne, onda je to doista, svjedočenje iz još jednoga koncentracijskog zabavnog logora da je naše doba totalitaristički kodirano, zaraženo kontrolnim virusima: čovjek i sve “prirodno” rasuti su sve do subatomske razine, kako bi “izgrađivani” mogli biti od temelja. Strah danas zato nije učinak reakcije na neku stvarnu ili zamišljenu opasnost, nego uzbudljiv izvor aktivnog proizvođenja opasnosti. Čovjek se boji samoga sebe i zato stvara beskrajni niz opasnosti kako bi mogao imati privid da kontrolira ono što je zastrašujuće. Postmodernistički fundamentalizam je fundamentalizam uzbudljivih strahova, upravljanih šokova koje traju dulje od zbilje a stižu brže od istine. U takvim uvjetima umreženog ontološkog hiperrealizma, kultura je ili samo reklama tehnologije ili inačica Möbiusove vrpce – ako idemo dovoljno daleko, dolazimo na suprotnu stranu. Cyber-kultura, kao zona stršećeg manjka, svojom ontološkom metafantastikom (hibridima ontološkog dandizma i kozmičkog dadaizma) “rješava probleme tako što ih slavi” (David Foster Wallace). U virtualnom je postojanju odnos između istine i iluzije interaktivan, proizvoljan, user-friendly. Dakle, narcisoidan, infantilan i egoističan. “U idućih 1000 godina postat ćemo ili strojevi ili bogovi”, proklamira guru cyberpunka Bruce Sterling. Ili oboje, sugerira čitanje Marka Deryja.

IQ-Fluxus Clan: Ili čisto ništa?

Zoran Roško: Naravno. Ništavilo je uvijek bio čovjekov najvjerniji prijatelj.

 

DUHOVITI MUTANTI

Star Wreck: Kako izgledaju ti novi mutanti, imaš li neki konkretni primjer?

Zoran Roško: Što je u idejnome svijetu analogno glazbi nadahnutoj automobilskim alarmom? Što je u području pisanja i ilustracije jednako tisuću puta pojačanom zvuku brijanja stidnih dlaka? To je zin bOING bOING, jedno od utjelovljenja novih mutanata o kojima govorimo. Postoji i knjiška verzija ovog zina – Priručnik za sretnog mutanta: zločesta zafrkancija za više primate, što su ga priredili sami urednici ovog zina, Mark Frauenfelder, Carla Sinclair i Gareth Branwyn. Ova low-fidelity-ilustrirana knjiga niz je intelektualnih viceva s high-fidelity-budućnošću, kulturalna porno-gerilska diverzija u kojoj prizore sadističke duhovitosti smjenjuju prizori mazohističkog oslobađanja od svih moralno-društvenih imperativa. Mutanti su ovdje ikona svega što nadilazi prosječnost, zatupljenost i glupost “nižih” razina ljudskosti. Mutanti su pjenušavi aktivisti culture jamminga koji kažu – prihvatite našu revoluciju i sudjelujte u nagradnoj igri, osvojite putovanje na safari na rubu razuma, doživotnu pretplatu na osjećaje koji se sami mijenjaju, opremu za izgradnju svijeta koji nije pušiona kakvu vidimo oko sebe, i 1000 drugih vrijednih besmislica koje omogućuju evoluciju. Zašto dopustiti da drugi određuju kako ćete se osjećati i što ćete misliti? Natjerajte svoj svijet da pleše uz glazbu koju sami ne znate odsvirati, ali ste sigurni da bi izvrsno zvučala kad bi je odsvirao netko bolji od vas. Mutanti, naime, sebi strateški vjeruju više nego što bi smjeli jer je to jednostavno zabavnije – tako si mogu priuštiti luksuz povijesne neodgovornosti i idejnog promiskuiteta. Čudaci i otkvačenjaci mogu naime reći – nije nas briga što iz ovoga slijedi, nije nam zabavno utvrđivati može li se ovo opovrći (kako bi postalo znanstveno), uživamo u savijanju svijeta kao što Uri Geller uživa u savijanju žlica, mi mislima savijamo živce i gravitaciju očekivanosti, i nije nas briga koji smo zakon dosadne zbilje time prekršili. Normalnost nije nešto čemu bismo povjerili svoje dijete, i zato ćemo radije stvoriti vlastiti zoološki rt, na koji će se nasukavati projektili “sporazumne zbilje”. Izgradit ćemo kontra-rakete na duhoviti pogon koje će presretati viruse normalnosti, obučit ćemo tajne igračke koje će podrivati dogovornu ekonomiju zbilje (s planskom proizvodnjom užasa i gluposti) i boriti se za stvaranje slobodnog tržišta uzbudljivih promašaja bez kojega nema sna o istini. Dobro-ugođeno-ludilo bolje je od ludila sistema, tj. od logike moći koju financiraju međunarodne korporacije smisla. Gaziranome McCola-životu čudnovati intelektualni kljunaši suprotstavljaju ručno rađeno pivo obijesne adolescencije, a napalm-žarulje službene medijske kulturne laži zatamnjuju svojim, osobnom magijom probušenim, nespektakularnim “izlazima” u druge svjetove.

Sretni mutant sastavljen je od 100% recikliranih ideja (nijedna “napredna” i “pametna” ideja ne ostavlja se vani da zagađuje okoliš), a ako one u vama ne potpale brzogoreće fitilje kozmičkog prosvjetljenja, možete ih slobodno popljuvati i vratiti 14 sekunda nakon drugog Kristova dolaska. Proizvođač za njih pak jamči da nisu testirane na životinjama, te da nisu politički korektne prema budalama. Jedna od mutantskih naljepnica mudroslovi ovako – “Evoluirajte! Podržite mutaciju. Opstanak svake vrste tijekom vremena ovisi o zalihama mutanata sposobnih iskoristiti ili propustiti prigodu.”

Mutantski psihoginekolozi nude vam ideje koje će vam pomoći da “naročito dosadne situacije preokrenete u pobunu” i nadahnuti vas da svoju “opremu za preživljavanje urbanog apsurdista” obogatite novim “prosvjetljenjima” koja mogu opasno ugroziti normalne bolesti vas i vaših najdražih neprijatelja. Parafrazirajući mutantsku parodirajuću “napomenu” za neki mogući novi proizvod – “Novo i poboljšano! Sada sadrži manje radioaktivnih tvari!” – možemo reći da je Sretni mutant novi i poboljšani postmodernizam koji sadrži manje štetnih, radiopasivnih ideja.

Istina je naravno užasna, ali mutanti joj se smiju, što znači da istina boli samo ako u nju vjerujete. Vjeru u budućnost i ljudsku vrstu mutanti obnavljaju smijehom-ovdje-i-sada a ne sumornim iščekivanjem nečega što bi imalo doći na kraju tuđeg vica. Naravno da to samo po sebi neće ništa promijeniti, svijet će i dalje biti jednako očajno mjesto, ali nakon čitanja ovakvih priručnika lakše ćete na svome opravdanome bijesu istetovirati neki novi um koji će postupno nadrasti i sam taj bijes. To znači da će svaka buduća revolucija koja ne bude zabavna i samoismijavajuća samo ponoviti strahote onoga što će htjeti srušiti, i biti ponavljanje budućnosti novim prošlostima.

Sretni mutant je priručnik za izgradnju “stroja za stalnu proizvodnju novoga” (perpetuum mobile novih iskustava, njegov je utopijski ideal), budući da su sretni mutanti zapravo ovisnici o novome i uzbudljivome, a dovoljnu količinu takve droge u glavnoj kulturalnoj struji jednostavno ne možete dobiti. Treba također napomenuti da se za razliku od nesretnih mutanata, sretni mutanti novinama koriste ne da bi pobjegli od sumorne zbilje, nego zato što znaju da one “otvaraju nove mogućnosti za življenje života ispunjenih zapanjenošću, čudesnošću i zabavnim čudaštvom”. Da biste si u svojem domaćem svijetu mogli izmeštrijati svakodnevnu dozu novoga, neophodnoga da vaš mozak ponovno ne padne u katatoniju prosječne normalnosti, pomaže vam svojim hormonima rasta ovaj “najbolji neurozin” svih vremena.

Dakle, u Sretnom mutantu naći ćete portrete uvrnutih umjetnika i ekscentrika, bizarnih aktivista koji žive neuštekani u utičnice vladajuće struje; obavijesti o tome kako možete napraviti vlastiti benzin, piratsku radio-stanicu, privatni zin, ili kako pokrenuti vlastitu urotu; savjete o tome kako se izraziti plagiranjem, satirom, subverzijom, polulegalnim aktivnostima i građanskom neposlušnošću, zaglavljivanjem kulturne industrije, kako se telefonom, e-mailom i općenito javnom komunikacijom koristiti protiv njezinih štreberskih, malograđanskih i tehnokratskih namjena. Ova knjiga obijesno škaklje vašu moždanu vulvu koju su mnogi već tako često bili silovali svojom propagandom, ali trik naravno pali samo kod onih koji su i sami već mutirali barem toliko da su sa svojih mozgova obrijali krzno nižih primata. Koji je onda onaj erotični zvuk struganja moždane mahovine? bOING, bOING, yeah!

 

MEHANIČKO, ŽIVO I HIPERŽIVO

Kant’s Cunt Cannot Count: Ok. Usprkos svim mutacijama života i svijeta, svima nama još su ipak samorazumljive mnoge “klasične” suprotnosti, poput organsko-anorgansko, živo-neživo, svjesno-mehaničko, neovisno o tomu koliko su te kategorije već okamenjene. Svaka generacija nasljeđuje izvjesne meme (osnovne jedinice kulturalnih značenja) koji opstaju dok god su spoznajno korisni, dok god su u kulturno-evolucijskoj borbi ideja sposobni “prilagođavati” se i “preživljavati”. Problem, na primjer, svakog dualističkog predstavljanja svijeta jest nemogućnost da se suprotni, konstitutivno rascijepljeni polovi, međusobno ponovno povežu. U redu, neka postoje duh i materija, ali kako to da oni znaju jedno za drugo, što im je ona zajednička nemogućnost – koja mutacija ili perverzija, ili koji kratki spoj omogućuje njihovo povezivanje?

Zoran Roško: Möbiusova vrpca, odnedavo naročito poznata zahvaljujući Escherovim gravurama i slavnoj Hofstadterovoj knjizi Gödel, Escher, Bach, primjer je kako se ipak nekako može predstaviti sučelje različitih dimenzija: ako ideš dovoljno daleko, dolaziš sam od sebe, kroz samouvrćuću petlju, na suprotnu stranu (kraj vodi u početak, lijevo u desno, gore u dolje). Život, prema nekim autorima, također ima nešto od Möbiusove vrpce: ako dovoljno zakompliciraš anorganske procese, stvorit ćeš polje kompleksnosti koje će samo od sebe, samoorganizirajući se, neumitno dovesti do iznenadne pojave organskih fenomena. Dakle, nepredvidljivo, novo svojstvo nije učinak neke izvanjske intencionalne intervencije (nekog duha, čuda, demijurga, vitalističke sile, Boga), nego kompleksne interakcije samih fenomena od kojih se pošlo. Da biste dobili duh i materiju, nije potrebno da “otpočetka” (ili u nekom tajnovitom trenutku fiat-“stvaranja”) imate oboje (na primjer, “duh nad vodama”), nego je dovoljno da imate samo jedno od njih, na primjer materiju (koja je jednostavnija i očiglednija), a ono drugo će se pojaviti samo od sebe, kao učinak kompleksnosti.

Ili, da upotrijebimo suvremeniju analogiju: ako strojevi unutar sebe i svojega okoliša uspostave dovoljno kompleksne odnose, na izvjesnome dosegnutom pragu dogodit će se skok (emergencija) u novu, višu razinu samoorganizacije koja zadovoljava mnoge kriterije otprije rezervirane samo za područje živoga: za strojeve će početi važiti pravila biologije. Život i svijet izronit će sami od sebe.

Gravity’s Opera: To zvuči poput kućnog psihološkog testa za trudnoću – jesu li simptomi koje imate znak da ste trudni ili ste samo histerični jer olako vjerujete simptomima.

Zoran Roško: Pa, ako ste spremni za takav test mentalne histerije, trebate čitati knjigu gurua Interneta i izvršnog urednika slavnog časopisa Wired, Kevina Kellyja Izvan kontrole. Tamo ćete na 600 stranica naći bezbroj primjera koji sugeriraju da život nije ono što je nekada bio. Danas ne evoluiraju i razmnožavaju se samo organski oblici nego se isti obrasci mogu prepoznati i u mnoštvu drugih fenomena. Organizam se ponaša poput okoliša, okoliš se ponaša poput organizma. Sve oštre granice su artificijelne, prirodna su samo prožimanja, sa samo uvjetnim granicama i identitetima. Mehaničko je živo, a živo je mehaničko (tj. fenomen života ne zahtijeva ništa dodatno što već ne bi imali i strojevi). “Samo-kontrola i samo-uprava nisu mistični životni duhovi koje nalazimo samo u sferi živoga, jer smo sagradili strojeve koji imaju ista svojstva. Štoviše, kontrola i svrha čisto su logički procesi koji se mogu pojaviti u bilo kojemu dovoljno kompleksnome mediju, uključujući i one, sastavljene od željeznih zupčanika i poluga, ili kompleksnih kemijskih veza” (Kelly).

Ta pravila jednako vrijede za sve – za šume, pustinje, ideje, ekonomska kretanja, kemikalije, strojeve i kompjutorske simulacije. Nakon prosvjetiteljskoga velikog rascjepa između duha i materije, ponovno se, ovaj put na čisto materijalističkoj osnovi, uspostavlja jedinstvo “jednostavnog života, strojeva, kompleksnih sustava i ljudi”, jedinstvo svemira – kako onog prirodnog i umjetnog, organskog i anorganskog, svjesnog i nesvjesnog. Strojevi više nisu samo mehanički sustavi, nego i oni, poput živih sustava, iskorištavaju neravnotežu. I živo i strojno će u budućnosti imati “dinamiku samoorganizirane promjene”. Umjesto o linearnoj, sada se govori o “distribuiranoj, mrežnoj kauzalnosti”: sve u nekoj mjeri utječe na sve drugo, sve je u međuovisnosti i koevoluciji. Nema središnjih kontrolora, ali postoji hijerarhija – mrežna hijerarhija koja se razvija odozdo-prema-vrhu, a ne kao nekada, obratno; sloj novih rješenja polaže se na sloj starih, a da ih ne ukida nego samo podrazumijeva. Kooperacija se ne događa zbog plemenitosti i altruizma, nego iz sebičnih interesa, radi se o kooperaciji bez prijateljstva.

Kant’s Cunt Cannot Count: Hm, nije li to obična naturalizacija kapitalizma, vulgarno prenošenje svojstava kapitalizma na sva druga područja?

Zoran Roško: To je ipak preblaga kritika jer ona demonizira samo kapitalizam a samu “prirodnost” tretira poput nevine žrtve. Kapitalizam je to što već jest, međutim ni sami “spontani”, “naravni” procesi nisu ništa neviniji i plemenitiji. S druge strane, isti ti tzv. “bezdušni” prirodni procesi, sada se pokazuje, mogu polučiti i neko dobro, čak i automatski, što možda i nije tako loša vijest, ako je točna. U koevoluciji možete pobijediti a da ne porazite druge, moguće je da nitko ne bude gubitnik, tvrdi Kelly. Jedna vrsta napreduje ne istrebljujući drugu, jedna kompanija zarađuje milijarde ne uništavajući drugu (ovdje se svi vjerojatno, malo mrštimo ili čak podsmjehujemo). Svi pobjeđuju, u nekoj mjeri – to je priča o životu u koevoluciji, tvrdi Kelly.

Brain In Furs: Zar sustavi moći ne ovise upravo o kontroli i čuvanju tajnih podataka?

Zoran Roško: Kontrola i čuvanje tajni zapravo su kontraproduktivne strategije, tvrdi Kelly. Na primjer, uništenjem 10.000 tenkova Gorbačov je u jednoj od završnih faza hladnoratovske igre natjerao zapadne sile da smanje vojni budžet jer im je oduzeo alibi, i tako povećao svoju vojnu sigurnost. Poanta je sljedeća – da je o tom uništenju tenkova šutio, učinka ne bi bilo. Razmjena informacija presudna je u svim igrama-bez-pobjednika, koje su na duge staze, u sebičnom interesu svih sudionika (često naime, prijatelj i neprijatelj žive u parazitsko-simbiotičkome odnosu, pa propadanjem jednoga ubrzo propada i onaj drugi). U današnjoj, mrežnoj eri, “gustoća komunikacije stvara umjetne svjetove koji sazrijevaju za pojavu koevolucije u kojoj svi pobjeđuju. U ovoj eri otvorenost pobjeđuje, centralistička kontrola gubi, a stabilnost je stanje trajnog gotovo-propadanja, osiguranog stalnim griješenjem”.

IQ-Fluxus Clan: Vau, čovječanstvo će postati sretno, ne kada usvoji visoka moralna i duhovna načela, nego kada počne učiti od strojeva, šuma, virusa i simulacija!

Zoran Roško: Tako nekako. Čini se kao da su naizgled neduhovna područja jednako duhovna poput onih klasično “visokih”; blago “siromašnima duhom”, njihovo je kraljevstvo umjetnog Duha.

Penile Penalty: Ali u čemu se sastoji ta istovrsnost prirodnog i umjetnog života, ukoliko se naime tvrdi da za oba svijeta vrijede ista pravila?

Zoran Roško: Biološki je život samo jedna faza, samo jedna vrsta hiperživota. Različiti oblici umjetnog života (stvorenog u kompjutorskim simulacijama) još su jedna vrsta, ekološki sustavi treća, itd. Hiperživ je svaki “vivisustav” dovoljno integriran i robustan da se usprotivi entropiji, sposoban za evoluciju, razmnožavanje i nepredvidljiv razvitak. Organski život, zasnovan na spojevima ugljika, samo je najraniji oblik hiperživota. Život je dosada osvojio spojeve ugljika a sada prelazi na silikon, žice, kristale i ostale materijale. Svi smo mi u funkciji hiperživota koji nas iskorištava za svoje kolonijalne ciljeve. “Stanice embrija samo su prerušeni roboti”, hiperživot u “svojemu galopu kroz prostor” iskorištava čovjeka, kao prolaznu postaju i kao agenta koji će mu omogućiti širenje u nova, još neosvojena područja.

Sonic Ginecocrat: Dosada nam se činilo da nema ništa prirodnije od života, a sada se, znači, postavlja pitanje je li i sama priroda nešto prirodno?

Zoran Roško: U vezi s time možete reći što god hoćete, jer općenito prihvaćenog odgovora na ovo pitanje nema. Najkraće rečeno, tradicionalna razlika između prirodnog i umjetnog danas je krajnje problematična – kao što je problematična i granica između organizma i njegove okoline, između pojedinca i zajednice, svjesnog i nesvjesnog, neposrednog i posredovanog, itd. Danas je naime, prostor granice najzanimljivija nekretnina, pa zauzimanje terena na ovoj ontološkoj Ibizi jamči kretanje u društvu najjačih ideja misaonog jet-seta. Najzanimljivije stvari događaju se na rubovima, u područjima između tradicionalno naslijeđenih opozicija.

Sonic Ginecocrat: Nema dakle više čiste prirodnosti?

Zoran Roško: Erik Davis dobro kaže, kada se jednom nađete u situaciji da možete izabrati između toga da uzmete ili ne uzmete neku pilulu protiv depresije na primjer, i izbor da ne uzmete pilulu nužno postaje artificijelan: već sama mogućnost artificijenog izbora retroaktivno i samu “prirodnost” čini jednako artificijelnim izborom. Ucijenjeni ste terorističkim napadom artificijelne situacije, a nije vam ponuđena nikakva otkupnina. Jednom kada se nađete u svijetu artificijelnosti, ne možete se više vratiti u stanje koje mu je prethodilo i praviti se kao da tog izbora nema – sada ste prisiljeni na umjetni izbor, čak i onda kada izabirete “prirodnost“. Taj se obrazac ponavlja u najrazličitijim područjima – kada nešto romantizirate, idealizirate, u ljubavi, životnoj radosti, starenju, politici: ono što je “bilo”, pokazuje se u određenome (recimo, lijepome) svjetlu upravo zahvaljujući tome što ono “sada” nije takvo. Predindustrijska vremena “romantična” su samo s gledišta svijeta koji je već dosegnuo industrijsku razinu. Mitovi su uzbudljivi samo iz gledišta već ostvarene individualnosti (Ken Wilber na primjer, kritizira Josepha Campbella jer je on idealizirao mitsko doba upisujući u nj ono što je moguće doživjeti tek kada si već racionalan pojedinac, što čovjek koji je doista živio u mitskim vremenima naravno nije bio – on je vjerojatno, misli Wilber, bio ispunjen strahom od bogova i životnim tjeskobama, a ne ushitom što vodi uzbudljiv život u kojemu se sve u šesnaest “neotuđeno” traga za smislom postojanja, stalno susreće fantastična bića i doživljava čudesne pustolovine).

Vrijedi i obratno, svaki artificijelni izbor je aspekt naše prirode – mi prirodno stvaramo artificijelne izbore, a oni retroaktivno i samu našu prirodu čine artificijelnom. Dakle, čiste prirode nikada i nije bilo, uvijek je već u igri bila petlja prirodnog i artificijelnog, petlja iz koje ne možemo van, ni u čistu prirodu niti u potpunu artificijelnost.

Fascist Brain Surgery: Dakle, umjetni život ne bi trebao biti nešto paradoksalno i nemoguće, nego upravo nešto tipično za samu prirodu stvari. Ipak, kada se danas govori o “umjetnome životu” misli se i na nešto konkretno, na neki broj specifičnih ideja – o čemu je zapravo riječ?

Zoran Roško: Osnovni okvir u kojemu se javlja “otkriće” umjetnog života (A-life), koje je po važnosti za biologiju, tvrde neki, ravno revolucionarnom otkriću stanica, jest uvid da za većinu kompleksnih sustava vrijedi to da je cjelina više od zbroja elemenata koji je sačinjavaju, to da je uvijek riječ o nekom nesvedivom višku, o nekoj vrijednosti koja se ne može objasniti redukcijom na ono što ju je stvorilo, omogućilo ili što joj je prethodilo. Ideja je to koja se šezdesetih godina tematizirala, na primjer, u teoriji općih sistema Ludwiga Von Bertalanfyja ili u sinergetici Buckminstera Fullera , odnosno u strukturalizmu, no doista je ona fraktalno procvjetati mogla tek nakon što se, krajem osamdesetih i naročito u devedesetima, iznašlo oruđe s kojime se moglo nositi s takvom idejom, kada su naime stvoreni kompjutori dovoljno sofisticirani i brzi da mogu simulirati neke prirodne procese, što je omogućilo nove načine istraživanja i nove uvide koji su do tada bili jednostavno nezamislivi.

S jedne strane A-life bavi se istraživanjem posebne, nove “vrste” života – biologijom “digitalnih bića” (kompjutorskih programa nalik virusima koji žive, evoluiraju i razmnožavaju se u cyberspaceu). To je bilo zaista uzbudljivo otkriće, da umjetne i anorganske pojave poput kompjutorskih programa mogu pokazivati i s vremenom sve više razvijati svojstva koja smo otprije pripisivali isključivo prirodnim, organskim fenomenima (evoluiranje, razmnožavanje, učenje, prilagođavanje okolini, metabolizam, i sl.). Nitko još ne zna što je zapravo život, ali tko bi ipak očekivao da će ga čak i prije nego na Marsu, biti u naizgled beživotnim, hladnim, praznim digitalnim pustinjama (naravno, jedno od filozofskih pitanja bit će, jesu li kompjutorski modeli isto što i prirodni život, i jesu li svojstva digitalnog i organskog života samo zato što su slična, i ista – je li riječ samo o retorici i igri metaforama?).

S druge strane, zagovornici A-lifea vjeruju da njihovi uvidi mogu dati univerzalne odgovore o prirodi, uvjetima i svojstvima života kao takvog, tj. da oni mogu doći do odgovora na ona najteža pitanja do kojih klasična biologija nije mogla ili čak i ne može nikada doći (mnogo je lakše, na primjer, kontrolirati simulirani ekološki sustav nego pravi; razvitak se može ubrzavati, mogu se iskušavati najrazličitije kombinacije i putanje individualne i kolektivne evolucije – a sve to s digitalnom preciznošću i ponovljivošću).

U A-lifeu život je apstraktan fenomen, “skup vitalnih funkcija koje je moguće primijeniti na različite materijalne osnove”: medij u kojemu se život događa nije od presudne važnosti, tako da je pored poznatog nam organskog, zasnovanog na ugljiku, moguć i digitalni, silicijski, ili tko zna kakav sve još život: zamislivi su i izvedivi alternativni oblici života. A-life dakle istražuje ne samo to što život jest (na Zemlji), nego i to kako je on moguć, i što bi sve mogao biti (na Zemlji ili na drugim planetima).

Emotional Fiction: Još mi nije jasno kako je moguće da nešto neživo odjednom stekne svojstva živog. U čemu je trik?

Zoran Roško: Bitna je riječ samoorganizacija. Radi se o spontanom javljanju više razine uređenosti ili kompleksnosti iz interakcije elemenata na nižoj razini. Nova (hijerarhijski viša) svojstva u sustavu javljaju se “sama od sebe”, bez nekog središnjeg kontrolora procesa i bez intervencije izvana, dakle kao učinak isključivo autonomnih odnosa u sustavu. Dok istraživanja umjetne, strojne inteligencije idu najčešće za time da na stroj primijene neki program koji će stroju omogućiti da izvede postavljeni mu zadatak, istraživači A-life određuju i u model upisuju samo jednostavna pravila, nalik refleksima, iz kojih će se kompleksna, očekivana ili neočekivana svojstva razviti sama od sebe, zbog interakcije digitalnih bića koja slijede ta jednostavna pravila.

Umjesto na događanja od-vrha-prema-dnu (što je analitički pristup, svojstven istraživačima umjetne inteligencije), ovdje se naglasak, dakle, stavlja na događanja od-dna-prema-vrhu (a to je sintetički pristup, ide se od jednostavnoga ka složenom). Na taj način mogu nastati složena međudjelovanja na razini cjeline i iskrsavanja svojstava koja programer nije predvidio, iako nijedan od elemenata digitalnog okoliša nema i ne mora imati ukupnu sliku o onome što se događa – dovoljno je znati što radi tvoj susjed i usklađivati svoje akcije s onime što on radi. Taj aspekt inteligencije-bez-predstavljanja naročito je upotrebljiv u razvoju tzv. situirane i evolutivne robotike – dakle, u primjeni A-lifea izvan cyberspacea, u fizičkim okolišima u kojima roboti mogu djelovati. Situirani-roboti reagiraju izravno na okolnosti u svojoj najbližoj okolini a ne na u njih ugrađene modele i predodžbe o toj okolini: “inteligentna” rješenja evoluiraju automatski, iz danih okolnosti i lokalnog djelovanja, a nisu u robote uprogramirana (unijeta izvana). U prirodnim kontekstima, na taj se način objašnjava nastajanje inteligencije rojeva, jata, košnica ili kolonija mrava. Inteligencija na razini cijele košnice ili roja pčela javlja se nekako iz interakcije pojedinačnih, malih, lokalnih odluka i akcija koje, kad se međusobno povežu, nadilaze namjere i “svijesti” pojedinih pčela, čak i pčele matice.

Napalm Blonde Project: Čovjek bi gotovo volio da su te teorije točne. Ima li u njima išta problematično?

Zoran Roško: Kritičari A-lifea tvrde da se ovdje radi samo o “razrađenoj, kompliciranoj igri” koja nema gotovo nikakvu relevantnost za događanja u svijetu izvan kompjutorskih simulacija. Otkrića A-lifea ipak su toliko uzbudljiva i svježa da ih je barem na razini teorije zasada nemoguće obezvrijediti. Walter Fontana tako tvrdi da biologiji u ovome trenutku i trebaju upravo nove ideje a ne toliko, nove činjenice. Euforija A-lifeom više će ponijeti mlađe istraživače koji imaju vremena i energije potrebnih za savladavanje informatičko-kompjutorskog aspekta ovih interdisciplinarnih istraživanja. Thomas Ray, pokretač Tierre, jednog od najslavnijih A-life projekata, odmjereno ističe da će možda na kraju rezultati biti razočaravajući, ali da je “potencijalna korist tako velika da zavređuje uloženi trud”. Do tada, možete se na primjer oduševljavati činjenicom da su šišmiši u filmu Povratak Batmana animirani primjenom tehnika A-lifea – nije animiran svaki od njih pojedinačno, nego su ih jednostavna pravila navela da se samoorganiziraju i kreću sami od sebe, da se ponašaju kao da su doista živi.

Sonic Ginecocrat: Sudbina je svakog tvorca da se prije ili poslije njegove tvorevine osamostale i krenu vlastitim, o tvorcu neovisnim, nepredviđenim putovima. Sada i čovjek čini se, može vidjeti, kako je to biti “bog”. Čovjekove tvorevine oživljavaju, osamostaljuju se i kreću u odiseju izvan naše kontrole. Međutim, to je opasna i neizvjesna odiseja. Možemo li u vezi s time biti optimisti?

Zoran Roško: Sam je Kelly velik optimist. Ipak, upitajmo se, barem zbog kontrasta, zašto? Odiseji se uvijek nekako vrate na svoje Itake, ali nakon toga pobiju sve druge takmace za Penelopinu ruku. Ostane jedino mit, pripovijest, legenda, ne sreća i kooperacija. Zašto bi drugačije vrijedilo za umjetno-žive Odiseje.

 

ZASTARJELOST BUDUĆNOSTI

My Bloody Radiohand: Snažne vrijednosti i značajne ideje stvaraju se da bi se njima moglo ucjenjivati one koji im nisu dorasli. Naravno, “za njihovo dobro”. Sirovi i surovi vladaju ulicama, pametni i prijetvorni sferom kulture, a tehnologija, zavist i taština svakodnevicom. Tko pak smisli najbolje opravdanje za “sve što je slučaj da jest”, vlada budućnošću.

Zoran Roško: Budućnost je čini se prevažna da bi bila prepuštena sudbini i slučaju. Iako svi živimo samo u “sadašnjosti”, svi znamo, već smo o tome govorili, da stvari nastaju retroaktivno, što znači da će ono što se događa sada, “nešto” postati tek naknadno, ovisno o tome što će se dogoditi poslije. Sadašnjost je uvijek nedovršena i briga za budućnost jednostavno je briga za “dovršenje” sadašnjosti. Budućnost vam je potrebna da biste uopće otkrili što vam se točno dogodilo u “sadašnjosti”. Onaj tko u budućnost stigne prije ostalih, može stajati sa strane i drugima naplaćivati ulaznice: tantijeme za vladanje su osigurane. Međutim, iako na njima tako piše, to nikad nisu doista ulaznice za budućnost, nego samo za sadašnjost. Trik je u tome da ako uvjerite druge da znadete gdje je budućnost i kako se tamo stiže, onda već i samu sadašnjost možete prodavati kao da je budućnost. Zbog toga budućnost brzo (a danas još brže) zastarijeva, pa zato ni ona nije ono što je nekad bila (mjesto mesijanskih očekivanja – nekog drugačijeg, boljeg, višeg, pravednijeg svijeta). Današnji futurolozi zato ne prodaju više budućnost nego nostalgiju za budućnosti.

Modernističko-prosvjetiteljski vizionari imali su svoju viziju racionalnošću upravljane budućnosti, i ona još s vremena na vrijeme nostalgično oživljava. Avangardni umjetnici s početka 20. stoljeća imali su kvazi-političke snove o estetiziranju svakodnevice, pa danas, kada se neka inačica toga sna nerevolucionarno realizirala, i takva budućnost može biti nostalgično zazivana. Postmodernisti su pak budućnost razdrobili u “igru”, nesvrhovitu i besciljnu, ciničnu mrežu mogućnosti. Ali i s tom je “malom” pripovijesti gotovo. Priče nadahnute kompjutorskom revolucijom (i općenito snagom tehnologije) ponovno su na velika vrata uvele nostalgiju za budućnošću – riječ je o novome, post-ljudskome stanju onkraj tradicionalnih granica i parova opreka, u kojemu se sve može povezivati sa svime drugim i u kojemu je nedostatak čvrstih identiteta optimalna građa za konstruiranje hibridnih oblika, ni živih ni neživih, ni umjetnih ni prirodnih, ni muških ni ženskih, vampirsko-virusnih i kiborško-mističnih. Ili se time samo prikrivaju ekonomska izrabljivanja u sferi “mesa”, u staroj dobroj nedigtaliziranoj borbi za opstanak i prevaru? Pa ako i jest tako, zar svaka kulturalna pripovijest ne služi prikrivanju nečega, zar kultura upravo samom sobom nije simulacija problema: “nadilaženje” konflikta prividom, koji je uzbudljiv svim zaraćenim stranama. Zato je danas, u vrijeme svih mogućih konflikata, kultura jedan od prevladavajućih općih ekvivalenata, poput novca, sile i ljubavi. Samo se u kulturi može prihvatiti neprijatelja i okrenuti mu i unutarnji obraz, i jedino se u kulturi mogu “opravdati” užasi, ratovi, bolesti, privatne nesreće, kolektivne katastrofe i planetarne kataklizme. Naime, jedino u kulturi sve to može biti uzbudljivo, efektno, dramatično, poučno, dirljivo, sentimentalno, čak i smisleno. Jedino se u kulturi može simulirati “budućnost” koja retroaktivno, besmisao sadašnjosti čini privremeno uzbudljivim i barem estetski smislenim.

My Bloody Radiohand: Svi teoretičari koje si dosada spominjao, čini mi se, izvode performance u umovima, zabavno manipuliraju našim interpretativnim očekivanjima tako što nas zabljeskuju zbunjujućim idejama, remete naš osjećaj za zbiljsko, i onda nam u stanju olakšane prijemčivosti sugeriraju neke scenarije, i čekaju da vide što ćemo od toga prihvatiti kao “racionalno”, “realistično” i “zbiljsko”. Oni nas pozivaju na večeru s “kanibalističkim” štihom: ovdje se humanistička, tj. uobičajena slika čovjeka razgrađuje, skenira i u teorijskoj inačici Photoshopa, rekombinira – genetski, tjelesno, mentalno i duhovno. Zato se gotovo uvijek radi o nekim “čudovištima”, bilo onima koja smo bili i još jesmo, bilo o onima koja ćemo tek postati.

Zoran Roško: Same su činjenice danas čudovišta. John Shirley, otac cyberpunka, podžanra znanstvene fantastike, tako tvrdi da je “siguran” da je kontroverzni film koji prikazuje autopsiju izvjesnog izvanzemaljca lažan, ali da “nije siguran s čega nam se tom dezinformacijom želi skrenuti pozornost”. Hm!? A je li sam Shirley zaista siguran u to, ili je to njegova namjerna dezinformacija, koja nešto treba prikriti, ili i on, i ne znajući, “radi” za nekoga tko je njega dezinformirao? Svi smo ovdje tretirani kao zamorci, svi smo medijski učinci (namjernih ili nenamjernih) pokusa s informacijama i dezinformacijama. Svi “vjerujemo u neke stvari u koje ne bismo trebali vjerovati”, samo – koje su to?

 

DIGITALNA MISTIKA

Devil Love Tapes: Jedno je od pitanja koja se postavljaju, dakle, gdje završava kompjutor (ako igdje završava) a gdje počinje čovjek (ako igdje počinje)? Ovdje, oko pasa, ili oko srca, ili tek tamo, u sferi umjetnosti, u čudu neponovljive ljudskosti, duhovne izražajnosti i intencionalnog stvaralaštva?

Zoran Roško: Hm? A da ipak promislimo još jednom? Ili, čak još bolje, da promislimo još mnogo puta? Jer, možda stvari ne stoje ipak tako da je stvaranje uvijek nešto automatsko?

Devil Love Tapes: Automatski kreativni proces – nije li to drveno željezo, šašavi debeli oksimoron?

Zoran Roško: Dobro, zamislite onda da vaši kistovi i boje kojima se koristite za rad na vašem ulju na platnu raspolažu izvjesnom dozom autonomnosti, da sami donose neke “odluke”, na koje vi unaprijed računate i koje kao ravnopravne vašima, uključujete u konačni proizvod. Iz povijesti različitih umjetnosti znamo već za značajnu ulogu slučaja, za automatsko pisanje, za cut-up metodu, za programatsko stvaranje (skupina Oulipo) – sve smo to u nekoj mjeri već progutali i proglasili legitimnim, ali dajte, zamislite sada sve to zajedno i uvećano na stotu potenciju. Ne, to se zasada ipak ne da zamisliti.

Mi na kompjutore, naime, još pokušavamo navući ljudski lik (stvoriti koristan inter-face), i učiniti ih zgođušnima za korištenje (user-friendly), ali kompjutor-s-ljudskim-likom nije “pravi” kompjutor. Mi još ne razumijemo imanentna svojstva novih virtualnih svjetova koje mogu stvoriti samo kompjutori, mi još “ne možemo zamisliti virtualne svjetove idiomatične za kompjutore”.

Tesladelic: Nismo se naučili nositi ni s pitanjima “kako je to biti šišmiš?”, čak ni s onima naizgled lakšima, “kako je to biti drugi čovjek?”, a sad se moramo suočavati i s cijelom baterijom novih sintetičkih neidentificiranih pitanja na početku tisućljeća.

Zoran Roško: Na primjer, kako je to biti kompjutor, “kako kompjutor zvuči kad zvuči kao kompjutor?”. Čini se da je tretirati kompjutor kao običnu napravu, alat, pomagalo, velika greška – možda čak fatalan previd, ako se točnim pokaže proročanstvo da će jednoga dana kompjutori zavladati ljudskom vrstom.

Prve korake, malene za čovječanstvo ali velike za kompjutor, ka otkrivanju specifične digitalne estetike čini u svojoj knjizi Digitalne mantre, Steven Holtzman, stručnjak za kompjutorske znanosti, zapadnu i istočne filozofije, skladatelj brojnih glazbenih djela u kojima upotrebljava analogne i digitalne tehnike – kompetentan mutant, u svakome slučaju. Holtzman donosi poruku novoga nemira – na našim najnovijim, digitalnim granicama događa se nešto što još nitko ne razumije a što postaje sve obuhvatnije: nove ideje i percepcije uvlače nam se najprije u snove, proždiru naše apstrakcije a onda, budući da ni mi nismo daleko, iznutra i nas same. Ipak, kontekst za razumijevanje onoga što se ne-događa (tj. onoga u čemu se samo zatječemo) mogu nam pružiti iskustva umjetnika koji su i prije pojave kompjutora nešto prčkali s apstraktnim sustavima u glazbi, slikarstvu i lingvistici, ili se igrali s drugim napravama za probna bušenja nalazišta apstrakcija. Sve bi se te formalističke pretrage mogle više manje svesti na strukturalistički uvid da nema unaprijed danih ideja i da sve vrijednosti i sva značenja proizlaze iz mreže međuodnosa elemenata unutar nekog sustava, kao učinak sustava razlika, kodiranja, normi i konvencija: sadržaj je proizvoljan, sve što nam treba jesu strukture. “Značenja su u strukturama”, a “strukture su značenja” – i to je sve: strukture značenja korespondiraju sa strukturama neuronskog vatrometa na primjer, tj. ljudski um je izomorfan (istoobličan, iste strukture) neurološkim paljenjima, pa zašto onda i kompjutori ne bi jednom stekli svijest, jer i oni s našom sviješću i našim neuronima dijele iste temeljne strukture.

Kompjutor je u našoj predodžbi prvenstveno matematički, numerički stroj, ali kao što ističe Terry Winograd, kompjutor je zapravo “lingvistički stroj: njegova temeljna snaga leži u sposobnosti manipuliranja lingvističkim znakovima – simbolima kojima se pripisuje značenje”. Umjetnici koji su svoj stvaralački proces već otprije predstavljali u apstraktnim strukturama – Kandinsky, Malevič, Schönberg, Boulez, i drugi – pripremili su nas za kolektivno izvršenje paradigmatskog pomaka, neophodnoga kako bismo kompjutor počeli uključivati u svoje stvaralačke procese kao – partnera. Danas je sve to tek u začecima, ali jednom ćemo na ove dane gledati kao što danas gledamo na pećinske crteže u Lascauxu.

Možda nam se, bez euforije ističe Holtzman, ono što ćemo zateći na digitalnim granicama naše zbilje uopće neće dopasti, možda ćemo u zvucima, slikama i događajima u novim, virtualnim prerijama moći prepoznati samo ružnoću i neljudskost. Zaista, možda nas virtualno vrijeme jednostavno pregazi.

Mental Steel Tic: Ljudi poput Marka Paulinea (iz Survival Research Laba) tvrde da se danas čovjek može “snažno izraziti samo posredstvom strojeva”. On konstruira visoko-tehnološka čudovišta, skrpljene strojeve koji uništavaju jedan drugoga. Je li to današnja avangarda? Treba li se na “strojnu psihologiju” samo naviknuti, kao i inače na sve novo, kako bismo postupno postajali sposobnima otkrivati i ljepotu u njoj? Ili i pojam “ljepote” pretjerano prejudicira ono što ćemo otkriti kada jednom otvorimo svoje četvrto (strojno, digitalno) oko.

Zoran Roško: Holtzman doduše tvrdi da sada (nakon što smo sve do krajnosti isformalizirali, izreducirali na strukture i sustave razlika), zapravo slijedi mistički obrat. Različite strukture, umjetničke, znanstvene, religijske i lingvističke, istooblične su naime, i u jednome transcendirajućem smislu – sve one samo na različite načine odražavaju istu dubinsku strukturu kozmosa. Sve strukture su mantre (izraz iz indijske duhovne tradicije za “zvukove” koji svojom vibracijom korespondiraju s temeljnom vibracijom stvaranja kozmosa, tako da se ponavljanjem “svetih” zvukova i riječi uspostavlja izravni kontakt s izvornim trenutkom stvaranja i zaziva snaga i energija toga primalnog događaja).

Holtzmanov zaključak je paradoksalan i veličanstven, i čovjek bi se s njime rado složio kad bi bio točan: “Tehnologija je oruđe za istraživanje kozmičkih istina sadržanih u strukturi. Kompjutor – naše konačno oruđe za manipuliranje strukturama – može nam otkriti nove dimenzije Brahmana [duhovne esencije koja prožima sve]: digitalni odraz Brahmana.” Digitalna estetika izravni je nastavljač pitagorejskih istraživanja o brojevima, harmoniji i glazbi sfera – vrijeme je da se ponovno “vratimo integracijskom pogledu na umjetnost, znanost i mistiku”, i da se u potrazi za “savršenom mantrom” počnemo koristiti prednostima kompjutora i stvarati višedimenzionalnu digitalnu estetiku. Tek smo na početku istraživanja apstraktnih struktura pomoću kompjutora, istraživanja koja nas vode u potragu za “fraktalom koji zahvaća bit Brahmana”, u potragu za temeljnom “vibracijom” kozmosa, za mističnom strukturom istoobličnoj svemu što jest, za mantrom koja će zazvati i približiti nam ono što nijedna dosad nije mogla – za digitalnom mantrom. Virtualni vitezovi kreću u konačnu potragu za digitalnim Svetim Gralom – za fraktalnom juhom u restoranu na kraju vremena.

 

PSYCO-COLA

Napalm Blonde Project: Zar sve to ipak ne uništava ideju čovjeka, zar čovjek nakon ovakvih iskopavanja nije samo beskrajna praznina bez ijednog čvrstog uporišta? Ne uništava li to svaku erotičnost u onome što sam “ja”?

Zoran Roško: Pesoovski bi trebalo reći – u onome tko smo ja. Točnije, o kojim sve to osobama, događajima i izomorfizmima u sebi govorim kada kažem “ja”? Zen i elektronička umjetnost održavanja eksplozivnih identiteta tvrdi da trebamo učiti od medijskih čajeva: pogledajte ovu kolekciju – Earl Gray, Dorian Gray, Orange Pekoe, Gregory Peck – i izbacite uljeza. No lijepo, zar i ja sam nisam samo repertoar vrećica čajeva koje treba spuštati u vreli, otopljeni ego, koji je donedavno bio dosadna kocka leda. Zar nisam fluidna, pjenušava, kipuća Psycho-Cola?

“Tko smo ja?”, pitanje je koje postavlja i najpoznatija antropologinja virtualne zbilje, “Margaret Mead cyberspacea“, Sherry Turkle, profesorica sociologije znanosti na slavnom MIT-u, autorica knjiga o lakanovskoj psihoanalizi i o “kompjutorima i ljudskom duhu”. U knjizi – Život na ekranu : identitet u doba Interneta, istražuje ona granične prostore koji nastaju zbog sve većeg prodiranja novih tehnologija u naš svakodnevni život, koji se sve više sastoji od biranja “kanala” zbilje u kojima živimo usporedno, i u kojima Tamogotchiji postaju nove Lessie, a razgovori u virtualnim MUD-ovima (“višekorisničkim domenama”, komunikacijskim “tamnicama”, koje su u međuvremenu prerasle u virtualne hotele – dakle zonama razgovora među korisnicima Interneta) zanimljiviji od tračanja uz kavu.

Star Wreck: Zar se tu događa nešto bitno, zar se ne radi samo o novim načinima traćenja vremena?

Zoran Roško: Turkle pokušava otkriti “kako nastajuća kultura simulacija utječe na naše ideje o umu, tijelu, jastvu i strojevima”, i kako ona potiče “fundamentalne pomake u načinima na koje stvramao i doživljavamo ljudski identitet”. Sve brojniji stanovnici na fermentirajućoj granici zbiljskog i virtualnog – netizeni – nigdje više ne nalaze čvrsto tlo, te moraju “izmišljati same sebe dok idu naprijed”. Muškarac koji se u virtualnoj komunikaciji pretvara da je žena koja se pretvara da je muškarac kaže: “Ovo je zbiljskije od mojega zbiljskog života” – ovdje se pravila društvenih odnosa kreiraju, a ne zatječu kao danost. U MUD-ovima igrači “nisu samo autori svojih tekstova nego su i autori samih sebe” – tijela su predstavljena tekstualnim opisom, pa debeli bijelac, prodavač zmija može sebe predstaviti kao mršavu crnkinju, vlasnicu zoološkog vrta u Amsterdamu koja skuplja fotografije avionskih nesreća, a Stephen Hawking može za sebe tvrditi da je duh Isaaca Newtona na godišnjem odmoru. Svatko može biti fetišist svojih paralelnih identiteta i u svojim različitim osobama (avatarima) šetati kroz različite MUD-ove.

Možete to zvati blagom nastranošću, ili obratno, fenomen generalizirati i tvrditi da je čovjek zapravo fluidno biće kojega fiksne društvene, spolne, profesionalne i egzistencijalne uloge sputavaju u izražavanju njegove prirodne spektarske i “distribuirane prisutnosti” – čovjek je dúga a društvo ga tjera da bude samo jedna boja. S onu stranu zrcala, iza ekrana svojega kompjutora, “palite i gasite različite dijelove svojega duha” kako već poželite – jer zašto se sramiti toga da ste u erotskom odnosu s vlastitim identitetom promiskuitetni, i da vam je od onoga što “doista jeste” važnije jedino to što sve “možete biti”.

“Zbiljski život samo je još jedan prozor (prema analogiji s ‘prozorima’ u aktualnim grafičkim korisničkim sučeljima, gdje škljocanjem skačete s jednog “prozora” na drugi)… I obično nije onaj najbolji”, ispovijeda se jedan od MUD-netizena. Prozori su, ističe Turkle, postali “snažna metafora za razmišljanje o jastvu kao o višestrukom, distribuiranom sustavu” – decentrirano jastvo “postoji u mnogim svjetovima i igra (u njima) istodobno mnoge uloge”. MUD omogućuje paralelne identitete, paralelne živote, pa se netizeni pitaju, “Zašto tako visoki status davati jastvu koje ima tijelo”, ako se često intenzivnija iskustva stječu u svjetovima bez tijela?

My Bloody Radiohand: Zar o svemu tome nije već govorila poststrukturalistička teorija?

Zoran Roško: Iako je poststrukturalistička teorija već bila naširoko govorila o decentriranim jastvima, svakodnevni je život, tvrdi Turkle, na ljude ipak “vršio pritisak da preuzmu odgovornost za svoja djela i da na sebe gledaju kao na intencionalne, jedinstvene aktore”. Sada su razni oblici virtualne komunikacije omogućili da ova teorija napokon postane i praksom. Ovaj su put “francuske apstrakcije postale mnogo konkretnije. U svojim svjetovima posredovanima kompjutorima”, ističe Turkle, “jastvo je višestruko, fluidno i sačinjeno u interakciji sa strojnim vezama; sačinjeno je i transformirano jezikom; seksualni susret je izmjena označitelja; a razumijevanje je posljedica navigacije i prčkanja, prije negoli analize”. MUD-ovi su mjesta gdje su ljudi i strojevi u novoj vrsti odnosa, tako da mogu biti međusobno pobrkani. Ovdje vrvi od ljudi koji su “pobrkali svoje žene s kišobranima”, sebe same sa svojim strojnim inačicama, a svijet s virtualnom dúgom. Sve se uspostavlja u vezama s nečime drugim, ali iza svih tih veza “nema konačne istine”; iako smislene, same veze ne grade nikakav pouzdan smisao samog povezivanja (svega sa svačim drugim). Poput Richarda Lanhama, koji vjeruje da su kompjutori “ispunjenje (suvremene) društvene teorije”, i Turkle prati kako se postmoderna teorija otjelovljuje, iako je proces očito dvosmjeran, jer sama životna praksa postaje sve virtualnijom – živimo pomak od “modernističke kulture proračuna ka postmodernističkoj kulturi simulacije”. Čak je i jedno od naizgled najjačih uporišta prave (materijalne, tjelesne) zbilje – seks – popustio pred epidemijskim naletom virusa virtualnih afrodizijaka. Oni koji prakticiraju cybersex, gotovo s ponosom, “samo potvrđuju” da se u seksu ionako 90% toga događa “u glavi”, u fantaziji. Cybersex ipak nije masturbiranje, jer se ovdje vodi računa i o “fantazijama koje će voljeti i druga osoba”, a ne samo o svojim.

Turkle se pomalo zabrinuto, ali i veselo, pita – “u kojoj mjeri živimo na ekranima, a u kojoj u ekranima”, u kojoj mjeri smo već postali kiborzi – hibridi biologije, tehnologije i informatičkih kodova? Ljudi se postrojuju, strojevi se poljuđuju – virtualni svjetovi još su jedan Rorschach test, u kojemu prčkajući po granicama, otkrivamo što smo sami sebi i drugima, test koji prema analogiji raskriva da je prava zbilja (ostatak života, kako je zovu netizeni, a rado i sama Turkle) također samo Rorschach test – na kojemu veoma dugo dajemo uvijek iste odgovore. Dok je prava zbilja preživljavanje uvjetovala razvijanjem analitičkih, kritičkih sposobnosti (da bi se zbiljom znao “koristiti”, moraš je razumjeti), simulirani svjetovi djeluju samo na površinama (na razini korisničkih sučelja): nije potrebno sve to razumijevati, znati što se krije “ispod”, da biste ste se time mogli igrati (prčkati po raznim tipkama i mogućnostima). Nove generacije korisnika najrazličitijih zbilja živjet će s time kao s gotovom činjenicom – svijet je fluidni interface (sučelje) u kojemu su granice tu, da bi se s njima igralo.

Gravity’s Opera: “Humanistička” panika u nama vrišti – kako to da nas mogu zavesti objekti koji sami nemaju osjećaja (razni Tamagotchiji). Što su onda uopće ljudski osjećaji, o čemu se to onda uopće radi, kada se radi o “osjećajima”, ili o “zavođenju”?

Zoran Roško: S raznim Tamagotchijima tehnologija zapravo vidljivima čini ljude, što znači da u njima ona sada otkriva i eksploatira ono ne-ljudsko, koje je možda cijelo vrijeme i bio onaj pravi izvor naših fascinacija različitim “predmetima žudnje”. Glavna je poanta možda u tomu da neljudsko uopće nije tako neljudsko kako smo bili mislili. Čak i otuđenje može postati fetiš. Taj fenomen analizira Volker Grassmuck, jedan od najznačajnijih njemačkih teoretičara cyber-kulture i medijskih fenomena, autor knjige Od animizma do animacije. U eseju “‘Sami ali ne usamljeni’: o japanskom otaku-naraštaju”, Grassmuck analizira “strategije snalaženja u medijskom krajoliku”, “organizacije jastva u informacijskom društvu”, u našoj sve dominantnijoj, “drugoj”, umjetnoj prirodi. Sve nam potrebnija ekologija i etnologija medijskoga življenja otkriva ne samo obrasce prilagođavanja i preživljavanja u medijski zasićenome okolišu nego i nove oblike psihološko-mentalnog mutiranja. U ovome je eseju riječ o nekoliko mutiranih naraštaja japanske mladeži, o otakuima – “dobro informiranim snobovima”, tj. o porno-ljudskim svjetovima u kojima informacije ne prenose značenje nego same postaju fetišima, atraktorima fascinacije a ne smisla. Otakui su djeca medija i tehnologije, oni u mediju medija (akvariju pop-kulture) žive kao što ribe žive u mediju vode. Oni su “dobri i situirani učenici [štreberi, šmokljani], ali su ispod te površine zapravo izbjeglice”. Za njih su informacije, oko kojih stvaraju svoje male, prolazne kultove, utočišta pred značenjem, odgovornošću i kontradikcijama kasnog kapitalizma. Ovdje otuđenje prestaje biti klasičnom preprekom autentičnosti (i njezinom perverzijom), nego se razvija u samosvrhovit, gotovo estetski fenomen. Nova medijska dijalektika pokazuje da je “jezgra ljudskosti” puka apstrakcija, da se u praksi uvijek radi o nekom fetišizmu, da je konačno, i sam život – fetiš. Ljude, čini se, ne povezuje uzajamna bliskost, nego uzajamna udaljenost (znači li to da su trubaduri a kasnije i romantici bili ur-otakui?). Nije udaljenost otuđeni oblik izvorne bliskosti, nego obratno, udaljenost prethodi bliskosti i omogućuje je – gotovo levinasovski, bliski smo jer smo na jednak način udaljeni od samih sebe.

Karmageddon: Zar to onda znači da se sa svom tom estetizacijom otuđenja trebamo pomiriti, i nastaviti živjeti u sve luđim okolnostima, kao da se zapravo “ništa nije dogodilo”?

Zoran Roško: Naravno da je cijeli taj strateški rasap identiteta istodobno i nešto u potpunosti zakurac, čisti promašaj. Problem je naime u tome što sama horizontalna pomičnost identiteta nije nikakav jamac da ćete doživjeti intenzitet života. Možete beskrajno mijenjati ono što “jeste” a da nikada ne otkrijete što je u tim različitim verzijama jastva uopće uzbudljivo, snažno, čudesno. Ovdje vas još nitko ne uči tome kako da uz ono što “ni/ste” vežete neku vrijednost koja će vas reklamirati i učiniti nečim “efektnim” samima sebi i drugima. Tradicionalna “cjelovita osoba”, koliko god bila kruta i konzervativna, ima tu prednost što joj je na raspolaganju i vertikalni interface, vertikalna veza s vrijednostima koje kroza nju struje i ispunjavaju je snagom “većom od čovjeka”. Čovjek nije samo semiotički, simbolički, formalni konstrukt, tako da igra s identitetom nikada nije dovoljna. Ako se u subjektu istodobno ne događa i igra Objekta, ako se u njemu ne objavljuje i neki nekonstruirani višak koji mu stiže izvana, sam od sebe, poput objektivne “snage”, čovjek je površan, prazan, banalan i dosadan. Ono što u nama izaziva divljenje prema nekom čovjeku, ono konačno, u što se u drugom čovjeku zaljubljujemo, uopće nije njegova subjektivna konstrukcija identiteta. Ono čemu se zapravo divimo neka je objektivna sila u njemu kojom ni on sam ne vlada. Čovjek je uvijek hibrid subjektivnosti i objekta (nekog neljudskog viška) u njemu. Pomicanje identiteta omogućuje vam kontrolu vaše subjektivnosti, ali ne i kontrolu vaše objektivnosti. Ona se, uostalom, i ne može kontrolirati, ona se može samo zazvati, i primiti. A tome vas neće naučiti ni Internet niti postmodernizam. Morate zapravo naučiti kako da postanete reklamirani nekom objektivnom silom, “nečime” izvan vas što će vas progoniti i omogućiti vam da u toj poaranoji uživate, jer uživati možete samo u onome nesubjektivnome, neljudskome. Bez paranoje nema “ispunjenja”.

 

HIBRIDI KULTURE I TEHNIKE

Karmageddon: Čovjek je dakle uvijek talac, bilo objekata snažnijih od sama sebe, bilo talac vlastitih proizvoda. Bi li se moglo reći da smo danas taoci samih naših najdubljih svojstava, što se doduše događalo oduvije,k ali nikada u tolikoj mjeri?

Zoran Roško: “Ako taoce ne možemo izbaviti iz okoliša, možemo ukloniti njihov okoliš”, riješila je u jednoj epizodi Zvjezdanih staza tešku dvojbu kapetanica Janeway, žena srca boje akvametala. Htjela je reći, ako ne možemo izvaditi bombu podmetnutu izravno u srce, možemo srce preseliti na neko drugo mjesto, tako da eksplozija srca nema više kome nauditi. Željela je reći, ako su stvari “krute” u svojoj “jednostavnosti”, zakomplicirajte ih – jer u kompleksnim svjetovima nema oštrih granica, fiksiranih identiteta i jednosmjernih uzročno-posljedičnih odnosa. Tu sve može igrati ulogu nečega drugog i najčešće je samo simptom, ili čak svoj vlastiti nadomjestak. Kao što je jednostavnost rješenje za komplicirane situacije, tako je i komplikacija izlaz iz pretjerano jednostavnih odnosa, opreka i stanja. Teško je i možda nemoguće reći tko je kome talac i tko je koga oteo. Svi su otimači, svi su taoci. Ako smo oteli same sebe, čini se da više ne možemo biti čak ni tragični.

Tesladelic: Čini se da su prirodnoznanstvene metafore odjednom postale strašno erotične, i da svatko, odjednom, ima pravo brkati međusobno različita područja.

Zoran Roško: I u kulturalnim studijama, možda najpropulzivnijemu (iako prilično suhoparnome) “teorijskom pravcu” u suvremenim društveno-humanističkim znanostima, svjedoci smo sve manjeg utjecaja lingvističke paradigme (i susljedno tome, semiotike i poststrukturalizma) i sve većeg utjecaja metafora i obrazaca preuzetih iz nekih drugih znanosti (teorije kaosa, teorije kompleksnosti, biologije, fizike, kozmologije, imunologije i medicine, ekonomije, sociologije).

Stanley Aronowitz, Barbara Martinsons i Michael Menser priredili, su na primjer, zbornik kulturalnih studija Tehnoznanost i cyber-kultura, u kojemu se analizom mutantskih događanja u našoj suvremenosti, na pitanje “Gdje počinje kultura, gdje počinje tehnologija?” odgovara: ne počinju one nigdje. Tehnologija, znanost i kultura, iako “distinktne na nekim specifičnim razinama”, međusobno su toliko prožete i međuuvjetovane, da ih je u nekome konačnom smislu nemoguće razdvojiti i reći gdje počinje ili završava bilo koja od njih.

Mental Steel Tic: Zar nije znanost ona koja određuje smjer ljudskog razvoja?

Zoran Roško: Mnogi dosadašnji teoretičari isticali su centralnu važnost znanosti, kao prevladavajućeg institucionalnog i ideološkog čimbenika koji na najdramatičniji način utječe na oblikovanje naših subjektivnih i društvenih, tjelesnih i simboličkih parkova. Ipak, ista ta znanost ovisi o tehnologiji, što znači da znanost sebi ne podređuje tehnologiju kao neku vrst primijenjene znanosti, ali i to da sam taj tehnološki razvitak nije determinirajući čimbenik, bilo spram znanstvene prakse ili ideologije, bilo spram statusa i moći znanosti u društvu.

“Tehnologija ne determinira društvenu organizaciju niti uzrokuje pojavu globalnog kapitalizma… iako tehnologiju i znanost nalazimo posvuda, nigdje nema determinizma”. Sve je prožeto tehnologijama, ali one ne određuju sadržaj i oblik ideologijama i praksama. Kulturalni studiji za koje se zauzimaju naši autori žele promovirati “kritiku determinizma u svim njegovim oblicima”, uključujući i sam “jezik kauzalnosti”, i zauzimati se za studije koji moraju, “kao alternativu, konstruirati teoriju kompleksnosti”.

Emotional Fiction: Otkada je kompliciranje postalo nešto dobro, ljudi se uglavnom opiru kompliciranju i teže jednostavnosti?

Zoran Roško: Komplicirati znači “prekršiti granice”, “izmiješati stvari”, “ontološki ih zakomplicirati”, kako bi se slomile granice među disciplinama (koje predmete svojih analiza apstrahiraju, umjetno ih odvajajući od drugih predmeta). Predmeti kritičkih analiza postaju sada nečisti, nerazlučeni, mutni, neodređeni, zbrkani – na način na koji se čak i u matematici neegzaktnost tretira kao bliža pravome stanju stvari (kao što smo vidjeli govoreći o fuzzy-sustavima). I visoka i masovna kultura, na primjer, prožete su tehnologijom, obje su one tehnokulture. Filmska tehnologija/umjetnost tako svojim “transformiranim iskustvima transformira sva iskustva”.

Izrazi tehnokultura ili tehnoznanost žele dodatno zakomplicirati stvari i sugerirati da se područja tehnološkog i ljudskog ne mogu lako razdvojiti: nekada mi boravimo u tehnologiji, nekada ona boravi u nama; nekada je ona naš dodatak i produžetak, nekada smo mi njezin dodatak; nekada se tehnologije odnose prema nama, a nekada se mi uspijemo odnositi prema njima. Tehnologija, znanost, kultura, priroda, čovjek, stroj – svi su ti pojmovi izgubili svoj integritet i stabilost, sve postoji na granicama, a sve više vladajućom, postaje ontologija kiborga (pograničnog bića između organskog i tehnološkog).

Star Wreck: To smo već čuli – Kosko, Kelly, itd. Fluidnost je dakle danas apsolutno cool. Čak i akademske discipline znači, žele biti fluidne.

Zoran Roško: Kulturalni se studiji obrušavaju na svaki oblik biološkog determinizma, pa sve identitete – bilo spolne, klasne ili društvene – vide kao pomične, fluidne, društveno konstruirane. Autori ovog zbornika svjesni su moguće opasnosti da se i s “konstruiranošću” pretjera, te se zauzimaje za neodređeno stanje između prirodnog i kulturnog.

Brain In Furs: Što su uopće, u ovome kontekstu, kulturalni studiji?

Zoran Roško: Kulturalni studiji počinju uvijek iz nekoga konkretnog miljea i proučavaju sjecišta odnosa između osoba, mjesta, stvari, institucija, ideologija i tehnologija. Uvijek započinju iz sredine, iz situacije ili problema, pokušavajući sastaviti svoje putanje kroz onaj prostor–između, u kojemu se postupci različitih disciplina (sociologije, filozofije, povijesti, književne teorije) mogu prisvojiti i preobličiti. Tako nastaju nove hibridne “metode” – “situirano znanje” (Donna Haraway), “anarhitektura”(Lebbeus Woods), itd.

Autori zastupljeni u Tehnoznanosti i cyber-kulturi zauzimaju se za oblik kulturalnih studija koje će u središte pozornosti staviti značenje tehnologije u suvremenome društvu, u kojemu svaka stvar i svaki fenomen sve više svijetle svojim infracrvenim tehnološkim i ultraljubičastim kulturalnim sjajem, u mutiranome mraku u kojemu sve krave nisu više samo crne, nego su možda i klonirane, u kojemu postoje samo “tijela bez značenja”. Ta tijela smislenima postaju tek kada ih napuče “konkretni ljudi” sa svim svojim neodredivim svojstvima. Ipak, to je pomalo optimistično jer, kako je govorio još stari prorok Robert Musil, svojstva bez ljudi uvjet su ljudi bez svojstva. Tj., mogu li mreže odnosa ikada govoriti o konkretnim ljudima, ili će ih one samo svesti na ono što će one u njima prepoznati, ne razumijevajući u čemu se doista sastoji njihova “konkretnost”.

 

TREĆE DOBA – UROTA BESMISLA

Fascist Brain Surgery: Ali, nasuprot ovoj chic-fluidnosti, Dosjei X, film Teorija urote, sve brojnija slična literatura i stranice Interneta, eksploatiraju i pripitomljuju opće paranoidno uvjerenje da neka “nevidljiva ruka” upravlja svime što se u svijetu događa. Ne radi se samo o impersonalnim silama (sudbini, demijurzima, kapitalu) nego i o komplotima, konspiracijama konkretnih ljudi, koji se negdje sastaju, piju kavu i dogovaraju – odlučuju o tome što ćemo sutra slušati u vijestima: nevidljiva internacionala moćnika, vođena valjda geslom “Sive eminencije svijeta, ujedinite se!”, zasjeda negdje danonoćno i plete konce opće paučine. Dobro, ako su to živi, konkretni ljudi, onda moraju postojati i njihovi savjetnici čije ideje i vizije oni prihvaćaju, čije procjene ih zavode. I upravljači moraju nekako doći do ideja o tome kamo će voditi svijet, i što će od njega napraviti, što znači da, koliko god željeli kontrolirati procese, i oni mogu pogriješiti. Koliko sive eminencije uistinu znaju što se događa, koliko oni uopće ičime upravljaju? Što ako su njihovi savjetnici loši? Da si moćnik, i član neke konspirativne lože, kamo bi kvragu uopće htio voditi svijet, kakvu bi civilizaciju htio napraviti i zašto?

Zoran Roško: Nekada su se promjene jednostavno “događale”, pa su i podanici i vladari bivali jednako zatečeni. U 20. stoljeću, međutim, promjene su postale u tolikoj mjeri učestale i udomaćene da su i same postale “predmetom proučavnja”, s ciljem da se naučimo njima upravljati: rodio se zato inženjering budućnosti. Najpoznatiji svjetski teoretičari menadžmenta promjena zasigurno su Alvin i Heidi Toffler (knjige Šok budućnosti i Treći val, općepoznate su), zloglasni bračni par futurologa koji, u percepciji mnogih, širi tehnokratsku ideologiju. Toffleri su postmodernistički izostanak metanaracija o prošlosti i sadašnjosti pokušali nadomjestiti pragmatičkom, oportunističkom metanaracijom o budućnosti. Oni polaze od “revolucionarističke postavke” da potresajuće promjene kojima smo svjedoci nisu kaotične i nasumične, nego da tvore uočljiv obrazac i da je, usprokos mogućim nemirima i nasilju, “poželjna budućnost moguća”.

Ono što se pred nama događa jest treća globalna revolucija, nakon zemljodjelačke i industrijske, kvantni skok u informacijsko društvo, treći veliki val društvenih i civilizacijskih promjena. Sukob drugoga i trećeg vala glavni je izvor napetosti, opasnih sukoba i političkih fronta u kulturno-socijalno-političkome polju, koje više ne može biti definirano starim kategorijama i oprekama (između desnice i ljevice, naprednog i reakcionarnog, na primjer). Zato “temeljno političko pitanje nije”, tvrde Toffleri, “tko kontrolira posljednje dane industrijskog društva, nego tko uobličuje novu civilizaciju koja će je brzo smijeniti.” Najvažnija politička borba ne vodi se više između bogatih i siromašnih, povlašteniih i obespravljenih, ili između kapitalističke i socijalističke vizije – osnovni je sukob onaj između onih koji podupiru i onih koji koče trećevalnu civilizaciju. Zato, prema Tofflerima, opasnost ne vreba iz sukoba Islama i Zapada, ili “ostatka svijeta protiv Zapada” (Samuel Huntington), niti se radi o propasti Amerike (Paul Kennedy) ili o “kraju povijesti” (Francis Fukuyama) – najdublji izvor ekonomskih i strateških promjena jest podjela svijeta na tri različite civilizacije: one vezane za zemlju i njezine izvore, za industrijalizaciju i za kompjutore (informacije i znanje). U civilizaciji trećega vala promjene su već očite na mnogim područjima, ali ono što je potrebno jest oštro razlučivanje između kočničara i onih koji su spremni za promjene – “kao što je industrijska revolucija uništila ili učinila irelevantnim mnoge političke strukture koje su joj prethodile, informacijska revolucija učinit će to isto”. Središnje značenje sada pripada znanju, koje “zato što smanjuje potrebu za sirovinama, radom, vremenom, prostorom i kapitalom” postaje “konačni nadomjestak – glavni izvor napredne ekonomije”. Na duge staze znanje je, prema Tofflerima, veća prijetnja financijskim moćnicima nego sve antikapitalističke stranke zajedno: informacijska revolucija smanjuje potrebu za kapitalom po jedinici proizvoda, dakle i oni s manjom financijskom moći dobivaju sve veću šansu – “ništa ne može biti revolucionarnije od toga”.

Iako ustrajavaju na “političkim transformacijama”, Toffleri zapravo rade na depolitizaciji kapitalizma. Sama se politika gleda u kontekstu transpolitičkih ciklusa civilizacijskih promjena: ne radi se o političkim odnosima moći, nego o tome da “sredstva za proizvodnju, primarno tehnologija” u tolikoj mjeri određuju sve aspekte života da ih je zapravo nemoguće politizirati (pripadnici kulturalnih studija, kao što smo vidjeli, to poriču).

Eksploatacija proletera nije glavni izvor “viška vrijednosti” jer se proizvodnja ne može ograničiti na ono što se događa samo u “tvornici”; proleter je samo element u kompleksnoj mreži ulaganja (sve intelektualnijeg) rada i potrošnje. Svi elementi dodaju i uzimaju “vrijednost”: eksploatacija i zarada su distribuirani, stari su oponentski odnosi prevladani. Budući političari ne trebaju stoga proučavati Keynesa i Marxa nego teoriju kaosa i kompleksnosti. Međutim, ako je danas “najznačajniji oblik vlasništva onaj neopipljivi: znanje”, zar onda političari, koji jedini imaju pristup svim informacijama, ne postaju sve više nalik na vladare “prvog vala” – feudalce, koji sada umjesto zemlje posjeduju informacije? Jer ovakvi političari prikrivaju to da politike zapravo više i nema, da je preostala samo kibernetika kaosa i moći.

Toffleriana je primjer toga da ideolozi najvećeg porobljavanja i totalizacije mogu biti ne najnazadniji nego najnapredniji ljudi, da put do najveće kontrole vodi preko najvećeg širenja sloboda, da se “osobnost”, “individualnost” i “kreativnost” mogu upravljano proizvoditi: u Tofflerlandu moraš biti slobodan, jer u ekonomiji trećega vala upravo su tvoja sloboda i sreća glavno sredstvo financijskog optjecanja, glavna roba na tržištu. Ako se na njoj može dobro zaraditi, i “autentičnost” će biti proizvedena. Ljudi se dakle, pouka je Toffler-efekta, ne bore za zbiljski opstanak, nego za virtualni opstanak u financijskome svemiru. Sve se može mijenjati, samo virtualna kozmička energija novca mora optjecati. To je, čini se, osnovna “urota” našega svijeta. Sve druge urote samo su igračke.

 

MADONIZIRANA PORNO-FILOZOFIJA

IQ-Fluxus Clan: Postoji li urota same zbilje, krije li se iza svega što vidimo, iza svih privida i grešaka neka prava zbilja koja vlada i manipuilira tim devijacijama, perverzijama, masturbacijama i vodi ih prema nekom košer-finalu?

Zoran Roško: Tehnologija virtualne stvarnosti važna je prvenstveno zbog toga što nam je pomogla da fraktalno gledajući unatrag na “pravu” zbilju lakše shvatimo da je svaka zbilja (više ili manje) virtualna. Ali, ono što može još više zabaviti jest to da je u povijesti čovječanstva, gotovo uvijek, upravo virtualni aspekt zbilje bivao tretiran kao zbiljskiji od pojavne, očigledne zbilje. Najfluorescentnije je to kod praoca “digitalne” logike (odvajanja informacije od značenja, procesiranja ideja neovisno o tome što one empirijski znače), devetnaestostoljetnog njemačkog filozofa Georga W. F. Hegela. Taj ur-cyber-druid tvrdio je da je virtualna stvarnost Povijesti prava zbilja, da je zbiljsko samo ono što je umsko (virtualno), a da je umsko, dakle virtualno, ono što je zbiljsko. Čak je smislio i “dijalektiku” koja je trebala biti interface virtualno-umskog i empirijsko-zbiljskog, misleći tako smotati sve one koji su u povijesti primjećivali samo kaotične i slučajne, međusobno neusuglasive cirkusarije. Od Hegela naovamo znano je da svaka virtualna stvarnost ima svoju specifičnu, tvrdu metodu generiranja nužnosti i slučaja, galeriju slavnih i slumove “legitimno” isključenih (izvanpovijesnih) ljudi-komaraca: medij je (povijesti) poruka, a istina je reklama (povijesnih čimbenika).

Dakle, iza empirijske zbilje krije se uvijek samo neka virtualna stvarnost koju zamišljamo kao nešto s čime ćemo moći “razmijeniti” naš aktualni svijet. Tu virtualnu stvarnost koju doživljavamo kao stvarniju od empirijske zbilje moramo stvoriti ako želimo umaći nesigurnosti svijeta jer, kako ističe Baudrillard, ta nesigurnost leži u činjenici da sam svijet nigdje nema ekvivalenta, da ga ni za što ne možemo razmijeniti, budući da ga nikada ne možemo sagledati u cjelini. Čak i ako ti drugi svjetovi stvarno postoje, mi s njima ne možemo uspostaviti ekonomsku razmjenu, nego samo imaginarnu. Čak i kada su oni stvarno prisutni u našemu svijetu, i u nama samima – kada se izravno upleću u našu dimenziju – mi ne možemo znati je li to činjenica ili samo naša fikcija. Zbog toga svjetovi snova, vizija, mašte, poezije, utopije, imaju često važnije mjesto u našim životima od same empirijske zbilje jer jedino takvi virtualni svjetovi mogu omogućiti kakvu-takvu razmjenu svjetova i amortizirati osjećaj potpune nesigurnosti, koji bi bez te “razmjene” postao paralizirajući. Ti su virtualni svjetovi važni ne zato što oni otkrivaju smisao svijeta, nego zato što načelno beskrajnu potragu za konačnim značenjem svijeta zaustavljaju u nekoj virtualnoj stvarnosti koja sama nema značenja nego je reklama svih mogućih značenja koja će retroaktivno moći nastati kao posljedica tog zaustavljanja. Mesijansko očekivanje boljeg i pravednijeg svijeta na primjer, ne daje svijetu nesumnjivo značenje nego ono svijet reklamira vrijednostima “trajne pravde” i “smislenosti”, Božjim naumom i Planom, što tek retroaktivno omogućuje da se u kaosu svijeta “iščitaju” značenja koja bi mogla poduprijeti primjerenost te reklame. Reklame prethode značenjima a nisu tu da ih samo dobro “prodaju” (u obliku neke ideologije, na primjer)

IQ-Fluxus Clan: Zanemarimo sada filozofske i religijske teme koje se sve čini se vrte oko šokiranosti virtualnošću onoga što doživljavamo, i zadržimo se samo na području komunikacije. Mene zanima kako si ljudi priopćuju svoje ideje, a ne kamo sve to vodi.

Zoran Roško: U doba usmene komunikacije zbiljsko nije bilo ono što se dogodilo, nego ono što se dalo opjevati, u doba tiskane komunikacije dogodilo se ono što je bilo zapisano da se dogodilo, a u doba masovnih medija i telekomunikacije od zbiljske je važnosti samo ono što se pojavljuje u audio-vizualnim, zabavnim formama. Empirij (ono što se slučajno događa na koži, pred nekompetentnim očima i ušima koje ništa ne razumiju) nije nikada bilo Imperij. Imperij zbiljskoga uvijek je bio virtualan. Pitanje je samo u kojoj vrsti virtualnosti živi vladajući Imperij neke epohe ili zajednice. Šamani su prepričavali i crtali, mistici su šutjeli i pokazivali, Sokrat “nije pisao”, Platon je “počeo pisati”. Cervantes je pak nemoguć bez izuma tiska, Luther također. Kant je mislio, znajući da će ga iščitavati (nitko njegove misli ne može shvatiti bez ponovnog čitanja). Mitologija prosvjetitljstva bespredmetna je bez mogućnosti opće pismenosti. Današnji akademski teoretičari također pišu kao da će biti čitani. Međutim, hoće li ih u doba kada, kako se ponekad čini, kultura tiska odumire a kultura slike eksponencijalno jača, itko više čitati? Hoće li virtualna stvarnost njihovih otisnutih ideja, analiza i kritika ostati izvan Imperija, neuštekana u mrežu elektroničkih virtualnih stvarnosti, bez sučelja (interfacea) s onime gdje se danas određuju kriteriji zbiljnosti?

SubNuclear Marine: Ako želi preživjeti i opstati u Imperiju, treba li i filozofija promijeniti frekvenciju svojega postojanja i učiniti ontološki skok u nove oblike komunikacije, i prilagoditi se novome virtualnom okolišu, postati medijska filozofija?

Zoran Roško: Upravo to!, tvrde dvojica filozofa koji su taj skok već napravili – Mark C. Taylor i Esa Saarinen. Taylor je jedan od vodećih američkih postmodernističkih filozofa. Njegovi interesi sežu od filozofije, teologije i književnosti do umjetnosti, arhitekture i tehnologije. Esa Saarinen je finski đak analitičke filozofije, iznimno otvoren javnosti, medijima i svim inovativnim medijskim i tehnološkim intervencijama. U Finskoj je navodno toliko poznat da ga stalno povlače po trač-rubrikama. Taj je dvojac montirao manifest imagologije (“nešto poput mitologije ali primijenjeno na slike”) u kojemu filozofe šamaraju slikama dok ovi na kraju ne pristanu i zavape, ok nastupit ćemo na televiziji i bit ćemo lijepi, dobro obučeni i oženit ćemo se poznatim glumicama.

Bez osovine koja organizira strujanja smisla i ispušnih smislova društva, sama zbilja je imaginarna, tako da je “razbijanje iluzija nemoguće”, tvrde ovi imagolozi. Da bi preživio u kulturi simulacija, čovjek mora naučiti živjeti nemogućnost razbijanja iluzija. Sama “zbilja” naime postaje valuta kojom se operira u simboličkim razmjenama. Imagolozi, tj. medijski, nasuprot akademskim filozofima, moraju biti drsko naivni i prihvatiti nove uvjete preživljavanja. Zakon medija je “zakon prljavih ruku: ne možeš biti shvaćen ako nisi pogrešno shvaćen”. Imagolog se hrabro izručuje na milost i nemilost nenačitanim medijskim kupcima, pokušavajući prodati svoje ideje, svjesno prihvaćajući neizbježnost pogrešnog tumačenja. Filozofi su također, samo (pogrešno) interpretirali svijet pa im to nije pomoglo, radi se o tome da “promijenimo slike posredstvom kojih živimo”. Virtualna revolucija je jedina moguća revolucija. Umjesto dedukcije nastupa marketing, umjesto dubine “energija površine”, umjesto vječnosti lokalnost i prolaznost, tvrde oni.

Uzor imagolozima je pop-diva Madonna. Madonizirana filozofija ne brine o sadržaju nego o “pozama” (“pornografirani objektivizam kao tehnika proizvođenja subjektivnosti”), filozofira slikama, ne pojmovima. Budući da tržišne sile proizvode slike, filozofija se mora priključiti i svoje proizvode marketinški svjesno prezentirati u masmedijima. Dakle, “medijska filozofija je kič”.

Sama knjiga Imagologije zbrka je filozofsko-tipografskih krhotina, junk-teorija u kojoj je istina zanimljiva samo ako je opscena ili sočna, kako bi mogla opstati na tržištu fantazija, među drugim zabavnim parkovima. U virtualnom svijetu medija nerazumijevanje nije uljez, nego supstancija. Život je show sačinjen od živog pijeska značenja.

 

IZVANZEMALJCI NA PLAŽI

Penile Penalty: Nije li ta beskrajna igra površnosti zapravo naivna, pa mi uvijek znamo što je “ono pravo” a što nije.

Zoran Roško: Arheologija naših doživljaja otkriva da zrcala u nama imaju dvostruko dno: ono što vidimo u odrazima nije sve što postoji. Zrcala svijesti mnogo toga skrivaju. Osjećaji također skrivaju. Doživljaji su učinak skrivanja, a o sjećanjima na događaje da i ne govorimo. Možemo li onda, samo zbog toga što nam se nešto događa, tvrditi da se doista radi o “našem” iskustvu (možda je ono u nas usnimljeno, možda se radi o mentalnoj fotomontaži)? Možda je to što vjerujemo da nam se nešto događa samo autosugestija, trodimenzionalna unutarnja tetovaža, ili epistemološki placebo-efekt? Možda bi hipnoza, akupunktura onoga nevidljivog u nama, otkrila da tijekom cijeloga života doživljavamo nešto drugo od onoga što mislimo da doživljavamo, a opet, možda bi trebalo hipnotizirati i samu hipnozu, jer i ona vjerojatno nešto skriva i izmišlja. Možda bi temeljita masaža uma otkrila da su naši životi skroz-naskroz “lažirani”, i da uopće nismo ljudi, nego, hm, izvanzemaljci? Prosvjetiteljska “kritika čistog uma” završava u – kritici paranoidnog uma. Paranoja je danas najracionalnija moguća metoda.

Brain In Furs: “Možda”, “što ako”, “čini se” – možemo li uz ovakve skeptičke udlage zacijeliti prijelome naših metafizičkih kostiju, čak kolaps cijelog kostura? Što uopće ostaje od “zbilje” ako ju je moguće simulirati, postoji li više ikakva “istina”?

Zoran Roško: Krilatice su Dosjea X, tv-serije o dvostrukom dnu zrcala zbilje, pak – “Želim vjerovati” , “Ne vjeruj nikome” i “Istina je oko nas”. Paranoja, koliko god značila apsolutnu sumnju u sve, na paradoksalan način potvrđuje “vjeru” u istinu: paranoja je jedini izlaz iz postmodernističkih labirinata – jedini način da prevladaš temeljnu nesigurnost jest da s njome apsolutno pretjeraš, nadajući se da ćeš nekako, zahvaljujući logici Moebiusove vrpce, “izaći na drugu stranu”.

Postoje li NLO-i i izvanzemaljci, jesu li priče ljudi koji svjedoče da su ih izvanzemaljci oteli i u unutrašnjosti svojih brodova na njima izvodili razne, naročito seksualne eksperimente, autentične? Vjerujete li u sve to, imate li i sami slična iskustva? Vjerujete li samima sebi? Uz brojnu rubnu literaturu koja želi utvrditi bilo točnost bilo lažnost ovakvih graničnih slučajeva, sada možemo čitati i prvu akademsku, “ozbiljnu” analizu ovih fenomena, izvrsnu knjigu Jodi Dean, teoretičarske zvijezde u usponu, Stranci [izvanzemaljci] u Americi: konspiracijska kultura od vanjskog svemira do cyber-svemira, koja iznosi zavodljivu tezu da najvažnije u ovoj temi nije opredijeliti se za ili protiv, nego da je najpoticajnije naglasiti upravo neodgonetljivi, neshvatljivi aspekt ovih fenomena.

Najznačajnije u otmicama izvanzemaljaca nije to jesu li se one dogodile ili nisu, nego to da ne možemo znati jesu li se dogodile, jer više nemamo kriterija pomoću kojih bismo mogli presuditi što je “zbiljsko” a što nije. Ovakvo stanje konstitutivne nesigurnosti ima dalekosežne političke posljedice – kategorije poput zdravog razuma, javnosti i javnog prostora, sporazumne zbilje potpuno se urušavaju i stvaraju vakuum u kojemu treba iznaći nove načine razvijanja demokracije.

Jodi Dean, najnovija marka pjene za razmišljanje, pomaže nam da na uzbudljiv način udaramo glavom u zid vlastite glave, da se pod akademskim ozonskim rupama sunčamo na živom pijesku vlastitog iskustva (a upravo smo za osobno iskustvo bili mislili da je zadnji “temelj” zbilje). Nakon epistemoloških dekonstrukcija i paradoksa došlo je vrijeme za praktičku ontološku vrtoglavicu: zbilja ne samo da više nije ono što je nekada bila, nego neće više nikada ni biti ono što nikad nije mogla postati – jasnom, razumljivom, racionalnom, objašnjivom, istovjetnom sa samom sobom. Postmodernistička ideja da u zbilji uvijek već postoji neka traumatična, neobuhvativa “slijepa mrlja”, žlundra kojoj ne možete dati nikakvo simboličko značenje, sada je “morfirana” u životno iskustvo, traumatsko svakodnevno življenje s nepoznanicom, sa stranošću vlastita iskustva.

Sonic Ginecocrat: Ali dobro, to su ipak iskustva rubnih ljudi, zašto bi to trebalo imati veze sa životima svih nas.

Zoran Roško: Prema mišljenju Jodi Dean iskustvo “otetih” paradigmatično je za sve nas, koji ne samo da smo i sami potencijalne žrtve otmica izvanzemaljaca, nego i u našemu suvremenomu svakodnevnom životu na najrazličitije načine doživljavamo da nam se “otimaju” životi, vrijeme, istine i značenja – mediji ne informiraju nego info-zabavljaju, vijesti zastupaju interese a ne činjenice, ekspertima i znanstvenim elitama ne možemo više vjerovati jer zastupaju interese korporacija i vlada, brojna pravna, medicinska i politička pitanja potpuno su neodlučiva, može se dokazati gotovo svaka “istina”, itd. Fenomen izvanzemaljaca ikona je svih naših svakodnevnih temeljnih neodlučivosti, nesigurnosti i tjeskoba, izvanzemaljskosti svega što nam se događa, te drskosti, bahatosti i neiskrenostri društvenih struktura koje su se donedavno predstavljale jamcima naše egzistencijalne, epistemološke i ontološke sigurnosti – vlada, znanstvenih institucija i društvenih distributera moći. Pristup konspiracijske teorije stoga postaje legitimnim jer u uvjetima kada je “sve međusobno povezano“, nikad ne možemo znati što se iza svih tih veza krije, i što one “tajno” znače. “Ne vjeruj ničemu”, sve može imati neko značenje koje ti je promaklo – i koje ti možda radi o glavi (postoji li efekt staklenika ili ne, ima li taj i taj lijek štetnih posljedica ili nema, smiješ li ili ne smiješ jesti to i to, pomaže li onda trčanje ili šteti…? – sva su ta pitanja jednako konspiracijska poput onoga je li CIA organizirala atentat na Kennedyja). Na prijelomu tisućljeća “bilo koju vezu među stvarima možemo učiniti vjerodostojnom, čak i uvjerljivom. Samo, hoćemo li naći ikoga da nam vjeruje?”

Iskustva otetih “govore nam da toliko puno priča može biti istinitima tako da ne možemo izabrati među njima. Imamo načela, ali jednostavno ne znamo kako ih primijeniti”. Nijedno iskustvo više ne može biti autentično, jer ako su u pozadini iskustva izvanzemaljci, njima ne možemo vjerovati – niti su nam poznate njihove namjere, ni metode ni svrhe njihovih intervencija u naše živote (spekulira se o njihovu iskorištavanju ljudi za vlastito razmnožavanje, o stvaranju nove vrste – hibrida ljudi i izvanzemaljaca, o njihovoj ekološkoj misiji, itd.): “izvanzemaljci (ako hoće) mogu inscenirati (sjećanja na) iskustva u koja nitko neće vjerovati”, čak ni sami oteti, neposredne žrtve i jedini svjedoci njihovih manipulacija. Ovdje se radi o situacijama u kojima se “čak više ne osjećamo ni uključenima, u kojima se događa toliko puno toga da više ne uspijevamo održati iluziju da smo mi oni koji te događaje stvaraju”, izvanzemaljci nam otimaju iluziju da smo subjekti svojih života. Analogno, i svi drugi aspekti naših života postaju toliko kompleksnima da sve više toga moramo prihvaćati u “dobroj vjeri”, bez razumijevanja: “Ključni su procesi u našoj svakodnevici strani, neshvatljivi.” I kome uopće možemo vjerovati, bilo da će nam ih objasniti, bilo da nam može “jamčiti da nas oni neće povrijediti”? Budući da više nema jedne, sveobuhvatne koncepcije zbilje, nikome se ne može vjerovati. Suvremeno demokratsko društvo postalo je “mreža prijetnji” – toliko se “istina” pokazalo “proizvodom fikcija, urota i laži”. Razni “skeptični razobličavatelji” “naivnih” vjerovanja u NLO i otmice zapravo su manje skeptični od istraživača fenomena NLO (vjernih znanstvenim i racionalnim procedeima) jer u svojim kritikama pretpostavljaju kriterije i standarde “zbilje”, koji međutim, nisu više valjani i općeprihvatljivi – oni ne propituju svoju vlastitu “racionalnost”, ne propituju “sporazumnu, zdravorazumsku zbilju”, za njih sama “zbilja” nije u pitanju.

Carl Sagan, donedavni glasnogovornik znanstvenjačkog spoznajnog lobija, u pravu je, tvrdi Jodi Dean, kad pretpostavlja da su izvanzemaljske otmice prijetnja demokratskom odlučivanju, ali iz pogrešnih razloga. “Otmica nije prijetnja zato jer je tradicionalistička”, u smislu da je svojom lakovjernošću suprotnost znanstvenjačkoj metodološkoj skeptičnosti, kako misli Sagan, “nego zato što iznosi ograničenja demokracije utemeljene na objedinjujućoj predodžbi zbilje. Otmica razotkriva da suvremenim praksama liberalne demokracije ne polazi za rukom ostati neutralnima pred zaraćenim predodžbama zbilje.”

S druge strane, upravo istraživači otmica i NLO-a dovode sve u pitanje – skeptičniji su od zdravorazumskih, profesionalnih “skeptika”. Danas, “nema dovoljno zajedničke zbilje da bi se opravdao ijedan sud”. Racionalnost, javnost i jezik paradoksalno dovode “do iracionalnih rezultata”. Što raspolažemo s više podataka, to sumnjičavijima postajemo. “Paradoks informacijskog doba” jest da “pristup političkoj akciji koji ima najviše šansi da poveća slobode pridonosi proizvodnji paranoje.”

U uvjetima kada se za sve može pokazati da nije ono što se čini da jest, paranoja postaje najrazumnijim odgovorom i naprednom političkom strategijom (misli paranoički, djeluj kritički). Paranoja dakle nije više znak poremećenosti u inače stabilnoj i transparentnoj zbilji, nego očajnička metoda preživljavanja u okolišu koji je informacijski “poremećen”. Paranoja je ikona skeptičkog svjetonazora prema kojemu je doslovno sve moguće, i prema kojemu nikomu i ničemu ne treba vjerovati.

Fascist Brain Surgery: Ali, kako cijelu spoznajnu strategiju možemo zasnivati na nekom specifičnom iskustvu koje je ionako nemoguće dokazati?

Zoran Roško: Dijalektika se, kako ističe Žižek, uvijek sastoji u tome da generaliziraš ne bilo koju nego neku specifičnu, relevantnu iznimku koja će retroaktivno cijeli proces učiniti sagledivim na nov način, prožet tim specifičnim iskustvom. Iskustvo otmice nemoguće je dokazati, ali nije ga moguće ni demantirati. U nedostatku kriterija zbilje sámo iskustvo ostaje visjeti u zraku, stršeći kao neki višak s kojim nitko ne zna što da radi, i koji svojom neuklopivošću izaziva manjak u svakome mogućem tumačenju značenja i smisla. Iskustva izazvana susretima s izvanzemaljcima (ili s lažnim predodžbama o tim “susretima”, svejedno) i opća kulturna paranoičnost otvaraju nas uvidu da je danas najtemeljniji rat onaj koji se vodi oko pitanja “što je uopće zbiljsko”, “koja će od mogućih zbilja pobijediti na izborima, ili na ratištu”?

Penile Penalty: Želiš reći da je samo postojanje iskustva nešto čudno i tajanstveno, a ne očito i jasno?

Zoran Roško: Nikad ne znaš što te dodirnulo u onome što si osjetio, što si doživio, što si zavolio, što si zamrzio. Kada nešto doživljavaš (bilo to ugodno ili bolno), koliko god intenzivno, sámo iskustvo tog “događaja” nikada ti ne otkriva što se zapravo dogodilo, nego ti samo na ekranu svijesti (na koži nevidljivog) prikazuje uvijek već tele-prisutnu, nikad prisutnu i zato virtualnu zbilju. Da, to znači da je sama svijest najnesvjesniji fenomen u nama; ona je hiper-nesvjesna jer ne samo da samoj sebi nikada nije transparentna nego to još i prikriva time što stvara simulaciju samosvijesti (sliku subjektivnosti). Mislim, dakle “nešto” je u meni upalilo ekran, “nešto” drugo je daljinskim upravljačem upalilo ekran koji zovem svojim jastvom.

“Nešto ti nije suđeno, nema načina da to osjetiš. Dodirnut si, znat ćeš to samo naknadno. (A misleći da znaš, varat ćeš se glede ovog ‘dodira’)” (Lyotard). Znanje uvijek nastaje retroaktivno – nakon što smo dodirnuti nečime što ne razumijemo, nakon što smo nečime reklamirani. “Noli me tangere… Ne diraj me, kaže uskrsli Krist, jer ne možeš, jer ne bi znao što je ono što si dodirnuo, i jer bi mislio da znaš. Ti ne možeš znati ništa ni htjeti ništa u vezi s onim što se zove sjajno tijelo” (Jean-Luc Nancy). Ne možemo ga dodirnuti što, naravno, znači da smo sami uvijek već, u svakome trenutku, dodirnuti tim “sjajnim tijelom”: možemo samo griješiti misleći da znamo što smo dodirnuli i što nas je dodirnulo, ali griješiti možemo. Ako je sjajno tijelo teleprisutno u nama, u našem “fizičkom” tijelu koje mu je ekran, onda je naše retroaktivno “znanje” samo ekran ovoga udaljenog, za nas uvijek odgođenog dodirivanja dvaju nedodirljivih tijela.

Argumentirajući da “ljudska misao ne misli u binarnome modusu” nego u intuitivnom, Lyotard podsjeća da je Husserl pokazao da ljudska misao “postaje svjesnom ‘obzora’, da cilja na ‘noemu’, na vrstu objekta, neku vrstu ne-konceptualnog monograma koji joj pruža intuitivne konfiguracije i otvara ‘pred njome’ polje orijentacije i očekivanja, ‘okvir'”. To nas, također, tvrdi Lyotard, “podsjeća na Kantov opis misaonog procesa koji je on zvao ‘refleksivnim sudom’; to je modus mišljenja koji nije vođen pravilima za utvrđivanje podataka, nego se pokazuje potencijalno sposobnim takva pravila razviti naknadno – na osnovi rezultata stečenih ‘refleksivno'”. Ovo retroaktivno, ‘refleksivno’, ne-predodređeno, naknadno stvaranje pravila, međutim, samo je ekran nedodirljiva dodira – dodira koji je u nama teleprisutan. Reći da smo intuitivna bića znači priznati da je u nama nešto teleprisutno i da nas iznutra dodiruje, a da mi nikad ne znamo što je to, tj. da je sve ono što o tome mislimo samo simulacija na ekranu svijesti, retroaktivna tele-vizijska slika koju stvaramo na osnovi učinaka tog (nedodirljivog) dodira. Reći da smo intuitivni znači opaziti da se naše osnovno djelovanje ne vrti oko značenja i oko smisla, nego da uvijek već, i prije nego što na ekranima prepoznamo bilo kakva značenja, u nama i kroz naša značenja djeluju neke reklame, koje nas opskrbljuju “intuitivnim konfiguracijama”.

Nije nam “suđeno” dodirnuti dodir koji nas nedeterminirano, proizvoljno reklamira i daje nam intuicije uz koje se orijentiramo – to znači da nam nakon što ispunimo svoju pojedinačnu sudbinu, i nakon što montiramo svoja efemerna značenja, “ništa više nije suđeno” (Lyotard), i da se nakon što nam se sve dogodi, sa svime time ne događa više ništa. Svaka komunikacija je tele-komunikacija, dakle ona je to “ništa se više ne događa”: do dodira sa samim dodirom nikada ne dolazi. Sudbina, pokaže se, nije ni bila razvijanje događaja, nego iscrpljivanje dogodivosti. “Ovdje i sada” ne postoje. Sve što se “događa” ekran je, skrivanje podrijetla i skrivanje dodira između uzroka i učinka – svaki je “događaj” televizijski prijenos dodira koji ne možemo dodirnuti. Ne diraj me, kaže bog. Znači, preostaje nam samo televizija. Ostavljeni su nam samo učinci, koji su onda osnova naših (refleksivnih) izvođenja o onome što mislimo da su uzroci: sama svijest je televizijski ekran. To znači da ti nije dano da živiš sebe nego da živiš reklamu; ne da dodiruješ, nego da budeš dodirnutost; ne da postojiš, nego da tele-postojiš, da samome sebi stižeš odnekud drugo, poput demona – poput televizijskog prijenosa, poput sablasnog telefonskog poziva.

Sonic Ginecocrat: Znači li to da otuđenje zapravo ne postoji, da smo predaleko od samih sebe da bismo se uopće mogli otuđiti?

Zoran Roško: Ne otuđujemo se od neke čiste prisutnosti, nego je i sama prisutnost uvijek već teleprisutna; ne otuđujemo se od autentičnosti, nego je sama autentičnost nešto najstranije (unheimlich) u nama; samoća nije promašaj bliskosti nego je sama bliskost poziv iz daljine. To je unheimlich – da su najbliže stvari zapravo najčudnije, najstranije, najmanje naše. Zato nam daleke stvari doduše mogu postati poznatima i bliskima, ali onda ne mogu postati našima, budući da nam sama bliskost uvijek već stiže iz daljine. Ako nam je nešto blisko, onda nije naše, a ako je naše, onda nam stiže iz daljine.

Kant’s Cunt Cannot Count: Misliš li da nam izvanzemaljci, ukoliko postoje, svojom teleprisutnošću postavljaju neko pitanje. Stavljaju li oni pred nas nešto što moramo riješiti, shvatiti, otkriti?

Zoran Roško: Pitanje koje postavljaju izvanzemaljci u nama jest, što se skriva istinom? Žele oni reći da važno pitanje nije – što smo “izgubili” otuđenošću i življenjem iz daljine (čak se i ratovi sve više vode iz daljine, čak se i mrzimo i volimo simulakrumima koje kao tampone stavljamo između sebe, jer uvijek krvarimo), budući da se tim pitanjem jošimplicira da smo nekada bili autentično bliski (i klali se i voljeli “ljudski”). Važno pitanje je – što prikrivamo samom “bliskošću” (jer “bliskost” je uvijek simulakrum, “bliskost” prikriva da nam nije bliska; ne dodiruj moje sjajno tijelo, govori nam bliskost)?

Ne radi se o tome da bliskosti jednostavno nema, nego o tome da ona uvijek stiže iz daljine, da djeluje bez postojanja, da nam se događa, da nam stiže izvana, da nas progoni (kao sablast, kao sjajno tijelo). Bliskost nikada nije naša, ona je poziv Drugog u nama, telefonski razgovor s onime što u nama vrijedi. Bliskost se ne događa nama, nego kroz nas! Nismo mi oni koji su drugima ili samima sebi bliski. Bliskost se događa onome Drugome u nama, i tek tako posrednovana, virtualna, izvana stiže nama.

“Nikada ne znaš što je ono što te zavelo. Ono u što si siguran jest da je to bilo namijenjeno tebi… nešto je imalo tvoje ime na sebi” (Baudrillard). Nešto je imalo tvoju strast na sebi, nešto je imalo tebe na sebi. “Svijet nije proizvod našega individualnog mišljenja (koje je proizvoljno i nema nužnost fizičkoga svijeta), nego kolektivnog mišljenja cijelog čovječanstva, Primarnog Mišljenja Univerzuma koje proizvodi individualno ili Sekundarno Mišljenje” (Thomas Arnold).

Otuđenje je sredstvo razobličavanja strukture našeg užitka, ono je sada spoznajna tehnika i gotovo nova umjetnost. Kao što su laž i iluzija bili korišteni da prikriju ono što se krije istinom, tako se i otuđenost zlorabila za prikrivanje tajnog sadržaja “autentičnosti”, jer autentičan može biti samo osobni fetiš čija se fascinantnost ne može prenijeti onima koji i sami slučajno nisu njezini robovi. “Humanistička” autentičnost nije neki općeprihvatljiv i svima razumljiv smisao, nego je i sama kontingentni, osobno prihvatljiv “besmisleni”, perverzni užitak u fasciniranosti, koja ne umnaža nego zaustavlja značenja. Otuđenje-zbog-otuđenja otkriva stvari koje nisu bile skrivene u mraku nego one koje su bile “skrivene u svjetlu“: svjetlo nije jamac smisla nego je samo jedna od mogućih fascinacija. Smisao (ideološkog) “svjetla” isključuje neki drugi smisao. I svjetlo i mrak (jednako) skrivaju (različite stvari). Treba nam zato mnogo rafiniranija paranoja, fraktalna paranoja koja se ne da zaustaviti jednostavnim misaonim oprekama. Potrebna je nova topografija i vidljivog i nevidljivog. Treba naći zastrašujuće gledište iz kojega će i sama paranoična nesigurnost izgledati benigno i na daljnjoj se razini preobraziti u pronoju (pozitivnu, optimističnu paranoju), slutnju da se cijeli svemir urotio da baš nama bude dobro.

 

EKO-DUB–RAVE ETIKA

Gravity’s Opera: Jesu li i neka druga, zemaljska, bića također čudna u svojoj bliskosti. Što je s tzv. prirodnim bićima?

Zoran Roško: U filmu Twister tornado je tretiran poput živoga bića, poput nemani koja se šulja, lukavo prikrada i, paf! – skače vam za vrat. Iako je tornadu status živoga bića priznat samo zato da bi ga se moglo analizirati, znanstveno skenirati, kontrolirati (i možda klonirati), to nas na duže staze ne treba brinuti. To je, naime, scenarij uobičajenoga zapadnjačkog odnosa prema svemu što je drugo, drugačije i strano: najprije ga osvojiš i pokoriš, zatim ga pripitomljuješ da bi mu onda pročitao njegova prava, na koja ga osuđuješ, prije nego što ga uhitiš, i na kraju ideš s njime u krevet. Dakle, prije ili poslije, tornada će dobiti odgovarajuću udrugu za zaštitu svojih prava, a onda će se početi sve više pojavljivati u tv-komedijama i pokazivati svoje donje rublje.

To nas ipak samo podsjeća na to da još nemamo odgovore na neka škakljiva pitanja – ima li šuma “ljudska prava”, je li stijena moralno biće, je li ugroženost surog orla važnija od gladi djece u Somaliji? I konačno, je li za opstanak planeta moralno opravdano žrtvovati cijeli ljudski rod? Kada su bijelci osvajali Ameriku, isprva oni domorodačko stanovništvo nisu prepoznavali kao ljude, nego su Indijance tretirali poput životinja, ili nekih čudnih hibridnih bića. Kada je ipak prihvaćeno da su i Indijanci stvoreni na sliku božju, počeo je posao za misionare (mentalno-marketinške eksperte). Međutim, još nitko nije pokušao na kršćanstvo preobratiti šljunak, paprat i štuke (ako zanemarimo privatne tulume Sv. Franje sa pticama). Zašto? Jer nemaju dušu, jer nisu osobe, jer nisu autonomne, slobodne individualnosti sposobne za odgovornost, izbor i empatiju? Ako tornado upadne u župu i sve demolira, zovete li to moralno odgovornim ponašanjem? Kako pregovarati s prirodom ako ona nema savjesti, unutarnjeg života, i kada se čini da nikakve propovijedi na gori ne diraju i samu goru?

Napalm Blonde Project: Nisu li to ipak licemjerna i pretjerano antropocentična pitanja? Ako tigrovi ne razumiju našu etiku, razumijemo li mi njihovu? Čija je etika dublja, primarnija?

Zoran Roško: Od mitskih animističkih vremena kada se vjerovalo da je sve što postoji živo i oduhovljeno, i kada je više ili manje bila prakticirana neka vrsta univerzalne etike (smio si, na primjer, ubiti bizona, ali si morao tražiti dopuštenje i oprost od njegova duha i prinijeti mu izvjesnu žrtvu), pa do danas, čovjek se sve više izdvajao iz “velikog lanca postojanja”, i što je više uspijevao kontrolirati i iskorištavati “prirodne” okolnosti, to je manje pokazivao, ne samo strahopoštovanje nego i milost prema naizgled sve poraženijoj “slijepoj prirodnoj sili”. Proglasivši sve prirodno divljim, oslobodio se čovjek svakoga moralnog duga, i prirodu pretvorio u mrtav objekt.

Tek u posljednje vrijeme, ne zbog iznenada probuđene savjesti, nego ponajprije zbog rastućeg osjećaja vlastite ugroženosti, počinje čovjek razmišljati o prirodi na nov način. I medijski već popularna “hipoteza o Geji”, na primjer, ponovno oživljava ideju da je cijeli planet (Zemlja) živ, samoorganizirajući “organizam”, kojega je čovjek samo jedan od međusobno ravnopravnih “dijelova” (bitno razlikovanje između toga je li netko ili nešto društveni “član” ili organski “dio”, što je ponekad osnova za razlikovanje demokracije od fašizma, sada ćemo ostaviti po strani).

Pored pragmatičkih i društveno-političkih, u tijeku su i “metafizičke”, filozofske rasprave o mnoštvu “ekoloških” tema koje zadiru sve do osnovnih pitanja o tome što su čovjek i svijet u kojemu on živi, što je individualnost, jastvo, gdje je granica između prirode i morala (kulture), kako prevladati ljudski šovinizam, imaju li prirodni fenomeni vrijednost i vrlinu sami po sebi, je li opravdan šovinizam živoga spram neživoga, treba li privilegirati pojedinca ili cjelinu, itd.

Neke ekološke filozofije još u svojemu središtu drže čovjeka (te prirodnim pojavama priznaju vrijednost samo ukoliko one na neki način preslikavaju ili potiču ljudske vrijednosti), ali ekološka je filozofija u pravom smislu ona koja ne polazi od čovjeka. Ona raskriva ljudski šovinizam (religijski, filozofijski ili utilitaristički utemeljen), i zalaže se za preispitivanje položaja ne-ljudskih bića u etičkim teorijama i praksama. U prvom koraku moralna se pozornost širi na neke životinje a onda i na sve životinje. Međutim, zašto u moralni pojas ne uključiti biljke, a onda u napadu dobrog raspoloženja, i sve živo (viruse, bakterije, amebe)? Ili je, čekaj, i to još jedan šovinizam – zašto moralni kredit ne dati i svemu neživome? Zašto stalaktiti koji se razvijaju prema nekom obrascu, ne bi imali pravo na opstanak i autonomiju? Hm, ako se osvrnemo oko sebe, vidjet ćemo tu brojne artefakte – autoceste i hramove – zar oni nisu isto što i naša braća i sestre, planine i oblaci?

Mental Steel Tic: Praktične bi posljedice nekih postavka ekoloških etika mogle biti doista revolucionarne (one bi u krajnosti mogle dovesti do politizacije svih bića, živih i neživih, prirodnih i umjetnih, te do ustanovljenja Parlamenta Svih Bića i Sjedinjenih Država Postojanja). Vrijedi li to i za teoretske aspekte ekološkog pokreta?

Zoran Roško: Ima tu naravno mnoštvo starih problema. Na primjer, tu oživljava vječno neodlučiv problem demarkacije kada morate, slijedeći neka načela, odlučiti koja svojstva i bića imaju vrijednost po sebi a koja su samo instrumentalna. Koja su to etički relevantna svojstva (je li etički kompetentan onaj koji “pati” i “ima interese”, ili samo onaj koji je “racionalan” i “autonoman”), imaju li “vrste” i “ekosustavi” autonomnu vrijednost – i kako znati jesmo li u pravu, u kojoj smo mjeri šovinisti? Naime, ništa od navedenoga ne možemo znati, možemo samo tvrditi da znamo, i smisliti jednu od ekoloških ili protu-ekoloških filozofija.

S praktične strane gledano, cvjetanje ekoloških filozofija i svijesti o ekološkoj ugroženosti paradoksalno svjedoči o izvjesnome dosegnutome materijalnom komforu – uključujući komforni strah od propasti. Teško je, naime, zamisliti da bi zajednica koja pati od gladi, bolesti ili neke druge pošasti imala volje i snošljivosti za brigu o pravima ekosustava. Na teorijskome planu, eko-paradigma (središnja važnost mreža, sustava, cjelina – Interneta svih vrsta) sve je prisutnija u mnogim disciplinama: svijest o “međupovezanosti svega sa svime” jednostavno je opće mjesto.

 

STRAST KINESKIH OBJEKATA

Brain In Furs: Je li za jačanje ekološke paradigme dovoljno zapadnjačko mišljenje ili nam je opet potrebno i malo Istoka? Razumije li naša kultura načine vlastita funkcioniranja?

Zoran Roško: Arhimedova točka uvijek je neka slijepa mrlja, nevidljiva iznutra, konstitutivna izvana. Na planu cijelih kultura i civilizacija ovo “odnekud izvana” često je jednostavno neka druga kultura, s čijega gledišta možemo shvatiti svoju vlastitu. Najfascinantniji mi poznat primjer ovog uzajamnog međukulturnog definiranja je rad Françoisa Julliena, alternativnog francuskog sinologa. Motiv za proučavanje kineske kulture Jullien nalazi upravo u ovoj heurističkoj potrebi da se nađe tuđi pogled, kako bi se moglo bolje razumjeti samoga sebe. S jedne strane, Jullien kao stranac, uočava neka svojstva kineskog svjetonazora koja su nevidljiva i samim Kinezima (jer su im preočigledna, pa ih oni u tolikoj mjeri podrazumijevaju da nikada ne postaju eksplicitnom temom), a s druge strane, gledajući na zapadnu kulturu sa simuliranoga kineskog stropa, otkriva on osnovne pretpostavke zapadnih metafizičkih projekcija. Rezultat je – uzajamno relativiziranje koje omogućuje interakciju i uzajamnu preobrazbu. Najuzbudljivije je i za otvorene umove najpoticajnije pitanje, “kako to da se ono što je tako banalno ovdje nije nikada javilo tamo?” (Tzvetan Todorov). Za Julliena je upravo zaobilaženje (gledanje s gledišta nekoga drugog) najbolji i najkraći način prilaženja (samorazumijevanju). Ovakva putanja omogućuje nam ne samo da saznamo kakvi smo zapravo bili, nego i to da se zapitamo, “kako to da nismo bili drugačiji” (Todorov), u kojoj se točki put naše civilizacije razdvojio od putova drugih civilizacija?

Brain In Furs: Dobro, koja je onda veza između Kineza i zapadnjačke ekološke paradigme?

Zoran Roško: Jullienova je knjiga Sklonost stvari filozofska rasprava o jednoj riječi-kategoriji, koja prema Jullienu, ima “determinirajuću ulogu u artikulaciji kineskog mišljenja”, iako je eksplicitno rijetko tematizirana čak i u kineskoj tradiciji. Ta riječ je shi, i zbog svoje ambivalentnosti i neuklopivosti u zapadnjačke antitetičke obrasce mišljenja teško je prevediva. Ovdje se, zapravo, u najvećoj mjeri i radi o onome što uvijek ostaje neuključeno u apstraktne dihotomijske parove, o onome “što i jest jedino zbiljsko”. Logika shija nadilazi okvire konkretne kulturne tradicije i gotovo univerzalistički osvjetljuje nešto što je teško zahvatiti diskursom: onu vrstu potencijalnosti koja nema izvor u ljudskoj inicijativi, nego je učinak samog razmještaja stvari (dispozicije, konfiguracije stvari). Shi je objektivno svojstvo neke konkretne situacije, njezin imanentni potencijal koji razvitak događaja vodi u nekom određenom smjeru. “Umjesto da uvijek zbilji namećemo svoju vlastitu čežnju za značenjem”, sugeriraju nam Kinezi, “otvorimo se ovoj imanentnoj sili i naučimo se iskorištavati je.”

Osnovna ideja je ova: čim imate neki specifični razmještaj elemenata, o bilo kojem području da se radi, iz njega počinje teći neki “potencijal”, javlja se sklonost da stvari krenu u jednome a ne u drugom smjeru; nešto, dakle, spontano, “automatski” počne težiti tome da se dogodi. To da se razvitak ne događa kao učinak neke subjektivne aktivnosti, nego da je objektivni učinak samog razmještaja elemenata u situaciji, prema Jullienu, temeljna je kineska ideja, a možemo dodati, ideja koja danas napokon počinje biti prihvatljiva i zapadnjačkim ušima, budući da neka udarna suvremena istraživanja u teoriji kompleksnosti i teoriji umjetnog života, kao što smo već vidjeli, govore o veoma sličnim stvarima, o samoorganizaciji sustava, iznenadnom, spontanom javljanju novih svojstava iz same interakcije elemenata, o “autopoietičnosti” sustava, i sl. Objekt, dakle, ima neku svoju čudnu “životnost”, i najbolje što čovjek (u poziciji subjekta) može učiniti jest uskladiti se s objektivnim tendencijama, ne suprotstavljati im se, i pokušati ih iskoristiti za svoju dobrobit.

Brain In Furs: Pretpostavljam da nas te sličnosti ipak ne trebaju zavarati, da između Zapadnjaka i Kineza ima i nepremostivih razlika.

Zoran Roško: Kineski idealni strateg potpuna je suprotnost zapadnom tragičaru. “Dok se tragični čovjek sukobljava s višim silama, opirući se svakoj predaji, kineski strateg diči se svojom sposobnošću da upravlja svim čimbenicima u igri, jer on zna slagati se s logikom u njihovoj pozadini i prilagoditi joj se”, kaže Jullien. Dok tragičar uvijek prekasno, fatalno otkriva svoju sudbinu, strateg zna anticipirati tendencije i “imati ih na raspolaganju”. Tragičar je čovjek sukoba, borbe – sam agon ima središnje značenje; kineski strateg je pak čovjek simulacije – za njega se stvari rješavaju i prije nego što se dogode, sama aktualizacija ontološki je pleonazam, a borba, ako do nje uopće i dođe, redundancija. Tragičar stvarima nameće neki svoj cilj, neko idealno značenje, i frustriran je zbiljskim apsurdom; strateg je pomiren i oportun, on se oslanja na tok stvari i pušta stvarima da se dogode, i da ga nose: svijetu ne treba nametati proizvoljna značenja, mudar život je obred, izražavanje već djelatnih objektivnih značenja. Nikakve sublimacije i transcendencije, nikakvi eskapizmi i oslobođenja, dovoljno je uskladiti se s imanentnim, spontanim funkcioniranjem reda stvari i podržavati ga.

Napalm Blonde Project: U vrijeme kada se na Zapadu ideologizira “društvena konstruiranost” svega, pravo je osvježenje poslušati ovakav apokrif.

Zoran Roško: Ako u sebi mrmljate, “Da, da, život, subjekt, čovjek, povijest, sve je to super, ali uvijek me zanimalo što je na B-strani ovoga singla”, kineski shi je pravi nosač značenja za vas. Ako je smisao čudni atraktor u kaosu življenja, odgovorite istom mjerom – fraktalizirajte svoje postojanje. Ispod subjektivnih konstrukcija i fantazija leže uvijek već objektivne fantazije, koje se fraktalno razmnožavaju u svim smjerovima. “Prepustiti im se” ne znači biti “pasivan”, fatalističan i neodgovoran, nego biti pametniji od naivnog subjekta koji misli da on jedini elektrificira svijet, znači to biti veći objekt od objekta samog, biti hiperobjekt, nešto što zna iskoristiti električni napon i u subjektu i u objektu, i upravo tako biti ta električna struja postojanja.

 

AUTOMATIZAM STVARANJA

Karmageddon: Ali, predodžba prema kojoj kroz sva raznovrsna bića ovoga svijeta protječe neka zajednička, ujedinjujuća snaga, jedan je od najstarijih i stalno vraćajućih motiva općeljudske filozofije.

Zoran Roško: Točno. Od arhajskih pa do nešto nam poznatijih zen-budističkih i taoističkih učenja (o Praznini, ili chi-ju), pa do suvremenih “iskustava vrhunca” (Abraham Maslow), “Gelassenheita” (Heidegger), “prelaska na stranu objekta” (Baudrillard), riječ je o let it be-iskustvima, u kojima sa prepuštate “snazi” (i praznoj i punoj istodobno) većoj od vas samih, gubeći u njoj svoje sebstvo, prožimajući se s “cjelinom” svih stvari i osjećajući kako kroza vas protječe nešto nesvedivo, onkraj svih granica, odredaba i riječi, a što vas ispunjava kreativnom radošću. Kao što na primjeru umjetničkog stvaralaštva, ističe Rudolf Arheim, radi se o “izvanvremenskim uvjetima umjetnosti”: u ovome “transu nalik stanju umjetnik napušta svoje tijelo i preobražava se u ono što želi predstaviti”. Osoba se toliko udubljuje u svoje djelo da poput taoističkih umjetnika zaboravlja sve o sebi i svojemu okolišu. U ovoj taoističkoj “harmoniji čovjeka i svijeta” postiže se njihova “produktivna interakcija” (Arnheim). Po Schellingu, čovjek “svoj vrhunac postiže onda kada svoju subjektivnost (aktivnost) obrne u predikat neke više Snage”, kada se depersonalizira i ponaša kao da kroza nj djeluje neka druga, impersonalna i viša sila, koja se njime koristi kao medijem svojega istraživanja. Paradoks je u tome da se najveća sloboda postiže onda kad se aktivnost i pasivnost (propuštanje tuđeg djelovanja kroz sebe) “harmonično preklope”. Dakle, ono što konstituira subjektivnost nije samostalna aktivnost onoga koji nešto “čini”, nego se radi o tome da “kada netko drugi nešto čini za mene, ja sam činim to kroza nj”.

IQ-Fluxus Clan: Kreativnost dakle nije svojstvo samog čovjeka, nego svojstvo njegova odnosa s nečime drugim?

Zoran Roško: Mihalyi Csikszentmihalyi, jedan od najznačajnijih istraživača kreativnosti, složio bi se. Kreativnost se, prema njemu, ne može objasniti promatranjem samo ljudi kojima se ona događa (iskra je neophodna, ali vatre nema bez drva i kisika) – stvaralaštvo je “ekološki” (distribuirani) a ne subjektivni fenomen. Kreativne ideje nestaju ako nema receptivne publike, sposobne da ih prepozna, potvrdi i primijeni. Isto tako, bez procjene kompetentnih stručnjaka nema načina da se provjeri jesu li ideje neke osebujne osobe doista validne. Kreativnost je zato sistemski fenomen, učinak interakcije u sustavu sastavljenome barem od triju elemenata: kulture koja sadrži simbolička pravila, osobe koja donosi nešto novo u simboličku sferu, i polja eksperata koji prepoznaju i potvrđuju validnost inovacije. Iako je riječ o kreativnosti, zapravo se ne radi o “kreiranju” (stvaranju koje bi počinjalo iz jednog uzroka), nego prije, da upotrijebimo ideju iz knjige Kevina Kellyja, o uzgajanju: nove ideje evoluiraju, rastu u okolišu (kulturalnom sustavu) i iznenada “procvjetavaju” posredstvom posebnog pojedinca, člana tog okoliša. Radi se o dinamici unutar veoma kompleksnog sustava u kojemu mnogo toga igra ulogu. Nitko nije kreativan sam od sebe (u smislu da je on sam jedini izvor nove ideje) i sam po sebi (u smislu da je on kreativan neovisno o tome je li mu neko stvaralačko područje već poznato). Bach je i kreativan i nekreativan – kako za koje razdoblje, koje o njemu donosi sud.

Sonic Ginecocrat: Postoji li uopće onda nešto što možemo zvati “kreativnom osobom”?

Zoran Roško: Osobnost kreativnih ljudi arena je međusobno suprotnih svojstava, tvrdi Csikszentmihalyi. Dok obični ljudi trajno stabiliziraju svoje karaktere negdje na ljestvici između ekstrema, krativci najčešće, istodobno ili u raznim životnim fazama, žive oba ekstrema: puni su energije, ali su i skloni miru i odmaranju, erotični su ali često u nekoj verziji celibata; pametni su ali i naivni, mudri ali i djetinjasti; razigrani su i disciplinirani; imaginativni ali i realistični, nisu bizarni, njihove se fantazije prije ili kasnije pokažu istinitima; ekstrovertni su i introvertni; ponizni i ponosni, ambiciozni i neegocentrični, kompetitivni i kooperativni; psihološki (ne nužno i seksualno) androgini; tradicionalističko-konzervativni i buntovno-ikonoklastični, itd.

Svi kreativci imaju iskustvo protoka (flow) – “optimalnog doživljaja”, kada sve ide glatko, onako kako treba, gotovo automatski, bez napora, a opet krajnje intenzivno i fokusirano. Ovakva stanja izvor su možda najvećeg užitka koji ljudi poznaju, i stoga su samonagrađujuća, svrha samima sebi – kreativni ljudi jednostavno vole ono što rade, i uživaju u tome.

Star Wreck: Ranije si, govoreći o kompjutorima, spominjao mogućnost da bi stvaranje moglo biti nešto automatsko. Je li ovo sada nešto poput “kozmičke” potvrde takve teze?

Zoran Roško: Poput kreativnih osoba i sama je kreativnost sučelje suprotnosti: s jedne strane, dakle, kreativnost je učinak sustava, a s druge, neovisna je o tome sustavu, dolazi “sama od sebe”: užitak činjenja nečega što je samoevidentno i ispravno nije rezultat potvrde drugih. Sustav samo zaziva i priziva novu “ideju”. Sve novo dolazi u struji, samo od sebe – kao dar. Nije doista jasno zašto bi samo ljudi mogli uživati taj dar. Vjerojatnije je da su sva bića, organska i anorganska, umjetna i prirodna, materijalna i nematerijalna, na neki svoj način kreativna.

 

CORTO MENTALESE – BLIJEDI UM U PRAHU

Tesladelic: Ne leži li u toj univerzalizaciji kreativnosti opasnost da čovjek bude sveden na prirodno biće i da se tako zanemari njegova jedinstvenost? To bi moglo imati i neugodnih političkih posljedica? Zar čovjek nije jedino biće koje ima slobodu izbora, jezik, svijest o vremenu, itd?

Zoran Roško: Francuski filozof Luc Ferry, na primjer, tvrdi da ono što ljude razlikuje od životinja, u kojih mislimo da nema dualizma “duh-tijelo”, leži u tome što “životinje u odnosu prema prirodi ni u čemu ne pretjeruju“, dok se čovjek pak prema svemu odnosi prema načelu nekog viška (ekscesa) – on može pretjerati toliko da njegova djelovanja postaju unekoliko “ne-prirodna” (postaje sposoban za okrutnost, samoubojstvo, zlo i slične filmične spektakle). Taj višak ušprican u čovjeka izvor je njegove slobode, nečega što ni on sam ne zna što je, ni otkuda potječe, ali što u sebi zatječe kao potencijal i s čime se onda, kada je već tu, nekako mora nositi – uokviriti je u zlato, nacrtati joj brkove, daviti je u boci vina, sjeckati je skalpelima orgazma. Zbog toga “viška”, zla mora (moći) biti, ali – kao što puna majčinske ironije opominje Biblija – “proklet bio onaj koji ga počini“. Isto tako, uma mora biti, ali teško onome tko ga upotrijebi. I isto tako, tijela mora biti, ali teško onome tko ga ne potisne. Sloboda nije jamac ničega, ona nas otima, i poput tehnologije, ucjenjuje – sada se više ne možete ponašati kao da niste slobodni. Sloboda nas progoni a ne vodi, nikada ne znamo što je sloboda iako se stalno njome koristimo i tražimo je. Ona je nešto popt “kratkog spoja” između subjekta i objekta, ali nitko ne zna o čemu se zapravo radi.

Fascist Brain Surgery: Dakle, čovjek ipak ima i um i tijelo? Čovjek je jedinstven, ne-prirodan?

Zoran Roško: Da ne bude lažne nade – ni danas još nitko ne zna u čemu je trik, pa ako netko čak tvrdi da razlike između uma i tijela i nema, ni on još ne zna objasniti u čemu se onda sastoji naša “iluzija” da ta razlika postoji, tj. kako je iluzorni višak uopće moguć, ako ne postoji višak svijesti, koja jedina uopće može isfabricirati tu iluziju. Neki danas veoma popularni, kognitivistički teoretičari upravo i tvrde da je svijest samo taj usputni, popratni fenomen (epifenomen) i ništa više, nešto što “mozgu” zapravo i nije potrebno jer bi on jednako evolucionistički uspješno mogao funkcionirati i da nije svjestan. Dakle, ovdje se kaže da upravo ono što je uopće trebalo objasniti i nije važno, da je puki nepotrebni dodatak – koji nas eto, samo zbunjuje a ničemu ni služi niti išta znači: jednostavno neko mentalističko slijepo crijevo – romantični, blijedi Corto Mentalese.

Mnogi, dakle, misle da znaju u čemu je vic i trude se ispričati ga drugima koji nikako da se počnu smijati na mjestu na kojemu se to od njih očekuje, nego baš onda kada su stvari “najozbiljnije”. Teoretičari tijela-i-uma pričaju jedni drugima filozofske mračne viceve o ovoj temi, uvijek nekako neukusne za pripadnike drugog klana. Etnologija ovih mentalnih okršaja poznaje plemena svakakvih čudnih imena – funkcionaliste, supervenijeniste, anomalističke moniste, tipske-identičare, eliministe.

Kant’s Cunt Cannot Count: Čija slika svijesti ipak prevladava?

Zoran Roško: Zgodno je znati da je danas prevladavajuće stajalište među anglo-američkim filozofima ono koje se može zvati naturalizam. Radi se o uvjerenju da zapravo sve može biti objašnjeno u kategorijama znanosti. Bračni par Churchland među najistaknutijim je zelotima ove sve raširenije dogme o moći znanosti, i to onakve kakva nam je već danas poznata. S druge strane, Thomas Nagel tvrdi da će teorija koja će moći objasniti odnos tijela i uma morati biti “fundamentalno drukčija od teorija o svim drugim stvarima”, i da neće moći nastati ako se bude radilo samo o primjeni već postojećih znanstvenih metoda – morat će se raditi o nečemu potpuno drugačijem. Koliko god suvremene neuroznanosti obilovale podacima, tvrdi on, još nam to ne omogućuje “pravo razumijevanje”: iako znamo sve o psihofiziologiji bola, na primjer, još nitko ne može objasniti “kako elektro-kemijski događaji proizvode osjećaj bola. Korelacije (između fiziologije i osjećaja) nisu objašnjenja“.

Colin McGinn pak vjeruje da je mentalnost doista fizički fenomen, ali i to da nikada nećemo moći razumjeti odnos tijela i uma. Čak ni neka nova, buduća znanost neće moći ništa definitivno objasniti, s obzirom na ograničenost naše spoznaje. Itd., itd., nijanse i kontrasti analiziraju se na rendgenskim snimkama najveće tajne. Filozofi prepredeno raspravljaju, ali sada su naoružani i najnovijim znanstvenim spoznajama koje se ravnopravno uključuju u argumentaciju, tako da oni danas, ako žele biti kompetentni, moraju pratiti događanja i na najnovijoj laboratorijskoj sceni a ne samo a priornu i logičku estradu.

Kant’s Cunt Cannot Count: Nitko od njih dakle ne vjeruje u dušu, ili u nematerijalnost svijesti?

Zoran Roško: Postoji i skupina “opskurantista”. Oni naime tvrde da nismo samo fizička bića, te da mentalna stanja zato ne ovise samo o fizičkim već i o specifično umskim stanjima. George Myro i Richard Warner tako tvrde da “mentalna stanja nužno imaju svojstva koja fizička stanja nemaju“, a Zeno Vendler da se mentalna stanja nužno na neki način “osjećaju”, i to samo u unutrašnjem, subjektivnom svijetu onih koji ta stanja imaju – što za fizička stanja ne vrijedi. John Foster je pak čak čisti dualist i tvrdi da se može dokazati da postoji “nefizička supstancija”, koja omogućuje postojanje svijesti i bez tijela (te zato i preživljavanje svijesti nakon fizičke smrti).

Sve ovo vjerojatno većini ljudi zvuči kao da stotinu Eskima raspravlja o tisuću nijansa snijega. S druge strane, najuzbudljiviji je upravo sam “konačni odgovor” – usprkos cijelom high-techu, konačnog odgovora nema, tajna ostaje.

 

ZEN SEKSA I LUDILA

Emotional Fiction: Nisam čitala filozofijske knjige, ali jesam Pirsigov roman Zen i umjetnost održavanja motocikla. Padaju mi na pamet ideje iz te knjige – svijet je utvara koju konstruira naš razum; “Buddha je posvuda”, u planini i motociklu jednako; svaka stvar je “intelektualni proizvod izveden iz kvalitete”; Kvaliteta je “događaj u kojemu svjesnost i subjekta i objekta postaje moguća”, tj. “samo postojanje subjekta i objekta izvedeno je iz događaja kvalitete”. Ta Kvaliteta je također neka vrsta temeljne Tajne. Može li ta tajna biti i moralni vodič a ne samo filozofijsko-logička nepoznanica ili strukturalno pitanje?

Zoran Roško: Da, bile su to sedamdesete, posthipijevsko triježnjenje nakon opijanja revolucijom, sve boje su bile i dalje malo drukčije, ali ne više dovoljno. Pirsig i umjetnost održavanja vječnosti ipak su spasili stvar, Istok je došao da ostane. Gotovo 20 godina Pirsigov je roman bio svjetionik svim bićima u posthipijevskoj tranziciji, vodič kroz smisao za razočarane, djelomično pobunjene i mrvičak vidovite. Pirsigova kritika racionalizma (dijeljenja svijeta na subjekte i objekte), i potraga za predsokratovskim korijenima koji nas povezuju s izvornim, univezalnim uvidima o pravoj prirodi zbilje, dovela je do nepopularnih spoznaja o Praznini, koju Pirsig zove Kvalitetom, jednostavnoj, neposrednoj, izravnoj izvanjezičnoj iskustvenoj zbilji koja uvijek već prethodi viđenju onoga što zovemo “zbiljom”. Ovu kvalitetu nije potrebno definirati, definicije samo razbijaju izvorne procese u apstraktne kategorije, ona se može doživjeti izravno, neovisno o svim intelektualnim apstrakcijama. Svi se slažu, tvrdi Pirsig, da Kvaliteta, temeljna Vrijednost između subjekata i objekata, postoji. Razlog zašto je ljudi vide različito u tomu je što joj “pristupaju s različitim skupovima analogija”.

Meni osobno pak više se sviđa Lila, nastavak Zena. Fedar (ili Fedro), Indiana Jones strukture postojanja, promijenio je element, i sada umjesto kopna i motocikla imamo vodu i jahtu – i suputnicu Lilu koja pliva u zoni između seksa i ludila, te pruža Fedru kontrastnu pozadinu za njegova nova propitivanja rastera postojanja i praznine, daljnjih pustolovina Kvalitete i sudbine zapadne civilizacije.

Pirsigove knjige su romani, ali to je gotovo beznačajno, one su zapravo eseji, i ono što se u njima pamti su ideje, ne romaneskna rješenja, prikazivanje likova ili jezik. Njegove knjige vrve zanimljivim analizama, usporedbama, otkrićima, spoznajama, pojednostavljenim shemama i uzbudljivim prijevarama. U napomeni, Pirsig kaže da će se za 100 godina Lilu držati značajnijom od Zena, i slažem se, iako će ga vjerojatno voljeti ipak zbog Zena. Lila je jača, promišljenija, zrelija i pretencioznija, čak i isforsiranija inačica Zena. To je modna revija u kojoj umjesto vrhunskih top-modela nastupaju ideje. Dijalozi u njoj su reklame za Dobrotu, Moral, Kvalitetu – marke koje su u posljednje vrijeme ne prodaju baš najbolje. Možda baš zato što su im reklame bile loše.

U prvoj se knjizi Vrijednost htjelo prikazati kao nešto što izmiče definiciji, ali sada se osjetilo da se mora učiniti i neki korak ka pozitivnijem određenju. Vrijednost možete dijeliti na različie načine (podjela na subjekte i objekte, još prevladavajuća na Zapadu, samo je jedna od njih). Pitanje je koja je podjela najbolja. Dakle, pred Pirsigom je da izradi bolju metafiziku, možda i najbolju. U Zenu je najnaglašenija bila podjela između klasične i romantičke slike svijeta, u Lili se sve vrti oko podjele na Statičku i Dinamičku Vrijednost.

Dinamička vrijednost je izvor svega, stalna novost i iznenađenje. Ali svijet ne može postojati samo ako se stalno mijenja, to bi odvelo u kaos. Prijašnja sklonost radikalizmu (evo malo posipanja pepelom zbog mladenačkih grijeha) sprečavala je Fedru da prepozna značenje statičke vrijednosti, koja je prijeko potrebna stabilizirajuća sila i brana degeneraciji. Upravo je napetost između ovih dviju sila uvjet nastavljanja evolucije života. Cijeli život je migriranje statičkih obrazaca vrijednosti ka dinamičkoj vrijednosti. Bez dinamičke vrijednosti bića ne mogu rasti i razvijati se, bez statičke vrijednosti ne mogu trajati. Dinamička vrijednost nije ni strukturirana ni kaotična; suvremeni teoretičari kompleksnosti rekli bi da je ona “na rubu kaosa”. Biolozi govore o preživljavanju najprilagođenijih, ali prilagođenih čemu? Prilagođenih preživljavanju? – to je puka tautologija. Pirsigova Metafizika Kvalitete tvrdi pak da sve evoluira kao odgovor na nešto bolje: budući da su Kvaliteta i Moral jedno te isto, svaka je evolucija moralna. Svaka nova evolutivna razina moralnija je od prethodne: H2O je moralnija od H, čovjek je moralniji od bakterije i zato je moralno ubiti bakteriju, a ne čovjeka. Kao što je moralnije ubiti bakterije nego čovjeka, tako je moralnije da ideje unište društvo nego da drušvo uništi nove ideje. Ipak, treba voditi računa o općem pravilu da viša razina, iako je viša, ne smije ugroziti zdravlje svoje osnove jer time ugrožava i svoju stabilnost. Ovo je veoma osjetljiv problem i lako se mogu dogoditi fatalna brkanja razina. Revolucionari hipijevskog pokreta isticali su tako, da su uzročnici civilizacijske nesreće i društvo i intelekt, i da ih zato oboje treba trenscendirati. Međutim, učinjena je velika pogreška jer se dinamička kvaliteta izjednačila s biološkom (s vitalizmom, seksualnošću, rušenjem svih granica u ime oslobađanja), koja je međutim na nižoj razini od društvene, a to se brkanje dogodilo samo zato što i biološka razina negira društvo. Ipak, razlika je ako nešto negirate odozgo ili odozdo, s više, ili s još niže pozicije. Tadašnja zapadnjačka tumačenja zena, na primjer, shvaćala su ga kao puko načelo sve ide (čini sve što ti padne na pamet), a zaboravilo se da je izvorna zen-tradicija povezana sa strogim društvenim normama i ritualima, a sama zen-praksa nerazdvojna od najstrože, gotovo okrutne discipline. Slično tome, u svojem suprotstavljanju društvenoj represiji, liberalni intelektualci često ne prave razliku između Galilejeve borbe i običnog kriminala, koji se također opire društvenoj kontroli. Najjači su okovi ipak oni biološke nužnosti, a društvo je čovjeka od njih oslobodilo (svojim novim dužnostima), i to mu treba priznati. Intelektualna razina često zaboravlja da je uloga socijalne razine ta da biološku razinu drži pod kontrolom. Kanibalizam, a ne spontana kooperacija, bila je norma pred-društvene ere. Staromodne društvene uzuse ne treba slijepo slijediti, ali niti slijepo napadati.

Kao protuotrov ovakvim i sličnim kontradikcijama i općem moralnom kaosu, koji prijeti rasulom, Pirsig iznosi čarobni napitak svoje Metafizike kvalitete, optimalan način da se održi otvorenost za sve novo i evolucijski više, a da se istodobno, zaobišavši konzervativizam i retrogradnost, ne izgubi osjećaj za razvitak morala, dobrote i smisla – Kvalitete koja čuva i vodi boljemu.

 

IKEBANA SMISLA

My Bloody Radiohand: Čini mi se da je u svemu tome važno pitanje ima li čovjek ikada izravan dodir sa Svijetom u kojemu živi ili je on uvijek s njime povezan samo posredno, preko vlastitih konstrukcija.

Zoran Roško: Do Kopernika i Descartesa, slavnih novovjekovnih pankera, na Zapadu se vjerovalo da čovjek ima izravan kontakt sa svijetom. Nakon njih, vjerovalo se pak da izravan kontakt imamo jedino s vlastitim iskustvom. Nakon raznih drugih meta-nastranosti, naročito psihoanalitičke, ne vjeruje se više ni u izravan kontakt sa samim sobom. Zatim je nahrupila lavina drugih čimbenika koji svi odreda, još više onemogućuju prozirni, izravni kontakt s bilo čime: određuju nas jezik, kultura, društvo, svjetonazori, paradigme, fantazme, i što sve ne. I, je li sad sve to došlo do nekog utješnog zida? Ne, čak ni svojim pričama o svemu tome ne smijemo vjerovati, jer su to samo “priče”.

Može se to opisati i ovako: moderna je tendenciozno u objektima nalazila tragove subjekta – gdje god bi čovjek prvi put stupio, već bi ga tamo čekao grafit, “Subjekt je bio ovdje” (tj. subjekt ne može umaći svojoj vlastitoj upletenosti u ono što doživljava). Postmoderna je pak u samome subjektu tendenciozno nalazila tragove Drugog – što god da subjekt radio, pronalazio bi u sebi grafit, “Drugi je bio ovdje”: ne samo da u istu rijeku ne možeš stupiti dvaput, ne možeš to učiniti niti prvi put. Tko god da bio ti koji u nešto “gaziš”, u tebi je uvijek već bio netko ili nešto – subjekt je prožet objektom, objekt je prožet subjektom. Zaključak dakle ima oblik petlje: iako stvari nikad ne postoje bez naše konstitutivne projekcije, ni mi sami nikada ne počinjemo iz samih sebe – u nama je uvijek već netko Drugi.

Glavna je novovjekovna potraga stoga jurnjava za ovim Drugim-u-nama: ako je svijet “poruka”, tko je “pošiljatelj”? Tko ili što govori kroz nas? Budući da čovjek, kako se čini, nije ni subjekt ni objekt, nego medij međudjelovanja subjekta i objekta, koga ili što mi to izražavamo, i što mi od toga dobivamo – treba li nam doista cijela ta histerija izražavanja?

Dok se na Zapadu čovjek, sa svojom “dušom”, u svijetu sve manje osjećao kod-kuće, samome svijetu to nije smetalo da se osjeća kod-kuće u nama: čovjek je jednostavno jedno od naturaliziranih mjesta gdje se svijet događa. Dakle, ako se ponovno želimo osjetiti kod-kuće u svijetu, moramo se identificirati ne sa svojom “dušom” (koja nas od svijeta odvaja), nego s objektom-u-sebi, sa svojim objektivnim sastavom.

Lijepu ikebanu od elemenata ove histerične zapadnjačke potrage složio je u knjizi Strast zapadnog uma Richard Tarnas – jedan od najpoznatijih predstavnika transpersonalnog usmjerenja u psihologiji, filozofiji i duhovnosti, dugogodišnji ravnatelj slavnog Esalen Institute u Big Suru (posvećenoga “istraživanju ljudskoga potencijala” i poticanju “osobne i društvene preobrazbe” naročito preko najrazličitijih oblika ne-kognitivnih praksi). Tarnasova je knjiga blago zašećerena povijest filozofije, ili točnije – povijest svjetonazora. Ideje su lagano parene i izložene u prozirnome esejističkom želeu. Tip je to knjige za koju vam se čini da nježno odgovara na glupo pitanje, “Dobro, ali o čemu se tu zapravo radi?”.

Kant’s Cunt Cannot Count: Pretpostavljam da povijest zapadnog mišljenja ipak nije moguće prepričati u nekoliko rečenica, zadržimo se zato na Tarnasovoj osobnoj poziciji. Što on sam govori o neposrednom kontaktu sa svijetom?

Zoran Roško: Transponirajući slavnu formulu Gregoryja Batesona o “dvostrukoj vezi” (koja dovodi do djetetove shizofreničnosti) na odnos modernoga čovjeka spram svijeta, Tarnas ističe da i moderni čovjek od svijeta prima kontradiktorne, tj. međusobno nespojive informacije. S jedne strane, naša nas egzistencijalna situacija poziva da se bacimo u potragu za značenjem i duhovnim ispunjenjem, a s druge, daje nam znati da je svijet ravnodušan spram naše potrage, da je bezdušan, slučajan i u konačnici, sveponištavajući. Kao kada vas netko istodobno rajca i baca iz kreveta (“Kvragu, što zapravo hoće?”), voli i proganja nožem. Jedina, ali bitna razlika spram uhvaćenosti u ovakvoj dvostrukoj, shizofrenoj vezanosti je ta što moderni čovjek svoj svijet pokušava kontrolirati i osloboditi se njegova prijetećeg ludila: potpuno ga čisteći od svih duhovnih kvaliteta i svođenjem njegove kompleksne misterioznosti na instrumentalni proces.

Međutim, upravo zahvaljujući samim modernističkim zasadama, ne možemo biti sigurni u to da je ova interpretacija o bez-dušnosti točna, nego samo u to da svijet pušta i takvu interpretaciju. To znači da je ova sklonost ka mehanicističkom, impersonalnom, neduhovnom škiljenju na svijet u nama, ne u “stvarima” (u povijesno specifičnome umu, ne u umu kao takvom), i da je teorijski zamislivo da ljudski um u špilu “ima više karata od onih kojima (trenutačno) igra”. Tarnas ispravno ističe da je najveća ironija u tome da ljudski um upravo onda kada se uvjerio da se oslobodio svih antropomorfnih projekcija zapravo u najvećoj mjeri stvara svijet koji nije ništa nego njegova selektivna konstrukcija: najobjektivniji mogući svijet učinak je zapravo najsubjektivnije od svih ljudskih projekcija. Upravo se u ovome modernističkom protu-antropomorfizmu krije krajnji antropomorfizam, jer u ovako viđenome svijetu, jedino čovjek ima moć da besmislenom, kontingentnom svemiru prida neki smisao.

Prema Tarnasu pak, odnos čovjeka i svijeta nije dualističan nego interaktivan – čovjek sudjeluje u svijetu a svijet u čovjeku. “Subjektivna načela su zapravo izraz bića samoga svijeta, a ljudski je um organ tog procesa u kojemu se svijet otkriva samome sebi”, i koji je bez čovjekova sudjelovanja nemoguć u potpunosti. Stoga načela ljudskog mišljenja, ma koliko promjenjiva, nisu puka projekcija nego su ipak! u izravnome kontaktu s “kreativnim procesima u prirodi” – ljudska intelektualna imaginacija i sama je uvijek već dio “intrinzične istine svijeta”. Upravo preko čovjekovih povijesnih, subjektivnih konstrukata, svijet izražava svoje “objektivne”, intrinzične vrijednosti, i preko “otuđenja” u ljudsku proizvoljnost dolazi nazad k sebi, samoosviješten na višoj razini od one koja je postojala prije čovjekova sudjelovanja. Dakle, u izravnom smo kontaktu sa svijetom upravo zahvaljujući svojim posredovanim odnosima s njime. Pustolovina i najveća strast zapadnjačkog uma je, prema Tarnasu, dijalektička – ponovo se ujediniti sa svojim vlastitim temeljem; nakon što smo slijedili muško načelo odvajanja, povratkom ženskom načelu sjedinjenja moći ćemo se uzdići na još višu razinu, onu na kojoj je ljudska autonomnost zadržana a otuđenost nadvladana. Za tu smo razinu danas, napokon, tvrdi Tarnas, spremni.

Emotional Fiction: Filtar Tarnasova psihologiziranog i naturaliziranog hegelijanstva stvara, čini se, ipak pretjerano jednostavnu, skladnu i zatvorenu sliku svijeta. Ako posredstvom čovjeka, svijet samome sebi raskriva vlastiti smisao, ne znači li to onda da si istodobno, posredstvom njega i drugih prirodnih i umjetnih medija, ne raskriva i svoj besmisao, svoju kaotičnost i slučajnost.

Zoran Roško: Prije će doista biti da je svijet istodobno i smislen i besmislen, topao i užasan, čudesan i odvratan. Svijet je interaktivan, dakle različitim sudionicima omogućuje da si stvore različita kućna studija zbilje. Svijet nije ni potpuno uređen (dijalektičan) ni potpuno bezdušan, nego obitava negdje na rubu smisla. Smisao je jedan od jakih atraktora, ali reći da je jedini, bilo bi selektivno prejudiciranje. Ako vas netko istodobno i rajca i baca iz kreveta, možda na koncu, i niste u tako nezavidnu položaju, možda je to najbolje što možete dobiti ako ne želite imati ni previše (potpunu uređenost) ni premalo (potpuni kaos). Naime, možete vi to obaviti i bez kreveta.

 

SVE JE SVUDA UVIJEK

Gravity’s Opera: Ako čovjek nešto izgubi, a pred njime su i mračan i osvijetljen dio prostora, tražit će on to zasigurno na osvijetljenome dijelu, neovisno o tome gdje je to što traži izgubio. Dakle, ići će on uvijek u onome smjeru iz kojega mu dolazi neki odgovor. Da bi održao vlastitu pozornost, čovjek mora imati osjećaj da mu se u onome što on čini svijet osobno obraća. Ako na vaše kucanje nitko ne odgovara, ići ćete tamo gdje vam se vrata otvaraju, neovisno o tome kamo ona vode. Ako na neka pitanja dugo ne dobivate nikakav odgovor, počet ćete ih ignorirati i uzbuđivati se onima na koje možete dobiti barem djelomičan odgovor. Zbog toga se ljudi najčešće ne bave onime što je “doista bitno”, nego u prvome redu onime gdje se nešto “događa”. Nismo u izravnom dodiru sa svijetom nego s njegovim “odgovorima”, smislenim ili kaotičnim. Živcira li te to? Ima li iz toga nekog izlaza?

Zoran Roško: To potvrđuje da je svijet medijski a ne metafizički fenomen. Ako mi danas vjerujemo da je svemir samo materijalan, to je zato što većina odgovora koje dobivamo to potvrđuje. Tamo gdje takvih odgovora nema, tamo jednostavno ne gledamo. Ljudsko iskustvo ispunjeno je, ipak, i mnoštvom materijalističkom paradigmom neobjašnjivih, za nju paranormalnih pojava. Često ih ignoriramo jednostavno zato što ne razumijemo njihov “jezik”, zato što se ne uklapaju u ono za što smo uvježbavani da nam bude poznato, jer nam nedostaju sučelja, mandale i metafore koje će te pojave prizvati na način koji nam s njima omogućuje “komunikaciju”.

Za sve suvremene zapadnjake, sve “čudno” i “devijantno” spram redukcionističke oznanstvenjene slike svijeta jednostavno je šum u komunikaciji. Neki ipak u tome “šumu” nešto i čuju. Michael Talbot, na primjer, zagovara u svojoj knjizi Holografski svemir temeljnu metaforu koja nam može prispodobiti funkcioniranje normalnih i paranormalnih, običnih i čudesnih, racionalnih i mističnih, objašnjenih i neobjašnjivih fenomena. Ta paradigmatski potentna metafora je – hologram. Svojedobno je ta metafora mnogo obećavala, a danas već više nije u modi. Danas je ona samo jedan od modela koji ima svoje kult-sljedbeništvo.

Penile Penalty: Čini se da sam preskočio te godine, pa nemam pojma o čemu se radi.

Zoran Roško: Hologram je najjednostavnije rečeno trodimenzionalna slika u kojoj svaki od njezinih dijelova sadrži podatke o cjelini slike. Dakle, podaci o nekome konkretnom dijelu slike ne nalaze se samo na jednome mjestu na holografskome filmu (kao u slučaju gramofonske ploče), nego posvuda na filmu: svaki se film “razvija” u trodimenzionalnu sliku i tako stvara iluziju da se određeni dio nalazi samo na jednome mjestu. Ovo i u tehnološkome smislu uzbudljivo svojstvo holograma zavodljivo je shvatiti metaforički, kao model. I doista, dva glavna utemeljitelja holografske paradigme, neurofiziolog Karl Pribram i fizičar David Bohm, ovim su modelom pokušali objasniti funkcioniranje mozga/svijesti, odnosno kvantne mehanike/svemira.

Kao što holografski film golom oku izgleda kaotično a u ispravnoj proceduri, osvijetljen laserom, stvara smislenu trodimenzionalnu sliku, slična nekorespondencija eksplicitnog i implicitnog vlada i u zbilji. Vidljiva materijalna zbilja samo je trodimenzionalna slika, i tek na dubljoj razini svojega postojanja skriva ona “umotani” (Bohm) zapis svojega značenja. Elektron, kao čestica-na-određenome-mjestu postoji samo u vidljivoj, iluzornoj zbilji; na svojoj skrivenoj, “uvijenoj” razini nalazi se on posvuda istodobno (kao što se podatak o nekoj “čestici” holografske slike nalazi posvuda na filmu).

Sve dakle postoji u jedinstvenome holografskom polju, što na primjer znači i to da slika oblikovana u našem umu može utjecati na fizičku zbilju (“izvan” uma). Kako? Radi se jednostavno o tome da “sva iskustva, zbiljska i imaginarna” mogu biti “reducirana na zajednički im jezik holografski organiziranih valnih oblika”. Promidžbe, ponašanja, fiziološki i fizički procesi, sve su to hologrami, različiti aspekti istog temeljnog fenomena. A ako je sve hologram, onda sve može utjecati na sve drugo, ne na razini vidljivog svijeta, nego na svojoj holografskoj razini. Bohm tako govori o “eksplicitnoj razini” (na kojoj postoje poznate nam razlike i podjele) koja je međutim, samo (slikovna) manifestacija dublje, “implicitne razine”, na kojoj su pak “imaginacija i zbilja nerazdvojive”. Sve počinje na nevidljivoj, implicitnoj, “uvijenoj” razini: već tamo, u intencionalnim predodžbama, stvara se neki oblik, koji se onda samo preobličava u nove oblike/holograme na sve ekspliciranijim/”odvijenijim” razinama, čuvajući međutim svoje “izvorno” značenje. Zbog ovog specijalnog efekta u strukturi same zbilje moguće, je na primjer, da naše tijelo reagira ne na ono što nam se doista događa, nego na ono što mislimo da se događa. U slučajevima tzv. “poremećaja višestruke ličnosti”, o kojemu smo govorili u vezi s Truddi Chase (kada se u jednome tijelu, dakle, izmjenjuje nekoliko različitih osoba), tijelo navodno, također slijedi svojstva trenutačno “vladajuće” osobe, pa ako primjerice, tijelo osobe-domaćina pati od kratkovidnosti, tijekom invazije gostujuće-osobe koja nije kratkovidna i tijelo privremeno prestaje biti kratkovidno. I tijelo je, dakle, samo hologram, i svoja svojstva može mijenjati kao kada palite ili gasite neki prekidač. To znači da je u načelu moguć i obratan fenomen: poremećaj višestrukih tijela (kada u jednoj osobi boravi nekoliko različitih tijela), što i nije daleko od aktualne fluidne tjelesnosti osoba čija je seksualnost višestruka ili pomična. Dakle, ako uspijete pronaći prekidač naše trodimnezionalne zbilje i pritisnuti ga, otkrit ćete da nije ona puno više od “masovno dijeljena sna”, a da svi mi nismo ništa drugo nego “žrtve masovne imaginacije”.

 

SLUČAJNI ŠAMAN

Penile Penalty: Što je onda s ljudskom slobodom, je li ona samo privid koji nastaje na eksplicitnoj, vidljivoj razini?

Zoran Roško: Koliko god ljudi mislili da njihov “humanistički” dignitet proporcionalno raste s učestalošću slobodno donesenih individualnih odluka i izbora, najintenzivnija iskustva vežu se, ironično, uz situacije u kojima čovjek biva izabran – da se kroza nj nešto (protočno) dogodi. Slobodni izbori često nemaju dovoljnu težinu, snagu, dubinu. Sudbina bez slobode preteška je i opresivna, ali sloboda bez sudbine najčešće je isprazna. Ljudi zapravo žele birati svoju izabranost, žele ne samo htjeti, nego tim htijenjem biti prepoznati i potvrđeni, žele biti željeni. Konstitutivna uloga drugih i Drugog u oblikovanju žudnje, identiteta i užitka pojedinca danas je u humanističkim znanostima opće mjesto (sjetimo se samo Lacanove parole “žudnja je žudnja drugog”). Gdje pojedinac počinje a gdje završava, zapravo nitko točno ne zna, i sve se više čini da ni odijeljeni pojedinac niti njegova odijeljena svijest uopće ne postoje.

Da bismo bili osobe, ne moramo znati tko/što smo (jedno, dvoje, svoji, tuđi, ničiji, cjeloviti, raspršeni, slučajni, nužni, slobodni, interaktivni), dovoljno je da ono što vjerujemo da jesmo kako-tako funkcionira u praksi. Neobjašnjiva iskustva, provale nepredviđenoga ili isključenog, događaju se pak kada se naša vjerovanja pokažu pretankima pred bogatstvima svemira. To se ne zbiva našom voljom, nego voljom nečeg/nekog drugog u nama/izvan nas.

Devil Love Tapes: Naručujem za ovo što si sada rekao jedan primjer, po mogućnosti s dosta leda.

Zoran Roško: Stiže! Hanku Wesselmanu, ne naročito poznatom američkom antropologu, prije objavljivanja njegove knjige Duhovni putnik, dogodilo se (ne njegovim htijenjem dakle) senzacionalno iskustvo koje izvrće sve naše pretpostavke o uzročnosti, vremenu, slobodi i svemiru. Wesselmanov je mistički triler (nakon kojega su, naravno, uslijedila još dva nastavka) dokumentarističko-pripovjedan, događaji i vizije predstavljeni su kao autentični, ali naravno, kao i slučaju drugih sličnih djela, izazivaju oprez u onoj mjeri u kojoj čitatelj svoju tvrdoracionalnu skeptičnost nije spreman žrtvovati možda produktivnijoj lakovjernosti.

Boraveći ranih devedesetih kao antropolog na Havajima, Wesselman je počeo opetovano doživljavati kako njegova svijest, odvojena od mirujućeg ili usnulog tijela, stupa u neposredni, pretapajući kontakt (u nekoj vrsti prirodne virtualne stvarnosti) sa sviješću nekog drugog čovjeka, za kojega se s vremenom pokazalo da je to sam budući Wesselman, točnije, da je to njegova buduća inkarnacija. U tome mentalno-simbiotičkome stanju Wesselman je mogao doživjeti sve ono što i njegov domaćin, dakle, mogao je potpuno realistično i neproturječno živjeti tuđi život iznutra, iz same unutrašnjosti te osobe, i to, mogli bismo reći, čak i lakše nego svoj vlastiti, bez sve one gnjavaže s tjelesnošću. Knjiga tako prati paralelne živote dviju inkarnacija istoga čovjeka, dvaju avatara iste nad-svijesti (ovdje su sáme zbilje neka vrsta cyberspacea u koji korisnik šalje svoje “avatare”, svoje virtualne dvojnike). Wesselman, suočen s onime što mu se događa, proučava bogatu, rafiniranu tradiciju havajskog šamanizma, tražeći u učenju kahuna (šamana) mogući referencijski okvir vlastitim vizijama i iskustvima. Wesselman je u budućnosti Nainoa, mladi šaman iz plemenske zajednice koja živi na zapadnoj obali onoga što preostaje od SAD-a nakon, uh, planetarne kataklizme prouzročene naglim podizanjem razine mora, dakle nakon novoga iako ne potpunog potopa. Čovječanstvo ovdje zatječemo nakon što je neumitno već skliznulo velik broj civilizacijskih stupnjeva naniže – što nije i a priori loše (kao što bi rado potvrdio anarhoprimitivist John Zerzan, na primjer) – osuđeno da, sastavljeno od nasljednika onih koji su nekako uspjeli preživjeti potop, na preostalome kopnu, s novom kartom mogućih izbora, svoj kozmički tango sa sudbinom otpleše na novi način, ovaj put naime, bez strojeva i tehnologije budući da su površinske zalihe metala već potrošene, a do dobinskih se zaliha bez tehnoloških pomagala više ne može doći.

Wesselman je dakle slučajni haker zbilje koji nenamjerno naleti na bazu podataka u budućnosti, pohranjenu u svijesti čovjeka koji će jednom biti upravo on sam, u svijesti Nainoe, iznimnoga mladića koji s vremenom i sam osvješćuje da ga se odnekud mentalno špijunira, i da u njemu boravi još netko (naš Wesselman). I on je naravno zatečen navalom transvremenskog astralnoga hiperteksta u kojemu se sve pustolovine zapravo prepleću. Uspijeva mu, kao talentiranome šamanu, otkriti link sa svojom ranijom inkarnacijom, vau, stanovnikom te legendarne civilizacije od koje su u njegovu vremenu ostale samo arheološke dekoracije i poneki kulturni artefakti (poput mnogo puta prepisivanih knjiga u kojima se na primjer prikazuje njemu nepoznata životinja “konj”). Petlja prošlosti i budućnosti u mističkome je cyberspaceu nekako spojena i dvije osobe počinju učiti jedna od druge te od kozmičke svijesti koja ih povezuje, o ultrapostojećoj tajni života, čovjeka i svemira.

Svijest/svijet se dakle sastoji od vidljivih i nevidljivih stvari, međusobno povezanih u različite aspekte iste zbilje – željeli mi to ili ne, otkrili mi to već sada ili tek poslije. U ovoj transcendentnoj videoigri, kroz džunglu čudesa, uvijek retroaktivno stižeš tamo gdje si uvijek već i bio, a da to i nisi znao. Naime, svrha svih a osobito ovakvih iskustava, kao što reče zen-majstor, nije da razjasne tajnu nego da tajnu učine jasnom. Ako ste već zaboravili na tajnu, tajna nije zaboravila na vas. Na kraju jedne priče Hanifa Kureishija kaže se da “život jednostavno nije moguće pojmiti samo živeći ga”. Možda živeći ga duplo (s dosta leda), malo pomogne.

 

VRAČEVI – TARZANI POSTOJANJA

My Bloody Radiohand: Sada smo već opasno zaglibili u magijsko-mistički živi pijesak. Zar običan život nije već dovoljna gnjavaža?

Zoran Roško: Obični je život suzavac; tjera te da stupiš na mjesto na kojemu si meta. Meta svojim žudnjama. Monotonija i banalnost žudnje (i vladari i buntovnici i rokckeri i šmokljani, svi žele isto – bazen i vilu, paletu seksa, priznatost, pjenušac zemaljskih užitaka) tjera senzibilne ljude da se upitaju: zar je to to? Ali ako “umreš” za takav svijet, moraš snositi posljedice, moraš početi živjeti na drugačiji način. I zato su upravo vračevi danas najveći revolucionari: oni jedini doslovno rade na širenju granica našega svijeta; oni se potpuno slažu s najmodernijim akademskim uvidima prema kojima je gotovo sve u našim životima (i u zamišljanjima onkraja) učinak društvenog poretka, dakle konvencionalni konstrukt. Ali za razliku od tzv. subverzivnih pristupa (koji su najčešće naivni jer ne vide da društveni sustav već računa na određenu mjeru subverzivnosti, koju on lako kooptira i izvrće u vlastitu reklamu), vračevi šire granice percepcije – jer, dok društvo počiva na pretpostavci da postoji ono za što su svi (više ili manje sporazumno) uvjereni da postoji, za vračeve postoji samo ono što oni sami “vide” da postoji. Vračevi nam tako otkrivaju da mi i ne gledamo svijet, nego da samo opetujemo tuđa (društveno verificirana i kanonizirana) viđenja, da ponavljamo zajednički dijeljene iluzije: slušamo iste pjesme, crtamo iste heroje, zaražujemo se istim top-osjećajima, zavodimo se istim hit-potrebama, ograničavamo se istim ciljevima i utopijama. Vračevi znaju da je sve što doživljavamo određeno, ne načinom “proizvodnje svijeta” nego načinom željenja svijeta. Sve ono što se nama čini samorazumljivom “jezgrom” našega bića (želja da budemo voljeni, priznati, potvrđeni, da se izrazimo, realiziramo i “sjedinimo” s drugima), prema vračevima je samo “ideologija” fiktivnog konstrukta, (zapravo nam stranog i samo privremeno korisnog) “našeg” ega – koji uopće nije naše “istinsko” biće nego ono što je društveni poredak na određenoj razini svojega razvitka od nas napravio kako bi mogao perpetuirati svoju virtualnu stvarnost koju zove “zbiljom”, “civilizacijom” ili čak “svijetom”. I dok neke “radikalne” (dekonstrukcionističke ili psihoanalitičke, na primjer) teorije nalaze utjehu u mazohističkom razotkrivanju paradoksa i fantazmatskih struktura tog ega, vračevi ukazuju na alternativu – oni svojim proširenim iskustvima konstruiraju polazišta za otkrivanje novih svjetova.

Tesladelic: Nećeš valjda sada početi pričati o Castanedi? Možda bi bilo bolje da ubacimo malo Harryja Pottera.

Zoran Roško: Kada je već bilo postalo in osporavati Castanedu i sumnjati u autentičnost njegovih izvještaja o iskustvima s Don Juanom Matusom, meksičkim Yaqui vračem, počele su se devedesetih pojavljivati knjige drugih članova njegova naučničkog banda – koji su svi, ne znajući nužno jedni za druge, bili povezani s Don Juanom. Florinda Donner i Taisha Abelar, obje akademske građanke s reputacijom, napisale su svoje knjige koje, nalik Castanedinim, govore o donjuanovskom svijetu s njihova, ženskog gledišta.

U knjizi Bivanje–u–snivanju Florinda Donner možda čak i bolje od Castanede autobiografski opisuje proces svojega zapletanja u mrežu u koju ju je ulovila Don Juanova i Castanedina skupina vračeva.

Mental Steel Tic: Ako već ne možemo umaći priči o vračevima, reci mi, zašto bi itko normalan htio postati vračem?

Zoran Roško: Vračevi su, kako je uostalom preporučivao i sam Isus, u svijetu, ali ne od ovoga svijeta. Oni rade na egzemplarnom ukidanju egocentrizma, na poništenju svake samovažnosti – a ništa nije tako teško poput toga. Sloboda je za njih “sposobnost da se učini nemoguće, neočekivano”, da se sanja “san koji nema nikakvu osnovu u običnome životu”, što ne znači da s njime nije isprepleten. Vračevi imaju drugačiju vrstu “zdravog razuma” jer jednostavno imaju drugačiju vrstu subjektivnih stanja; svijet u kojem oni žive nije naš, humanističko-ljudski – što ne znači da mi ne pripadamo njemu. U mjeri u kojoj su vračevi “eksperti u pomicanju razina svijesti”, oni su racionalniji, trezniji i konzistentniji od nas: oni su svijet uma doveli do njegovih granica i otišli dalje. Oni su nadišli i moral i religiju, njihov je jedini cilj besprijekorno služenje Duhu: ništa se ne čini zbog praktično-utilitarnih razloga, nego samo zbog strateških – Duh je onaj koji bira i čije se odluke računaju. Ovdje se dakle ne cijeni ljudska nego ne-ljudska sloboda, intenzivnija, pametnija, dublja i fascinantnija od “naše”. To vjerojatno za mnoge nije politički korektna pozicija, mnogi je čak doživljavaju kao “fašističku”, budući da suvremena liberalno-demokratska ideologija slavi upravo slobodu pojedinca, međutim za sada je dovoljno reći da čak i materijalistički teoretičari poput Slavoja Žižeka ismijavaju hegemonističku ideologiju liberalne demokracije. Vračevi su možda dadaistički ili larpurlartistički fašisti, a možda su jednostravno nešto nepojmljivo kategorijama političke i kritičke teorije. U svakome slučaju, sloboda ovoga tipa nije besplatna, mora se ona platiti gubljenjem društvene maske (što vračeve ipak razlikuje od fašista) jer “sloboda je potpuna odsutnost vođenja računa o samome sebe”: vrač ne traži ljubav ili potvrdu drugih ljudi, nego znak Duha (potvrdu Velikog Drugog, a ne drugih ljudi); on ne pobjeđuje za sebe, nego usprokos sebi (sportskim rječnikom rečeno, on igra za sebe, ali navija za Duh-u-sebi). Psihoanalitički rečeno, on je psihotičar, a opet, koji zanimljiv čovjek nije barem u nekoj mjeri psihotičan?

Sanjati živ (uključen u simboličke i društvene igre) znači, još imati nade, nade u neki drag život, ali sanjati “mrtav” znači sanjati bez nade, bez vezanosti čak i za svoj san. Boriti se bez cilja, sanjati bez nade – jedini je način na koji se vrač nosi s “pticom slobode”. Ta je sloboda čudovišna, zapanjujuća, neljudska i opasna, i nošenje s njome ne događa se u sferi politike i društvenih odnosa moći, nego u sferi ontološke borbe za opstanak i slobodu sanjanja.

Iako su vračevi revolucionari, oni su revolucionari bez revolucije, budući da njihova iskustva nisu prenosiva na društvenu razinu i da nisu poopćiva (to ih također razlikuje od fašista, ali i od svih drugih društvenih reformista i revolucionara). Brkanje razina može, naime, biti katastrofalno, kao kada neki New Age-mitolozi tvrde da zato što su dobro i zlo relativni na duhovnoj razini, slijedi da su oni jednako relativni i na društvenoj razini. Svijet vračeva, kakvim ga prikazuju Castaneda, Florinda Donner i Taisha Abelar, svijet je bez sućuti, solidarnosti i “civilne” brige za svojega bližnjega, svijet od-Duha-izabranih koji su svima nama drugima zanimljivi kao izazov, “korektiv”, “nadahnuće” i bezobzirna fantazmagorija, a ne kao rješenje. Kako individualizam vračeva transponirati na kolektivnu razinu, problem je još toliko ispred nas da ga nitko razuman i ne pokreće.

 

GNOSTIČKI TRILER O BOGU

Emotional Fiction: Budući da tako olako povezuješ postmodernističku akademsku teoriju i rubnu, mističku literaturu, vjerojatno se slažeš s Peterom Koslowskim koji je prije nekoliko godina ustvrdio da je dekonstruktivistička postmoderna zapravo “ateistička mistika”, “mistika bez mistike”.

Zoran Roško: Točno. Ipak, neki su postmodernisti čak i priznali svoju mističku stranu. Harold Bloom, jedan od svojedobnih aktivista dekonstruktivističke škole iz Yalea, napisao je osobnu alegoriju o arkanama suvremenog, omasovljenog milenijarizma, zapravo neku vrstu duhovne autobiografije, knjigu Znamenja milenija. Ta je autobiografičnost gotovo neizbježna jer, što su fenomeni koje objašnjavamo mutniji, neodređeniji, to su naša tumačenja osobnija, u dodatnoj mjeri određena onime što slučajno znamo i hirovima naših sklonosti, temperamentima, mentalnim magnetima i “bojama” što određuju našu percepciju.

Bloom nije ni mistik niti teolog, njegovo iskustvo transcendencije vezano je ponajprije uz književnost. Iako se to nikako ne bi moglo zaključiti iz suvremene vladajuće teorije – kulturalnih studija, za koje “ne postoje jamstva, nego samo politika: spolna, rasna, klasna ili etnička ” – književno iskustvo, tvrdi Bloom, “nužno ima svoje odnose spram transcendentnog”. Bloomu se taj odnos objavio još u djetinjstvu u “čudu čitanja velike poezije”. Osim toga, Bloom je dobar poznavatelj gnosticizma, a gnoza je njegov osobni duhovni hobi. Stoga nije čudno da će, prema njemu, upravo gnosticistička tradicija biti osovinom zapadnjačke duhovne pustolovine, i mjerilo autentičnosti konkretnih retorika i poetika.

Teme koje sve više opsjedaju suvremene zapadnjake, osobito Amerikance – interes za anđele i angelologiju, za proročke snove i sve inačice katastrofičkih iščekivanja, život-nakon-života i iskustva–tik–do–smrti – Bloom prepoznaje kao oblike travestiranog gnosticizma. To je gnosticizam poniženih i uvrijeđenih, to je mističko-politička pobuna, religijski nadahnut otpor praznini znanstvenih simulacija života.

Sonic Ginecocrat: Budući da se ovdje vjerojatno radi o stvarima koje se shvaćaju samo laganim pomicanjem anđeoskog perja po božjem pubisu, bolje da ne ulazimo u sitne, bitne detalje. Zadovoljimo se krupnim, nebitnim stvarima.

Zoran Roško: Ok osnovna priča ide otprilike ovako. Tri tradicije – kršćanski (i parakršćanski) gnosticizam, muslimanski sufizam i židovski kabalizam – nude “jaka tumačenja” veza između spomenutih znamenja milenija: anđela, snova, astralnih putovanja i mesijanskih iščekivanja. Ono što povezuje gnozu svih ovih tradicija (bliskost s bogom u nama, a ne izvan nas) i suvremenu svakodnevicu obnavljanje je slike “primordijalnog”, pravog, sada nam nevidljivog aspekta nas samih, našega najdubljeg, duhovnog identiteta – u okrilju kojega smo uvijek već u uzajamnom odnosu i jedinstvu s Bogom. To je dakle aspekt čovjeka u koji postmodernisti i svi slavitelji pomičnih, fluidnih identiteta više ne samo da ne vjeruju nego misle da je sama priča o nečemu takvome zapravo skandal spoznajno-političke nekorektnosti.

Gnoza, hereza unutar svih zapadnjačkih religija, “znanje” je o kozmičkom dualizmu, o dvama bogovima: prvome, dalekom (kojega je iskra ipak sačuvana u najdubljim dijelovima našeg bića) i lažnom demijurgu koji je stvorio ovaj svijet i prikrio istinu o pravome Bogu. Stvaranje vidljivoga svijeta, u gnosticizmima je zato, pad iz Punine (u kojoj su Primordijalni Čovjek i Bog jedno), nazadak, a ne stvaranje iz kaosa: sam svemir je nesavršen, ispunjen krikom i bijesom, zlom i umiranjem – pa zar bi takav svemir stvorio svemogući, beskrajno dobri Bog? Gnoza je “znanje” o čovjekovu duboku jastvu, koje je još sjedinjeno s onim pravim Bogom, koji nije sudjelovao u procesu stvaranje vidljivoga svijeta, nego samo stajao sa strane i promatrao, i tako navodno, kao pošteni voajer sačuvao čiste ruke. Gnoza je učenje o kozmičkoj prijevari koju ipak, u svakome trenutku, još za ovoga života, možemo raskriti samo ako se otvorimo svojemu pravom identitetu, “kraljevstvu nebeskome” u nama. Vidljivi, nesavršeni svijet pak samo je trik (pa su to, možemo dodati, i svi pomični, fluidni, proizvoljno iskonstruirani identiteti).

Popularne opsesije anđelima, telepatijom i proroštvima, otmicama izvanzemaljaca i putovanjima astralnim tijelom imaju svoje “komercijalizirane, šiznute, krivotvorene inačice”, ali čak i u tome obliku svjedoče one o našem “iščekivanju oslobođenja od bremena društva klonulog od svojega osjećaja zakašnjelosti, ‘postizma’, bolesti koja nas uvjerava da smo na svijet stigli nakon što su se stvari već dogodile” (osjećaj zakašnjelosti je inače Bloomov lajtmotiv). To što danas namigivanja iz transcendentnih razina ne zapadaju svećenike i najsnažnije umove našega doba nego mušičave ekscentrike, egomane i lakrdijaše, učinak je, misli Bloom, toga što su pravovjerja dogmatskih religija “prognala ili potisnula imaginativni element, tj. gnozu”. Potisnuti duhovni sadržaj vraća se u svojemu izvrnutom, tj. trivijalnom i narcisoidnom obliku – umjesto uzvišenih kozmičkih katedrala i svetačkih objava, spopadaju nas danas iz nevidljivih razina duhovna koketiranja i astralna brbljanja.

Bloomov racionalizirani spiritualizam možda je ogledni primjer za sve one koji ne mogu ili ne žele prihvatiti ni krajnosti diskurzivističke dekonstrukcije svih “vrijednosti”, “izvornosti” i “punine”, niti naivnu, zastarjelu i autoritarnu vjeru dogmatskih vjeroispovijesti.

IQ-Fluxus Clan: Ovo je sto posto osobna knjiga, u kojoj pretpostavljam, nećemo naći osvrt na slabe i smiješne strane gnoze.

Zoran Roško: Detektirali smo izvjesnu trenscendentalnu napetost u samome bogu, ali nijedan od radikalnih odgovora (bilo dogmatičkih, bilo gnostičkih) ipak još ne zadovoljava. Tko je “ubio” kozmičku savršenost i zašto – nitko još ne zna, interaktivni kozmički triler još traje: nijedno od postojećih “znanja” nije konačno. Ali, kako ističe Bloom, “mi umiremo samotnjački, ali sanjamo zajedničke snove”: fantazije o ontološkom krimiću jedan su od načina na koje svoje individualne nesigurnosti pokušavamo cijepiti vakcinom kolektivnih kozmokomika.

Hej, fiju, zviz, hej, hej…!!! – i tako, stalno ništa od toga. Naime, bog nam uvijek upućuje poziv na koji ne možemo odgovoriti, tvrdi pak Mark Taylor, postmodernistički teoretičar a/teologije, o kojem smo već govorili kao o ideologu imagologije. Zato smo u vezi s bogom prisiljeni stalno praviti greške – griješiti, jer nema točnog odgovora na božji zov. Suvremeni bi se duhovnjaci složili s postmodernistima da je svaki “odgovor bogu” nedogmatičan, a svako “znanje” o bogu privremeno, međutim ne bi se složili oko zaključka koji iz toga slijedi. Naime, poanta cijelo vrijeme, a ne samo danas, i nije u tomu da se traži neka konačna istina o bogu (koja je u načelu nemoguća), nego je poanta u potrazi za uvjetima u sebi, u kojima će se događati iskustvo viših oblika svijesti, koje postmodernisti načelno ne priznaju kao moguće. U strahu da ne budu naivni i lakovjerni, postmodernisti su izgradili nauk koji je postao jednako dogmatičan poput tradicionalnih povlaštenih ideologija koje oni sami razobličuju.

Mental Steel Tic: Nisu li sve to ipak samo napaljene ideje za podmazivanje novog tisućljeća. Zrcala su u plamenu i ne znamo više što ćemo u njima vidjeti kada se požar smiri, pa se u panici vraćamo starim idejama. Brkamo li mi to krajeve i početke? Duhovnjaci govore da je čovjek na pragu novog početka a znanstvenjaci da je na kraju svojega razvitka. Kako to?

Zoran Roško: Ako se danas ponovno govori o “kraju znanosti”, onda se to događa s dvaju oprečnih razloga. Ili se radi o kraju vjere u znanost, kao “jedinstven, sveopći, objektivan pothvat”, dakle zbog sumnje u njezinu vjerodostojnost, ili obratno, o iscrpljenju znanosti zbog toga što ona funkcionira gotovo predobro, tako da je već otkrila ono što se ima, u fundamentalnome smislu, uopće otkriti.

 

PREŽIVJETI, KAKO I ZAŠTO?

Devil Love Tapes: Dobro, tu je riječ o kraju znanosti, razočaranju koje brine možda samo znanstvenike. Ali vrlo se često govori i o kraju svijeta?

Zoran Roško: Postojanje je kondom koji ti omogućuje siguran seks s vlastitom smrću, i štiti te od različitih spolnih bolesti ništavila. Ipak, kad-tad pukne. Zato ostaju pitanja: jesi li svršio, hoćeš li ikada, ili da cigaretu ipak zapališ već sada? Živimo u “svijetu kraja kakav smo znali” i sve češće pomišljamo da je postojanje bila pretjerano hvaljena ideja i da bi Niagarini slapovi postojanja mogli iznenada presušiti.

Najmetafizičkiju knjigu o kraju svijeta napisao je John Leslie. On je vrhunski fizičar i kozmolog među filozofima i filozof-uljez među fizičarima. U knjizi Kraj svijeta: znanost i etika ljudskog izumiranja, pokušava on namjestiti retrovizore u kojima se iz “restorana na kraju svijeta” vidi da je izumiranje čovječanstva talentirana ideja koja mnogo obećava – a i snažan afrodizijak.

Leslie blistavo analizira dva pitanja koja se u filozofskome klanu rijetko kada postavljaju – hoće li čovječanstvo uskoro izumrijeti i je li važno ako hoće? Presudnih za konačan odgovor bit će sljedećih nekoliko stotina godina, jer ako njih nekako pregrmimo, vjerojatno je da ćemo u hodu razviti sposobnost naseljavanja svemira, tako da će nam, čak i ako Zemlja završi u pepelu, još preostati druge kolonije u galaktici. Repertoar mogućih “pjesama sudnjeg dana” ide od onih heavy metal (nuklearni, biološki ili kemijski rat, uništenje ozonskog sloja, i efekt staklenika), do često zaboravljenih evergreena (vulkanske erupcije, udari asteroida i kometa, novo ledeno doba, eksplozija obližnje supernove ili neke druge astronomske nagazne mine, na primjer, crne rupe, ili iskrsavanje nepredvidljivog općeg rasapa sustava), od kojih su neki, u svojim techno– i dark-obradama doista bizarni. Na Armagedonovoj top-listi osobno su mi najotkačeniji ovi scenariji: nevoljkost odraslih ljudi da podižu djecu dovodi do izumiranja; “slučajno proizvedena” “čudna kvark-materija” “pojede” svu normalnu materiju; stanovništvo Zemlje postaje toliko depresivno vidjevši u kakvo jadno stanje je zapalo čovječanstvo da se jednodušno odlučuje za globalnu destrukciju i masovno izumiranje.

Zašto uopće ustrajavati na preživljavanju? Tu nam neki filozofijski “argumenti” žele pokvariti volju za svakojutarnjim ustajanjem iz kreveta. Neki su s religioznom aromom (nije, na primjer, važno što će biti s ovim svijetom, još ih preostaje bezbroj; ili, ako je bog tako odlučio, ništa ne možemo učiniti da spriječimo svoju propast); neki se igraju sa žiletima šopenhauerovskog fatalizma ili “negativnog utilitarizma”; neki dokazuju da obveze možemo imati samo prema živućim, ne i prema potencijalnim ljudima, itd. Jedini protuotrov ovakvim katalizatorima tišine Leslie nalazi u uspostavljanju Svjetske vlade.

My Bloody Radiohand: Koji su nam izgledi da preživimo sve te ruske rulete?

Zoran Roško: Lesliejeva procjena je da čovječanstvo ima negdje oko 70% izgleda da preživi, ali – i prava jeza tek sada ima početi – samo ako se ne uzme u obzir “argument Sudnjeg dana”. Sâm argument Armagedonu djelo je astrofizičara Brandona Cartera (koji je tvorac i “antropičkog načela”), nije nešto naročito poznat, a upravo je Leslie jedan od stratega njegove reklamne kampanje.

Stvar je u statistici. Ako čovječanstvo preživi idućih nekoliko tisuća godina, značit će to da je ono poživjelo zapravo veoma dugo, i da je ukupni broj ljudi koji su ikada živjeli na Zemlji golem, i da će se većina ikada živućih ljudi roditi tek u toj budućnosti. U tome bismo slučaju mi, sadašnji ljudi, bili negdje među 0,00000001% toga ukupnog broja, pa je malo vjerojatno da je to slučaj, budući da nas to čini pretjerano ekskluzivnima. Mnogo je naime vjerojatnije da nismo među onima koji su se u ukupnoj povijesti čovječanstva rodili “tako rano”, tj. da je mnogo vjerojatnije da se nalazimo među prvih, na primjer 10%, što bi onda značilo da će se uz ovakvu stopu prirasta ukupan broj svih ikada rođenih ljudi uskoro ispuniti, a to ergo, radikalno skraćuje vrijeme koje još stoji pred čovječanstvom: izumiranje je statistički espresso.

Što je sad tu “logično”? Ako netko mora biti među prvih 0,00000001% stanovništva ikada rođenog, zašto to ne bismo bili recimo, baš mi? Lesliejeva ingenioznost je u tome što on pokazuje da je to glup prigovor i da su uopće svi prigovori koje možemo potegnuti protiv ovog “luckastog” argumenta pogrešni. Naravno, samo pod pretpostavkom da statistika ima ikakve veze sa sudbinom bilo čega.

 

UMJETNIČKA KIRURGIJA ZA POSTLJUDE

Devil Love Tapes: Priče o kraju cvatu, čovjek kao da počinje mazohistički uživati u vlastitoj propasti. Walter Benjamin davno je najavio da će čovjek i vlastiti kraj pretvoriti u vrhunsko umjetničko djelo u kojemu će uživati.

Zoran Roško: Čovjek budućnosti, ako uspješno riješi Lesliejeve statističke formulare, bit će spektakularno biće: čudovište atrakcija. Naša djeca pripadaju možda zadnjem naraštaju “čistih ljudskih bića”, najavljuju mnogi suvremeni teoretičari tzv. transhumanizma i postljudskosti. Novi, posthumani čovjek bit će legura organskih i tehnoloških svojstava, učinak gensetkog inženjeringa, plastične kirurgije i mnoštva drugih medicinskih, farmakoloških i kemijskih strategija koje će staroga, darvinističkim intrigama skrojenog i organskim investicijama održavanog čovjeka, pretvoriti u halucinogeno tijelo sačinjeno od paradoksalnih iznutrica, otjelovljenih kalambura, površinskih dvosmislenosti, ukratko – u organsko-anorganski kolaž strahota. Sve što je postmodernizam učinio jeziku i idejama bila je predigra, sada će sve to biti učinjeno i samome tijelu.

Napalm Blonde Project: Što na to kaže suvremena umjetnost?

Zoran Roško: Umjetnost koja prati ovu r/evoluciju, iako kritična spram potrošačkog kapitalističkog ustroja (tj. njegova imanentnog trans-humanizma) te spram patrijarhalne kulture koja naša tijela tetovira svojim strahovima i projekcijama, zapravo “efektom začudnosti” svojih umjetničkih dekonstrukcija samo raščišćuje teren i priprema našu inertnu percepciju za invaziju nove vrste bića koja će se uskoro u nama naseliti. S jedne strane, radi se o raskrivanju toga da smo oduvijek bili kolaži skrpljeni od slučajnih kulturalnih (mitoloških, ideoloških, ekonomskih, umjetničkih) projekcija, a s druge strane, o otkrivanju novih mogućnosti koje ovi uvidi otvaraju.

Najuzbudljivije teorijsko-kritičko seciranje najradikalnijih takvih umjetničkih obreda izvodi Linda Kauffman u knjizi Zločeste cure i izopačeni dečki. Riječ je o izvrsnome primjeru kulturalnog istraživanja koje “secira” maštu nekih od najdevijantnijih suvremenih umjetnika. Svojim analizama umjetnosti, pornografije, filma, književnosti i naročito performancea, Kauffmanova pornografskom temeljitišću probija kaleidoskopske putove kroz složene i problematične, erotski nabijene okoliše suvremene američke kulture, povezujući pop-kulturu, ezoterično-sablažnjivu umjetničku praksu i elitističku postmodernističku teoriju kako bi u letu uhvatila skulpture naše mašte. U našemu vremenu, u kojemu se “prirodno” i “artificijelno”, ispravno i devijantno pretapaju u nove oblike žudnje i patnje, oslobađanja i kontrole, u subverzivne obrasce koji propituju naše okvire postojanja, spolnosti, nestajanja i ponovnog izranjanja kroz tjelesnost, umjetnost je istodobno simptom i pokušaj homeopatskog lijeka. Tijelo je ovdje ogoljeno do opscenog ekrana – na koji su projicirane slike kulturalne proizvodnje, ideologije, politike i ekonomije, tako da se pokazuje da smo svi zapravo kulturni transvestiti: žene oblače tijela koja su im nametnuta i ponašaju se kao da su žene, muškarci se ponašaju kao da su muškarci iako bi najradije pobjegli od svih tih muških odgovornosti, itd. Ovdje predstavljeni umjetnici-kirurzi kopaju po svojim iznutricama i otkrivaju tamo mnoštvo plastičnih operacija već obavljenih na našim identitetima. Oni otkrivaju i doslovno pokazuju unutrašnju tjelesnost, tj. samu tjelesnost tretiraju kao ritualno-spekulativno polje te “filozofiraju” tijelima i izvedbama, a ne pojmovima i kategorijama. Ova toboganska vožnja kroz lažirane labirinte subjektiviteta otkriva pred nama provokativne tematske parkove u kojima umjetnice iz svojih vagina izvlače vrpce s “porukom”, postavljaju pitanja “zašto je penis stvar a vagina mjesto?”, a muškarci masturbiraju svojim djetinjastim mazohizmom. Ovakvim pipanjima dijagnosticirana ljudskost boluje od stečene nemogućnosti cjelovitosti, stečene insuficijentnosti sreće ili “stečene nemogućnosti bijega” (Damien Hirst). Egzibicionisti iznutricama prepadaju vas na ovim stranicama svojim želucima, crijevima, maternicama, vaginama “koje ne grizu” i šupcima, a istodobno vas prikapčaju na struju električnog televizualnog prostora koji s tih unutrašnjih tijela sapire stare ikone i slike, i obljepljuje ih holografskim posterima novih, pomičnih identiteta i sempliranim izlošcima “muzeja strahota”. Različiti umjetnici ovdje predstavljeni – “supermazohist” Bob Flanagan, filmaši Peter Greenaway i David Cronenberg, performance-umjetnica “vulvičnog prostora” Carole Schneemann (koja tvrdi da su “tijela napravljena a ne rođena”), “post-post porn-modernistkinja” Annie Sprinkle, umjetnica burleskno-ironičnih plastičnih operacija Orlan, književnici J. G. Ballard, John Hawkes, Robert Coover, Kathy Acker, William Vollmann, Bret Easton Ellis i Andrea Dworkin – dijele nekoliko zajedničkih načela, a ona su, najkraće, sljedeća: kritika mimetičnosti; “ironijska svijest da nijedna antiestetika nije potpuno transgresivna ili čak nova“; odbacivanje larpurlartizma; usmjerenost na borbu za kontrolu istine a ne na samu prirodu istine; kritika same estetičke ideologije a ne promicanje estetike lijepoga; negiranje dihotomije između visoke i niske umjetnosti, između teorije i prakse.

Sve ovo je naizgled standardni postmodernizam, ali kako ističe Kauffmanica, ne onaj koji humanističku tradiciju održava samo joj mijenjajući stil, nego onaj hard-core postmodernizam koji kritizira sve iskone, dovodi u pitanje kulturalne kodove umjesto da ih samo eksploatira, e kako bi raskrinkao društvene, seksualne i političke urote. Suvremeno društvo što ga ovakve umjetničke prakse denunciraju sve manje je, međutim, održavano “hijerarhijom, represijom i striktnom regulacijom pa ga zato više i ne podrivaju oslobađajući činovi subverzije” (Žižek). Ako već ne teži ljepoti i estetizaciji života i smrti, subverzivna umjetnost ipak veoma rado (sado-mazohistički) uživa u svojoj “pasiji”. U svijetu u kojemu je “sama znanost glavni proizvođač pornografije”, sferu estetike zamjenjuje sadomazohistička sublimnost.

Jedna od najupečatljivijih umjetnica kojima Kauffmanica posvećuje pozornost francuska je umjetnica Orlan, slavna po tome što svoje tijelo u svrhu umjetničkog projekta podvrgava ironičnim plastičnim operacijama – ne da bi postala što ljepšom, nego da bi dekonstruirala kulturalne, ideološke i ekonomske procese koji žensko tijelo pretvaraju u “objekt za gledanje”, u ekran na koji i u koji se projiciraju strahovi i fantazije muškaraca, i želje samih žena. U svojim anatomijskim performansima, Orlan krvavim skalpelom čita svoje lice, doslovno pretvoreno u kolaž citata različitih ženskih ikona, a zapravo reflektivno secira naše “poglede” – kojima proizvodimo artificijelna tijela i tetoviramo ih i probadamo našim pripovijestima. Orlan pokazuje da su naša tijela na neki način uvijek “histerična” – jer “na tijela projiciramo mapu druge, imaginarne anatomije”. U dobu određenome poremećajem višestrukih vizualnih tehnologija, Orlan raskriva poremećaje naših identiteta i razlika – koji nas istodobno porobljuju i otvaraju pred nama nove mogućnosti.

Montirajući svoje tijelo i doslovno ga tretirajući kao nadrealistički eksperiment i ready-made, Orlan secira društvene fantazije koje se projiciraju na žensko tijelo i u njega. Svojim performansima ona samo materijalizira, doslovno otjelovljuje metafore i slike koje uvijek već vladaju našim perceptivnim i kulturalnim prostorom, čije dijagrame investiramo u naša kontingentna doživljavanja spolnosti, tjelesnosti, žudnje, užitka, poželjnosti i ljepote.

SubNuclear Marine: Dobro, svi znamo da umjetnički objekt, njegova forma i sadržaj odavno nisu središnje estetičke kategorije. Možda je zbog toga “umjetnost” zaista već skončala, možda još postoje samo umjetnička djela bez umjetnosti.

Zoran Roško: Vjerojatno se otišlo još i dalje te postoje samo mreže sila, bez umjetničkih predmeta, kako tvrdi Samuel Weber. Ili još dalje: danas umjetnički predmeti mogu postojati samo bez umjetnosti (kojoj bi pripadali), a privid umjetnosti može postojati samo bez umjetničkih predmeta (koji su je nekad održavali). Umjetnost djeluje ako ne postoji, umjetnička djela postoje kada ne djeluju. Simulacije umjetnosti mogu danas imati učinka samo kao događaji, a ako se ipak radi i o nekim “djelima”, to su samo spektakli (na tržištu medijskih efekata): senzualistički “objekti” koji trebaju iritirati, šokirati, zbuniti, provocirati, zgaditi, zapanjiti, pokrenuti – uvući se poput virusa, u individualna i socijalna tijela, i izazvati alergijsku ili upalnu reakciju osjetila, osjećaja i uma. Ako vam osjećaji kišu, a razum kašlje, spektakl je uspio: dekoracije imunosnog sustava dreče i piče po galerijama.

Emotional Fiction: Ali postoji i tzv. aktivistička umjetnost. Ona bi htjela promijeniti sâm život.

Zoran Roško: Aktivistička je umjetnost, kako ističe Nina Felshin, poput konceptualizma, usmjerena na proces, ne na umjetnički predmet, i događa se u formi performancea, medijskog događanja, happeninga, izložbe, provokacije ili instalacije. Često upotrebljava raster javnih mjesta namijenjenih komercijalnome reklamiranju i plakatiranju, ali na način suprotan njegovoj izvornoj namjeni. Ove prakse najčešće su kolaboracijske, pripremaju ih i izvode skupine, izazivajući tako fantazme o individualnome autorstvu, privatnoj ekspresiji i kultu autora. Izražavanje osobnosti ovdje gubi na važnosti a koriste se impersonalne forme poput tehnika medijske i masovne komunikacije. Sudjelovanje publike od posebne je važnosti, i nije samo sebi svrha – očekuje se da bi takvo sudjelovanje moglo biti katalizatorom ciljanih društvenih promjena. Individualnost je aktivista politizirana i može pripadati samo većoj društvenoj cjelini. Stvaraju se komunikacijske skulpture, plantaže društvene interakcije zasipaju se “angažiranim” sjemenjem; orkestriraju se snajper–akcije koje gađaju u čelo nekoga društvenog problema, ili u muda – gdje već pogode.

S jedne strane, ove se akcije odnose spram konkretnih, partikularnih zajednica kojima se želi opipljivo pomoći, ali ih i uključiti u “auru” umjetničkoga, dok se s druge strane one odnose spram “univerzalnih” pitanja same Umjetnosti – s namjerom da joj se prošire granice i paradigme, te da se neke tradicionalne odrednice vezane uz nju dovedu na još jedan način u pitanje ili ih se promijeni.

Iako se metodologije i namjere konceptualizma, politički angažirane postmoderne umjetnosti (Jenny Holzer i Barbare Kruger, na primjer) i aktivističke umjetnosti razlikuju, povezuje ih sve i jedna zajednička nit – politiziranost, jer sve one “propituju prevladavajuća kulturna predstavljanja i služenje moći” (Nina Felshin). Sva ova usmjerenja implicitno se vrte oko pitanja, što ih postavlja jedna od takvih aktivističkih skupina: “Koja politika uobličuje prihvaćena razumijevanja umjetnosti i kulture? Čijim se interesima služi takvim kulturnim konvencijama? Kako se kultura stvara, i za koga se stvara?”. Umjetnički aktivisti, međutim, ne žele samo postavljati pitanja, nego svojim hibridnim praksama žele katalizirati moguće promjene.

Međutim, namjerno ili nenamjerno, ovakvim se akcijama zapravo potvrđuje i priznaje medijski temelj postojanja svega društvenog: stvari se mijenjaju tako da se promijeni njihov medijski tretman (u tome su smislu i naše tzv. subjektivne svijesti i savjesti također samo jedan od medija preobličavanja društvenih sila, stavova i uvjerenja). Osnovna “valuta” medijskog postojanja jest pozornost. Onaj tko više privlači pozornost na svoje probleme, vrijednosti i osebujnosti, više i postoji. Mediji su način prizvodnje viška postojanja koji omogućuje kapitaliziranje pozornosti, tj. pretvaranje pozornosti (koju nam drugi ukazuju) u moć – moć da se, u slučaju aktivističke umjetnosti, pokrenu pozitivne društvene promjene.

Tako se i ovdje eksplicira da je glavni cilj suvremene umjetnosti – moć, a ne više stvaranje umjetničke iluzije. Umjetnost ne želi više biti iluzorni prikaz neke vladajuće zbilje, nego želi vladati društvenim iluzijama, pa zato mora upotrebljavati “programske jezike” samog društva i banalnu svakodnevnu društvenu “građu”. U tom smislu Jean Baudrillard, koji je nedavno napao “urotu umjetnosti” ima donekle pravo: “najveći dio suvremene umjetnosti bavi se prisvajanjem banalnosti, smeća i osrednjosti kao vrijednosti i ideologije”, ali – koji je smisao usmjeravanja na “ništicu, kad si sam već ništica, koji je smisao ciljanja na nesmisao, kad si sam već beznačajan”, kuda vodi “pretendiranje na površnost na površan način?”

Naravno, jednako nije jasno i gdje bi vodilo bilo što drugo.

 

KLIKNI OVDJE I NESTANI

Karmageddon: Pretpostavimo da imaš još sedam minuta života. Koje bi bile tvoje posljednje riječi?

Zoran Roško: U filmu Videodrom Davida Cronenberga «mekluanovski lik» Brian O’Blivion kaže: “Televizijski ekran je mrežnica našeg unutarnjeg oka [‘oka’ naše svijesti]. Zato je tv-ekran dio fizičke strukture mozga.” Je li onda umjetnost mrežnica našega trećeg oka? Je li umjetnost dio povijesne strukture čovjeka? Zanimljivo, čini se da više nije. Današnja se umjetnost ne obraća više čovjeku (kao opunomoćenom subjektu povijesti) nego informacijskome okolišu kojemu čovjek pripada kao samo jedan od njegovih dijelova.

Sumirajući ideje o “razdijeljenoj kogniciji”, Katherine Hayles, u knjizi Kako smo postali post-ljudi, navodi kako su istraživanja Edwina Hutchinsa dovela do zaključka da “kognitivni sustav odgovoran za lociranje broda u prostoru i njegovu uspješnu navigaciju ne leži samo u čovjeku nego u složenim međudjelovanjima unutar okoliša sastavljena od ljudskih i neljudskih činitelja”. Tom idejom može se odgovoriti slavnom Searlovom argumentu “kineska soba” kojim je on htio dokazati da strojevi ne mogu misliti (budući da strojevi mogu davati “smislene odgovore a da sami ne razumiju ono što su rekli”). Kada se odvija komunikacija u kojoj netko tko ne razumije kineski svojemu ispitivaču ipak uspijeva dati smislene odgovore na kineskom (jer do njih dolazi tako što samo uz pomoć uputstva “korelira simbole napisane u tekstu s drugim kineskim simbolima koje ima u kutiji” što mu je na rasplaganju, ne razumijevajući ništa od onoga što je napisao), tada je cijela ta situacija, ili cijela “soba”, ona koja zna kineski – “razdijeljeni kognitivni sustav, kineska soba, zna više od svih elemenata koji je čine”, uključujući čovjeka koji u eksperimentu odgovara na kineskom iako ga ne razumije. Svijest, dakle, na taj način gledana, nije svojstvo čovjeka nego cijele sobe, cijele situacije u kojoj se odvija komunikacija – cijeli svijet je mrežnica kolektivnog unutarnjeg oka u kojemu i mi participiramo. Moderni ljudi tako mogu bolje od svojih predaka rješavati sofisticirane probleme “ne zato što su od njih pametniji, nego zato što su izgradili pametnije okoliše u kojima rade” (Hayles). (Pierre Lévy, Howard Bloom i Joël de Rosnay govore pak o novoizranjajućoj kolektivnoj inteligenciji, planetarnoj svijesti. De Rosnay na primjer govori o simbiotičkom čovjeku i novoj vrsti svijesti što nastaje simbiozom čovjeka i njegove tehnologije).

Umjetničke “poruke” na sličan način nisu više namijenjene samo čovjeku nego prvenstveno komunikacijskome “polju”: vanjski svijet dio je našega mozga a naš je mozak dio vanjskog svijeta. Videodrom kao “preteča virtualne zbilje”, pokazuje da se “nove mogućnosti evolutivnih preobrazbi” mogu javiti samo na pretpostavci “rastapanja starog kartezijanskog dualizma uma i tijela” (Linda Kauffman). Virtualnost sada znači kontinuum tijela i uma u kojemu se tijelo, kao što je vidljivo u Videodromu, “vaginalizira” (služi za umetanje informacijskih paketa), postaje fleksibilno sučelje organskog i anorganskog, a um se najprije digitalizira a zatim tretira poput sinaptičkog tijela. Slike više nisu mjesto predstavljanja, nego se “upisuju u naše živce” tako da ulazimo u jedan “novi režim slike u kojemu je gledanje visceralno i intenzivno a ne više predstavljačko i ekstenzivno” (Steven Shaviro).

U ovoj komunikaciji vaginalnih tijela-umova, u kojoj seksualni organi i svijest, premješteni, zamjenjuju uloge, umjetnost više ne reprezentira ono što se događa čovjeku nego u ekološko-medijska tijela-umove ponekad nasilno, a uvijek intenzivno upisuje autonomne, nepredvidljive, iskrsavajuće događaje – kojima je čovjek jedan od sudionika i promatrača. Umjetnost, kreativnost, pa i genijalnost, emigriraju iz prezasićenog i korumpiranog ljudskog bića, i polako nastavaju novu zemlju, koja nije ni subjektivna ni objektivna. Danas, “ljudska svojstva” napuštaju čovjeka i osamostaljuju se u samome erotiziranome okolišu, a i šire, “životna svojstva” napuštaju organska bića i naseljavaju se u neorganskome svijetu (neki to zovu novim animizmom), a unutarnja arhetipska svojstva napuštaju psihu i postaju objektivna “priviđenja”.

Dakle, umjetnička se komunikacija danas ne odvija izričito među ljudima, nego u osamostaljenome hibridnom medijsko-ekološkom polju-mesu sastavljenom od pojačane-i-istodobno-oslabljene ljudske svijesti, medijsko-spektakularnog hiper-prostora, ganglija javnosti, kapitalističko-financijskih probavnih optjecaja, umjetnih oblika svijesti i djelovanja, tumora pamćenja i nepoznatih-tekućih-objekata postojanja i umjetnog-života. U ovoj ontološko-komunikacijskoj juhi demonski izranja neki novi oblik ničijeg-života i ničije-svijesti (i valjda, ničije-umjetnosti), što je istodobno zastrašujuće, uzbudljivo i dosadno. Stvari se tako radikalno mijenjaju da postaju neopazive, pa više ne izazivaju šok nego ravnodušnost: horror-porno-ennui.

U najdramatičnijem obliku, moglo bi se reći, došli smo do granice i modernizma i postmodernizma, jer se pokazuje da sloboda ne služi izražavanju niti Boga (Apsoluta) niti Čovjeka (Povijesti), a ni samodostatnoj Igri svijeta. Slobodi naime kao ni svemu drugome, u osnovi ne možemo vjerovati (što ne znači da joj se ne možemo “predati” ili “prepustiti”) – sloboda nikada nije (samo) “naša”, ona je u smislu vlastite ne-samo-uzrokovanosti, demon iz dubokog (unutarnjeg i vanjskog) hiper-svemira. (Kako ističe Kodwo Eshun, čim imamo neke učinke bez uzroka, odmah im pripisujemo demonsko podrijetlo). Zato današnja umjetnost prvenstveno pokazuje ne to da želimo komunicirati, nego to da smo komunikacijom opsjednuti, ne to da nešto žudimo izraziti, nego to da ne možemo a da nešto ne izražavamo. Zato stalno moramo iznalaziti načine da se okupimo oko osjećaja koji nam stižu iz daljine.

Postojanje je naime “histeričan, nepouzdan organ” (to je Nabokov rekao za srce a Cronenberg za oko). Nakon što je shvatite, this truth will self-destruct in five seconds.