Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine
rekreacijska teorija za unutarnja tijela
| Zoran Roško

HISTERIČNI KRISTALI VATRE

 

Jedna od najslavnijih misterija kvantne mehanike odnosi se na konstitutivnu ulogu promatrača u nastajanju promatranog objekta: objekt nastaje tek pošto je viđen. Dok god ih promatrač ne pogleda, “Schrödingerove mačke” postoje u neodređenome stanju u kojemu su istodobno i-žive-i-mrtve. Iako nije epistemološki opravdano uvide iz mikrouniverzuma transponirati na razinu makrouniverzuma koji funkcionira prema drugačijim načelima, kao metafora, koncept teleprisutnosti promatrača u promatranome objektu upotrebljiv je u nekoj mjeri i u razumijevanju funkcioniranja nekih ne-kvantnih fenomena.

Hipertekstualna književnost, kao jedan od novih žanrova digitalne umjetnosti, unekoliko je realizacija metafore o Schrödingerovim mačkama. Naime, u hipertekstu čitatelj ne nalazi zgotovljena predstavljanja koja je za nj priredio umjetnik i koja on, poškropljena osobnim doživljajem (koji može radikalno izmijeniti otvorena značenja teksta), posvećuje u “estetsko iskustvo”. U hipertekstu nema predstavljanja, ništa nije re-prezentirano za doživljavanje, nema “objekata” (ni predmeta ni procesa koji bi bili unaprijed dani) – u hipertekstu ništa nije prisutno. Ovdje se radi o neodređenoj zoni teleprisutnosti – vidjeti, znači sudjelovati, pasivno promatranje i primanje načelno su nemogući, u najelementarnijem, percepcijskom smislu. U tradicionalnome tekstu, uloga čitatelja počinje na razini tumačenja značenja i upotrebe teksta, ovdje je čitatelj uključen u sam proces nastajanja teksta.

Kao što je objekt konstitutivno ovisan o subjektovoj teleprisutnosti, tako i obratno, ovdje subjekt više nije jedini izvor svijesti: svijest je imanentno svojstvo sustava (na način “ekologijske” svijesti Gregoryja Batesona). Nema pasivnog subjekta, ali nema niti pasivnog objekta – cijeli je sustav fluidan, neodređen, u stalnom koevoluiranju, samoorganiziranju i transformiranju; subjekt je element opće “telematičke svjesnosti” (Roy Ascott). Značenja nemaju nositelja, nego su nešto što iznenada iskrsava (emergira) u interakciji, koevoluciji hiperteksta i čitateljevih izbora.

Čitanje hipertekstualne književnosti zato zahtijeva razvijanje novih čula, zahtijeva novu vrstu percepcije – “kibercepciju” (Ascott), koja možda izlazi ususret čovjekovoj želji za “dijeljenom sviješću” (Ascott). Onaj tko hipertekstu pristupi starim umjetničkim čulima, starom percepcijskom mrežom, vjerojatno će ostati razočaran. Da biste mogli umjetnički uživati u hipertekstualnim petljama međudjelovanja, morate u izvjesnoj mjeri mutirati, preobraziti vlastitu meta-umjetničku logistiku, naučiti istodobno biti u dvama “tijelima” – svojemu čitalačkom, i onome cijeloga sustava – i u dvama “umovima” – svojemu, i u telematičkome umu kompleksnog polja s kojim ste u interakciji i značenjskoj koevoluciji. Morate naučiti na neki način biti u samima sebi teleprisutni – aktivno postojati i kao subjekti i kao objekti.

Hipertekst nije akumulator predstavljanja i značenja, nego je neka vrsta generatora – “stroja” za generiranje međudjelovanja teksta i čitatelja. Digitalna umjetnost, dakle, mijenja samu ideju onoga što umjetničko iskustvo ima i može biti. Tradicionalni pristupi vidjeli su doživljavanje kao čin subjekta (pojedinačnog ili društvenog), kojim on na objekt prenosi ono čime raspolaže u sebi – unutrašnjost biva prenijetom na izvanjskost. U paradigmatičnome, psihoanalitičkome “prijenosu” (transferu), na primjer, subjekt na slučajnog psihoanalitičara prenosi svojstva autoritarnosti koja inače veže uz svojega oca; na slučajnu osobu prenosi on svojstva “snage”, “jedinstvenosti”, ili ljubavne “magičnosti”, itd. U hipertekstualnoj interakciji, pak, dok mi svojim sudjelovanjem stvaramo objekt, istodobno on na nas prenosi svoju objektivnost, tako da je ovdje značenje učinak interakcije subjekta i objekta (a ne prijenosa) – učinak naše unutrašnjosti i naše izvanjskosti, i subjekta i objekta u nama. U hipertekstualnome polju djelatni nismo samo svojom subjektivnošću nego i svojom objektivnošću. Kao što na izvanjski objekt prenosimo svoju unutrašnjost, tako u interakciji, i objekt na nas prenosi svoju (objektivnu) unutrašnjost. Značenja nisu nigdje locirana nego nastaju negdje između – subjekta i objekta, unutrašnjosti i izvanjskosti. Hipertekst parazitira na činjenici da smo samima sebi istodobno bliski i strani, da se krećemo u petljama između unutrašnjeg (simboličko-predstavljačkog) i izvanjskog (demonskog) u nama. Hipertekst je možda prvi tekstualni oblik koji udovoljava našoj “žudnji da transcendiramo linearno mišljenje dosizanjem slobodno-strujeće svijesti asocijativnih struktura… [i] šireg polja svjesnosti” (Ascott).

 

* * *

Ako je hipertekst, kao alat i metafora, značajan činitelj u morfiranju “novih ‘ljudskih univerzalija’ ” (Donna Haraway 126), novih, hibridnih subjektivnosti i hibridnih oblika činjenja, te ako fiziologija značenja mutira, onda, čini se, moramo početi učiti usvajati nove načine cyber-šamanskog bubnjanja po koži čežnje i žudnje. Tridesetih su godina semiotičari, ističe Harawayova, još mogli tvrditi da su “interpretatori znakova samo organizmi” (127), u devedesetima, međutim, interpretatori znakova su “ontološki prljavi ; sačinjeni su od provizorno artikuliranih, privremeno disperziranih i prostorno umreženih aktera i aktanata” (127): strojno i ljudsko koalira i koevoluira – ” ‘kompjutori’ su metonimija za artikulacije ljudi i neljudi posredstvom kojih snažne ‘stvari’ poput slobode, pravde, dobrobiti, umijeća, bogatstva i znanja bivaju različito sačinjane” (126).

S druge strane, Strother Purdy naglašava našu sklonost da sve strojno učinimo nevidljivim, nesvjesnim. Poput slugu, od kojih se “očekivalo da budu nevidljivi ali efikasni izvršitelji volje svojih gospodara, poput Prosperovih zračnih duhova” (Purdy 135), strojevi su mogli udovoljiti “fantaziji o krajnje diskretnom, tihom, zavisnom slugi” (136); poput jezika, koji zaista znamo tek kad se njime koristimo nesvjesno, automatski, strojevi su najprisutniji onda kada su odsutni i nevidljivi. Poput tijela, kojega dok je normalno i zdravo gotovo da nismo svjesni, i strojevi postaju vidljivima tek kada se pokvare. Analogija s tijelom, ističe Purdy, vidljiva je i u tomu što vizije raja “često nude neku vrst bestjelesnosti” (137) – čak je i gledanje filma primjer ugodne “bestjelesnosti”, tj. “neizvrgnutosti ikakvome riziku”: bar ponekad “želimo ‘ne biti’ ” (137). Postmoderna je pak suočavanje sa strojnošću, činjenje stroja (bilo stroja poezije, svijesti ili postojanja) vidljivim – putem suočavanja s ponavljanjem, kao elementarnom odlikom stroja. Purdy traži korespondencije koje otkrivaju “književnu prirodu našega strojnog svijeta” (139), “stroj kao tijelo” i “tijelo kao stroj” (137).

Sasvim je poznato da u svojemu poetskom porivu nevidljivo želimo učiniti vidljivim, ali istodobno, izgleda, i vidljivo želimo učiniti nevidljivim; duhovno žudimo učiniti “materijalnim” (izraženim), ali materijalno i tjelesno nevidljivim, implicitnim, automatskim. Da bi duh postao vidljivim, materija, izgleda, mora postati nevidljivom; da bi sreća mogla poteći automatski, kaos se mora ponavljati tako dugo dok iznenada ne preraste u sklad. Budući da za to, kao biološki ograničeni, nemamo vremena, proces ponavljanja treba ubrzati. U tome kontekstu, kompjutori su naše ultimativno sredstvo ubrzavanja vidljivog, kako bismo mogli skočiti u ekstatično nevidljivo.

Strojevi su metonimija materijalnog svijeta. Kao što sve “mehaničko” želimo automatizirati, tako tijelo želimo sublimirati, a svijet učiniti nevidljivim – kako bi “unutrašnje” imalo zaslon na kojemu može biti projicirano, kako bi nevidljivo izišlo “iz mraka” preda nas i reklo nam što s nama želi, zašto nas je uopće poslalo u nas same i kuda nas s “našim” žudnjama želi voditi? Strojevi su tako način “prizivanja duhova” u nama, produžetak/nadomjestak koji će postojati umjesto nas, kako bismo se mi mogli iz sigurne distance nositi s viškom neshvatljivog, opasnog koliko i žuđenog smisla.

Analiza potpuno uranjajućih simulacija, što je izvodi Janet Murray, sugerira nam da mi doista želimo smisao, ali ne doslovno: “Janeway je paralizirana halucinacijom svojega ljubavnika, Marka, zato što je ona pretjerano doslovna transkripcija njezinih fantazija. Stranac [strano neprijateljsko biće] smatra ljudsku svijest strojem podražaja i reakcija. Holoroman se, s druge strane, obraća ne Janewayinim neuronima nego njezinoj mašti” (Murray 25). Ako odnos žudnji i njihova ispunjenja postane automatiziran, a smisao pretjerano vidljiv, onda mi sami postajemo strojevi, a naša vidljivost i izloženost prevelika i nepodnošljiva. Mi, međutim, vidljivu strojnost (bilo svijeta, bilo nas samih) želimo učiniti nevidljivom upravo zato kako bi preda nas moglo izaći ono što se iza vidljivoga krije – budući da zapravo žudimo za zavođenjem a ne za istinom. Nevidljivo žudimo učiniti vidljivim, ali samo da bismo saznali je li ono uopće bilo ono za čime smo žudjeli (ili se radi o stranom, neprijateljskom demonu koji našu žudnju za smislom tretira doslovno). Mašta ima prednost pred zbiljom utoliko što nam ona omogućuje da odbacimo i smisao, ako se pokaže “predoslovnim” i zarobljavajućim. Čini se da zapravo ne želimo biti (“doslovno” smisleni), nego se želimo (donekle proizvoljno, iz udaljenosti) identificirati s mogućim, virtualnim smislom. Želimo oscilirati između vidljivog i nevidljivog, konačnog i beskonačnog, smislenog i besmislenog – kako bismo od svake strane mogli uzeti ono “najbolje”. Uvijek se borimo da istodobno “potvrdimo i nadiđemo svoja ograničena gledišta” (Murray, 283), da istodobno budemo u sebi i izvan sebe, da u kaos unosimo osobno gledište, ali da prema potrebi smisao doživljavamo neosobno, u mašti. Kao da najveći užas ne leži u besmislu, nego u smislu realiziranome doslovno – u stroju smisla.

Novi narativni formati omogućeni primjenom kompjutora pružaju nam novi “sigurni prostor u kojemu se možemo sučeliti s uznemirujućim osjećajima koje bismo inače potisnuli; omogućuju nam oni prepoznati svoje najopasnije fantazije a da nas ne paraliziraju” (Murray 25). Omogućuju nam da na nove načine morfiramo svoje žudnje i strahove, i doživljavajući ih sa strane, shvatimo što mi to zapravo radimo dok žudimo, i o čemu je kada se govori o “ljudskome životu” zapravo riječ. Kompjutori mogu na takve načine povezivati vidljivo i nevidljivo da dosad neslućene istine za maštu možda izbiju na vidjelo. Poanta nije u tomu da su te istine nužno ugodne i optimistične, nego u tome da su pretjerano nevidljive a da ne bi bile iskorištene za ljepotu i snagu, koje će ih živjeti umjesto nas. Identitet sa samima sobom uopće nije naš krajnji cilj. Smisao nam je potreban da umjesto nas podnosi višak istine – pretjerano jaku činjenicu da smo “ovdje”, a da uopće ne znamo ni otkuda ni zašto smo tu, ni “tko” smo to cijelo vrijeme bili. Vatra te misterije sada kristalizira, i zahvaća naše nove, neljudske partnere.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.