U što se zaljubljujemo | Roman Simić

ČOVJEK U ŽENSKIM GAĆICAMA

 

LAZAR NA PATOLOGIJI

Na dežurstvima, ali i inače – Bruno je volio čitati. Volio je čitati sve što bi mu palo pod ruku; ali najviše novine i mračne romane s početka stoljeća: Döblina, Kafku, puno beskrvnih Austrijanaca i pokojeg Francuza, tek toliko da spere gorak okus. Čitao je i novije stvari, ali samo prelijećući stranice, smucajući se kroz rečenice iz kojih je bila isisana sva mudrost, i ljepota, i život, i jaja, i govno ljudsko, kako je znao reći Kolja.

Osim nekoliko nakvarcanih stažistica, Kolja je na odjelu bio jedina osoba koja je zanimala Bruna. Površno ga je upoznao još za vrijeme studija, a zbližili su se kad je dobio posao na patologiji, gdje je Kolja radio kao asistent. Bili su približno istih godina, ali Kolja je bio veteran, a Bruno novi specijalizant, jedan od onih koji na pauzama još uvijek zaobilaze tripice i bolonjez, a noću ne mogu zaspati bez apaurina. Tih prvih nekoliko mjeseci gotovo je prestao sličiti na sebe: bio je blijed, kronično neispavan i s podočnjacima koji su varirali od bolesnosivog do mrtvačkismeđeg; zalijevao se parfemom da ubije smrad formalina, čitao i tuširao se više nego ikada, a u vodi i miomirisima uskoro bi vjerojatno i nestao da se nije umiješao Kolja.

Tog dana stajali su iznad tek dovezenog leša sitne devedesetogodišnjakinje, kad je Kolja skinuo rukavicu, izvadio cigaretu, nekoliko puta kucnuo po staričinu ramenu kao da važe što se i koliko o svemu može reći, i progovorio:

– Gadan je ovo posao, osobito za vas doktore… Najprije deset godina studirate kako liječiti ljude, a onda vas uvale u specijalne jedinice i sve treba učiti iznova… Živi i mrtvi: dva potpuno različita svijeta, dvije potpuno različite medicine…

Zaškiljio je na Bruna i u njega pokazao suprotnim krajem cigarete, nudeći mu valjda da zapali i usput razmisli o svemu.

– …Ali, važno je ne zaboraviti: još uvijek medicine.

Dok je Bruno još pokušavao shvatiti kamo razgovor smjera, Kolja je golu ruku kojom je držao cigaretu položio na staričino čelo i tamo je ostavio trenutak-dva, kao da bolesnici provjerava temperaturu ili čeka da mu ledena koža pripali. Šutnja je potrajala nekoliko trenutaka i baš kad je Bruno pomislio da će razgovor stati jednako neočekivano kao što je i počeo, Kolja ga je pogledao i ruku odsutno prinio nosu, a Brunu nije bilo jasno pokušava li u nosnice vratiti miris duhana ili mrtve starice.

– Stvar je u tome da… Ako si zbilja doktor i voliš svoj posao… i ako u međuvremenu ne poludiš od nesanice i lošeg parfema… nakon nekog vremena naučiš da se može pomoći i mrtvacu, ali da najviše što ti tu možeš napraviti nije kopati mu po utrobi nego o njemu ispričati priču.

Nasmijao se i slegnuo ramenima.

– O tome, naravno, nije bilo riječi na faksu, ali nečemu nas valjda uči i liječnička praksa?

Još nekoliko trenutaka nezapaljenu je cigaretu vrtio u prstima, a zatim je stavio u usta, izvadio, stavio i izvadio ponovo, uz slijeganje ramenima i kiseli osmijeh tipa evo, odvikavam se.

– …Samo s jednom razlikom: kad kažem priča, ne mislim na priču o živom čovjeku kojeg se sjećamo, nego na onu o mrtvom kojemu prišivamo život – priču koja početak ima u smrti o kojoj znamo sve, a kraj u rođenju o kojemu možemo samo nagađati.

Kada ga je pogledao u oči, Kolja se ponovno smijao, ali Bruno je bio siguran da se ne šali.

– I to je, dragi moj doktore, to: živi oplakuju svoje žive, a mrtvi ostaju nama i grobarima. Bitno je, dakle, ne predati se rutini. To je jedini način na koji mrtvac još uvijek živi, i jedini na koji ovdje još možeš biti liječnik… Neka ožalošćeni oproste, ali cvijeće, karmine, skalpeli, reinkarnacije… sve je to sranje i bolje je u njega ne polagati prevelike nade…

Tog dana, ali i puno puta kasnije, Bruno je trenutak u kojem je Kolja napokon zapalio cigaretu i sa starice skinuo plastičnu plahtu započinjući priču o njezinu izboranom, preplanulom licu, i tijelu bijelom, očuvanom i glatkom kao u šiparice, nazivao Majkom Svih Priča, onom koja ga je oživjela poput Lazara, izvukla iz groba u stijeni i ponovo učinila liječnikom. Tog dana, ali i puno puta kasnije, nije se mogao odlučiti je li mu na tome trebao biti zahvalan ili ne. U svakom slučaju, dok ga je slušao kako izgovara slike koje su u mrtvu ženu jednu po jednu vraćale boje i pokrete, osjećao je da se sve oko njega mijenja i postaje drugačije – onakvo kakvoga više nikada neće moći zaboraviti. Bilo je kao da se taj bezglasni, neobični, neočekivani život prostorijom razlio odjednom, poput u tami osvijetljenih fresaka, preplavljujući pritom i njega, i u Brunu više nije bilo ni mučnine, ni nesanice, ni smrada koji je trebalo prikriti. Sve je to bilo on; život; a bježati od sebe-života nije imalo smisla. Kada je Kolja završio i pogledao ga upitno, Bruno je zato duboko udahnuo, prstom dotakao siva staričina usta, i počeo pričati.

 

RAD OSLOBAĐA

Vrlo brzo, igra koju su otkrili tog popodneva pretvorila se u strast, a nedugo zatim i u porok. Prvu promjenu donijela je vještina. U početku mucave, pune pauza i ponavljanja, priče koje su pričali o mrtvacima ubrzo su postajale sve kompliciranije i duže, a budući da su igrati mogli samo kad bi dijelili smjenu, počelo im je ponestajati vremena. Problemu su se dovijali na razne načine: radeći prekovremeno, probirući leševe, zadajući si kraće forme; obrnute epitafe ili priče-u-pet-minuta, pričajući naizmjence i nadopunjujući se, i napokon: pišući, iako su se na to odlučili najteže, zbog opasnosti da se – kako je rekao Kolja – „stvar ne isprostituira“.

Pa ipak, koliko god rijetko bilo, baš je pisanje u igru donijelo i najznačajniju promjenu: stil. Naime, budući da su obojica i ranije puno čitali, u njihovoj pisanoj terapiji uskoro su se počeli primjećivati utjecaji lektire; jedan drugome u pričama su bili u stanju otkrivati posvete, čitateljske sklonosti ili čak više-manje svjesna plagiranja – a da bi ih što uspješnije raskrinkavali, Bruno i Kolja počeli su pisati, čitati i o knjigama pričati sve više, tako da je za njihovih dežurstava – citat je ovaj put Brunov – odjel ponekad podsjećao na konferencijsku dvoranu neke tajne kriptospisateljske sekte.

U prvo vrijeme, u tim je igraćim seansama glavnu riječ vodio Kolja. To je na neki način bilo razumljivo; iako je bio samo medicinski tehničar, pričati je počeo prvi, a i mrtvace je poznavao kudikamo bolje od Bruna i to mu je davalo sigurnost i neupitni autoritet učitelja. Podučavao je Bruna kako se lešu prilazi prijateljski, bez stisnutih čeljusti i maramice uronjene u Ungaro prilijepljene na nos.

– Sve je u opuštenosti… – govorio je. – Kad si ukočen, ukočeniji si od njih i oni to osjete; zatvore se… Pun im je kurac leševa, kužiš, još im samo treba polumrtvi doktor… – podbadao bi ga i tjerao da se mrtvacu nasmije, potapša ga ili mu ispriča vic.

– I pazi što pričaš. Koliko god priča mogla govoriti o mrtvacu, toliko govori i o živome, onome koji je priča.

I baš te Koljine riječi, tko zna zašto i tko zna kad, Bruno je odlučio proglasiti vrhuncem svoga novog staža; možda i najvažnijom lekcijom cijeloga dotadašnjeg studija.

Primijenjena na Liječnika i Pacijenta, primijenjena na njega i mrtvace – bila je to medicina s velikim M; ona koju je jednom davno sanjao pa zaboravio, ljubio pa izgubio – medicina ljudi, prikazana bez smokvina lista, u svojoj goloj, ali nipošto sramotnoj pozi! U svojim esktatičnim umovanjima Kolja ju je predstavljao kao Vjeru prije Crkve, Pravdu prije Zakona, Misao prije Jezika… a Bruno nešto trezvenije volio zamišljati onom koja ukida granicu između bolesnog i zdravog, mrtvog i živog – i čiji je predmet samo i jedino čovjek, i ljudi; suputnici i supatnici, oni koji između sebe dijele jedini mogući lijek – ljudskost.

Napokon, ono najvažnije bilo je podvučeno i velikim crvenim slovima zapisano u skriptima koja je namijenio svom novom studiju, a koja su prestajala iza sljedećeg zapisa: „Svako liječenje o liječniku govori jednako kao i o bolesniku. Ono ih spaja kao ljude koji su se susreli da podijele sudbinu i njezinu tajnu; život i njegov skriveniji dio: smrt“ – jer, razmišljao je tada Bruno; kao i svaka druga povijest, ni povijest bolesti nije izuzimala povjesničare, i zadnje što je itko u svemu mogao osjetiti bila je ravnodušnost…

Osim toga – pokazalo se ubrzo – to „s pričom koja priča o onome koji je priča“ u Koljinu je pojedinačnom slučaju imalo i svoju drugu, nimalo teoretsku stranu.

U čitanju, kao i u pisanju, naime, Kolja je volio Ruse. Njih je, „s obzirom na kontekst i okolnosti“, smatrao najprikladnijima, onima koji „najbolje zahvaćaju i najbolje osjećaju problem, a možda i šire“. Već otprije poznavao je Olešu, Bjelog i Harmsa, a novi val čitateljske groznice, umjesto cigaretama, usta mu je napunio Solženjicinom, Jerofejevom, Limonovim… pa čak i Schulzeom, koji je bio Nijemac, ali je znao biti lud i divalj i sretnotužan kao pravi pravcati Rus. Postavljen na put ovoj bujici priča, Bruno je uskoro saznao da je Rus bio i Kolja, točnije: njegov djed po majci, koji je kao kapetan carske vojske tko zna kojom igrom slučaja pred Crvenima iz Petrograda pobjegao u Prilep, Kraljevina Jugoslavija, umjesto u Pariz, Republika Francuska – kao svaki bjelogardijac koji je iole držao do sebe. Za razliku od ostalih, obično jetkih i mračnozabavnih Koljinih priča, ova je tinjala nekakvim naelektriziranim fatalizmom, zlosutnom pomirenošću koju Bruno ne bi osjetio nikad dok bi Kolja pričao o leševima – kao da sudbine mrtvih, za razliku od njegove vlastite, još uvijek mogu izaći na dobro.

Sav taj zemljopisno-povijesni karambol Nikolaja Aleksandroviča Pimenova, naime, za Kolju je bio nedvojben dokaz o zloj kobi i neumitnom padu obitelji, propasti koja je onda, kao u nekom Ljermontovljevu retku, sudbinski opravdavala zlu kob i pojedinačni pad svakog od njezinih budućih članova, a od svih naročito njega, Kolje Vinovrškog osobno. Karmički zez pritom nije ublažavalo ni to što se sam Kolja prije četrdesetak godina rodio kao Hrvat; činjenica koja mu se zapravo najčešće činila samo dodatnom otegotnom okolnošću i razlogom više za bezuvjetnu predaju vragu ravnodušnosti.

Kada su se, naime, Koljin djed Rus, baka Makedonka, i ostatak miješane obitelji iz Prilepa odlučili preseliti u Chicago, sestri Koljine majke koja se uspjela udati za Amerikanca, jedina koja je ostala u zemlji koja tone bila je njegova buduća roditeljica, zaljubljena u Zagorca na privremenom radu u inozemstvu i ista ona koja će Kolju roditi usred Zagreba, glavnog grada zemlje u kojoj će se on u nepunih dvadeset godina ženiti i vojsku služiti dvaput, u dva različita rata i dvije različite države.

Je li to sreća?

Ne; to je sranje.

Ili sudbina.

„Govor višeg razuma, čak i kad je nerazumljiv, pada kao sjeme na humus duha i, kasnije, zagonentnim putovima, daje svoj plod“ – mantrao je Kolja Hljebnikova, da bi ga odmah zatim zaboravljao, psujući život i sreću i sudbinu, u dimu cigareta ljutit i divalj poput kozačkog atamana.

– Bijes oslobađa! Pričanje oslobađa! Rad oslobađa!… Od čega se to trebamo osloboditi i kakva je sloboda koja se nudi? Pitanje ponude i potražnje!? Pitanje zakonitosti tržišta?! Pitanje bitka i biti?! Teorija kaosa susreće ekonomsku teoriju, susreće teoriju društva!? Pokret leptirova krila iznad Dugog Sela uzrokuje pad dionica Coca-Cole, uzrokuje zatvaranje tvornica, otpuštanje ljudi i slom pojedinačnih obitelji širom svijeta!?… To znači razmišljati globalno!? Je li život nesloboda? Gdje sam tu ja? Gdje su tu Otac i Sin i Duh Sveti? Bar jedan od četvorice? Tko fali, koga nema, majku mu!? – grmio je Kolja iznad mrtvacā, a Bruno do njega slijegao ramenima, pričao i bilježio hladno i precizno, poput onkologa u viziti ili čovjeka bez svojstava.

I dogodilo se nešto čudno; što je više bio svjestan sebe i svijeta u kojem je živio, manje ga je bio u stanju primjećivati i razumjeti. Bio je to paradoks vrijedan pažnje.

Pričanje o mrtvacima, putovanje od opipljivih i stvarnih tijela mrtvih ljudi do nesigurne obale njihova rođenja, u svijetu živih činilo ga je duhom, trpkim odmetnutim Haronom, a novčić koji je za trud primao na drugoj strani nije vrijedio ništa. Promjena koju je pritom osjećao bila je blagotvorna, a mijenjao se naočigled! Uz mrtvace je postajao smireniji, osjetljiviji na različitosti koje nije primjećivao među živima, pažljiviji za sve bljeđe, nestajuće tragove življenja… Kao liječnik, bio je sve svjesniji pretilosti, loše ishrane, slabog kretanja, najrazličitijih zemaljskih ovisnosti svojih pacijenata leševa… ali kao čovjeka ta ga promjena nije tjerala na ulicu, nije žurio buditi žive, najavljivati sudnji dan, mijenjati buduće mrtvace!

Kao u viziji zapisanoj na prvoj i posljednjoj stranici svojih skripta, želio je biti čovjekom među ljudima, ali baš ga je priroda te novootkrivene ljudskosti udaljavala od njih!

Bilo je to neobično, ali nimalo uznemirujuće.

Bilo je čudno, ali nipošto neugodno: kao da je nakon života provedenog u sljepilu odjednom progledao samo da shvati da je za ono do čega mu je stalo mrak bio kudikamo rječitiji.

Bilo je dobro.

I osjećao je da ga je baš to znanje, možda čak jače i presudnije od priče o starici koju je onoga dana prvi put ispričao Kolja, učinilo slobodnim; slobodnim da bude, da se osjeti dijelom; ne razmišljajući pritom previše kolikim niti od čega. Prema svijetu i prema leševima više nije osjećao ni strah ni gađenje – samo prazninu koju je sebi objašnjavao višim stanjem svijesti, u svim zvučnijim terminima istočnjačke filozofije kojih se mogao prisjetiti. Igra mu je donosila olakšanje; osjećaj da upravljajući sudbinama mrtvaca biva usred života ne dotičući ga se. I u tome je postao vješt. Mogućnosti su bile nepregledne i zanimale su ga, a on se za tu novu strast uhvatio silinom čovjeka koji je nije osjetio nikad. Mrtvace je ponekad dodirivao i u mislima, o njima razmišljao i pričao van radnog vremena, sve dok radnog vremena više nije ni bilo. Sâmo vrijeme bilo je radno. Prevrtao se u krevetu i zapisivao stranice i stranice; gorio! Da nije bilo suludo, pomislio bi da se zaljubio.

– Klasični slučaj platonske nekrofilije – tješio ga je Kolja. – Pouzdano prolazi nakon dva duga vikenda.

Ali nije.

Drastični pokušaj triježnjenja donio je tek Denis Johnson. Kad su pročitali Isusovog sina, Kolja je na dežurstvo donio neke gljive, podijelili su ih i pojeli među teglama s tumorima.

– Sve je ružno, ali svijet je lijep! Svijet je jedinstvo suprotnosti! – buncao je Bruno-bolnička-verzija-Jima Morrissona, raširenih ruku kružeći prostorijom sa staklenkama, vrteći se poput derviša. – Svaki kompot je svet! Svaki tumor je dar od Boga!

Kasnije mu je bilo žao, i stidio se, ali bilo je kasno. Kolji je sutradan rekao da pouzdano zna da silaze s uma, da moraju prestati s glupostima i vratiti se pravoj medicini koju su učili i za koju su na kraju krajeva i plaćeni. Ali prava medicina bila je tužna. Neko vrijeme namještali su odvojene šihte, šutjeli i izbjegavali se na hodnicima, sve dok Bruno više nije mogao izdržati, dok nije nazvao Kolju i rekao mu da je glupo da se skrivaju kao balavci, da je smiješno, i da su zadnji šupci ako stvar s pričanjem ne mogu držati pod kontrolom.

– Naravno da možemo, čovječe… – rekao je Kolja, a Bruno je znao da laže – Nije to crack… Treba samo odlučiti…

I odlučili su. Neko vrijeme. A onda je prošao mjesec-dva, a došao Ulovljeni Lovac, i Utopljeni Njemački Turist, i Premlaćeni Cigančić, i Žena bez Srca, i oni su opet počeli pričati.

 

SJEME NA LINONEUMU

Brunu se ponekad činilo da cijeli svijet funkcionira kao njih dvojica. Televizor je pričao o mrtvacima, novine su pričale o mrtvacima, susjedi su pričali o mrtvacima, mama i tata su pričali o mrtvacima… čak je i Sanja pričala o mrtvim mačkama i psima koje seciraju na faksu, kad god bi ležali u krevetu i pušili nakon njihova brzog, medicinskog seksa.

Ipak, svi su oni pričali drugačije.

– Za njih su mrtvi drugo; nisu nego znače – problem je locirao Kolja. – A znače sve: mržnju, strah, uštedu, užitak, izborne glasove, novac… nešto što sa samim mrtvacima veze nema… Sjeti se samo Gogolja… Oni koji pričaju živi su, a priče su im najprljavija moguća politika života… boli njih kurac za mrtve: farizeji brinu samo za sebe!… uvijek, u svakoj prilici i bez jednog jebenog izuzetka!

Ali jebenih izuzetaka je bilo.

Jednog dana, u crnoj kožnatoj jakni i s motorističkom kacigom ispod ruke, na odjelu se pojavio Ferić.

To je, govorili su kasnije, bilo nešto poput Čuda, ali Čuda kojemu se još moglo nadati.

Ferić je bio pisac, iako se takvo što o njemu gotovo da i nije trebalo reći. Bio je popularan, možda i najpopularniji domaći pisac za kojega su čuli; jedan od onih za čiji izgled i bračno stanje znate čak i prije nego što ste ih čitali, onaj o kojem ljudi imaju svoje mišljenje, kojega političari spominju u rubrikama „što čitaju poznati“ i jedan od rijetkih koji su u njihovu patološku lektiru ušli gotovo po automatizmu, stvar koju je ispočetka trebao zahvaliti prašini i buci koje je podigao, a onda i knjigama koje je napisao.

Bio je svakako i jedini pisac oko kojega se Bruno i Kolja nisu mogli složiti misli li doista ozbiljno ili ne.

Radilo se zapravo o jednoj Ferićevoj rečenici.

U priči Anđeo u ofsajdu, na usta pripovjedača, patologa koji dolazi na sprovod prijateljeve devetogodišnje kćeri, Ferić u jednom trenutku izgovara: „Bog voli ironiju“ i u njihova srca zauvijek unosi sumnju, ne toliko u Boga, koliko u to može li se o poslu patologa reći išta više od toga. Kolja je tvrdio da je Ferić tim riječima napipao „srž svega što su oni, njih dvojica – doktori za mrtvace“ i da, kad je već uspio u tome, „njegovo bavljenje mrtvima i bolesnima, kolikogod ironično bilo, ne može biti šala“, dok se Bruno hvatao za dio s ironijom i dokazivao da je „kad nju jednom priznaš za nešto što je dopušteno Bogu, nemoguće išta više gledati uistinu ozbiljnim očima“.

Bilo kako bilo, čitati su ga voljeli obojica, ne jednom pomišljajući kakva bi sreća bila kad bi na jednoj od svojih znamenitih književnoistraživačkih vizita naletio i na njih.

Naime, reputacija pisca zainteresiranog za bizarno, bolesno i mrtvo – ista ona koju mu je u medijima i priskrbila slavu tamnog celebrityja – Ferića je, sudeći po pričama koje su kolale po medicinskim krugovima, i prije vodila po onkologijama, psihijatrijama, odjelima za zarazne i spolne bolesti… ali njih dvojica o tim su legendarnim posjetima sve dotad samo slušali i to nikada izravno od onih kojima se pisac „ukazao“, nego u već namrtvo ižvakanim pričama, od sumnjivo brbljavih sestara, iz treće ili čak četvrte ruke.

U devet od deset takvih izviješća Ferić se u bolnici pojavljivao noću, najčešće u zelenoj bolničkoj kuti i sa zveckavom crnom liječničkom torbom, artefaktom koji je otvarao samo kad bi ga s bolesnikom u prostoriji ostavili nasamo, pa se tako o njezinu tajanstvenom sadržaju moglo samo nagađati. Jedan im se medicinski brat psihijatrijskog reda i sumnjivo crvena nosa čak i kleo da Ferić tu tajnu dijeli samo sa shizofrenicima, i to onim provjerenima, zato jer njima nitko neće povjerovati, a ionako ne postoji neka realna mogućnost ozdravljenja.

Stvarnost se, već po običaju, pokazala nešto drugačija.

Za početak; bilo je podne.

Nakon devet krugova recepcijskog pakla, kao i svaka druga očajna stranka, Ferić je najprije nazvao, a onda – kad su ga napokon spojili s Brunom, koji je toga dana držao smjenu – predstavio se i plaho, gotovo pretjerano pristojno pitao može li razgovarati s doktorom Radmanom. Kad mu je Bruno rekao da je doktor na putovanju i da ga zamjenjuje on, pitao je može li doći i ostaviti neke sitnice koje ima za njega. Iako nijednom nije spomenuo da je pisac, Bruno je odmah spojio ime i prezime, rekao naravno, poklopio, a onda pozvao Kolju koji nije mogao vjerovati svojim ušima: Ferić! A onda je sve bilo kao u Hitnoj službi; čitavih pola sata vrtjeli su se i po odjelu motali naizgled strašno zaposleni, a misli su im skakale s mogućih Ferićevih pitanja na sumnjive molbe i ponude, na priče, crnu torbu sa sitnicama za dr. Radmana, na sablasno zveckanje i nazad!

Kad se napokon pojavio, pisac je izgledao zbunjeno, gotovo jednako kao i oni. Bio je to ne pretjerano visok, punačak muškarac u kasnim tridesetima, s bradicom i pokretima koji su otkrivali živost ili nestrpljenje. Oči su mu se ispod pozlaćenih cvikera plavile u iščekivanju, ramena oštro podizala, i na ulasku jedva da se uspio predstaviti, a oni su mu već trčali u susret s ispruženim rukama – ali prostora nije bilo, motoristička kaciga mu je smetala, a on se nije mogao odlučiti ostaviti je, sve dok mu je Kolja u uzbuđenju zamalo nije istrgnuo iz ruke, zajedno sa satom i palcem, i odložio na jedan od ormarića sa staklenkama.

Sudeći po pogledu koji je dobacio izlaznim vratima, Ferića je ova žustrost prilično zbunila, a možda čak i uplašila. Prepuštajući im kacigu na milost i nemilost, napravio je korak unazad instinktivno štiteći leđa, a onda stao ukočen i teško dišući, fiksirajući ih širom razrogačenih očiju.

– Sad će ga šlog! – šapnuo je Kolja Brunu, prekoravajući se zbog toga što su zaboravili na Ferićevu hipohondriju, uz mračnjaštvo i perverziju, još jednu miljenicu medija. – Polako…

I bilo je polako. Bruno je gledao Ferića, a Ferić je gledao Brunu, dok mu je Adamova jabučica vratom šetala gore-dolje poput mini-aliena zatvorenog u kobasici. Bio je to loš znak. Sada preplašeni i oni, pred čovjekom u crnoj jakni nekoliko su trenutaka stajali nepomični, kao revolveraši koji čekaju na potez protivnika. Neonsko sunce bilo je visoko, nakovnji su odjekivali u sljepoočnicama, a Ferić je napravio pokret da s leđa skine crni kožnati ruksak.

Odjednom, više se nije čulo ništa.

Možda zabrinut za pisca, a možda i za sebe, Kolja je makinalno posegnuo za cigaretom koje nije bilo, a Bruno odrvenio osjećajući kako mu niz kralježnicu beskrajno sporo mili debela graška znoja.

Kao u vesternu u kojem se čeka samo na prvi pucanj, vrijeme je stalo i tako je stajalo između njih sve dok tišinu umjesto Morriconeova zvižduka odjednom nije rasparao zvuk patent-zatvarača.

Zzzzzzzip.

Na užas dvojice u bijelim mantilima, Ferićeva oznojena ruka zavukla se u ruksak i iz njega izvadila plavu najlonsku vrećicu u koju je bilo nešto što je podsjećalo na bocu dvolitrenku umotanu u škarnicl.

– Evo… – pružio je stvar prema Brunu koji je i nehotice ustuknuo. – Za doktora Radmana… Bili smo malo na moru pa… boca maslinova ulja… ravno s Raba…

Nakon što im se ispričao zbog zadihanosti (sve te silne stepenice, a žena ga doma čeka s ručkom!), prije nego što ih je ostavio, Ferić im je, valjda pristojnosti radi, postavio nekoliko pitanja, uglavnom o tome gdje ljetuju, kako komentiraju stanje u zdravstvu i slično, a oni su se zbunili i odgovarali glupo, toliko glupo da im je poslije bilo smiješno, a ne žao, toliko su bili zbunjeni!

Preuzimajući nakratko ulogu optimista, Kolja je kasnije tvrdio da je baš to bilo dobro jer je pokazalo da svoje priče o mrtvacima ne pokušavaju udarati na velika zvona, da se ne žele komercijalizirati ili ikome uvlačiti u guzicu, uza sve dužno poštovanje i uključujući tu i neprikosnovene autoritete, uzore, ljude koje vole i poštuju.

– Ovdje sam i pričam za gušt svoj i gušt svojih pacijenata! – grmio je – Na to sam prisegnuo! Tako bi želio i Hipokrat!

Bruno nije rekao ništa. Nije mu bilo svejedno, ali duboko u sebi osjetio je nekakav kvrc, buć, nešto nalik olakšanju. Boca maslinova ulja za doktora Radmana bila je čudo; doduše, ne onakvo kakvo je očekivao od Ferića, ali svakako jedno od onih koja ti mogu promijeniti život. U prvi mah čak je došao u iskušenje da bocu mirisne rapske pomasti otvori i u njega se uvjeri prstom, ali učas se osjetio poput Tome i odustao.

– Sve je to – mislio je – zapravo vrlo, vrlo čudno; da se čovjek zamisli.

Stvar je možda bila u izgledu.

Iako mu je sliku višeput vidio u novinama, čitajući Ferićeve priče, Bruno je pisca zamišljao drugačije, možda malo starijeg ali lukavijeg, oštrijeg a pokvarenijeg, kao neku vrstu umirovljenog Boba iz Twin Peaksa.

Ferić koji ih je posjetio bio je netko drugi. Bio je to čovjek iz kina ili tramvaja, netko koga su mogli sretati i ne primjećivati svaki dan. Bruno je bio svjestan da mu je sve ovo vrijeme mogao kimati u dućanu, preko ramena mu se nadvirivati u novine, iza njega čekati u redu u pošti, zaboravljati ga i ne vidjeti, od danas pa do kraja života.

– Bog voli ironiju, a izgled vara – likovao je Kolja. – Pogledaj nas dvojicu!

I Bruno je gledao. Bili su normalni. Tako su izgledali.

– Ali pretpostavlja se da mi jesmo normalni – pobunio se. – Mi smo medicinsko osoblje.

– A on predaje u školi! Odgaja djecu! Čovjek koji uči druge ljude… da vide… Jedino po čemu se razlikuje od prosječnog kolege jest to što zadani plan i program ostvaruje pričama… kao uostalom i neki ovdje prisutni…

Kolja je prestajao pušiti i jeo je jabuke. Danima je grizao, njih i sve oko sebe, ali sada je bio živčan ali pravedan. Jedna sjajna koštica pod zubima mu je frcnula, napravila luk i pala na sivi pod od linoleuma. Pogledao ju je rastreseno, kao što Bog u Ferićevoj priči valjda gleda čovjeka, i nogom zašuljao pod jedan od medicinskih ormara.

Razumije li zemlja sjeme koje u nju baca orač? Ne. Ali njiva u jesen ipak izrasta kao odgovor na to sjeme. Tako kaže Hljebnikov… A ja kažem: riječi su takvo sjeme i djela su takvo sjeme. Čovjek je u isto vrijeme i njiva i orač! A Bog voli ironiju. Huh! Dao bih guzicu za cigaretu!

 

NOVOGODIŠNJA PRIČA

Nakon nekog vremena, ipak, sve je to postalo normalno: i on, i Kolja, i priče, i ta čudna zaljubljenost u mrtvace, dar koji je naučio primati kao Sanjine poljupce: zahvalno, ali u biti rutinski, ravnodušno.

Zapravo – pomišljao je ponekad – kao i sve zaljubljenosti, i ova se počela habati s vremenom. Nitko nije bio kriv, takva je bila priroda stvari. Da su Romeo i Julija preživjeli – znao je mudrovati zazivajući klasike – njihovu tragediju ne bi napisao Shakespeare, nego Ibsen; ubrzo nakon zakonite konzumacije veze, strast bi zamijenila ljubomora, ljubomora bi postala čangrizavost, čangrizavost se skrasila u ravnodušnosti… i najkasnije do kraja prvog čina bio bi to dobri stari tužni građanski brak kakav poznajemo iz susjedstva, a ljudi zbog njega ne bi hodočastili u Veronu, nego u Nagykanizsu – kao što uostalom i čine.

Ljubavna ludost jednostavno nije stvorena da traje…

Pa ipak.

Pa ipak, i on i Kolja pričali su i dalje, i tome se nije moglo dodati ni oduzeti ništa.

Je li sve bilo navika, dosada ili slabost, nisu se pitali. Svoju su zaljubljenost servisirali na dežurstvima, ali nikad im nije palo na pamet da se nakon posla nađu ili izađu na piće. Bruno o Kolji nije znao ništa što se nije ticalo književnosti, ili života koji se mogao ili htio ispričati kroz nju. Kolja o Brunu možda ni toliko. Kad su se jednom pred Božić slučajno susreli u robnoj kući, Bruno je bio sa Sanjom, a Kolja sa zaplakanim musavim djetetom u premalenom crvenom kaputiću. Tko zna zašto, ali obojici je bilo neugodno. Nisu kimnuli niti pokazali da se poznaju. Sutradan, u bolnici, o događaju nisu progovorili ni riječi. O mrtvacima su, naprotiv, pričali. Tog dana naročito dobro.

– Ljubav ne može biti prema jednom – Kolja je zapisao o mršavoj djevojci izrovanih vena koju su im na stol dopremili na sam Badnjak. – Ako zaista voliš, ma što to bilo, voljet ćeš sve. Rođenje otvara, ali samo ljubav može držati otvorenim.

Papir je bio istrgan i Bruno ga je našao nekoliko dana kasnije, slučajno prepoznavši Koljin rukopis u kanti za smeće. Dok ga je vraćao među otpatke, prvi put otkako su se upoznali, osjetio se neprilično; odjednom nelagodno i stidno, kao da je Kolju vidio golog, bez uobičajenih krpica od citata i izmišljotina. Sutradan, na Staru godinu, u bolnicu je javio da je bolestan i da ostaje kod kuće. Nije znao reći od čega, ali odlučio je ozdraviti. Bilo je jasno da nestaje. Isključio je telefon i mobitel, a kada je netko pozvonio na vrata, nije se javio. U jedinom izlasku tog dana iz dućana je donio nekoliko velikih kartonskih kutija i šest limenki piva. Zaključao se i navukao zastore. Dok su vani odjekivale petarde, a iz susjednih se stanova orili zvuci jeftinih televizijskih fešti, u kutije je naslagao sve knjige koje je imao i, vrebajući trenutak kada pred zgradom nije vidio nikoga, nešto poslije ponoći ugurao ih u lift i ostavio ispred ulaza zgrade preko puta. Kada se vratio, fotelju je postavio pored prozora, ugasio sva svjetla, otvorio prvu limenku i namjestio se tako da pogledom može obuhvatiti ulaz zajedno s dijelom kolnika ispred zgrade. Što se njega ticalo, moglo je početi. Cijele noći gledao je i pijuckao, a kad mu se pred zoru učinilo da će ga savladati san, navio je budilicu. Zatvorio je oči, ali spavati nije mogao. Osjećao se čudno; umorno, ali budno; posve bolesno, ali bistro. Kada je negdje oko šest zazvonio sat, on je već stajao do prozora i srkao prvu novogodišnju kavu. Gledao je kutije i svijet oko njih. Jutro je bilo sivo i vlažno, a dim koji je kuljao iz automobila gotovo da se nije primjećivao. Tek nešto vidljiviji, ljudi su polako punili ulicu, umorno ulazeći ili izlazeći iz zgrada, sudarajući se i teturajući poput mrava pošpricanih dezodoransom. Bruno im je davao vremena. Promatrao je kako oni iz zgrade preko puta otkrivaju kutije, kako pored njih najprije prolaze nezainteresirano, zatim začuđeno, a na kraju nepovjerljivo i pomalo uvrijeđeno, kao da negdje oko sebe slute oko skrivene kamere. Knjige su bile uščuvane i nije ih mogao kriviti. Cijela situacija podsjećala ga je na dokumentarac o lešinarima koji je jednom vidio na televiziji; velikom sisavcu na umoru najprije prilazi najhrabrija ptica, dogega se lijeno, gotovo nezainteresirano, kljucne komadić mesa i odleti, dok ostale nekoliko koraka dalje čekaju ishod eksperimenta. Ne bez užasa, Bruno je shvatio da ovaj put navija za ptice. To je bio lijek. Gledao je kako kutijama napokon prilazi nekoliko dječaka, kako se kratko ošišani klinac u crnom baloneru približava jednoj i po njoj kopa najprije bojažljivo, debelu smeđu knjigu kako mu pada na pod, ostale dječake kako se osvrću oko sebe pa, kada se ne dogodi ništa, knjige uzimaju hrabrije, smijući se, među sobom ih dodajući zaigrano, obijesno, dobacujući.

Igra se zatim širi, prenosi na ulicu.

Bruno je gledao raskriljene knjige kako se iz ruku dječaka odapinju, vijore, paraju i gomilaju pod automobilima, po travnjacima, kantama za smeće. Gledao je knjige koje se pretvaraju u blatnjave nogometne stative i sjajne blagdanske lomače, knjige koje zatim podižu i raznose veći grabljivci; mamurni studenti, pospani klošari, oprezni Cigani, mrzovoljni smetlari, sivi ljudi iz dućana koji na scenu ulaze niotkud i ponovo uzimaju svoje kutije da sve nestane kao da ga nikada nije ni bilo.

 

MUŠKARAC U ŽENSKIM GAĆICAMA

Kad se vratio na odjel, Bruno je znao da s Koljom više nikada neće progovoriti o mrtvacima. Nije ga izbjegavao niti se trudio da im se smjene ne poklope; jednostavno; kad bi se susreli iznad leša, nekako prešutno, zajedno su počeli šutjeti jednako složno kao što su nekada pričali. Bio je to kraj, mislio je Bruno, i bio je siguran da ima pravo. Bio je to kraj pričanja, čitanja, kraj laganja, zavaravanja i maskiranja. Bio je i petak, kraj smjene, kad mu je pažnju, na odlasku, privukao prigušeni smijeh bolničara.

– Doktore, pogledajte ovoga; imate ćevape ako pogodite gdje je taj slavio…

Kad su mu prišli s kolicima, Bruno je na njima ugledao ispružena čovjeka koji sudeći po boji kože nije mogao biti mrtav više od dvanaest sati. Bio je to malo krupniji muškarac srednjih godina, srednjeg rasta i kratke smeđe kose, s trodnevnom bradom prošaranom sjedinama i licem koje je moglo pripadati svakome. Bilo je očito da su ga počeli svlačiti od cipela jer je bio bos i bez čarapa, ali je na sebi još uvijek imao baloner, debeli sivi sako, pleteni prsluk koji je skrivao zgužvanu, ali čistu bijelu košulju, i napokon; raskopčane crne hlače ispod kojih je virilo ono što je i izazvalo smijeh bolničara: minijaturne, malo zapišane, ali još uvijek bijele – ženske gaćice.

Prizor nije bio smiješan, ali Bruna je natjerao da se nasmije.

Iako već odavna nije imao problema ni s čim mrtvim, nešto u naopakosti, opipljivoj iščašenosti scene grčilo mu je želudac, ali pomisao na Kolju i priče, cigarete i odvikavanje, bolest i ironiju, privid – sve te krckave fraze… iz grla mu je i protiv volje istjerala nekoliko škripavih trzaja, koje je mlađi bolničar, onaj kojega Bruno nije poznavao, shvatio kao poticaj i muškarčeve hlače spustio još niže, dok se gaćice nisu ukazale u potpunosti.

– Stairway to Heaven – nasmijao se pokazujući tamne kovrče koje su izbijale ispod elastičnog ruba gaćica i širile se po trbuhu leša. – Ovdje imamo jednu zdravo čupavu disko kraljicu… A da ga na cesti vidiš dignutih hlača, rekao bi: normalan frajer…

Bruno se i dalje smiješio, ali sada nekako drugačije, grimasom koja je više podsjećala na iskrivljeno lice čovjeka koji je upravo doživio moždani udar. Takav, pogled je najprije dobacio mladiću pored kolica, a onda i starijem bolničaru koji je stajao sa strane, igrajući se rubom zelenog kombinezona. Obojica su mu uzvratili osmijeh, mlađi čak i namigujući.

– A vi ste normalni, dečki?

Kad su ga pogledali u čudu, lice mu je bilo sve prije negoli nasmiješeno. Odjednom, izgledalo je da je u svome bijelom mantilu narastao i izdužio se, a u očima su mu sjali hladnoća i onaj nezamjenjivi prijezir kakvim bolničare znaju šibati samo liječnici.

– Volite se igrati s mrtvacima? Hoćete na disciplinsku? – u dva koraka prišao je mlađem bolničaru, sijevnuo i unio mu se u lice – To je neka igra; vaša mala tajna, ha? Zabavljate se? Mislite da je ovo cirkus?

Kažiprstom je dodirnuo mrtvačeve gaćice kao da upire u dokaz, dlanom prešao preko obraslog trbuha i nenadano ga gurnuo pod nos bolničaru.

– Ovo tražiš?

Kad se preneraženi mladić pokušao odmaknuti, Bruno je zamahnuo i palcem ga i kažiprstom uhvatio za nos vičući:

– Ovo je bolnica, imbecili, pokažite malo poštovanja ili marš odavde!

Navrat-nanos, iznoseći kolica i zaklanjajući ga od podivljalog liječnika, stariji bolničar za lakat je dograbio mlađega i u hodniku su nestali bez riječi.

Bruno je ostao sam.

Sjeo je i zapalio cigaretu.

Bio je uzbuđen i prsti su mu drhtali, ali nešto mu je govorilo da se ne tresu zbog toga što se upravo dogodilo. Zapravo, nije bio siguran da može reći što se zaista dogodilo; nije bio siguran pa nije ni pokušavao. Važnije je bilo ono što se događalo sada.

Ali sada; sada je bilo još neprozirnije.

U nekoliko brzih dodira vlastito tijelo prekontrolirao je rutinski, kao liječnik koji na sistematskom pregledu popunjava obrazac za tisućitog pacijenta, no ili je tijelo odbijalo sudjelovati, ili su obrasci bili krivi i on je u tome uskoro ostao sam. Zatvorio je oči i pamtio. Osjećao je kako se guši, ali prsa su mu se nadimala mirno, u urednim udisajima i izdisajima. Osjećao je kako mu srce divlja u sljepoočnicama, ali kad je potražio puls, bio je dubok i ujednačen, kao da se upravo probudio iz sna. Usprkos groznici koja ga je tresla, čelo mu je na dodir bilo mlako i on se ubrzo prepustio fantomskoj vrućici, odustao. Uopće, sva logična objašnjenja, sve uzročno-posljedične veze u tom su mu se trenutku činile naročito mutnima i zamršenima. Kad je osjetio da može, ugasio je cigaretu, ostavio upute dežurnoj sestri, presvukao se i išetao s odjela. Bilo je jasno da mu se događa nešto neobično, ali nešto što počinje i završava u njemu – nigdje drugdje – bolest koju ne može prepoznati naprosto zato jer je živi!

Dok je koračao hodnikom, Bruno je zato osjećao da je isti i da je promijenjen, miran i uzburkan, kao gusjenica pred otisnuće. Vrenje koje mu se događalo u koži, u glavi, pod prstima, zamišljao je kao prastari grč prirode, silnu uzbunu živaca, uzbibano pamćenje bića; slutio ih je kao nevidljivu drhtavicu u kojoj se tijelo prisjeća svih davno preležanih prehlada, svih virusa na koje je zaboravio, svih gripa i mučnina koje su ga ikada dohvatile… Zašto i kako – nije bilo važno: uopće, upitnici!? Gdje nestaje sve što sam ikada iskusio; bol i trpljenje, zarastanje, strah? Ako ne nestaje, gdje je? U jednom trenutku, sasvim kratkom, trznuo ga je u hodu lom ruke skršene prije dvadeset godina na staroj Makančevoj trešnji, zapeklo u grlu sjećanje na operirane mandule i on je zažmirio očekujući u pupku crveni potres rođenja, britko i bolno upoznavanje svjetla! Ali tijelo je sigurno koračalo u sada, i on je sve to odlučio staviti sa strane, još jedanput privremeno odložiti, zaboraviti do skora.

– Blaženi oni koji mogu! – pomislio je i nasmijao se sebi, u sebi.

Za svo to vrijeme, mozak mu je radio savršeno. Tumarajući odjelima, ničim izazvan, nekoliko puta upustio se u brze šaljive razgovore s liječnicima, pažljivo prateći ne bi li im u očima primijetio trag zabrinutosti, straha, neko naglo i naročito spektakularno prepoznavanje rijetkog i opasnog simptoma! Ali liječnici nisu vidjeli ništa. Ohrabren kao nakon povoljnog nalaza, Bruno je izašao iz zgrade, utišan iscurio na dvorište.

A jednom vani, počeo je primjećivati lica. Gotovo s potpunom sigurnošću mogao je reći koja su od njih pripadala bolničkom osoblju, a koja nesretnicima koji su u bolnicu stupili po nuždi. Pokazatelji su bili brojni, ali gotovo svi su se mogli uočiti bez mikroskopa. Recimo, oči. One su prozor u dušu (Bruno se šeta i smije); liječnicima su živahne ili hladne, ostalima mutne i ugašene. Recimo, strah stisnut u rubovima usana, briga koja utvrđuje vilicu, čelo koje se nabire u grčevima… Bolnica je zapravo mjesto na kojem se ljudi sklapaju i lijepe, ne rađaju! (Bruno se osjeća poput mehaničara-amatera pripuštenog u blještavu unutrašnjost kakvog grandioznog stroja.) Tijela, ukazuje mu se odjednom, na okupu ne drži tkivo, materija, ustreptali vrtlog kostiju, živaca i žila… Puno prije, to su sile; želja za bivanjem zajedno, strah od odvajanja, strah od iskliznuća, od zraka… Svaka stanica upinje se i gori ne iz ljubavi prema cjelini, već iz bojazni da joj ne pripada, prokletstva usamljenosti! (Bruno je siguran da je baš to razlog svoj toj neljudskoj mržnji prema smrti kojom je okružen: samoća!) Dok hoda prema izlazu, primjećuje i analizira sitne korake, povijeni hod, opuštena ramena, ukočenost pokreta… Zastaje pored porte i pretvara se da nekoga čeka, gleda zamišljen. Već na vratima, čini mu se, promjena je očita; ljudi koji ulaze u bolnicu mijenjaju se, prestaju biti prolaznici i postaju pacijenti. (Držanje, izraz lica, ljudskost sama! – bilježi neprimjetno Bruno.) Sjeća se priče o špilji na izgubljenom otoku, mitskom mjestu u koje se jednom prilikom nevoljom spušta junak Odisej, a koje znači susret svijeta živih i svijeta mrtvih. Danas svaki veći grad ima bar nekoliko takvih. (On radi u jednom od njih, junak!) Granica između ovih svjetova više se ne osjeća, nego proizvodi! Radi se, jasno je, o različitim kategorijama; o proizvodnji i potrošnji, o postrojenjima i paravanima, o krvolednom trileru u kojemu je žrtva Smrt, a ubojica Život! (Bruno bježi iz bolnice mirnim i ravnomjernim korakom izletnika, zviždeći jednostavnu melodiju.)

U jednom kafeu u gradu sjeda i pije čaj.

Razmišlja o radnom danu, naručuje kolač, osjeća se dobro.

Kad shvati da u glavi okreće priču o muškarcu u ženskim gaćicama, ne iznenađuje se. Iznenađuje ga samo pomisao, sigurnost da to ne smije biti priča – spoznaja koju, poput vlastitog uskomešanog tijela i buke njegovih sjećanja, zadovoljno stavlja u zagrade. Ne smije biti priča, misli, jer priča može biti sve – a život ili smrt, ako su pravi: samo jedno! Paradoksi su kost u grlu svemira, ergo, bez njih ni grla ni svemira ne bi ni bilo. Pripovjedač u njemu nazdravlja, miješa čaj, umiren. Prvo je pitanje, dakle, odakle (ili zašto? ili kako? ili čemu?) muškarcu ženske gaćice? Po glavi vrti odgovore, svjestan da bez pravog pitanja oni sami ne vrijede ništa. U glavi mu uskrsava Kolja, njegov djed Rus, njegov bijeg po zemljama koje nestaju, njegov rat koja ga progoni i sustiže, sva ta povijesna menažerija, i Bruno im se smiješi, namiguje zahvalno. Čaj je vreo i on mrmlja, srče, riječi puše u njega. Da je došao mjesec dana ranije, dok su priče još bile priče, čovjek u ženskim gaćicama mogao je biti fetišist, peder, čudak; mogao je biti žrtva izvanzemaljaca ili političke urote; gaćice je mogao navući za okladu ili pod prijetnjom pištolja; ostavši bez rublja mogao je posuditi ženino, na cesti ga je mogao strefiti herc… tada je mogao biti bilo što, ali danas, danas… Što je važno? Što je, a ne Tko je muškarac u ženskim gaćicama?

Završivši kolač i osjećajući da je na pravom putu, Bruno plaća račun i kuckavo srce problema odlučuje razmotriti na ulici.

Život je prepun obrata! – misli dok hoda na Glavni trg, zatim Praškom ulicom zastajkujući, pa kroz perivoj još uvijek okićenih platana, preko Zrinjevca, prema željezničkom kolodvoru. Nabraja i utvrđuje. Obrat do obrata, njegovi: žive ljude ugledao je zahvaljujući mrtvacima; ljudskost mu je došla s daljinom, kao ljubavno pismo osobe koja se usudila poslati ga tek u avionskoj kuverti; ironiju i privid otkrio je samo da bi ih mogao izgubiti to bolje i potpunije, a književnost i priče o životu i smrti za njega su prestale postojati u trenutku kad ih je (i književnost, i život, i smrt!) uistinu počeo razumijevati! Bruno je siguran da je svaki od tih rukohvata – uporišta koje je uporno zamjenjivao novima, uvjeren da će mu baš to iduće u svijetu omogućiti da stoji čvršće – da je baš svaki služio samo tome da ga dovede do ovdje i sada, do jedinog i najvažnijeg pitanja: Što je…?

Možda baš zato, pred vratima Sanjine zgrade zastaje i ne ulazi.

Haustor je lijep, starinski, ali nužno je što hitnije razmotriti vlastiti život.

Muškarac u ženskim gaćicama ulazi u tramvaj, vozi se ljubavnici, bez cvijeća, bez strasti, ženi koju ne voli. Kući su mu djeca, zakonita žena, zakoniti pas i televizija. Roditelji su mu živi, žive u istom gradu, ali o njemu ne znaju ništa. Ni on ništa ne zna o njima. U tramvaju šuti, puše u staklo dok se ne zamagli i ne gleda ljudima u oči. Tri obrijana mladića u koži dobacuju djevojci obojene kose. Muškarac u ženskim gaćicama uvlači se u sebe, ostavlja staklo, okreće im leđa. Iza sebe čuje natezanje, psovke, vrata koja se otvaraju silom, tramvaj koji staje. Više ništa. Tramvaj nastavlja, a muškarac u ženskim gaćicama ne osvrće se i ne gleda ljudima u oči, neiznenađen, ali uporniji nego prije. Bruno ga zamišlja kako izlazi na svojoj stanici, povijenih ramena pušta da mu se uteg svijeta objesi na vrat, osjeća da ga u preponama zateže, drobi, žulja… Uzima mobitel i naziva. Sanja je tamo, halo? kaže; udisaj-izdisaj, čeka, Bruno? Tko je? Bruno zna: okružena je knjigama. Vidi je kako ih čita, proždire; razgovori koje vode samo su odjeci ovih intelektualnih popodnevnih stanki uz bešamel i lignje iz zamrzivača. Muškarac u ženskim gaćicama muškarac je lišen muškosti, vrište njezine kuharice, forma ispražnjena od sadržaja, biće ne-biće. Sanja uzima kolutiće lignji i valja ih u brašno, nadajući se da će forma ovaj put očuvati sadržaj. Bruno se mršti i pokušava shvatiti kako se rađa, stvara… Kao u obiteljskom albumu, muškarac u ženskim gaćicama kao dijete, igrajući se u pješčaniku, u pionirskoj uniformi, u školi dok nevoljko dijeli užinu. Bruno se smije fotografijama, krutim iznevjerenim licima. Muškarac u ženskim gaćicama na početku blistave karijere: u odjeći koju mu kupuju roditelji, u dvorištu kada mu dva starija dječaka iz ruke uzimaju mačića, na svom prvom putovanju, ljeti, u moru u kojem ne zna plivati, s djevojkom koju ne zna ljubiti, u srednjoj školi, na faksu… sa strahom od dubine, strahom od tijela, strahom od neznanja… Bruno ga zamišlja kako ljubi, trpi, pristaje i savija se brzinom munje, zamišlja ga kako sve to pregrizeno skriva, u sebe trpa i zaboravlja kao svjetski rekorder u sprintu kroz život, disciplina: zatvorenih očiju. Kako se udaljio, kako je postao… ?

Bruno shvaća da hoda u smjeru neočekivanom, odlazi od Sanjine kuće.

Prolaznike gleda u lica i otamo im pokušava pročitati živote. Nije lako, ali dade se zamisliti pa Bruno zamišlja. Na obraz koji se nudi u glavi lijepi tijelo sa ženskim gaćicama. Muškarci u ženskim gaćicama pred njim tako promiču, žure, jezde u svoje skrivene živote; odlaze na posao, s posla, opslužuju brakove, firme, banke, ambicije; snuju izbore, bore se za povišice, pripremaju se za tkoznašto, Bruno ih gleda i smije se, očaran.

– Oprostite, možete li mi reći gdje je Bogovićeva ulica? – pita policajca u ženskim gaćicama.

Policajac odgovara, Bruno se zahvaljuje i odlazi u smjeru suprotnom od pokazanoga. Okreće se još jednom, samo da provjeri izraz na policajčevu licu, komešanje nelagode ispod opasača, titraj izdaje oko lisičina, pištolja, palice…

Otamo, broj muškaraca u ženskim gaćicama samo se širi, neki od njih su i žene! Bruno ne razbija glavu pojedinostima; princip koji pokreće svijet dvojak je, ali isti; žena u muškim gaćicama žena je lišena ženskosti…, a na pitanja što je to ženskost? što muškost? glava ga boli, količina nepoznanica prijeti da ga zaguši i on već teško diše, uklanja se nebitnom! Fascinira ga samo predstava; svi se ovdje dolje pretvaraju da ne primjećuju, svi se kunu u sljepilo! Umijeće scenskih radnika na djelu, sindikat majstora svjetla šalje brzojave čestitki, Bruno se zahvaljuje u ime svih, lagano ludi, u ime svih, sve je na svome mjestu!

Dolazi do pokretnih stepenica i spušta se. To je pravo podzemlje! Svjetla, svjetla, svjetla, ekrani, i odjednom se nalazi na autobusnom stajalištu, u gomili koja čeka i izmjenjuje se. Noć je, prljavomodre karoserije strojeva podrhtavaju, a oštra ramena ljudi guraju ga prema ulazu. Bruno je ušao. Bilo je kao da je netko ponovo promijenio vrijeme, isključio zvuk, a ostavio sliku; ljudi su stajali i sjedili šutke, pazeći da se ne pogledaju, a on je bio jedini koji je znao zbog čega. Ponesen zakukuljenim truplima sjeo je na sam kraj autobusa, na jedno od četiri izrovana, sučelice postavljena sjedala od prljavog crvenog platna. Njemu nasuprot, držeći se za ruke, sjedile su dvije djevojke, obje u najboljem slučaju sedamnaestogodišnjakinje. Bruno je gledao. Sitnija, sa slušalicama na ušima, višoj je položila glavu na rame i zažmirila. Druga, djevojka gustih obrva, uzvratila mu je pogled i pogledala ga ravno u oči. Tijelo! Groznica je buknula iz zagrada i Bruno je znao da se napokon događa nešto važno. Pokušao je zadržati pogled, ali lice joj je bilo rumeno, a dugački baloner otkopčan, i ispod njega Bruna su zapekle crvene dokoljenice i kratka suknja školarke. Pobijeđen, pocrvenio je i oborio pogled. Očiju prikovanih za vrhove cipela čuo je kako djevojčice šuškaju, smiju se, komešaju; i odjednom, ni kriv ni dužan, postao je dio igre. Autobus je krenuo i prošlo je bar nekoliko minuta prije nego se usudio dignuti pogled. I opet, bila je tamo! Nakon toga gledala ga je još upornije, a onda, kad joj već nije uzvraćao, rekla: nasmij se.

Nasmij se. Zvučalo je poput naređenja ili vradžbine. Bruno je u autobusu sjedio oborenih očiju i osjećao svijet oko sebe. Osjećao je i nije trebao gledati: prostor i vrijeme, tijelo i ono drugo; uši koje se žare, prste koje se znoje, prsa koja se podižu… Život koji ga stišće oko pojasa nevidljiv, neudoban, ali lagan kao čipkasta pamučna tkanina. U prsima ga je stezalo i on je osjećao da bi to lako mogao biti kraj priče. To neznanje, znanje, taj smijeh. Kao da su ga čule i razumjele izmaštane, djevojčice zahihotaše i nestadoše.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.