U što se zaljubljujemo | Roman Simić

MIRIS ZEMLJE

 

Otac je docupkao mokrom šljunčanom stazom što je od garaže vodila do dvorišnih vrata, preko auta mu dodao torbu s alatom, otvorio kapiju, pa s modrom šiltericom New York Yankeesa natučenom na čelo ponovo optrčao oko automobila i spuznuo na vozačevo mjesto.

Onako uspuhan, svježe obrijan i u isluženoj kožnoj jakni Roka je podsjetio na samozadovoljnog bivšeg astronauta iz američke tv-serije, lik koji mu se, možda baš zbog te sličnosti, nikada nije sviđao. Čak i iz unutrašnjosti automobila, činilo mu se da može nanjušiti vječnozeleni miris borovine očeve kolonjske vode, miris namašćene kože i osvježivača zraka.

– Gotovo! – rekao je otac. – Idemo!

Valjda da mu u tijelo utjera i malo svoje jutarnje živosti, još je i zabubnjao po Rokovu prozoru, vrškom prsta odškrinuo vrata s njegove strane i kratko trubnuo.

Roko nije rekao ništa.

Puštajući da mu u želudac udara očev sve nestrpljiviji pogled, na krovu stare pseće kućice pažljivo je ugasio dopola popušenu cigaretu, bacio torbu na stražnji sic i stisnuo se na suvozačevo sjedalo.

Iako je već odavno bio viši od oca, u njegovu autu nikada nije dirao ništa, čak ni toliko da upali radio ili napravi mjesta za noge. Dok se još trudio da ga otkrije, tome se nije mogao sjetiti nikakva uvjerljiva razloga, nikakve prastare zabrane ili kazne. Kad je prestao, u tijelu mu je, poput u dlanu zaboravljenog vrška olovke, ostao samo smiješan osjećaj ukočenosti, kao da u očevu autu sjedi u nekoliko brojeva manjem odijelu. Naravno, studentica psihologije Nela o tome je imala svoje mišljenje, ali on ga – kao i mnogo toga o čemu je razmišljala Nela – nije želio čuti. Kad bi otvorila usta, on bi zatvorio uši. Već neko vrijeme nisu se ni svađali ni raspravljali – nisu bili ni prijatelji ni neprijatelji – bili su brat i sestra. Nije se mogao sjetiti ni kada se to dogodilo, ni zašto: jednostavno, dogodilo se, a on je bio presit ili preumoran da bi razmišljao o razlozima.

Promeškoljio se i ispod oka pogledao oca. Činilo mu se da se za sve te godine što ih je proveo daleko od njega nije nimalo promijenio. I dalje je bio prosijed, izbrijan, niska izborana čela i nevidljivih usnica – onakav kakvog ga je pamtio oduvijek. Hodao je i mirisao isto, a na licu mu je još uvijek titrao onaj izraz sigurnosti i čvrstine koji je Roka čak i sad tjerao da se osjeti poput dječaka.

Kao i obično kad bi razmišljao o ocu, Roko poželi da je negdje drugdje.

Na trenutak mu se učini da je to „negdje drugdje“ zapravo čitav njegov život: odlazak od kuće, vojska, Zagreb, studij, posao. Zatim mu se učini da pretjeruje i da mu treba cigareta. U džepu jakne napipa kutiju, ali odustane i ostane nepomičan. U glavi mu je brujilo i on zaustavi dah, pokuša se srediti.

– I to je gotovo – pomisli.

Tako je i osjećao. Već neko vrijeme, nešto između njih dvojice bilo je uistinu gotovo, činilo mu se da prestaje postojati nešto što možda nikada nije ni započelo kako treba.

Ipak, nikad to nije izgovorio naglas, pogotovo ne pred ocem.

Prije godinu ili dvije, u posljednjem od kratkih ali žestokih napadaja samopropitivanja, na dnevni red čak je i stavio točku o razlozima te šutnje, ali samo da bi je još jednom zaboravio, uz isto neizrečeno objašnjenje koje je dugovao Neli, neupisanoj Likovnoj akademiji, nekim djevojkama i nekim prijateljima koji su bili u ratu: Nije imao zašto.

Otac je bio samo kraj, ili samo početak tog niza odustajanja – Roko nije mogao ili nije htio odlučiti.

Ili mu je bilo svejedno.

Slegne ramenima i pokuša se bolje namjestiti na sjedalu. Sjedili su nepunih dvadesetak centimetara jedan od drugoga, ali njemu je izgledalo da su daleko i da se udaljavaju sve više – kao pravci koji se razilaze, kao krugovi na vodi – neumitno i samorazumljivo poput kemijskih reakcija, zakona fizike ili vremena – bilo čega takvog, u njegovu životu oduvijek sigurnog, strašnog i neshvatljivog.

Pomisli da čak i njihove rijetke susrete već potpuno određuju kružni ritmovi prirode, ili bar kalendara: sve od majčine smrti, oca je viđao samo za Božić, Uskrs, Dan mrtvih… najviše četiri puta godišnje, ili i rjeđe, kad ne bi došao ljeti. Pa i tad, u tim prilikama koje su obojicu činile dodatno nervoznima, izmijenili bi svega par kratkih rečenica bez vidljive želje da ih produže, i Roko je, svim Nelinim teorijama usprkos, baš tu činjenicu smatrao dovoljno dobrim razlogom za šutnju i nepodešavanje sjedala.

Dok je navlačio sigurnosni pojas, ramenom dotakne očevo i osjeti nelagodu.

– Idemo – promrmlja.

Auto u kojem su sjedili bio je mali, ali udobni talijan kojega si je otac priuštio od prodaje komadića zemlje u selu u kojem više nisu imali nikoga. Otac ga je kupio prije godinu dana, ali ga je zalijevao i pazio kao da će tih par metara lima svakog časa roditi grožđem ili jabukama, o čemu je Nela ponovo imala svoje mišljenje, samo što ga ni ona ovaj put, možda zbog toga što je auto dobivala preko ljeta, nikada glasno nije izgovarala pred ocem.

Pri pomisli na Nelu, Roko se kiselo nasmije.

Pomisli i na to kako mu, otkako je umrla majka, od svega što ga je nekada vezivalo za kuću, najviše nedostaje vrt.

Koliko god je mogao pamtiti – a činilo mu se da je tako bilo oduvijek – vrtom su nazivali onih nekoliko stabala maraske i jednu jalovu trešnju što se granama penjala sve do njegove nekadašnje sobe na katu. Stabla su tu, ako je vjerovati fotografijama koje je vidio jednom davno, bila i prije Roka, čak prije sobe i kuće, ali su ih tek Roko i kuća, uz malu pomoć nekoliko pletenih stolica i majčinih ležaljki, za cijelu obitelj konačno i zauvijek pretvorili u vrt.

Tko zna zašto, ali i jedno od njegovih najdragocjenijih sjećanja bilo je vezano baš za taj komadić zemlje i zelenila: savršeno jasan trenutak, slika na kojoj njih četvero; on, otac, majka i Nela – tada još vječno uplakani smotuljak, sjede za plastičnim stolom u vrtu i smiju se. Roko se nije mogao sjetiti ni kad je to bilo, ni zašto su se smijali. Znao je samo da je bilo ljeto, jer sve je oko njih bilo žuto, zeleno i toplo, ili mu se to samo činilo zbog smijeha ili nečega što se u međuvremenu izgubilo. Sjećao se i toga kako ustaje, trči, juri oko stola sve dok mu se ne zavrti; kako se sapleće i pada, i kako ga peče u dlanovima kad mu lice dodirne zemlju, a on drhti dok mu umjesto plača pluća ispunja snažan miris zemlje, miris korijenja i tajnog života u kojem caruju brze crveno-crne bube i mravi.

Roko protrlja oči pokušavajući iz njih na prepad istjerati sve to zelenilo, a pogled mu u bijegu najprije sklizne na suvozačev pretinac, zatim na prastaru kasetu Miše Kovača zaboravljenu kod ručice mjenjača, pa napokon na koljena izlizanih traperica, i ispod.

Toga je jutra prošetao vrtom i s cipela mu se sada po gumenom otiraču cijedila blatnjava voda i sitni šljunak dvorišta. Nogama rastreseno pošulja po podu, razmazujući blato, a onda primijeti trzaj na očevu licu i prestane. Šutjeli su. Otac je izvezao auto iz naselja i već su se neko vrijeme neravnom cestom truckali prema magistrali. Roko je znao da će za nekih pola sata stići do mjesta na kojem se cesta odvaja prema brdima, da će zavijugati za njom i ostaviti more iza leđa. Onda će otac voziti sporo i bez zastajanja, zbog mina koje je vojska ostavila u makiji pored puta, a nakon još desetak kilometara makadama prošaranog trakama mršavog asfalta – ovaj put nešto korisnije ostavštine JNA – proći će pored prvih kuća sela u kojem su živjeli nekad, dok je djed bio živ, i dok je otac tamo radio kao učitelj.

Roko duboko udahne, ponovo zatvori oči i zabaci glavu unazad, kao da bi mu iz nosa svakoga časa mogao briznuti potočić masne krvi.

Možda čak više da zavara sebe nego oca, pretvarao se da spava. Sinoćnja kiša ohladila je zrak, ali jutro je bilo sunčano i kroz odškrinute prozore automobila moglo se osjetiti proljeće. Bila je sredina tjedna i na cesti skoro da nisu sretali nikoga. Roko zaustavi dah i pokuša se sjetiti kad su se njih dvojica zadnji put vozili sami. Bilo je to prije petnaestak, možda dvadeset godina. Auto je bio drugi, pas je još bio u kućici, a mama je bila živa. Dvadeset godina. Nakon toga, netko je uvijek bio s njima, a Roko se smještao na stražnje sjedalo, gledajući kroz prozor ili se pretvarajući da spava.

– Što kaže Joso, kako mu je kuća? – ni sam ne znajući zašto, progovorio je prvi.

Otac nije skrenuo pogled s ceste, ali po šutnji koja je najednom postala drugačija Roko je znao da ga je pitanje iznenadilo i to je bilo dovoljno da zažali što ga je postavio.

Kad je progovorio, očev mu se glas učini oprezan i hrapaviji nego obično.

– Krov su pokrpali, ali slabo to ide… – nakašljao se duboko, kao da negdje u grlu pokušava pronaći uporište riječima kojima ne vjeruje – Vrkići bi na lito tribali uzeti kamion materijala, pa će možda s njima.

Bez nekog vidljivog razloga, otac se nasmijao praznoj cesti, a Roku se želudac stisne kad ga iz sjećanja zabljesne uski četvrtasti osmijeh bivšeg astronauta.

– Da je do vrimena, mogli bi i sad – doli kod nas kiši, a gori je suvo… nego fali kūn…

Posljednje očeve riječi najprije je prekrio hropac, a zatim i krckavo sladunjavi glas radijske voditeljice koju je Roko prizvao kao duha, protrljavši kutiju radija, ni sam ne znajući kako se odvaživši na to.

Nakon toga, skriveni u huci radio valova, obojica su ponovo šutjeli.

Ukočen i poguren prema naprijed, otac je piljio u cestu, a Roko kroz stisnute trepavice gledao kako mu ispod izbrijanih obraza plešu vilice, a vrat i lice se osipaju crvenim mrljama, kao nekad, dok je još pio.

Pri pomisli na tu gotovo zaboravljenu izdaju očeva lica, osjeti kako mu se obrazi žare, a dah u grudima gužva i sapleće kao u loša trkača.

Uzdahne i ugrize se za usnu. Sami od sebe, palci su mu pobjegli u dlanove i on se uhvati kako broji udarce bila ispod noktiju. Bio je to prastari trik kojim je još kao dječak, u mraku spavaće sobe, od sebe tjerao noćne šumove i misli, osluškujući vlastitu krv sve dok poput najdeblje perine ne bi prekrila sve, i sklonila ga od svega, do prvih zraka sunca i sutra.

Ovaj put, ipak, nije zaspao. Umjesto da ga umiri, krv koja mu je tukla u prstima učinila ga je svjesnim tijela, svih njegovih tijela u kojima je ikada odzvanjala, i taj ga osjećaj u trenutku ispuni mučninom i nečim nalik vrtoglavici. Nepodnošljivom mu se učini pomisao da je on koji sjedi u očevu automobilu još uvijek onaj isti on – dječak u dječjoj sobi, i onaj malo stariji u studentskoj, i onaj još stariji, u garsonijeri koju otplaćuje sam – i da će u njemu sve do njegove smrti ostati svi ti dječaci koji slušaju krv ispod noktiju, žmire u mraku, čuvajući u sebi strah, i nemoć, i slutnju nekih budućih sjećanja.

Roko stisne oči i potone u sjedalo.

U tom mraku, dozvan tko zna čim i tko zna odakle, glavom mu odjeknu očev promukli glas, hrapav i težak kao šteket strojnice, glas koji je godinama iznova zaboravljao, ali koji se vraćao, hrapaviji i teži što je vrijeme prolazilo, iz nekog podruma sjećanja, iz prostorije koja se u bajkama otvara posljednja i u kojoj nema ničega osim tog čudovišta glasa, pijanog glasa, glasa koji je u njihovu kuću uvijek donosio samo strah, buku slomljena stakla, smrad baruta, alkohola i znoja.

Roko je pamtio svaku od noći u kojima ga je čuo.

Noć kad je u finalu prvenstva Zadar pobijedio Cibonu, i onu kada se rodila Nela, i onu kad je Roko, skriven pred vratima roditeljske spavaće sobe, čekao da utihne to režanje, taj strašni pijani šapat, u kojem mu se, u jednom trenutku, a da nikada nije bio posve siguran je li se doista dogodilo ili ne – učinilo da čuje očeve riječi: Ne volim te.

Roko pomisli da zbog tih riječi nikada neće prestati mrziti oca i ta ga pomisao presiječe kao nešto beskrajno konačno i hladno.

Bez ikakve strasti u glavi ju je prevrnuo nekoliko puta, kao da u nekom od svojih kompjutorskih programa okreće nepoznato, ali potpuno shvatljivo trodimenzionalno tijelo. Pomisli na zagonetke koje se otključavaju lako, jednim jedinim pogledom iz daljine, i na to kako na tu daljinu ponekad moraš čekati godinama, a kako je nekad jednostavno imaš oduvijek.

Ne volim te.

Roko je znao da se u njega zavukla još one noći pred roditeljskom sobom, i kasnije u krevetu, dok je drhtao od neljubavi i straha, i užasa da će sve završiti i da više nikada ništa neće moći biti kao što je bilo. U noćima koje su dolazile ta se daljina neprimjetno pretvorila u hladnoću, hladnoća u mržnju, a mržnja u neku neiskrenu ravnodušnost koju je sebi pokušavao prepričati riječima „završeno“ i „gotovo“.

A onda je počeo odustajati.

Roko se sjeti da je sutradan za doručkom, i prekosutra, možda i čitav svoj život – sve do njezine smrti – na majčinu licu pokušavao otkriti trag te večeri, trag tog ne volim te, ali da nikad nije pronašao ništa, ili bar ništa što ne bi mogla izbrisati usputna nježnost, ili dodir, ili epizoda televizijske serije uz koju bi njih dvoje uvečer na kauču zaspali zajedno, na koncu uvijek sljubljeni i isprepleteni, kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Ali on je znao da se dogodilo, da ne volim te nije moguće izbrisati, da ga nije moguće zaboraviti, i da je – jednom odjeknuvši u mraku – zauvijek ostalo sjena u sobama svih dječaka koji u njemu pokušavaju zaspati uz uspavanku vlastite krvi.

Pomisli da je noć u kojoj je prvi put čuo riječi ne volim te bila noć u kojoj je odrastao i u kojoj je zauvijek ostao dijete.

Pomisli i to da je istina o toj noći bila posljednja stvar koju je htio upitati majku, prije nego je umrla, ali otac je čitavo vrijeme bio tamo, uz nju, do samog kraja, i Roko ga je zbog toga mrzio još više.

Ne volim te.

Cipelama je pošuljao po podu i zagledao se u blatne tragove koje su za njima ostajali na otiraču. Ovaj put, otac nije reagirao. Lice mu je bilo mirno i odsutno, prazno i iscrpljeno kao nakon bolesti. Vozio je sigurno i brže nego obično, tek povremeno bacajući pogled na gustu česminu ili suhozide što su izvirali i nestajali duž puta. Roko nije trebao pogledati kroz prozor da bi znao da su blizu. Ipak, pogledao je. Prolazili su pored Kozine, a ubrzo i pokraj Lokava, mjesta na koje ga je otac jednom odveo da vidi mrtvoga čaglja, da mu dotakne mokro, gusto krzno, i na ruci prvi put osjeti hladnoću i krutost smrti. Sjeti se da je otac pomilovao čaglja kao da miluje nešto živo, da su mu onda iskopali plitku raku i preko njega položili nešto granja i desetak plosnatih kamenova. Kad su se vratili u selo, ni otac ni on nisu oprali ruke. Tko zna zašto, ali u glavi mu je najjasnije ostalo baš to: ruke koje nisu oprali. Prljavština i trud tog pokopa na njima su stajali do večeri, s njima su jeli, lomili kruh i prinosili ih licu, sve dok majka nije primijetila njegove blatnjave dlanove i poslala ga u kupaonicu. Otac je tamo otišao s njim i oprao mu ruke, perući pritom i svoje. Prisjećajući se tog dodira, Roko osjeti neku drugu vrst nelagode. Slegne ramenima i otrese je se. Nije volio nelagodu.

Nekoliko trenutaka kasnije, automobil je usporio, a uz makadamski put počele su nicati prve kuće bez krovova. Upozorenja i natpisi koje je na njima mogao pročitati bili su napisani ćirilicom i latinicom, ali Roku su se – onako u prolazu – učinili nekako sličnima, kao da ih je po kućama ispisala ista nevješta ruka. Ne obazirući se na zabrane, proljeće je iz nekoliko razvaljenih prozora istjeralo mladice drveta nalik lješnjaku i one su zelenile neusiljene i blještave, izvijajući se prema suncu.

Roko je vratio pogled na cestu i slušao kako pod gumama očeva automobila škrguće sve sitnije kamenje. Na neki čudan način, čak i protiv svoje volje, prepoznavao je i sjećao se svega – točnije, Nelinim riječima: znao je i sjećao se „odnosa“ i „prirode“ kraja kojim su prolazili – kuća, opustošenih okućnica, nepostojeće trafostanice… kao u snu u kojem nepoznate prostore nastanjuju predmeti koje poznajemo, i pomoću kojih u njima možemo bivati i kretati se zatvorenih očiju.

Selo je bilo takav san. Na rubovima je bilo rasuto, ali on je znao da će s još jednim skretanjem, za udisaj ili dva, najprije stići do hrpice od pedesetak nagorenih kuća, za sobom ostaviti kapelicu i nekoliko kućeraka koje je volio zamišljati kamenim srcem sela, zatim produžiti još malo i naposljetku se zaustaviti pored zgrade škole u kojoj je nekada radio otac.

Odjednom, i sam iznenađen zbog toga, Roko osjeti nestrpljenje.

U selu je, zajedno s ocem, bio nedugo nakon što je oslobođeno, i otada ga, prestrašen onim što je vidio, nije posjetio više nijednom. A vidio zapravo nije ništa. Ništa osim lica ljudi koji su se zajedno s njima dotruckali u prljavom vojnom autobusu, nekoliko srušenih kuća i nekoliko pasa što su ih pred selom dočekali nepovjerljivo, kao da njuše da se u njega ni jedni ni drugi više nikada neće vratiti.

Tog dana otac je do njega sjedio u istom odijelu u kojem je odlazio na sve svadbe i sprovode, i Roko se sjeti kako je u isto vrijeme izgledao i svečano i smiješno, baš kao i riječi čovjeka koji se u selo dovezao sjajnocrnim BMW-om, pred školom održao govor i otišao, a za kojeg nitko od njih nije znao ni tko je ni odakle je.

Roko se tada vratio u autobus, zapalio cigaretu i zatvorio oči. Nije ih otvorio više nijednom, sve dok ih nisu iskrcali na kolodvoru, a ljudi u tišini počeli izlaziti na ulicu. S ocem je zatim otišao do kuće, a sutra ujutro otputovao u Zagreb. Onda je, da bi podigli kredit za Rokovu garsonijeru, otac prodao zemlju i staru kuću koju su u selu imali, a od ostatka kupio auto. Trebalo je dugo dok ponovo nisu progovorili makar i riječ o svemu. Kad ga je otac nazvao i rekao da se Joso vratio i da mu treba pomoć, Roko je, ne razmišljajući previše, rekao da. Onda se predomislio, opet je nešto iskrslo, nije otišao, prošli su mjeseci, ali kad je za godišnjicu majčine smrti napokon došao doma, otac je – kao nešto sigurno i odavno dogovoreno – za sutra najavio odlazak u selo. Po dobrom starom običaju Roko je slegnuo ramenima i sada su bili tu, pred školom, na mjestu u kojem ni jedan ni drugi više nisu imali ništa osim sjećanja.

Čim se auto zaustavio, Roko je izašao i zapalio cigaretu. Nije mu godila, ali nije znao kud bi s rukama. Nakon nekoliko nesigurnih koraka s čikom i dalje čvrsto stisnutim među usnama, stao je i istegnuo se nekoliko puta, pokušavajući prstima dohvatiti vrhove cipela. Od te čudne gimnastike osjeti se glupo, ali bolje. Napredak je bio vidljiv: i dalje je bio ukočen, ali sad mu se i kašljalo. Još jednom se sagne, nasmijavši se. Volio je takve gluposti, svjedočile su mu da je živ. Zadnjih par dimova povukao je naslonjen na zidić školskog platoa, gledajući kako otac sa stražnjeg sjedala izvlači torbu s alatom. Kad je zaključao auto, Roko baci cigaretu i obojica se šutke zaputiše prema Josinoj kući.

 

* * *

Prošarana gelerima i s nekoliko svježe pokrpanih rupa na fasadi, Josina je kuća bila jedna od onih glomaznih, neožbukanih dvokatnica čija se gradnja na selu znala razvući godinama, a koju je rat poput grada oprljio prije nego što je izrasla do kraja, pa joj je onaj još nedograđeni gornji kat gadno otukao, a dolje, gdje se nekada bilo i živjelo, još se i sad nekako moglo biti i živjeti. Pred njom se plavio isti prastari opel record čijim se progorenim i vječito masnim presvlakama od lažnog krzna Roko divio kao dječak, a dalje iza njega, od pogleda zastirući dio dvorišta, stajala je prozirnim najlonom prekrivena gomila crjepova.

Josu su primijetili već nakon nekoliko koraka. U raspalim tenisicama i modroj trenirci preko koje je navukao izblijedjeli vojnički prsluk, ispred kuće je čistio zahrđale grablje, a kad ih je ugledao, požurio im je u susret raširenih ruku pa Roko pomisli da mu ni groblje iza leđa ne bi moglo oduzeti izgled savršena domaćina.

– A di si ti, momčino! – stegnuo je Roka u zagrljaj, smijući se i na licu mu ostavljajući snažan vonj znoja, ulja i ruzine – Jesi mi živ…

– Evo… jeste mi vi dobro… – promrsio je Roko smiješeći se i sam, ali nekako na silu, bez srca, kao da nigdje i ničim ne osjeća čemu bi se tu trebalo smijati.

– A di neću bit… Kad mi ovaka vas dvojica… Je li, kume…

Joso se zatim okrenuo Rokovu ocu, i dok su se njih dvojica grlili, Roko je osjećao kako ga ponovo obuzima val mučnine, ali ovaj put ne u želucu, nego u grlu, tamo gdje je sada pulsiralo suho, prašnjavo klupko, gorka spužva koja je gutala riječi i tjerala ga da bude nijem i ukočen, stran pred čovjekom kojega je poznavao čitav život. Promrmljavši nerazumljivu ispriku, kroz iskrzane je plastične muhobranke nestao u kući, ne paleći svjetla, u polutami nepogrešivo pronalazeći put do kupaonice.

A kasnije je sve bilo po starom. Dok su sjedili i pili za stolom na terasi, Roko je čuo sve, ali mu je malo toga ostalo u glavi: ni priče o kući, o državi, o novcima obećanim za obnovu, o teti Divni i bolesti koja ju je prebila napola i učinila da se ne smije i ne psuje i ne živi, i o Josi, koji se u selo ispočetka vraćao vikendima, samo da je ne gleda, iako je to ružno reći, i ne misli ni o čemu.

U nekom drugom životu, u kojem je još imao majku, Roko je s njom znao sjediti u teta Divninoj kuhinji, šutke i naćuljenih ušiju, upijajući riječi i mirise koje nije razumio, ali ih je volio, kao što se vole slatkiši o kojima čitaš u knjigama ili zemlje s najšarenijih stranica zemljopisnih atlasa – dok su na zogu blizu škole otac i Joso s muškarcima čijih se lica i nadimaka još mogao prisjetiti igrali buće i pili jaku bevandu.

Kad bi se za večeru vratili podnapiti, Joso bi ga pitao: „Jesi nam dobro čuva stare? Je l’ ih triba tuć?“ – a Roko bi odmahivao glavom i pred njega pružao dlan na koji je Joso onda stavljao sjajnu kovanicu, a teta Divna pokazivala Rokovoj majci u odavno skoreni kaveni talog govoreći: „Tu ti vidin jednog malog bizmismena, na špijanju će i kuću izgraditi!“

Ali; bilo zbog toga što nije vidjela dobro ili zato jer je šalica lagala, ali Roko u životu nije izgradio ništa, i otac je prodao kuću, i Joso je svoju morao graditi ponovo jer su mu je srušili, a teta Divna je ležala sama u nečijoj tuđoj, daleko od sela – tako da tu od nekog biznisa ni za koga od njih nije bilo ni b, ili se tako bar činilo Roku dok je šutio i sjedio i puštao da mu se misli roje i oko glave zuje kao stršljenovi.

– A kako je tebi u Metropoli, kako nam ti živiš? – prenuo ga je pitanjem Joso, i Roko začu sebe kako odgovara jasno i sažeto, ne izostavljajući ništa i čudeći se u sebi kako čitav jedan život možeš ispričati u nekoliko rečenica, kao da sve ono što u njemu vrijedi življenja traje upravo toliko.

Čim se ukazala prva prilika, prstom je kucno o stol, ustao i protegnuo se.

– Idem ja napravit đir – rekao je.

– Ne’š ti đira – nasmijao se Joso. – Samo se nemoj izgubit.

Roko im je mahnuo kao da od glave tjera neku ne posve neprivlačnu misao i zaputio se prema dolje.

 

* * *

Do raspuklog dudova stabla, gotovo uraslog u kameni zid ograde, stigao je za manje od deset minuta – jednako koliko mu je trebalo da se odluči, uđe u dvorište i napokon je pogleda.

Vrata kuće u kojoj je nekada stanovao Rokov djed i u kojoj su, prije nego što su u gradu izgradili svoju, stanovali Roko i njegovi roditelji – bila su otvorena ili, bolje rečeno, nije ih bilo. Na njihovo mjesto netko je uz pomoć par čavala i komadića žice pričvrstio plohu raskvašene šperploče – izum koji se vremenom raspao i koji je sada nalikovao rasklimanim salunskim vratima što se otvaraju pri svakom jačem udaru vjetra. Već iz daljine bilo je očito da novi vlasnici nisu žurili s popravcima, ili da su kuću kupili samo radi zemlje, a zemlju radi toga što će jednoga dana u Hrvatskoj vrijediti zlata, iako je taj dan daleko, a pitanje je i hoće li ga itko od nas dočekati – kako je tog jutra, nazdravljajući gomili naslaganog crijepa, rekao Joso. Otac o kući nije pričao nikada. Od onog dana kad je zajedno s Rokom u selo dovezen kao za svadbu, a odvezen kao sa sprovoda, o njoj je šutio kao zaliven, ali bilo je jasno da ga ono što je vidio muči i na prsima mu sjedi kao mora. U selo je odlazio sve rjeđe, a da je nije prodao, po onome što je Roko o njemu znao, možda bi i posve prestao odlaziti. Pa ipak, šutnja koja je među njima dvojicom ležala do tada, od te je prodaje postala još dublja i rječitija. Otac je zalijevao auto kao da će svakoga časa roditi grožđem ili jabukama, a Roko, svjestan da mu time čini nepravdu, njegovu pomoć oko kredita u sebi nazivao egzorcizmom, vradžbinom kojom se duh stare kuće, s čitavom tužnom popudbinom, tjera u prostor njegova samačkog stana i njegova samačkog života. Neizgovorene optužbe što su se između njega i oca gomilale kuću su tako vremenom opustošile više od rata, razarajući je brže i temeljitije, sve dok od nje nije ostao samo još jedan jedini zid što ih je dijelio u tišini.

Dok je stajao u dvorištu, pred tri popločene stube što su ga odvajale od trijema i praznog okvira vrata, Roku se zato činilo da ne osjeća ništa. Izvana i iznutra bio je suh, a ako je išta i osjećao, onda se to nešto najbolje moglo opisati riječima „odvojenost“ i „praznina“, kao kada je umrla majka i kad mu se činilo da među ljudima u koroti, s visine od tisuću metara i iza najdebljeg stakla, promatra njezin sprovod, gomilu crnih prilika i sebe među njima.

Na prljavobijeloj fasadi sunce je rasplesavalo sjene razlistalog duda i Roko korakne naprijed, pridružujući im i svoju. Nekoliko trenutaka pred klimavim je zastorom stajao neodlučan, a onda odmakne šperploču, a pluća mu se napnu u iščekivanju nekog poznatog mirisa, daha, bilo čega. Ali nije se dogodilo ništa. Jedino što je mogao prepoznati bio je vonj vlage i mokraće, zadah mrtvih stvari, starosti i napuštenog mjesta.

– Eh! – vlastiti ga izdah neobično podsjeti na uzdah i on zabrza naprijed, nespretno, pokušavajući mu pobjeći.

A dalje je, makar i na trenutak, sve bilo kao u snu. Možda zbog nesigurna svjetla koje je u prostoriju ulazilo kroz dva zakrivena prozora, ili zbog onoga što je želio vidjeti i osjetiti, ali pred Rokovim su se očima, kao u mraku nekog zagušljivog orah-kina, jedan preko drugoga odvrtjela dva filma, oba prikazujući njega i kuću (njega i roditelje, njega i godišnja doba kako se nadviruju nad prozore!), oba točno i istinito, ali posve različito i drugačije, bljeskajući mu u lice neko ispremiješano i nepodnošljivo sada. Prostorija u kojoj svi skupa gledaju glomazni crno-bijeli televizor, i u kojoj u isto vrijeme više nema ni njih, ni televizora, ni ormara, ni stvari, ni zidnih tapeta, a na čijoj sredini, obasjan suncem koje dopire iz tkoznakojeg sjećanja, stoji stol za koji Roko zna da se zajedno sa šporetom i majčinim rukama nalazi u kuhinji, dok se iznad njega njiše samo golo grlo žarulje, i luster od zelena stakla, i srebrna ukrasna traka Božićima, i paučina sada, i ništa, i sve čega se možeš sjetiti. Ladica stola bila je izvučena, a iz nje su, smežurane i presavijene kao za ruku vječnosti, virile požutjele novine. To je bio taj san. U trenutku u kojem je još trajao, Roko ih je želio uzeti i s njih u srku pročitati naslove, datume, sportske vijesti i osmrtnice; zaustaviti filmove i uvjeriti se da sve još uvijek stoji, da je vrijeme propalo negdje i da bi to negdje mogla biti baš ladica njihova kuhinjskog stola.

Umjesto toga, zaustavljen usred pokreta, zastane sam. Iz spavaće sobe od koje su ga odvajala samo odškrinuta vrata kojih je još uvijek bilo, do njega su dopirali glasovi. Dok im je u dva koraka prilazio, nije se stigao ni iznenaditi ni prepasti. Ispod cipela su mu pucketali komadići žbuke, i taj zvuk napuštenosti bio je jedino na što je mislio otvarajući ih i provirujući u sobu u kojoj je nekada spavao s roditeljima.

Sada, tamo su ležala njih dvojica.

Ili točnije; na razderanom kauču, okruženi gomilom razbacanih stripova, ležala su dva dječaka, dok je između njih, režeći i netremice gledajući Roka, stajao veliki crni pas. Bilo je teško reći koga je susret više iznenadio. Roko se ljuljao na pragu pokušavajući zadržati ravnotežu na nevidljivom zrnu tkoznačega, pas je spuznuo na pod, a dječaci ušutjeli nastojeći se uspraviti na kauču. I jedan i drugi mogli su imati trinaest godina, lica su im bila široka i blijeda, a niži je na glavi imao navučenu nekoliko brojeva preveliku kapu maskirne boje. Dječak s kapom uspio se uspraviti i sjesti, ali drugome ruka propadne u razderanu utrobu kauča pa on ostane ležati bespomoćan, leđima okrenut Roku, lica zagnjurena u žuti plićak stripova.

– Bog, dečki – bilo je sve što je uspio smisliti Roko. – Samo vi čitajte, sve je… – a onda, osjećajući se neopisivo glupo, kao da izvodi trostruki salto s cigaretom u zubima, dodao: – Ovdje sam prije živio… pa sam došao vidit…

Iako su i dalje šutjeli, na zvuk njegova glasa dječacima kao da je laknulo, a čak se i crni pas uzvrpoljio, okrenuo i povijena repa ponovo smjestio između njih.

– Nismo to mi… – promucao je dječak s kapom, pogledom pokazujući na krš oko sebe. – Već je bilo ovako kad smo mi došli.

Na široko lice padali su mu neuredni pramenovi crvene kose, a ispod pjegava nosa, poput traga puža golaća, srebrila se tanka vitica sline.

Koristeći priliku i hitro kao da ga netko mjeri štopericom, drugi se dječak iskobeljao iz kauča i sjeo prislanjajući leđa zidu, zabivši pogled u nevidljivu točku ispred sebe. U ruci je još uvijek stiskao Stripoteku čija je poderana naslovnica s crvenokosim čovjekom pera zataknuta o šljem u Rokovu sjećanju kresnula kratku, peckavu iskru.

– Kurdy i Jeremiah – pomislio je Roko. – Sa psom, na poderanom kauču, u jednoj kući bez vrata.

Osjeti kako odavno ni za što nije bio siguran da mu pripada toliko koliko je to osjetio tada, za taj strip i naslovnicu – kao da prvi put pripada i prvi put je u nešto siguran.

– Znam – rekao je izlazeći iz sobe. – Samo vi čitajte.

Od čitave kuće, ušao je još jedino u kupaonicu. U komadiću ogledala koji se nekim čudom još držao zida ugledao je komadić brade, komadić vrata i naušnicu. To je bio on. Negdje je nešto kvrcnulo, otkačilo se. On. I to je bilo čudno. Bio je u kući i sjećao se. To je bilo najčudnije od svega. Bio je siguran da je to on i bio je siguran da je to sjećanje.

Kad se vratio, Joso je na terasi kunjao popodnevnu siestu, a otac čeprkao po vrtu. Čučao je u tek okopanoj gredici, sa starim novinama i torbom za alat, u kojoj je Roko tek sad primijetio vrećicu punu sadnica paprika. Potpuno zadubljen u posao, otac je kidao novine na trake debljine dva prsta i zamatao donje dijelove sadnica, pazeći da ih pokrije skroz do korijena.

– Zbog rovaca, ludi su za stabljikom – sjećao se Roko da mu je rekao jednom davno. – To je trik kojemu me naučila tvoja mama.

Sada je radio šutke, a Roku se na jasnom svjetlu poslijepodneva pričinilo da mu prsti podrhtavaju. Učinilo mu se i da je onako savijen i prignut zemlji odjednom nalik nekom drugom čovjeku, puno nižem i sitnijem, nikako astronautu, nikako čovjeku iz auta, nikako ocu kojeg je imao čitav život. Poželio je i progovoriti, nešto mu reći, ali ništa pametno nije mu padalo na pamet i zato je samo stajao i buljio u očeve prste koji su kidali papir, omotavali ga oko sadnica i odlagali ih na zemlju. Pomislio je da vrijeme curi i da je proljeće. Pomislio je da je koža na očevim rukama osuta tamnim mrljama, a da su mu šake male i četvrtaste, nalik njegovima. Vrijeme je curilo. Bilo je proljeće. Gledao je očeve šake kako u gredicama dube rupe i polažu sadnice u zemlju s kompostom, gledao je kako ih očevi dlanovi prekrivaju, prelazeći i tapšući oko njih kao da bodre zemlju. Onda je otac ustao, otišao do bačve i vratio se s vjedrom punim mlake zemljane vode. Pružio ga je Roku zajedno s plastičnom posudicom, odrezanim dnom dvolitrene coca-cole. Roko nije rekao ništa. Najprije nespretno, a zatim sve preciznije, vodom je zalijevao brazde duž gredica, a onda, široko i polukružno, i zemlju oko mladica. Dok se savijao nad biljkama, osjećao je kako ga ispunja i u njega ulazi miris zemlje, miris tla natopljena vodom, davno zaboravljeni miris koji vrije bubama, i plodovima, i korijenjem, i životom – svime što je odrastanjem izgubio, u zamjenu za sve što nije dobio.

– Doli kod nas pada, ali ovdi je suvo – rekao je otac. – Dobro je zalij. Neka bar to raste.

Onda mu je prišao, prignuo se i, naslonjen na Rokovo rame, gledao kako zemlja guta vodu, pretvarajući se u gusti, mirisni ragu. Umrljanom rukom koja je mirisala na mater prešao mu je obrazom i Roko je briznuo u plač.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.