7 mladih | Neven Ušumović
GRAD BEZ NOĆI
Svanulo je već kad sam stigao u Pariz. Nebo je bilo blijedoplave boje, prljavo i nevisoko. Podsjećalo me je na djetinjstvo, istu boju imao je plastični bokal kojim mi je majka sipala toplu vodu na glavu, nad lavaboom dok sam prao kosu.
U gradu nije bilo nikoga. Sjene su se gužvale u zakucima okolnih zgrada. Noćna rasvjeta još je uvijek radila i rasipala neko neuhvatljivo svjetlo. Nije bilo nijedne mjenjačnice u blizini, na vratima hotela stajale su visoke željezne rešetke. Umoran od traganja, sjeo sam na jednu nisku betonsku ogradu i zagrizao sendvič.
Jedan starjii par, muškarac i žena mrkih, naboranih lica, stao je kraj mene.
– Grad izgleda kao memljivi podrum, samo što mu je svod ova nebeska plastika pa ga prekriva svjetlom, je li?
Potvrdio sam. Bili su to očito neki Jugosi, Jugovići.
* * *
Ponudili su mi smještaj dok se ne snađem. Na sam rub grada krenuli smo autobusom koji nigdje nije stajao. Semafori su samo pulsirali žuto. Nad cestom lebdjeli su komadići papira i krpe što su se naglo dizale i sukobljavale u zraku.
U autobusu je bilo nešto Crnaca, Arapa, ali većinom su bili Jugosi mrkih lica. Zauzimali su zadnji dio autobusa i nešto mrmljali. Stao sam među njih i gledao kroz prozor.
Izmaglica je apsorbirala svjetlost ili se to svjetlost spuštala ovdje u obliku raspršenih oblaka. Sve je titralo plavom bojom koju su isijavali TV ekrani kroz prozore zgrada kraj kojih smo prolazili. Ali ta boja bila je gotovo nezamjetljiva, toliko je ovdje sve bilo blijedo.
Živice su bile pune iscjepkanog lišća. Stabala nije bilo, tek po koja kruška. Plodovi uopće nisu izgledali kao kruške nego kao govna, izgleda da je korijenje sisalo tekućinu iz kanalizacije. Kruške su se time nadimale tako da si i stablo i plodovi izgledali dva puta veći nego obično.
Cesta je bila glatka i sjajna. Autobus je klizio. Sve vani – isto. Ništa se nije zadržavalo u pamćenju. Možda tek to da su kuće bez krovova, a neboderi bez zidova. Ali to je besmislica.
Oči mi je bola noćna rasvjeta. Zašto se ne gasi?
– Zato što Parižani spavaju.
* * *
– Zato što Parižani spavaju.
Ostali su se okrenuli s negodovanjem.
– Neće biti. U novinama piše da su otišli na more, “Parižani na moru” piše na naslovnoj stranici.
– Ja sam isto to vidio na TV-u kroz prozor jedne kuće. Cijeli Pariz se kupao na moru.
Svi su otišli, a TV, novine, promet
– rade!
– Zato što idu unaprijed.
– A mi svi ovdje, kako kažu, retro, moj prijatelju.
– I to retroavangarda!
I Crnci i Arapi su to izgleda odobravali s blesavim smiješkom.
– Šutite!
* * *
– Moram vas opet upozoriti, dragi moji. Znate da je moj pogled drugačiji i da sam za vas nepojmljivo brži. Parižani ne spavaju. Parižani nisu na moru. Parižani su po ulicama, kućama i zgradama, samo što ih vi ne vidite jer imate retro-oči, zaostali ste. Njihova su tijela od zraka i svjetla i oni promiču velikim brzinama. Da, cijeli Pariz je na moru, kažeš ti, vidio si na TV-ekranu. Ali nisi pomislio u svojoj naivnosti: cijeli Pariz je na TV-ekranu, more je na TV-ekranu. I što mislite, zašto nestaju naši, zašto Crnci leže mrtvi po ulicama? Posijecite se na ulici i krv će vam nestati za sekundu! Zadišite se i dah će vam nestati! Ne slušate moje savjete. Ne vjerujete mojoj osjetljivosti. Već vas vidim kako ulazite na otvorena vrata reklame uz autocestu samo zato jer iz nje viri jedna ženska, uostalom, odsječena noga. A izlaza, nema.
– Šuti budalo, ti nisi naš!
Otišao sam skroz pozadi da bih umakao svađi. I stvarno, izbila je tuča. Ali onaj je najednom nestao. Okrenuo sam se, da ne gledam to. Zaklopio oči. Od stiska, jer htio sam ih obrnuti, ne bi li se sve obrnulo, ne bi li se vratio, sve su iskrice zasvjetlucale u glavi. Da nisu to – Parižani!?
* * *
I ovi Jugosi, zašto su svi isti?
– “Jugosi”!
– “Jugosi” je film, pseudodokumentarna melodrama o našim ljudima. Više europskih zemalja sudjelovalo je na projektu.
Znam za taj film.
– Ali ne, očito, da je taj film odigrao svoje.
– Prvo kod nas, a zatim ovdje. Glupi Zapadnjaci su mislili da je dovoljno da jedan francuski folirant sliči Radi Šerbedžiji pa da dobro glumi. Ali što se dogodilo? Mi smo svi počeli sličite njemu i samo tako smo mogli biti ovdje i biti prihvaćeni.
– A taj folirant, to je ovaj peder što nam je upravo umakao. Uvijek se ubaci među nas. U biti, nama je svejedno. Ali nije u redu što nam soli pamet, a kad se treba tući, onda nestane. Paf! – kao da je od zraka. Pravi Parižanin!
Tako su koščati. I glasni. Kao neka djeca su mi.
– Laže ovo za plakate i reklame. To su prava vrata, a ono za nogu, i još žensku, čista laž. To je Marija, primi t e za ruku, ako joj znaš reći. Unutra su stepenice i puno svjetla.
– Ja sam jednom sjedio s njom na prvoj stepenici. Bio sam prokleto umoran i ni makac. Obgrlila me rukom, kao neki stari prijatelj.
– Mene ona podsjeća na moju pokojnu ženu.
– Da, i mene.
I mene.
– Meni je ona rekla da ćemo svi, ako krenemo tim stepenicama, naći svoje žene. Čekaju nas da ih okupamo; tamo gore je jedna velika bačva puna vrele vode.
– Ovdje se trebamo spremati za to. Moramo nakupiti što više daha; tamo će nam ga trebati.
– Da, oboje zajedno moramo zagnjuriti pod vrelu vodu i ostati dugo, koliko nam dah izdrži. A poslije?
– Poslije, kaže Marija, neće nas više biti, ni žene ni mene, ali i bit će žene i mene. I neće nam biti žao. Radovat ćemo se.
– A što ti nisi pošao gore, s Marijom?
– Bio sam umoran. Sjedili smo na stepenicama i gledali kroz vrata. Znao sam da trebam zapamtiti što govori i vratiti se.
– Nije ti bilo teško?
Tuge? Radosti?
– Ne, pa ja sam njeno dijete. Svi mi! Čak i ovi raspršeni Parižani. Ali njima su vrata reklama, pa i ne dođu pred njih, reklama ih odbija.
– A tko jednom uđe, jednom će preći te stepenice zauvijek.
* * *
Stigli smo na rub grada. Ne znam po čemu je to bio rub. Sve je bilo isto kao idosad, gradu nigdje kraja. Onaj što je govorio uzeo me je pod ruku, išli smo posljednji. Par koji me je spasio bio je daleko naprijed.
Zašli smo za jedan neboder, tu je bio ulaz u spilju. Bila je prostrane i topla, puna istih ljudi. Ovdje se ne spava!
– Za razliku od Parižana, je li! Parižani stalno spavaju. Ovdje nitko ne može.
– Ne spominji Jugoslaviju, ne zovi ih Jugosima.
– Da te ne bi tko pljunuo, kosti polomio. Tu smo svi različiti.
Ali zašto ne spavaju?
– Ne mogu od sjećanja, Sjećaju se svojih gradova, sela, putovanja, djetinjstva i djece, svojih najbližih, svoje majke i – svoje žene.
Sjeo sam među njih. Žamor je prestao. U sredini je gorjela velika vatra i pucketalo granje. Bio sam među svojima.
Ljubljana, 1989., noć na prijelazu iz 23. u 24. VIII.
