7 mladih | Neven Ušumović
PRPOŠ-MAJSTOR ODLAZI U PENZIJU
Tog jutra, kada je Prpoš-majstor išao u penziju, skupili su se svi tramvajci na Remizi, kod Đelmanija.
Kik szép helyeinkért még vért is ontának
Đelmani namrgođenog lica otključa vrata svog jadnog kafića i pusti unutra šutljive tramvajce; spoji ima odmah dva stola i ode staviti kavu.
Štef izvadi bocu rakije i sam ode iza šanka po čašice. Draž je uzme okretati i mućkati: “Dobra!” Jura stavi kutiju KORONE na stol, izvadi cigaretu i zapali. Za njim ostali.
– Kad će Prpoš-majstor?
– Ha, reko je, pet sati, bit će tu.
– Moglo mu se bar ovo jutro razvedriti, ali neće izgleda, još dugo.
– Neće, bogame.
Štef sruči čašice na stol tako da su ih morali loviti da ne bi koja pala na pod.
– Ajmo, za Prpoša!
Otvori bocu i natoči. Svi se malo razbude, uhvate se svojih čašica i zamrmljaju zdravicu svak sebi u bradu. A Štef zdrma jednu iz cuga i natoči si odmah drugu:
– E da je zavredio, zavredio je! Otkad sam ja tu, ljudi moji, tjerao je on tramvaje – kažu još od rata! I eto, dočekao drugi! Tako ti to ide.
Đelmani upali radio – u nekim gradovima već su dani znaci za uzbunu – i donese kavu.
Nehéz a könnyű penna is…
Dva tramvaja zaokrenu, jedan za drugim. 4 sata.
– Ode naš Prpoš-majstor, ode, a?
– Ode.
– Jebote, vidiš ti to, mada je Mađaron, nikada se nije bunio, nešto, ma dobar čovjek, skroz!
– Ma da… Ima dobrih ljudi kod nas i da nisu Hrvati. Evo: Dragoljub…
Svi pogledaju u Dragoljuba. A debeli Dragče se umjesto komentara tek prikloni stolu i natoči rakije – svima.
– Ajmo, za Prpoša!
– Za Prpoša!
Hej halászok…
Prpoš-majstor je već bio tu, u blizini. Dolazio je stazicom uz potok. Zadržao se malo kraj jučer posječenog drvoreda koji je bio ispred jedne nisko blijedocrvenkaste zgrade. Vjerojatno su to napravili da bi stanari imali više svjetla u prozorima, ali izgledalo je kao da su to baš njemu smjestili: drvored ga je umirivao šuštanjem lišća i taj ga je šum ispunjavao svake zore, opirući se škripi tramvaja. Stajao je zatim na mostiću pokraj Đelmanijevog kafića i gledao u potok čija se voda jedva probijala uz kotač koji je ležao nasred korita. “Nedovoljno, nedovoljno…” pomisli. I tiho: jebi ga.
Széki négyes és csárdás
Kad otvori vrata svi se podignu.
– Ehee! Prpoš-majstor! Ajde sjedi! Založi se.
– Isusa vam, vi krenuli već, odmah ujutro!?
– Zbog tebe Prpoše, zbog tebe! – kaže Štef.
– Pa dobro… ajmo onda! – izvadi bocu vinjaka i stavi na stol.
Ljudi su znali da je to ona boca o kojoj je svima pričao, ona koju je čuvao baš za ovaj dan: bez etikete, debelog zatamnjenog stakla, zelena, a unutra, mutnocrna tekućina što guta svu svjetlost.
– A ne! – reče Štef. – To si čuvaj Prpoše za sebe! To isuviše vrijedi da načinjao za nas! Ajmo stući ovu rakiju, mi ti i tako ne smijemo više!
Prpoš-majstor je gledao lica kolega držeći ruku na svojoj boci. Svi su sklanjali pogled. On je sklonio bocu. Skrhan, prihvati čašicu. Trgne, i tek kad je spusti, sjeti se:
– O, živjeli! Ja…
– Ma ništa – opet će Štef – evo još jedna! Živjeli.
– Živjeli!
– Živjeli!
Tramvaji su već naveliko zvonili, zaokretali. Većina je morala krenuti. Požele sreću Prpoš-majstoru, odu. Jura je malo razveselio ekipu. Poklonio je Prpoš-majstoru tramvaj broj 11 – od kutije šibica. Obojio je tri kutije u svijetloplavo, sabio malo strane i kemijskom napisao broj naprijed i nazad. Prpoš se smijao grleći ludog Juru.
– E dobar si mi. Pravi!
Jura ga podsjeti na ono kad su se tresnuli tramvajima na ulazu u Proletersku, izleti on da ga mlati, a Prpoš-majstor, pijan do daske, hop-cup, simo-tamo:
– Ajmo Jura, čardaš, možeš ti to, hopa!
– Sve se počnu smijati. A Prpoš:
– Pa nisam valjda tako!
Na kraju oko pet sati, ispraznila se boca. Trebalo je ići na posao. Đelmani počasti Prpoša još jednom čašicom vinjaka. A onda – u njegovu “jedanajsticu”, posljednji put.
Úti Miskáé és lassú magyaros
Na Črnomercu, gomila ljudi. Neka gospođa s mačorom.
Svanulo, ko da nije. Skinuo je kapu nakon nekoliko krugova.
Na semaforu kod Francuskog, zagledao se u svoje šake. Ležale su ispred njega, upirući se u upravljač. Policija, gardisti, plave vreće pijeska pred podrumskim otvorima.
Nasmijao se na pomisao da bi i danas moglo biti uzbune.
Na Trgu Republike. Grga, prodavač novina, opet je popio: skače i vitla nogama ukočivši ih u koljenima – Bog zna što viče. A debela baba stoji držeći ruke na bokovima i uporno ga gleda. Kao da će ga to promijeniti.
Opet klinac u vratima.
Sjeti se nečeg, ali ne može se sjetit čega.
Ni danas neće biti Sunca. A petak je.
Na Trgu Republike uđe mu jedna žena s djetetom, sva bijesna. Kaže: “Kasnite, kako možete?” Lako gospođo, lako. Evo, sjednite vi za upravljač – lako je to. Samo pazite da se zaustavite kada vam to ona narančasta crta kaže.
Mese
Bistro “Šestica”.
– Kaj’e Prpoš? Gotovo?
– Eh curo, gotovo za sva vremena!
– Ma nije valjda! Kaj, mirovina?
Prpoš-majstor se nekako nasmije i sjedne za šank. Izvadi svoju bocu.
– Daj dvije čašice!
Popiju.
– Prpoš dragi, ja ne smijem više. Uh, ova udara, sva sam se oznojila!
– E onda ni nemoj više, ni slučajno! Čuvaj ljepotu! A ja ću do kraja.
– …kad sam ti ja jurio iz uniforme, ove, odmah van, na ulicu! Nije tu bilo hoćeš-nećeš. Litra, dvije, čas posla! A kelnericu – za guzicu! Ma šta! Šta se imam čuvat. Evo gledaj! Jedna čašica (proguta), druga (proguta), treća! Eto priče! Cijeli život… HAHAHAH. E moj Prpoš, gdje si završio! A bio sam Herr, prije rata – HERR! Znaš curo? Pazi: kravata – tanka, a onak taman debela, meka, na čisto bijeloj košulji, i sako, i cipele – špicaste, a sjajne, ma sve vidiš: tu nema šale! Pravi Herr! I Budimpešta! To ti je grad, ne ovo! Čim lupiš petama, sve što ti treba! Za jest, za pit, za jebat… He, smiješ se draga, smiješ Herr Prpošu! A pazi sad: jedna (proguta), druga (proguta), treća! Tako ti to ide. Cijeli život… A znaš li ti odakle sam ja? Ne, a? Ma da… gdje bi ti znala za Prpoša? Tko me ovdje zna? Nitko draga moja… za Proša… iz Gyékényesa… A to ti tu, odmah, preko granice! Zato sam i završio u ovoj rupi, zato što je to tako prokleto blizu. A tamo, tamo sam ja htio biti stolar. Znaš ti kakav je to posao? Otkud bi znala… Kako bi znala!? Kad uzmeš dasku pa je gladiš, lagano gladiš dok svaka linija ne postane šara, šara kakvu samo ta letva ima – i nijedna druga! Ma što vi znate o tome!? A pazi sad: jedna (proguta), druga (proguta), treća! Eto, to ti je. Cijeli život… Opsa, oprosti curo, malo sam pustio… goluba. Cijenjeni gosti, oprostite! Prpoš, Herr Prpoš vam oprašta! Ali samo danas. Poslije gotovo! Poslije, koga uhvatim – ljubit će milu majku u podbradak! Pitajte kako je Prpoš pravio reda tamo šespete! To je bila čistka – a ne ovo! Garda, policija, mislim ovo, ono, a Prpoš? Prpoša ko ferma, a? Ali pazi sad: jedna (opsa!), druga i… nema. Nema više. Idem ja. U kurac. Uzdravlje.
Juhász András
I sjedi Prpoš-majstor. Ima sobicu gore na Črnomercu. Sestra mu sredila, prije nego što je umrla od upale pluća. Ima mali TV i mali radio s kazetofonom. I ima samo jednu kazetu. Kazetu Andrása Berécza. I sjedi sad i gleda omot kazete. Sve mu se vrti, a Beréczovi brkovi kao lađa. Plove, uspinju se i utapaju u suzama, sve da bi ponovno izronili, zlatnog sjaja.
I sriče naslove pjesama: Kik szép helyeinkért még vért is ontának, Nehéz a könnyű penna is, Hej halászok, Széki négyes és csárdás, Úti Miskáé és lassú magyaros, Mese, Juhász András, Keserves és hajnali, Ha madár jő, Vajdakamarasi csárdás, Bonchidai ritka magyar, Most van esztendeje. Sriče, a značenje mu bježi poput stvari pred očima u toj sobi sad.
Keserves és hajnali
Kad mu je sestra umrla, htio se ubiti. Pjevao je, jecajući, pijan, vraćao se iz Gyékényesa s njenog pogreba. Išao je kroz vlak i stopalima udarao o pod, plešući uz pjesmu što ju je valjao, gušio u grlu. Udarao se o zatvorena vrata kupea. Tražio tko to vozi taj tramvaj da ga izlupa sad i pokaže mu kako Prpoš-majstor vozi.
Njezina fotografija stajala je na ormariću kraj kreveta. Bila je to stara fotografija iz njezine mladosti, izblijedjela, požutjela i ne nekim mjestima već nejasnih obrisa. Imala je na sebi jednodijelnu haljinu, tamnu, s jedva vidljivim šarama na prsima. Glava joj je bila umotana u maramu koju je bilo teško izdvojiti iz bjeličaste pozadine. Lice smireno, bez osmijeha. I nos, taj nos opisan finom linijom, koja se razdvajala pod nosnicama, k usnama.
Ha madár jő…
Otvorio je prozor. Noć je već bila tu, pred njim, čvrsta i nepomična.
Vajdakamarási csárdás
Onda je upalio TV. Išao je Dnevnik, nekakav Tuđmanov susret s izbjeglicama. Pričali su mu o svojim patnjama, a on ih je slušao. Pričati, ispričati nekome svoj život, nekom tko će znati slušati, nekome kao što je Franjo Tuđman! O, makar mu pismo napisati!
A papira nije imao. Ništa, samo olovku, široku i četvrtastu, jaku. Da piše pismo Tuđmanu! On će sve razumjeti.
Kleknuo je na krevet koji se nalazio pokraj zida. Ispravio je leđa i visoko dignuo ruku da bi stalo sve što je htio napisati. Pisao je po tapeti; a tapeta boje pijeska, hrapava. Olovka je zapinjala.
Dragi naš predsjedniče, doktore i gospodine Tuđman, Vi me sigurno ne znate, a eto zovu me Prpoš-mjastor. Bio sam vozač tramvaja do sad, danas sam u penziji. Nisam Hrvat, al živim u Hrvatskoj još od rata. Volim našu zemlju, možete mi vjerovati gospodine predsjedniče. Ovo što Vi radite dobro je, znao sam da će biti s Vama ovako. Glasovao sam i Vi ste pobijedili. A sada predsjedniče, ja sam gotov čovjek. Volio bih se boriti za domovinu! Htio sam biti stolar kad sam bio mlad. Još u Mađarskoj. Išao sam po Budimpešti. Moj otac, svi su orali. Ja sam htio biti stolar. A onda onaj rat. Došao sam. Vozio tramvaj. Broj 11 najviše, evo dali su mi i danas. Zadnji put. Nemam nikoga. Sestra umrla. Živim na Črnomercu. Dođite jednom našom ulicom. Svi smo s Vama. Volimo našu Hrvatsku!
Sve Vam želi
Janoš Prpoš
Bonchidai ritka magyar
Ostavi olovku kraj TV-a i ugasi ga.
Pređe prstima preko tapeta, preko slova, zadovoljan. Onda se sjeti. Sjedili su u školi i čekali učiteljicu. Dan je bio ljepši od svih, lastavica se gnijezdila u bijelom ramu prozora. Učiteljica je rekla: “Djeco, idemo van, ne može se raditi po ovakvom danu, ajde, van!” Svi su vikali od veselja, čak i učiteljica na kraju! A Janoš skoči do Marije, zagrli je i šaptom upita: “A ja?”
Most van esztendeje