7 mladih | Neven Ušumović

SAČINJENJE

 

Bilo je to na moj rođendan. Krenuo sam sâm, sa svojim nijemim bratom – a da još ni zora nije svanula. Trebalo nam je iz Šandora stići na Makovu Sedmicu, a s Makove do šume zvane Hrastovača – sve pješice – do Hrastovače. Zbog čega je nosila to ime ni onda nisam mogao shvatiti: pijesak kojim smo gazili bio je prekriven borovim iglicama, mirisao sav.

Topole su snažno drhtale trepereći srebrno u mraku. Put na koji smo stigli, širok i neasfaltiran, vodio je kroz njive prema šumi, uz pokoju rijetku kuću – možda opustjeli salaš. Psi su lajali, neki, nevidljivi.

– Vaške – reče moja baba, dok je snažnim pokretima, gotovo s osudom, sklanjala borove iglice s drvenih čvrstih astala – u hrastovoj šumi! U hrastovoj šumi – borove iglice! – reče moja baba.

– Bogaremunjegovog! – reče moja druga baba, Mariška.

– Vaške! – reče moja prva baba, čisteći s drugog astala borove iglice, snažno i spokretom koji nekog nepoznatog – a krivog – sto posto – izaziva na dvoboj. – U hrastovoj šumi – borove iglice! – reče moja baba.

– Vaške – reče moj deda, pop jedne malene pravoslavne crkve. – Vaške: laju li laju! – reče moj deda, paleći lulu, čudeći se pokretima svoje žene, te, iz istih razloga, držeći se vrata, omanje, potpuno bijele kućice – u čijoj unutrašnjosti je disala (parom i žeravom) jedna skromna kuhinjica i kraj šporeta – kauč, masan i musav, za putnike namjernike, hoću reći – moga oca – koji je cijeli svoj život – proveo – skrivajući se tu, ostavljajući – bog zna koliko puta – cijeli svijet i sve što uz njeg ide – na leđima moje majke, mog dede Mihajla i moje babe, njegove žene, Mariške, svog brata Antonia, moga strica, svoga oca, bać Stipana, moga dede, svoje majke, Rozalije, moje babe, i svog najboljeg prijatelja, lokalnog pjesnika, inače dobrog čovjeka, Vladislava, moga kuma.

Slavio se moj rođendan, očekivali mnogi gosti. Bila je to jedna oveća, kružna čistina usred šume s nekoliko velikih, čvrstih i dugih – k’o iz jednog debla stesanih – astala, i s po dvije klupe – s obje duže strane – uz njih. Sunce samo što nije, a i gosti, s njim.

Moj otac, mada potpuno nag, istina, skrivena tijela mnogim, grubim, raznobojnim pokrivačima: nije ga pokazivao.

To je bio razlog velike rasprave, duž stolova uz koje se jelo i pilo i smijalo: pipkalo sa strane i bockalo i kuckalo koljenima i šutalo cokulama i u cjevanicu i između – nešto naviše – vještim, a naglim pokretom, okretnih, ponositih djevojaka. Njihova cika, otresitost kojom bi se hvatale u kolo i igrale, vrteći sve one redove, nebrojene redove svojih sukanja… E brate! Nijemi moj brate! A gdje smo mi? Kud nam se Sunce delo!? Samo pijesak prati naše korake ostavljajući tragove za nama. Hrastovače još ni na visikum a psi, poneki – laju.

– Vaške – reče moje deda, vladika Mihajlo, kako ga je žena Mariška – ne bi li mu se narugala – zvala. – Vaške… ga izjele! – reče moj deda – o mome ocu – koji ga nije mogao čuti – budući da se bio dobro skrio u onoj kućici, u kuhinji, pod pokrivačima, sav znojan i vlažan od one pare, toliko zajapuren i bunovan, da se desnom šakom, snažno zgrabio, dolje, i stisnuo, i došlo mu je da ga… i nek’ ide sve k vragu i rođendan i slavlje i sav ovaj život i svi, ma svi!

A ja sam nijemo hodao, hodao sa svojim nijemim bratom. I sjeli smo, umorni, pod jednu veliku topolu. Šuštala je i šumila usamljeno. Moj brat je zaspao čim je osjetio oslonac pod glavom. Ja sam ga gledao.

Jednom sam tako sjedio i gledao djevojku, što se smiješila u snu, još topla od našeg zagrljaja. Svitalo je, dan se najavljivao hladnoćom, vlažnom, rosnom. Stresao sam se, polugol, u bijeloj majici – svojom košuljom sam je umotao – bili smo kraj pruge, cijelu tu noć, valjali se po nekoj bockavoj travi, cijelu nam je kožu iscrtala, ispovlačila tanane ožiljke. – Sutra sam išao – sutra je bilo danas, dok sam je gledao – kako se smiješi u snu, još.

Brat je zabacio glavu unatrag i spavao otvorenih usta. Svi ti moji rođaci smanjili su se na veličinu djeteta, samo su glave ostale velike – da svojim licem svjedoče o karakteru, iskustvu i godinama; i s ustima – da brbljaju o meni i meni i meni i mom ocu

– Vaškama – reče njegov otac, bać Stipan – ta vaškama možeš većma virovat! Iljade puta sam mu divanio, okani se ćorava posla sine, okreni svojoj ženi i – thi, jebemu – reče i zalije špricerom.

– Vladislave – reče Antonio – de ga brani, što šutiš, što

– Nego – reče Vladislav – da mi okrenemo još po jednu, a? – reče Vladislav. – Da se vidi i pokaže – tko su ovdje junaci!

– Čuj Vladislave sine – poče pop Mihajlo – sa značajnom pauzom, zagledavši se u obraze svoje Mariške – crne jedne žene, s ogromnim očima – koja je i sada bila – ama, taman da pukne od bijesa – onako rumena – ali ipak (vrag će to razumijeti!) – nasmiješena od uha do uha – tako da bi je moj deda – sad – ama baš u tom trenutku! – svu iscjelivao –u te njene obraze što su se nadigli i zaklobučili kao kruv kakav dobro zamiješen i – Vidim – reče moj deda, pop Mihajlo – Vladislave – vuče tebe neki handrag – na onu stranu – onom – i pokaže prstom na bijelu kućicu – što nas je ostavio tako, ovakve, s ovim našim glavama, da divanimo i raspravljamo o tom njegovom sinu o kojem se toliko pripoveda da sam ga i ja već ne znam koliko puta pomenuo u svim svojim propovijedima a sve pod drugim imenima jer uvijek se naširoko i nanovo priča da ni sam Bog ni sam Đavao ne bi zapamtili oklen smo krenuli i di ćemo završiti ovo naše sačinjenje sjećam se kada si ono ti Vladislave pomenuo ime nekog pjesnika

– Pisca, pope – prekinu ga Vladislav – štono

– Dobro, piskaralo neko, štono i ti što si, a i onaj – i ponov baci pogled prema kućici – i onaj je valjda tako nešto kad mu ni oči ni ruku ni držanje pošteno nisam vidio nego se zavukao i da ne kažem što radi a dijete čeka li čeka da ga činimo

– Mislim da – započe moja majka – nije vaše, vladika dragi – reče moja majka svome ocu namignuvši svojoj majci Mariški, a Mariška joj odgovori, istom mjerom – da mog muža – i pogleda značajno, s uzdahom ka bijeloj kućici – tako – i onda ušuti, pocrvenjevši, pa se zagleda u vrhove svojih cipelica koje su izgubljeno i nemoćno šarale po pijesku – nadimajući grudi, snažno uzdišući. Na to uze riječ moja baba – hvala Bogu – Rozalija.

– Antonio – poče, i stane na klupu, tako da je sad s tom ogromnom glavom – umotanom u maramu – a sitnim tijelom – k’o u kakvog kržljavog dječaka – lebdjela nad njima – Antonio – reče i krene po klupi laganim hodom – iznad svih njih – i pomiluje Antonia po kosi, začešlja ga – uhvati moju majku ispod pazuha – i cjeliva joj bradavice na grudima (koje su bile toliko nabubrile tokom razgovora da je Vladislav sav plakao od stida, i skrivao se iza Antonijevih leđa). I taman – krene – Rozalija – Mariški u susret – i ova već – taman – ustane i i stane na klupu – ne bi li je u zagrljaj prihvatila – kad izađe moj otac na vrata, gol i sav crven k’o đavo i prav – i vikne da je sve zaparalo (k’o munja da je prošla tim oblačnim i tmurnim nebom): – Pun mi je… tog vašeg brbljanja i sačinjavanja, ajte svi u… … za sva vremena! Da znate!

I tu završi cijelu priču i sve se stiša i izbriše s gustom kišom – taman kad sam ja stigao. Moj nijemi brat i ja sjedosmo za stol. Okrenusmo šake k nebu skupljajući kišu. Kad bi nam se napunile, prelijevali smo vodu jedan drugom. Tolika voda! – bio sam miran.

Iz odžaka kućice se dimilo. Tata je odlučno odvukao u kućicu mamu. Bili su još mladi, mnogo mlađi od nas dvojice, tek zaljubljeni, neopterećeni svijetom, svim tim pričama kako je to živjeti u gradu, služiti vojsku, biti u braku, imati djecu, siguran posao…

Vladislav je stajao – bolje reći – šćućurio se – nabio šešir na glavu – na vratima – pred kućom – i tiho pjevao: kao kuče kakvo.

 

 

Napomena: vaškama Bunjevci nazivaju pse.