7 mladih | Neven Ušumović

KRONIKA PREOBRAZBE TREŠNJEVAČKOG TRGA 1991-1996

(promidžbeni pridatak)

 

19. listopada 1996.
3.40 h

Eta, završih. Sutra otpočinje rušidba kuće posuđene mi na ovoliko godina kolike sam si trebao za pisat. Sve uređeno s općinom Trešnjevka, na moju zamolbu od 3. siječnja 1991. godine, uredno odgovoreno, inspektor Kljajić i službenica mu Petrušević sklopili ugovor sa mnom, po kojemu mi se dodjeljuje orunula kuća, kućeštija, kućerina stara kraj trešnjevačkog placa što ima biti do 1995., a najkasnije 1996., okružena velikom bijelom zgradom plavih plastičnih krovova, a dotada, neposredno premuljanim blatom, ostacima gradnje s pretenzijom dogradnje, nakon rušenja ove nastambe u koju sam. Zadatak ovjeren u novoj zgradi MUP-a, tada (1991), još podzemnoj, na lokaciji nepoznatoj, gdje me odvedoše u po bijela dana… Pohvaljen i obodren, uselih se 12. ožujka 1991. i započeh s poslom, kao sokol gnijezdo viti, stranicu po stranicu, kronikom kititi…

Ali tko sa ja? Odakle sam? Naprosto: što sam po nacionalnosti i di mi je podrijetlo?

O tu je, čisto kao suza. Rođen na selu, na bašćine vrelu, zagorskom, dalmatinskom, Dalmatinske zagore selu…

Rođen, i sada već umirovljen, penzić, prilično star, nekud prije drugog svjetskog rata, nestali roditelji. Siroče, u vrijeme rata u zagrebačkom domu dobio sam dokumente, sve čisto, uredno. Roditelji: Zvonimir Boban, Tjestenina Klara. Ne vidjeh ih nikad. Bijah komunista, sred Beograda, pionir prije, ali ne dugo: ono što sam ubrzo do zamjedbe doveo, sada u svojim kronikama obznanjujem. Sve je još onda bilo jasno i narod sve glasno govoriti dao, još onda, na omalenoj trešnjevačkoj tržnici, u blatu i zapahu gnjilih grinceka: rajčica 10 kuna, cvjetača 15…

7.10 h svanuće

I već čujem, gladeći glatke korice svoje kronike, glasove, mnoštvo glasova što protimbom oblikovali su svaku moju riječ. Čujem ih iz nejasne, neduboke, al’ zamašne pozadine, romore i govore: Preobrazba? Zar preobraženje? Zar preobraženje, đubre konformističko, nazivaš ovo pustošenje? Molim vas bez vređanja (obraćam se tonom kakvim sam brodio svojom kronikom, uljudnim i uljudbenim), vidim niste pobornici čistoće, reda, bogatstva? I kakav trg? – nastaviše – Trg da je prometni čvor, zaplet što je prije neg’ križanje cesta, krdo pješaka što bez obzira na sve prometne znake ide svojim putem nošeno samom inercijom svoje mase koja raste i raste sve dok do kraja napuhnuta odjednom bez praska, bez znaka, bez ičega, ne nestane na robnoj kući NAMA, na njezinim izlozima, dok trešnjevačke mljekarice, pekarice, piljarice, naše kumice, nemoćno zure s placa, nabijene jedna do druge, da im je jedva do daha, i sve teže od vonja, od stajanja, s noge na nogu, i sve dok se jedan auto, ili tramvaj sam, napokon ne odlijepi i krene među pultove, lagano klizeći, skupljajući po urušavajućoj tržnici putnike-preživjele-namjernike…

Da, blagoglagoljivih li glasova. Upravo za i u protimbu takvima napisah svoju kroniku. Nikad tramvaj, niti bilo kakav auto, neće skrenuti po placu rušiti sirote mljekarice! Sve to jamče preobrazbe što ih tijekom ovih godina uredno vodih slovo po slovo. Jamče to novi parkinzi, plakati i roleta-reklame, American Donut, Pittarello i prije svega, i ponovno, Crkva, što je potisnula odurni kult socijalističke tvornice iz vremena, oprostite na izrazu, Jugoslavije, jamči to knjižnica “Tin Ujević”, mekim, zatalasanim, majčinskim uleknućima i ugibima zgrade, pod kojom i u kojoj jest.

7.50 h

Sve je počelo, još netom prije rata. Povratak Pravim Vrijednostima već je napinjao prednji plan cijelog narodnog života. Pučanstvo kao da je napokon dokučilo da je u desetljećima socijalističke izgradnje išlo unazad, da su komunisti, -njare, tjerali gomile unatrag, po račje. Neboderi, soliteri, oblakoderi, nicali su nam za leđima, magnetizirali naše ocrvenjele oklope nevidljivo, uvlačili nas u uspravne cijevi svojim dizalima i razbacivali nas po zbijenim stanovima do TV-aparata koji su nam žmirkali ususret, namigivali umah pozdravljajući, nas, tek obrnute rakove-stanare, e da bi nam u meka, dječja, na pravost nenaviknuta lica, urezivali osmijeh i suze Čkalje, Šurde i Jove Radovanovića.

Dakle, naš narod se obrnuo. S vrhova zgrada sišao među korijenje. NAMA opustjela. Narod se vratio placu. Narod je htio vidjeti boje pravog života, opipati ruke mljekarica, vonj njihov udahnuti. Uostalom, zbog sve razvijenije švercerske mreže i umještva sitnih poduzetnika, razvio se dio placa na kojem je sve bilo duplo jeftinije nego u supermarketu prizemlja robne kuće. Mreža sitnih mešetara bila je sve jača i jača i jačala je uslijed priljeva novih umješnika koji su stizali iz opustošenih krajeva. Ali svima njima novac je bio sporedna stvar: domovina, raspeće, slika Bogorodice, grb i zahvalnica za dobrovoljno uplaćenu svotu našoj vojsci, bile su prave monete! Sve je to obilježje povratka našeg čovjeka povijesnim korijenima, eskalacija anamneze, kako je rekao naš predsjednik, čiji je centar, daklem, postao plac što je ovih godina moga rada buknuo novom živošću.

Na drugoj strani, tvornička hala, vještim planom avangarde socijalističke izgradnje skrivena NAMOM, napokon je postala pravim svetištem, središtem duhovne obnove. Dana 12. ožujka 1991., postavljen je na ulazu u Trakošćansku ulicu putokaz s jasnim natpisom: CRKVA. Bio sam pokraj svećenika, prijatelja mi iz djetinjstva, kada je ozarena lica, odvrnuo razglas za ovu priliku dopremljen iz daleke Australije – donacija naših ljudi – i pustio neka zvona zvone!

Sve je to definitivno vodilo propasti robne kuće. Sjećam se gomile službenika NAME, tih korumpiranih lica, kako su nezaposleni izlazili van i nadraživali pučanstvo što je hrpimice hrlilo crkvi. Govorili su: Ne, ne, drugovi, ROBNA KUĆA nije tamo, ona je lijevo, lijevo, k nama lijevo – satima, sve dok ne bi klonuli, molećivo bi ponavljali: Ne, ne, drugovi – i zatim: lijevo, lijevo, lijevo… A ja, tek pritistigao i praktično prvi dan na zadatku, ja, statusom umirovljenik, stadoh ispred njih i strasno pokazah narodu: Gospodo, desno i pravo.

14.15 h

Ali sve je to već zapisano u mojim kronikama. Ovom prigodom trebalo bi štogod reći u svezi zbivanja što se nisu zbila u redove moga spisa a pričalo se da jesu. Sve su to bedasti penzići – ta besposlena rulja i bagra s placa – smislili.

Otvaranje ogromne prodavaonice obuće Pittarello 25. Travnja. 1993. Godine u raščišćenom podnožju robne kuće, praćeno pojavom roleta-reklama, koje su svojim stalnim micanjem, drečavim fluoroscentnim bojama hipnotizirale hrpe tramvajljudi na stajalištima. Ali nije istina! Pittorelo nije otvoren, jednostavno nitko nije vjerovao da će njihovi proizvodi od kože mrkog slona dignutih obrva, koji je na reklamama više sličio mamutu nego simpatičnom Disneyevom Dambu imati prođu. Ipak, ljudi su već prvi dan nagrnuli: cijelo prizemlje bilo je bravurozno uređeno, prava mreža uskih prolaza od zidova koje su činile kutije s na vrhu izloženim cipelama. Nova, golema prozirna stakla, omogućavala su čak i vozačima automobila da s ceste, prije nego što im se upali zeleno svjetlo, letimičnim pogledom prođu preko asortimana proizvoda ovog u svijetu afirmiranog proizvođača. Najveći dio proizvoda činile su šnjure, neobičan proizvod od mrke slonove kože, koji se prema cipeli odnosio poput otvorene lepeze prema praznom novčaniku. Oko njih bila je najveća gužva. Ljudi su stajali zbijenih očiju jedni do drugih, i pipali, ali bez ikakvog nereda i strke, s tolerancijom i uljudnošću svojstvenom našem čovjeku. Opasnosti od krađe nije moglo biti, budući da su van, ispred toga superprozirnog stakla stajali službenici, Talijani neki, neobično mrkih lica, i – istina, više iz dosade – gledali unutra.

No, lica su im se ubrzo ozarila kada se pojavio fenomen nazvan domine. Naime, mreža uskih kanalića između zidova od kutija s cipelama, koja je zlobnike podsjećala na Veneciju, nije predviđala isprobavanje obuće, odnosno ona se nije mogla probati sjedeći, nego tek stojeći, što je vodilo, uslijed gubljenja ravnoteže neke od mušterija, u pravi niz padova stotinu zbijenih kupaca. Gledatelji su to, daklem, nazvali dominama, i bilo ih je, što gledatelja, što domina, sve više. Promoćurni Talijani odmah od toga napraviše posao. S jedne strane primali su oklade od zagrijanih gledatelja, a s druge ubacivali male doze svojih ljudi, cigančića s Hrelića, u mreže kupaca. Ovi su simulirali gubljenje ravnoteže u trenucima kada se red kupaca toliko poklapao da ih se sve jednim padom moglo porušiti. Ova igra izazvala je napokon revolt starih kadrova u potkrovlju robne kuće koje se neprestano treslo, te se isti izboriše za preuređenje Pitorela u običnu prodavaonicu cipela. Šteta, velika šteta! Neobične proizvode: pomenute šnjure, pa onda džudžule, keraje i ševarnadze naš čovjek možda nikada više neće vidjeti.

Druga izmišljotina, ali moram reći: nažalost izmišljotina, bila je vijest o probijanju još dva bočna ulaza u Crkvu. Potreba za tim, naime, sve je veća. Vjernici su unutra već toliko zbijeni da se već na pješačkom prijelazu može čuti lomljava crkvenih klupa unutra. Osim toga, tolika prisutnost ljudi stvara neki neutišivi žamor koji guta Božju Riječ s oltara usprkos najnovijoj australskoj razglasnoj opremi. Prijedlog koji je trebao riješiti ti zavrzlamu, projekt u čijem utanačivanju sam i sam sudjelovao, sastojao se u probijanju spomenuta dva bočna ulaza, čime bi se omogućio neprestani pokret, kruženje vjernika do oltara i natrag, po shemi:

ušumović___shema__cb

Ovaj projekt godio bi i, prema anketama i testovima trešnjevačkog javnog mnijenja, samom pučanstvu jer je propovijed sa svojom statičnošću i uzvišenom monotonijom isuviše išla nasuprot žestoko ritimiziranoj svakodnevici, te onemogućavala zdušno prisvajanje svake riječi. Pučanstvo je osim toga bilo spremno platiti za još jači razglas. Svećenstvo je uvijek izlazilo narodu u susret, ali vlast, kako to već znamo, stoljećima nije. Tako se jednog dana pojavio nekakav mali crni, kaže predstavnik općine, da prekine tu ujdurmu, kako se nadmeno izrazio. Na njegov istup naravno nije se imalo prigovora, uostalom, nije ni vrijeme za to.

19.50 h

A sjećam se protimbe svih tih škembavih penzića, zmazanih do jajca… Tih vucibatina, lezilebovića, šahista i kartaša, na-cug-jednu pajdaša… Kako su samo cupkali po vrelom asfaltu kada su im ravnali njihovo džombasto golubarsko sastajalište, nedjeljom gdje se kupila svakojaka perad i zvjerad, već na izlazu iz moje kuće osjećao smrad i nepogrešivo vodio tada još blatnjavim putem kraj nekoliko kuća zakrivenih gustim zelenilom i hrpom trule i vlažne drvenarije s domaćicama što stojeći na pragu puše i udišu jutarnji zrak, zajedno sa svim tim udišući, i umjesto da kuhaju nedjeljni ručak, stoje tako podbočene i razmišljaju – ili ne, samo udišu, puše i udišu, a oči im još sjaje od jutarnje svježine – ne, ne! Bože, koliko ih je opet, pomišljao sam, zasupnut tako, svaki tjedan, svake blažene nedjelje gledajući sve te starce kako izlažu uz cestu sadržaje svojih ladica i škrinja za cipele i kako se napuhavaju i gegaju, zureći u oči sve te nemirne peradi koja im je u kavezima buljavo uzvraćala pogled. Tu se kuhala kava na otvorenom, kušala rakija, lijevalo vino i pravio gemišt. Nikad nisam tu nikoga oslovio, ni s kim riječ prozborio.

23. travnja 1995. godine izvršene su sve pripreme i srce mi je već sluteći brže zakucalo. 20. svibnja 1995. godine maknuta je sva suvišna zemlja, alu su baš tada padale i padale kiše. 11. lipnja 1995. godine bačen je beton i za nekoliko dana osvanula je čistina. Tu nedjelju, nikog. Čak ni ja to jutro nisam prošao tim putem. Tek kad je mrak već pao, naiđem na Mladena, Bosanca. Stoji u onom blatu i gleda dolje tu ravninu, smije se nešto, kezi, pa ko da guta taj kez, zakašlje se, zamisli, kimne i opet naceri.

Kaj’e Bosanec? – presiječem ga ja. Šta sereš? – pitam ga odmah po naški, ne bi li me razumio.

Ma eto, seruckam po ovoj čistini kad neće više golubovi, rekoh, moram ja, takva su vremena došla, da su nam sjećanja kao govna zaasfaltirana, ne smiješ ih na riječ, a meni eto, jadnom, samo ona ostala, pa seruckam netragom po ovim parkinzima za ljude od tisućljetnog sna što se ničeg svoga nemaju pa se diče veličinom prohujalom i samo naveliko snuju i safaltiraju puteve zasjenjenoj paščadiji ne bi li se u veličini njihove zadrigle prohujalosti i ogledala. A gomila tupa, samo se parkira, di neće, sve tješnje i tješnje, ko paukove čistina ih privlači, a ja eto serem li ga serem ne bi li bar kojeg otjerao, da mi mjesta ostane, da poživim još koju i Suncu odzdravim za sve ove dane što mi kosti grijalo. A ti pleti, jarane, pleti mreže svoje… dok se govnu mojem oteščalo nije…

23.10 h

Dadoh glasa i njemu, eto. Jedini on, iz meni nikad poznatih izvora, znao je za moj posao. Nadavah se glasa protimbama, lijepe li mi promidžbe! Eh, ali tek iz mrkline svijeća blješti, sja.

Moja kronika je gotova. Danas sam se čuo s mladim nakladnikom. U njega imam povjerenja, on je dobro povezan s Ministarstvom.

Preselio sam se pod plastični plavi krov, širok mi je stan. Dolje se kućeštija već srušila i kamioni joj razvlače grede i opeku. To je posljednji važniji datum u mojoj kronici, datum pisanja ove promidžbene rapsodije.

Ja se već unaprijed, smijem. Uspjeh mi kuca na vrata, da otvorim, oprostite.