Đavolja simfonija | Davor Mandić

6.

 

To ne može biti. To nikako ne može biti. Morat ćete mi dati neko drugo sjedalo. Vama nije jasno da ja ne mogu sjediti na sjedalu broj sedam. Vi ne razumijete da ništa neće biti dobro ako budete inzistirali da sjedim na sjedalu sedam. Vidite, ako ostanem na sjedalu sedam, nešto će se ružno desiti. Ako ostanem na sjedalu sedam, nešto se ružno već desilo.

To sam joj htio reći, ali nisam mogao. Nisam ni zaustio da kažem bilo što, a netko me već izgurao iz reda. Bila je gužva. Znoj me oblijevao. Morat ću u autobusu nešto smisliti.

Došao sam do sjedala broj sedam. Na sjedalu pored, do prozora, sjedio je stariji čovjek, crven u licu.

„Oprostite, da li bi se mogli zamijeniti za sjedala?

Meni je slabo ako ne sjedim kraj prozora.“

„Ma zač? Ma ča ti to ni svejenako?“

„Ma ni, barba, baš mi bude slabo.“

„A pićo, ma ja san kupija ti biljet zač san stija sedit puli fineštre. A i ja volin gledat vanka.“

„Ali ne razumijete…“

„Ala mići, sidi tamo nideri drugderi, pa neće se sve nakrcati. Ala…“

Sjeo sam na sjedalo iza, ali brzo su me dignuli. Bus se napunio i nije ostalo ni jedno slobodno mjesto. Osim mojeg. Protrnuo sam. A što ako ostanem stajati. Ili da izađem. Je li to znak da ne odem. Dok sam razmišljao što napraviti, autobus je krenuo. Ostao sam stajati, želeći postati nevidljiv. Samo da me svi puste na miru. Ali ne puštaju, osjećam njihove poglede, pitaju se što mi je, čudno me gledaju, pa skreću poglede kad shvate da ih vidim. Nešto bi rekli onima do sebe, ali neće, jer tko zna što ja mislim i zašto tu stojim.

Niz ruku kojom se držim za rub gornjeg spremišta cijedi se znoj. Mijenjam ruku, a ovu brišem o hlače. Osjećam mokra leđa ispod ruksaka, majicu potpuno slijepljenu za kožu. Prolazimo skretanje za groblje, kondukter kreće. Kida karte i pogledava prema meni. Ne mogu ga izbjeći. Nisam nevidljiv.

„A ti, di ćeš?“ pita me kad mi je dovoljno blizu.

„Do Rijeke.“

„Pa što ne sjedneš?“

Što da kažem. Što da kažem. Njegova plava košulja. Da je na meni, bila bi potpuno mokra i svi bi to vidjeli. Što da kažem.

„Kartu?“

Dajem mu kartu.

„Pa tvoje sjedalo je broj sedam. Tamo…“ kaže i trzne debelom, masnom glavom prema naprijed.

„A, tamo…“

Sjeo sam. Zgužvao sam kartu i bacio je ispod sjedala. Izbrojat ću do tristo trideset i tri i to neće biti moja karta, to neće biti moje sjedalo.

Stari me pogledao i brzo okrenuo glavu. Još ju je više iskrivio prema prozoru, kao da me želi uvjeriti da mu je taj prozor potpuno neophodan, da bi bez gledanja vani mogao umrijeti. Ili mu je samo bilo neugodno.

Morao sam brojati. Brojao sam do Raše. Stari je ustao kad smo stali. Nisam se maknuo. On se meškolji. On bi izašao. Nisam se maknuo. Gledao sam ga. Bio je uplašen. Maknuo sam se. Sjeo sam na njegovo mjesto. Možda će biti u redu.

U Rijeci sam uhvatio autobus za Gospić. Prvi put ću proći tuda. Zašto nikad nisam išao nigdje. Ni jedan otok nikad nisam vidio, ni Krk, ni Cres. Koliko ih ima. Toliko svijeta. Svugdje su uniforme.

U autobusu drugi ljudi. Sjedio sam na sjedalu devetnaest. Stvari su se popravljale. Bilo je više praznih mjesta, ja sam sjedio sam. Ispred mene sjedilo je dvoje starijih. Bile su mi smiješne njihove okrugle glave. I on i ona imali su glave kao nogometne lopte, samo je njena bila vezana maramom. On joj je stalno nešto tiho govorio, nisam mogao razaznati što. U odrazu stakla vidio sam da ona nije naslonjena. Sjedila je kao da će sada ustati, a ruke su joj bile prekrižene u krilu.

Ušli smo u Novi Vinodolski, neki otok je bio preko puta. Goli otok. Ne znam je li to Goli otok, ali tako je izgledao, potpuno golo. Ako nije, tako bi se trebao zvati.

Nakon Senja počeli smo se penjati. Zavoji su veliki. U autobusu žamor. Neki su mi izgledali kao da su se opustili, kao da su na ovoj cesti doma, dok su dolje oko njih bili neprijatelji. Ne znam gdje su bili neprijatelji, ali ubrzo sam vidio rupe u cesti. Žamor se pojačavao, ljudi su uskoro glasno razgovarali, imao sam osjećaj da se svi odjednom poznaju. Gledao sam vani, na tabli je pisalo Otočac. Bila je izbušena kao krave na znakovima u Istri. Ali izbušene su bile i kuće. Kao na filmu. Zamišljao sam metke koji su ih gađali. Neke kuće nisu imale krovove. Oni koji su bili čitavi, strmi su. Ljudi su se u autobusu smijali kao da je vani sve normalno.

Stali smo, ulazili su i izlazili novi ljudi, svi su se pozdravljali, svi su se poznavali. Jedva sam čekao stići u Gospić.

Sunce je čudno padalo na autobusni kolodvor. Sve se jasno vidjelo, ali rupe u zidovima, krovovima i po cestama bile su duboke i mračne. Nije im se vidjelo kraja. Bilo je puno žena u crnini. One su nosile svoj kraj. I muškaraca u uniformama. Već mi je bilo normalno vidjeti toliko uniformi. Na rupe se nisam mogao naviknuti. Ovdje je bio rat.

Pitao sam se gdje je kasarna. Misliš vojarna. Mislim vojarna. Ideš ovuda, pa skreneš desno, imaš oko osamsto metara, preko puta je bolnica. Srce mi je počelo tući, jasno sam ga osjećao kako udara dok sam preskakao rupe na cesti na putu za vojarnu.

Ni ova kuća nije imala krov, ni ova pored nje. A nije bilo ni ljudi. Zastao sam. Gdje je kamenje od srušenih zidova i gdje su crjepovi od srušenih krovova. Vidio sam neke ostatke. Pitao sam se od kuda su dolazili projektili i kako je to moralo izgledati. Nije mi se činilo da pogodak gori kao u američkim filmovima. Pomislio sam na prvi udarac šakom u glavu i tupost zvuka koji je proizveo.

Pred vojarnom sam dugo skupljao hrabrost. Prošao sam nekoliko puta ispred ulaza, ali s druge strane ceste. Preko puta je bila i bolnica. Uniforme su ulazile i izlazile iz vojarne. Morat ću se odvažiti.

„Dobar dan, ja bih vas molio ako biste mi mogli reći… tu je bio… u Gospiću… moj brat, Sebastijan Žagarić, pa ako biste mogli…“

„U kojoj postrojbi?“ pitao je čovjek koji je sjedio. Drugi je stajao pored njega i pušio.

Opet isto.

„Pa ne znam.“

„Kako ne znaš? To barem svi znaju“, smijao se.

„Pa bio je u jednoj satniji, kosovskoj, rekao je da nije imao oznake, bio je snajperist i nisu odmah bili u Gospiću, nego negdje blizu, a onda su ih preselili…“

Čovjek koji je sjedio naglo se uozbiljio i pogledao ovog koji stoji. Ponovno je vratio pogled. Shvatio sam da sam nešto rekao krivo.

„To ti tako ne ide. Ovdje se vodila evidencija i svi koji su bili, zna se u kojoj su postrojbi. Te priče pusti nekom drugom. Kako si rekao da se zove brat?“

„Sebastijan Žagarić.“

Uzeo je telefon i nazvao. Tip s cigaretom me gledao. Ja sam gledao u stranu.

„Tvoga brata nema ovdje. Ova brigada je utemeljena prvi studenog tisuću devetsto devedeset i druge i znamo točno tko, što, gdje i kada. Sebastijan Žagarić nije bio s nama.“

Stajao sam i šutio. Nisam znao što bih više rekao. Kao i na telefonu. Ništa. Jesam li morao dolaziti da to saznam. Okrenuo sam se i otišao. Sjeo sam ispred vojarne i zapalio cigaretu. Gledao sam prema bolnici. Svugdje su bile rupe, svugdje je bio jad. Ja sam živio u nekom drugom filmu. Ovo je stvarni život. Ili još luđi film. Pogledao sam u ruku. Tresla se dok sam prinosio cigaretu ustima. Odjednom suza.

„Hej, čupavi!“

Obrisao sam oči i pogledao u pravcu iz kojeg je dolazio glas. Sunce me zaslijepilo pa sam stavio ruku preko čela. Kad su mi se oči priviknule, prepoznao sam tipa s cigaretom. I sad ju je imao u ruci.

„Gledaj, prije utemeljenja brigade tu je bilo svega, a i drugo je sada zapovjedništvo i dosta se toga promijenilo. U bolnici ima jedan koji je tu od početka, odvest ću te, pa ćeš njega pitati.“

„Hvala. Puno.“

Bolnica je bila puna ljudi. Sve je izgledalo oronulo. Ono što nije bilo razbijeno, bilo je staro. Čovjek s cigaretom me upoznao s tipom. Tip nas je gledao, neko vrijeme šutio, kao da se prisjećao. Meni je srce udaralo, možda je to mogao biti prvi glas, možda je netko ipak znao.

„Sebastijan, kažeš?“

„Sebastijan, Sebi, da!“

Razmišljao je.

„Ne. Ne znam takvog. Ali mi smo…“

Nisam ga više čuo. Čuo sam samo mumljanje, i „žao mi je“ čovjeka s cigaretom. On je izašao, ja sam ostao s čovjekom koji je i dalje nešto pričao. Okrenuo sam se i ja, noge su mi bile slabe. Sjesti, morao sam sjesti. On nije izašao za mnom, ali je i dalje pričao. Sjeo sam na travu.

U mojim očima su moje uši, a u ušima je srce. Lupa. Pravilno. Usud korača kao četa partizana, kao postrojba gardista. Odmjeren je njegov korak, i postojan kao kositreni vojnik. Ako i nema jednu nogu, ja to ne čujem, jer korak je točan. I lupa pravilno. Nitko nikada nigdje nije vidio tako točnog koraka. Od točnosti boli glava, puna gelera koji putuju tijelom. Putuju tijelom i traže srce. I sigurno će ga jednom naći.

„Tražiš Sebija?“

Pogledam u smjeru ove utvare. Sigurno je utvara. Ispijena, mršava, pogrbljena, u prugastoj pidžami.

„Da“, kažem joj.

„Ja sam bio s njim.“

Trljam oči, budim se. Čovjek.

„Imaš cigaretu?“

„Imam.“

Vadim cigarete, pružam mu kutiju. Ruka mu se trese. Ja lupkam po kutiji i nekoliko ih ispadne dopola.

„Uzmi sve.“

On uzima drhtavom rukom. Gleda u pod. Jednu stavi u usta, ostale spremi u džep. Ustajem. Palim mu cigaretu.

„Bio si sa Sebijem? Žagarićem?“

On gleda ispred sebe.

„Da.“

„Kada? Gdje?“

Uvlači dim.

„On je bio u hosovoj satniji koju su sjebali četnici na početku, prije nego što je on došo. I prije nego sam ja došo. Ja sam im se priključio kasnije.“

Pogleda me. Koža mu visi sa špicastog lica, gruba i izborana, kao loše navučena zavjesa. Izgleda jako staro, ali nešto mi govori da nije.

„Bili smo za posebne namjene.“

On gleda ispred sebe. Puši.

„Odgovarali smo samo Glavnom.“

Šuti. Puši. Pali drugu cigaretu. Ne pitam ništa, jer možda nestane, možda se istopi i razlije po ovoj zemlji, a ona će ga, žedna, upiti.

„Onda su se desila sranja. Mnoga sranja. I satnija je rasformirana. Neki od nas su kasnije razmješteni po postrojbama na ovom području, a za neke se više nije čulo.“

Gleda ispred sebe. Pokuša pljunuti. Slina mu se slijeva s brade u dugačkoj traci koja se ljeska na suncu.

„Za tvog brata se više nije čulo. Osim da je s još nekoliko njih išao dublje. U Bosnu.“

Išao dublje. U Bosnu. Šutimo. A onda se naglo okrene prema meni i uhvati me za rame. Uplašim se.

„Što god da je napravio, napravio je za Hrvatsku! Srpska govna su to i treba ih sve potamaniti! A on je veliki ratnik! On je uvijek izvršio zadatak!“

Trese me. Tresem se.

Vadim cigarete. Palim sebi i dajem njemu. On uzima jednu i stavlja je u džep. Pušimo.

„Bila je rana jesen devedeset druge. Bila je zapovijed da se ubije četničkog vojvodu. Sebi je određen za zadatak, on je bio jedan od rijetkih koji je to mogao izvesti. Snalazio se po terenu kao da je tu rođen. Ja i još jedan smo išli s njim. Kretali smo se noću. Došli smo na poziciju. Informacija je bila točna, znali smo tko je meta. Bilo je problema… trebalo je ukloniti neke civile…“

„Opet si mi nestao, ha, vraže?“

Glas mi je došao iza leđa. Okrenuo sam se. Medicinska sestra. Izgledala je kao sa slike iz nekog drugog svijeta. Bila je obasjana suncem dok je koračala okružena zelenilom i ja sam na trenutak pomislio na slobodu.

„Opet pričaš pizdarije, ha?“

Kad se približila, shvatio sam da joj se lice mučilo dok se pokušavala smijati.

„Ajde, ajde, idemo, sad će vizita, ne možemo doktora ljutiti, jel tako?“

Okrenula se prema meni.

„Ne slušaj ga, priča pizdarije, sigurno ti je govorio o kravi na krovu kuće.“

Uzela ga je pod ruku i odvela prema bolnici.

On se okrenuo.

„I pričao je o Pakracu.“

Apsurdni čovjek nema što pravdati. On je moralan iz kaprica. Iz mrtvog tijela duša je iščezla. Iza nema ništa. A u živom. Ima li u živom tijelu duše.

Moram se kretati. Moram dalje. Pričao o Pakracu. I meni je pričao o Pakracu. I tamo je bilo sranje. Neću razmišljati o izgledima. Zašto bi tamo bila informacija. Zašto razmišljam o tome. Moram se kretati.

Krenuo sam prema autobusnom kolodvoru. Buseva nije bilo. Neće ih ni biti skoro. Pitao sam put za Pakrac. Ljudi su me čudno gledali. Prvo sam pitao žene u crnini, a onda muškarce u uniformama. Poslali su me na cestu za Korenicu.

Pokušavao sam ustopirati rijetka vozila. Sva su bila vojna. Ako su bila civilna, imala su oznaku HV. Svi su me gledali mrko. Jedan je stao u zelenoj ladi nivi.

„Kamo ćeš?“

„U Pakrac.“

„Au. Aj sa mnom do Korenice, pa ćeš otamo dalje.“

Sjeo sam. Vozili smo se. Niva je zaglušujuće brujila. Nismo govorili. Bilo je pusto. Ja sam ga pitao gdje su ljudi. On se smijao, koji ljudi. Rekao je, evo ovdje, u Ličkom Osiku, nakon oslobađanja je bilo trideset baba. A prije rata tamo je živjelo dvije tisuće ljudi.

Znači ovdje su bili oni. Gledao sam okolo, nisam primijetio razliku. Rekao je da su nedavno skinuli natpis na ćirilici.

Kad smo ušli u tunele zelenog raslinja, pomislio sam da je ovako morao izgledati put do dvorca zaspale Trnoružice. On opet kao da je čuo moje misli pa je rekao da to šuma uzme od onih koji nisu na svome. Objasnio mi je da se cesta nije održavala, da nije imao tko rezati vegetaciju. Pogledao sam cestu, punu rupa i ožiljaka od granata, po kojima je niva poskakivala i škripjela.

Počeli smo se spuštati oštrim zavojima. U Korenici nije bilo ni jednog civila. Sve su bile uniforme. Ostavio me na cesti i rekao neka idem niže, kilometar hoda, do hotela Borje, da se tamo račvaju ceste za Otočac i Zagreb.

Sunce je pržilo. Prvi put osjetio sam glad. Iz ruksaka sam uzeo sendvič. Usta su mi bila suha, vlažio sam ih vodom. Sendvič mi nije prijao, jedva sam ga pojeo.

Kod hotela sam brzo ulovio drugi džip. Ovaj je bio veći, i u njemu su bila dvojica u uniformama. Imali su činove. Kamo ću. U Pakrac. Oni su vozili do Zagreba, mogu s njima, a dalje neka se snalazim.

Sjedio sam iza, šutio. Oni su pričali. Saznao sam da nose popis plaća za devetu gardijsku. Vozač se drugom nekad obraćao s „gospodine satniče“, a nekad ga je zvao po imenu koje nisam uspio razaznati. Shvatio sam da se promjena dešavala ovisno o tome koliko je razgovor služben.

Primijetio sam drugačija stabla, razliku u krajoliku. I u ruševinama. Često se vidio samo dimnjak, ali iz nekih srušenih kuća rasla su stabla, a iz nekih ne. Pitao sam. Stožerni mi je rekao da su neke friške, a neke stare. Ove friške smo napravili mi, a stare oni. Smijao se. Ja sam mislio na još jednu razliku između nas i njih.

Na friškim ruševinama nije bilo ni prozora ni vrata, ali nije izgledalo kao da su bili zapaljeni, nego iščupani. Kad su kuće bile zapaljene, učinilo bi mi se da osjećam kiseli smrad. Na jednoj sam vidio crveni natpis „Ne pali, Hrvat“. Razmišljao sam da bi krajolik bio sličan Istri da su kuće bile čitave.

Spomenuli su Plitvička jezera. Osvrnuo sam se i nisam vidio nikakva jezera, samo gomilu balvana u kraju. Protrnuo sam. Netko je ležao kraj ceste. I opet. Treba li išta reći.

„Ali tamo netko leži!“ poviknuo sam konačno.

„Gdje?“ pitao je vozač.

„Pa pored ceste! Tamo kod balvana!“

„Ha, ha, ma to si vjerojatno vidio njihove uniforme. Skidali su ih kada su bježali, pičke četničke“, rekao je stožerni, pa se okrenuo vozaču. „Nisu dobro počistili, treba to maknut da ne plaši ljude.“

Mjehur mi je pucao. Dugo sam trpio, ali konačno sam morao reći. Stali su, morali su i oni. Krenuo sam s ceste.

„Alo! Jesi lud? Vraćaj se ovamo!“ povikao je stožerni.

Okrenuo sam se.

„Mine, čovječe!“

Pišali smo metar od ruba ceste.

Vozili smo se. Imao sam osjećaj da ruševine nikada neće prestati. Oni su pričali viceve. Pa su spominjali gostionu, ovu pa onu. Shvatio sam da je to bilo prije rata. Sada nije bilo ničega. Ponekad bih primijetio natpise na ćirilici. Nisam uspio pročitati što na njima piše, prebrzo bismo prošli. Sjetio sam se osnovne škole i knjižice iz koje smo učili čitati ćirilicu. S jedne strane bio je tekst na latinici, a s druge na ćirilici. Nakon nekog vremena nisam više znao koja je prednja, a koja stražnja strana, jer nisam znao ni koji je tekst na latinici, a koji na ćirilici. Bilo mi je isto. Sada znam da više nije isto.

Ušli smo u Karlovac. Činio se kao sjajni velegrad nakon svega što smo prošli. Vidjela se poneka rupa u fasadi, ali sve je izgledalo kao loš pokušaj da se napravi filmski set za rat. Kad smo se uključili na autocestu prema Zagrebu, džip je postao glasan kao ona niva, a ja sam razmišljao kako se neću javiti Sandru. Nisam imao vremena, morao sam za Pakrac, morao sam do mraka tamo stići, a on bi me možda pokušavao odgovoriti od svega.

U džipu je kiselo smrdilo, jer su oni zatvorili prozore. Kada su me ostavili blizu kolodvora, odahnuo sam. Ovdje sam se osjećao gotovo kao doma. Na kolodvoru sam kupio kartu za Pakrac, bio je jedan autobus baš danas popodne, imao sam sreće, rekla je žena na šalteru. Nisam bio siguran da sam je imao, ali ništa nisam rekao.

U autobusu me shrvao umor. Zaspao sam.

Kad sam se probudio, već smo bili sišli s autoceste. Sve je opet bilo isto kao iza Gospića. Cesta mi je ovdje izgledala još jadnije, nisam mogao shvatiti zašto, jer nije imala rupa, a i stabla su bila viša. Kad smo ušli u Pakrac, pomislio sam da je onaj osjećaj bio predviđanje. Sumrak je pojačao, siguran sam, uvjeravam se da je pojačao i povećao rupe na kućama. One su preuzele sve, usisavale su svijet i pretvarale ga u ništa. Nisam znao zašto, ali sjetio sam se nonine mašine za mljevenje mesa. Ona se povećavala, narasla toliko da je bila veća od svega i to ništa postale su trake crvenog mesa koje su upadale u vodu što ide uz cestu.

Nisam više znao ni što pitam, ali uskoro sam imao uputu, preko mosta druga desno, glavnom cestom ravno parsto metara pa lijevo i onda još sto metara do Policijske postaje. Ali danas ništa neću obaviti, rekli su.

Došao sam pred Policijsku postaju i pitao jednu u policijskoj uniformi. Ona me odmjerila i rekla da sačekam. Došla je s čovjekom koji je izgledao nervozno. Pitao je o čemu se radi. Ja sam opet ispričao isto.

„Moj brat, Sebastijan Žagarić, bio je ovdje, u Pakracu, krajem desetog mjeseca i dio jedanaestog devedeset i druge. Poslije je bio u Gospiću, ali je onda nestao nakon Oluje i sada ga tražim. Ako imate bilo kakvu informaciju kada je točno bio ovdje i je li možda… ne znam…“

Lice mu se potpuno razblažilo.

„Čekaj, vidjet ću u našoj evidenciji.“

Na spomen te riječi protrnuo sam. Ona je premetala po papirima kad je otišao. Čekali smo. Kad sam ga ugledao, sve mi je bilo jasno. Dok nam je prilazio, listao je papire, pa nakratko digao pogled i opet ih listao. Hodao je polako.

„Na žalost, u našoj evidenciji nema nikoga pod tim imenom. U vrijeme kada kažeš da je tvoj brat bio tu, mi smo već vodili evidenciju, ali mnogi su u to doba dolazili, i brzo odlazili. Moguće da ga nismo registrirali. A ne pojavljuje se ni kasnije. Žao mi je.“

Izašao sam. Čuo sam glas iza sebe.

„Imaš gdje biti?“

„Imam“, rekao sam i ubrzao korak.

U gradu sam potražio klupu. Sjeo sam. Neću odustati. Možda je netko čuo, možda je netko nešto znao. Na cesti nije bilo puno ljudi, ali činilo mi se da je bilo više civila nego u Gospiću. Sigurno više nego u Korenici. Dvojica u uniformama sjeli su do mene. Nudili su mi viski. Nisam znao da li da odbijem. Ipak sam potegnuo.

„A ti, odakle?“ rekao je trezniji.

„Iz Pule. Moj brat je bio ovdje.“

„Brat je bio ovdje?! Borio se?“ rekao je pijaniji.

„Da. Tražim ga.“

„Pa tvoj brat… je super brat!“

„Kak se zove brat?“

„Sebastijan, Sebi Žagarić.“

„Pa nije on…“ rekao je pijaniji treznijem.

„Nee, nemoj pizdit. Na žalost ne znamo za Sebastijana, Sebija, kako kažeš?“

„Pa nije onaj…“

„Koji?“ pitao sam.

„Ma onaj… a neee, to je Žbaljarić… da, da, Žbaljarić.“

„Ajde s nama, ima još dečkiju u birtiji, pa ćemo pitati.“

Krenuo sam s njima. Pijaniji je jedva išao, a trezniji ga je pridržavao.

„Ja sam Deni, a ova vreća kupusa je Suza. Nemoj ga pitat odakle mu nadimak.“

„Neću.“

„Kak se ti zoveš?“

„Ja sam Damir.“

„E, pa Damire, dobro nam došo u slavni Pakrac“, rekao je Deni i pokazao rukom na ruševine preko kojih je sad već padao mrak, ne uspijevajući se izboriti s crnim rupama za primat.

Birtija o kojoj je pričao bila je zadimljena, a osim dima unutra je smrdjela i gomila muškaraca. Neki su bili u civilu, neki u uniformi. Nije bilo ni jedne žene, osim konobarice.

Kad me Deni predstavio, birtija je ustala na noge i okrenula se naopako. Konobarica je morala nositi piće za sve, i za mene duplo. Ali euforija je splasnula kao što je i došla, pa sam se uskoro našao u separeu s Denijem.

„Ak je on došo prije devetog mjeseca, onda su ga poslali u Policijsku postaju.“

„Došao je poslije. Krajem listopada.“

„E tada je zapovjedništvo bilo u Robnoj kući. Morao si je vidjeti, to je ona velika zgrada. Sad je razrušena, ali je bila… prije…“

Jezik mu se petljao, a i ja sam osjećao kako mi se vrtjelo od žestice koju sam ulijevao u sebe. Zapalio sam cigaretu i duboko udahnuo dim u pluća.

„Kad je došao u Robnu kuću, razmjestili su ga, ovisno o zapovjedniku određenog punkta, kam već treba, a bila je tu i interventna mobilna jedinica, koja je bila na raspolaganju. I tak ti je to funkcioniralo do kraja rata. Imali smo smjene svakih desetak dana. Pet autobusa bi došlo, tri se vraćalo, mrtvi ili ranjeni…“

Stao je i pogledao me.

„Ne mislim da je on…“

„Ma znam“, rekao sam, osjećajući bubnjanje u sljepoočnicama.

„Uglavnom, držali smo četrdeset dva kilometra linije razdvajanja, a nekad se nebo nije vidjelo od četničkih granata kako su padale. Ih, svašt je tu bilo. Pa prvi oružani kontakt između JNA i MUP-a je bio ovdje! Još i prije krvavog Uskrsa!“ povisio je glas, a onda se opet utišao.

„Jer je Pakrac pripojen SAO Krajini, pa je MUP to trebao vratiti. Pakrac ti je poseban, da ga je srpska gamad prošla i spojila se s Viroviticom, cijelo istočno ratište ostalo bi odsječeno i otišlo bi sve u tri pizde materine. Jednom će knjige pisati o tome kako se branio Pakrac.“

Stao je i zamislio se.

„Branka, daj ovamo još dvije!“

Branka je donijela još dvije, a meni je glava rasla tako da sam mislio da će napuniti cijeli kafić i da će svi ovi ljudi ući u nju. I ostati tamo zauvijek.

„Evo vidi onog bijelog tamo.“

Pokazao je prema sijedom koji je šutio.

„Njemu je umro brat. Ubili ga smradovi četnički. I bio je potpuno svjestan, nije se gubio. Tražio je dva sata mira, cigarete, lavor za pepeljaru i kavu. Nije pio. A ni sad ne pije, vidiš. I odradio je to. Lego je i ujutro se probudio bijel. I zubi mu počeli otpadati.“

Opet se zamislio.

„A bilo je i pizdarija! Ha, ha kad se sjetim kak smo evakuirali dvjesto luđaka, pravih munjosa, preko rijeke, na nosilima, i to uglavnom Srba, jer ih Srbi nisu htjeli, pa smo ih evakuirali u druge institucije po Hrvatskoj jer se o njima nisu mogli ovdje adekvatno brinuti, to ti je jasno. Pa tu su stalno padale bombe, a ovi luđaci posrani, popišani, pa ne moš to ni opisati. I mogli smo… jasno ti je, ali nismo. Nismo, jer mi smo pravi! Mi!“

„Hrvati!“ odjeknulo je složno duboko u unutrašnjosti moje glave.

Morao sam izaći. Morao sam odavde.

„E, ja bi morao…“

„Ma kam ćeš?! Sjed tu, noćas si kod mene, pa gdje ćeš sad?“

Ostao sam. Pili smo. U glavi mi je počelo bubnjati. Pili smo još. Ljuljao sam se u WC-u. Pili smo i dalje. Onda smo bili u nekom stanu, posrtao sam po podu. Pao sam. Tražio sam bilo što meko. Našao sam i zatvorio oči.

„… maaaajku!“ čujem.

Trznem se. Otvaram oči, mrkli je mrak.

„Jebem ti maaaajku četničku da ti jebem!“

Oči mi se privikavaju na mrak, ali ništa ne razaznajem. Čujem da glas dolazi iz kuta sobe. Oprezno ustajem. Oči mi se privikavaju, vidim obrise razbacanog namještaja po sobi. Netko je u krevetu.

„Pucaj! Pucaj jebem ti maaajku!“

Prepoznajem Denijev glas. Pipam po sobi. Nalazim ruksak i izlazim iz stana. Na ulici, kroz otvoren prozor, čujem Denija kako urla.

Našao sam skrivenu klupu i legao. Bilo mi je hladno i bio sam žedan. Iz ruksaka sam izvadio Sebijev strip. Toliko puta sam ga pogledao da ga već znam napamet. Ali počeo sam primjećivati nove sjenke i obrise, žice, vojnike. Što mu je moralo biti u glavi dok je to crtao. Što mu se stvarno dešavalo. Doživio traumu, sjetio sam se Generalića. Nisam znao što je istina, a što nije i pitao sam se kako uopće razdvojiti istinu i obmanu. I ako se povijest ponavlja, bira li itko što će se ponoviti.

Budan sam dočekao jutro, znao sam što trebam učiniti. Pitao sam prolaznika kako da dođem do autoceste. Zanimalo ga je kamo idem. U Srbiju. On se osvrnuo.

„Jes ti normalan? Kakva Srbija? Ne moš u Srbiju, barem ne autocestom, to ti je sve zatvoreno.“

Zbunjen sam pomislio da to mora biti tako, pa mi smo u ratu, kako ću u Srbiju.

„Al moš preko Mađarske. Tak idu ovi kad moraju. Ideš tu gore na Viroviticu pa preko.“

„Viroviticu?“

„Da, nemaš puno, sedamdesetak kilometara. Al ja na tvom mjestu ne bi puno govorio o Srbiji ovdje“, rekao je i otišao.

Na cesti sam lako ulovio auto do Virovitice. Tip je unutra bio sam i nije mu se pričalo. Odgovaralo mi je to. Vani je na neki čudan način bilo lijepo. Ako bih blokirao rupe i ruševine i razmišljao o poljanama, shvaćao bih koliko je ovdje drugačije. Kada smo prolazili kroz Velike Zdence, pomislio sam na Zdenku i vratio se u marendarij osnovne škole, dok je svijet bio mir, a život se sastojao od sasvim malih, lako probavljivih tragedija.

U Virovitici me na kolodvoru počela loviti panika. Nisam znao ni kamo ni kuda. Gledao sam autobuse za Mađarsku, ali strah me bilo pitati za Srbiju. Sjeo sam u kafić. Ljudi su odlazili i dolazili. Primijetio sam automobil pulskih registracija, što me ozarilo. S ljudima koji su iz automobila izašli, starijim parom, nisam imao ništa zajedničko, i u Puli ih vjerojatno ne bih ni primijetio, ali ovdje sam osjećao čudnu povezanost s njima. Sjeli su u kafić, dalje od mene. Kad su se smjestili i udubili u razgovor, ustao sam i pokušao im se približiti, ali tako da ne primijete. Nisam ni sam znao zašto, možda sam samo želio čuti poznati govor.

Nisu primijetili da sam im se primaknuo, bili su zadubljeni u razgovor. Prisluškivao sam i shvatio da idu za Srbiju. Nisam mogao vjerovati, ali znao sam da moram smisliti pametnu strategiju kako da im priđem. Nisam smio propustiti ovu priliku.

„Ma ja se ispričavan, ali san čuja da povidate po našu, pa mislin kako je to čudno sresti nikoga tako daleko od doma!“

Gledali su me začuđeno. Kad sam pomislio da su se zatvorili kao bube kuglice kad ih takneš, ona se nasmijala.

„Aj, ma vero je lipo čut domaću besidu ovako daleko. San jur pensala da smo jedini Istrijani u svemiru!“

„Pa to je stvarno čudno. I lipo u isto vrime.“

„Baš čudno, a ča bi tek bilo da smo se sreli u Afriki, a ha, ha, ha!“

„Onda bimo sopele zvadili i zatancali balun!“

„A ha, ha, pa da!“

On je gledao nepovjerljivo.

„A skud si ti?“ pitao je.

„Iz Pule.“

Nisam smislio bolje od toga, bilo me strah da ne skuže da nisam baš neki Istrijan.

„A iz Pule”, rekla je ona. “A kadi si poša?“

Pogledao ju je prijekorno. Odlučio sam odmah prijeći na stvar. Stišao sam se.

„Ja ću van biti potpuno iskren. U ovin krajevima to nije pametno povidati, ali san krenuo za Srbiju. Tamo iman neku… a, rodbinu, pa moram… ma znate kako je…“

„Ah, pa i mi!“ ona je uzviknula, a ja sam jasno primijetio kako ju je on šutnuo pod stolom. Pravio sam se da nisam to vidio.

„Ma ne?! Ajme, mi je zajno laglje!“

„Ma mi nikako furešto povidaš“, rekao je on, a ona je njega onda pogleda prijekorno.

„A pa je, to je taj moj srpski dio familije, koji ne pokazujen baš svugdi, ako me razumite.“

„Naravno da razumimo,“ rekla je ona, „ma kako ideš tamo? I kamo?“

Nisam o tome razmišljao. Pomislio sam da je tamo gore negdje Novi Sad. Gledao sam u njega. Po izrazu lica shvatio sam da se malo smekšao. Odlučio sam da je vrijeme da ih pitam.

„Za Novi Sad. I bit ću van opet sasvin iskren, neman kako. Zato san i doša vamo na ovi kolodvor da vidin jel ima niki bus, al san se malo zbuni i nisan zna kako i kega da pitan.“

Zaključio sam da je najbolje da mi priča bude što bliže istini. Gledao sam u njega. Shvatio sam da trebam ići do kraja, jer je tipu sve jasno, nije budala.

„I da vam odmah kažem, vidio sam vas kad ste došli, vidio sam pulsku registraciju i prvo što sam pomislio bilo je da mi je drago vidjeti domaće ljude pa sam vam se približio kad ste sjeli. Nisam imao nikakav plan, jer nisam ni znao kamo idete, ali kad sam čuo da govorite o Srbiji prišao sam vam. I to vam je cijela istina. Ja sam iz Istre, ali nisam baš neki Istrijan, kao što čujete po mom govoru, osim što malo ponekad zapjevam, jer su mi mamini Istrijani.“

Gledao sam u njega.

„Vidija san ja da si nan doša bliže namjerno, pa san se pita ča želiš. Ali jasno mi je, čovik tu mora biti na mot. Moreš s nama, naravno. Gremo za Beograd, pa te moremo puštiti u Novom Sadu.“

Odahnuo sam.

„Ma ja vam idem u jedno selo, Batorovci se zove, na samoj granici je, blizu autoceste, pa ni ne znam točno kamo je najbolje ići.“

„Pa kako si se to pronta za put? Si moga magar kartu ponesti.“

„A jesam, šta da vam kažem.“

„Ma si dobro reka, najbolje ti je pojti za Novi Sad pa preko Rume na autocestu. Ali ne znan kako je sad tamo. Ma ča ćeš tamo?“

„Imam familiju. Moram ić vidjet kako su, nismo se čuli ni vidjeli dugo.“

„Ma ja, da. Ćemo poj? Aj da platimo.“

„Ja ću, molim vas. I želim dat za benzin, koliko treba.“

Ona je poskočila.

„Ma nema šanse, ča ti je! Ćemo od dice uzimati!“

Njemu nije bilo drago što je to rekla, ali sam ja brzo uzeo i njihov račun, da ga barem malo odobrovoljim.

U autu je ona puno govorila. Njega je zanimalo samo imam li pasoš. Do granice sam saznao cijelu njihovu priču, kako im se kćer udala za Srbina, ali njima to, naravno, nije bilo bitno. No onda je počeo rat i on je u Puli izgubio posao, počele su prijetnje i shvatio je da mora otići. Ona ga je voljela i otišla je za njim. Govorila je da će se lakše ona snaći tamo, nego on ovamo. Oni nisu bili sigurni u to, ali pustili su je, što će drugo. Nije im bilo prvi put da idu, ali nisu se vidjeli koliko su željeli.

Granicu smo prešli bez problema, a ulazak u Mađarsku samo je pojačao moj osjećaj koji sam imao dolazeći prema Virovitici. Bila mi je lijepa ova ravnica, a sada mi je bilo još i ljepše gledati te prizemnice, koje kao da su izašle iz bajke, bez rupa od metaka i srušenih krovova, a pored njih cvijeće u dvorištima i ljudi na biciklama.

Ona je izvadila hranu i ponudila me. Prihvatio sam i nisam se mogao nauživati domaćeg sira i pršuta u zlatnoj, hrustavoj pogači. Kad sam ožednio, ona mi je ponudila bevandu, jer da je čista voda dobra, bila bi dobra i u koljenu.

Objašnjavala je kako njen muž ovdje ide duljim putem, jer se grozi skele u Mohaču, pa umjesto da tamo prijeđemo, ići ćemo na Baju, gdje ćemo prijeći preko mosta. Jasno mi je da to nije govorila da bi mene informirala, nego da bi njemu rekla kako joj je to glupo, ali meni je bilo svejedno. Prispavalo mi se pa sam rekao da ću se malo odmoriti, jer sam loše spavao noćas. Brzo sam zaspao.

Ona me probudila.

„Bome si se naspa. Nego, tu smo, blizu granice. Daj pašaporat i smij se kad rivamo.“

Dosad je nisam vidio tako ozbiljnu.

„A de ćete vi?“ pitao nas je tip kad je pogledao pasoše.

Oni su mu ispričali spremljenu priču, perfektno se nadopunjujući. Čak su se i posvadili, sve kao dio predstave. Tipu je konačno dosadilo i propustio nas je.

„Svaka čast“, rekao sam kad smo prošli granicu.

„Smo trenirali“, rekla je ona poznato se osmjehujući.

Ulazak u Srbiju vratio me natrag. Sve bi trebalo biti jednako kao u Mađarskoj: jednaka je ravna cesta, jednake su prizemnice s jedne i druge njene strane, nema rupa na kućama… Ali sve je nekako drugačije. Sumornije. A onda sam vidio tipa na bicikli. Na prvu sve se opet činilo jednako; čovjek je vozio biciklu, kao i oni po Mađarskoj, ali bolji pogled otkrio je da je u ustima imao cigaretu, na glavi poderanu kapu, a na nogama šlape iz prvog svjetskog rata. I pomislio sam da je ta slika bit onog što mi je drukčije. Ovdje je sve bilo jednako, samo jadnije.

Vježbao sam ćirilicu na natpisima, možda će mi trebati.

Ulazak u Novi Sad podsjetio me na Karlovac nakon onog pakla koji je vodio do tamo. Velegrad. Samo ovaj nije imao rupe po fasadama. Moji dobročinitelji su me iskrcali u Novom Sadu i objasnili mi kamo moram ići za Rumu i od Rume za autocestu. Dugo smo se grlili.

U Novom Sadu sam osluškivao ljude kako pričaju. Upijao sam, ali i shvatio da pričaju mekše nego Srbi iz filmova koje sam gledao, u nekim stvarima sličnije nama, pa sam odlučio da mi je lakše probati glumiti tvrđi izgovor, jer ne znam što je u ovom govoru slično našem, a što nije.

Kad sam podigao prst na cesti za Rumu, stao mi je prvi auto, bijela lada. Ne znam je li mi se to ikada desilo.

„De ćeš?“

Tip je bio mlad, možda koju godinu stariji od mene.

„Do Rume.“

„Upadaj!“

Ušao sam u ladu, a unutra je iz loših zvučnika krčio narodnjak.

Pogledao sam tipa iskosa i primijetio tetovažu na ramenu. Nisam odmah razabrao što mu je to istetovirano.

„Odakle?“

„Iz Beograda“, rastegnuo sam kako sam mislio da treba.

„O, iz Beograda! Pa šta ima u Beogradu?“

„A ništa, bio sam tu kod kevinih, pa sad idem kod ćaletovih. Letnji raspust, znaš kako to ide.“

„Ne znam ti ja, brate, kako to ide, nisam imo raspust od osnovne.“

Pogledao me.

„Kolko ti je godina?“

„Osamnaest.“

„Si bio u ratu?“

„Nisam.“

„E lako vama, deci, boli vas uvo za sve dok vam mi branimo otadžbinu.“

„Ti si bio?“

„Od početka! Bio sam prvi u kamionu za Vukovar! Jebemti ustaše usrane, sve su nam uzeli, si video to?!“

„Jesam.“

„A ove ustaše iz Evrope i Uena puše kurac onom krivoustom, i umesto Velike Srbije dobili smo kurac. Sve će da nam uzmu, jebo im ja kevu ustašku!“

„Da im jebo!“

„Ma neću da se sekiram. A šta kad ne mogu! Ne mogu da verujem šta se ovo dešava! Pa oni su u toj svojoj Oluji, jebo im ja kevu ustašku, poklali naše starce, žene i decu, bog im jebo kevu da im jebo!“

„Ustašku!“

„Poklali! A ovi ustaše pederski iz Uena sve to gledaju. Ma puj! Uh, što sam se nasekiro! Sva sreća pa smo im se osvetili unapred, u logorima tu uz granicu. Jebali smo im kevu još devedesprve!“

Gledao sam naprijed i nadao se da je Ruma blizu. Srećom, bila je, a kad sam izašao iz auta, shvatio sam da su mu na ramenu četiri es. Odahnuo sam kad sam se našao ponovno na cesti, odlučan ovaj put ne stopirati. A i koliko god mi bude trebalo da stignem pješke, pomislio sam da mi je bolje na autocesti stopirati kad padne mrak. Nisam znao što me čeka prema granici, a u mraku mi se činilo da će sve biti lakše.

U Rumi sam napunio bocu vode i do autoceste došao brzo. Odlučio sam se skloniti u jedini šumarak na koji sam naišao. Bilo je vruće i ljepljivo, osjećao sam da smrdim. Skinuo sam sve sa sebe i isplahnuo se vodom. Na mokrim dijelovima kože ugodno me hladio povjetarac. Raširio sam ruke i opet pomislio na slobodu. Ali brzo sam se sjetio zašto sam ovdje. Bilo je problema, trebalo je ukloniti neke civile. Promicale su mi slike, kao u kaleidoskopu. Čuvar. Žičana ograda. Kapric morala. Čestitosti nisu potrebna pravila. Postoji samo jedan moral koji čovjek može dopustiti: onaj koji je propisan iznutra. Ali to što je sve dopušteno ne znači da ništa nije zabranjeno. Izjednačene su samo posljedice djela. Grižnja savjesti je beskorisna, ali izbor je ključan.

Ali kako izabrati kad je na pladnju sve očišćeno od kostiju, i dobro i loše, i sve se obilno supa umočeno u slatku krv.

Kad je pao mrak, digao sam palac. Prošlo je nekoliko vozila, a onda je stao yugo. Pogledao sam tipa kroz prozor, bio je stariji. Možda je to taj. Protrnuo sam od podudarnosti.

„A de ćeš ti ovako kasno?“

„Pa trebao bi do Batorovaca.“

„A, do Batrovca, pa idem i ja tamo, aj, uđi.“

Oprezno sam sjeo u auto. Bilo je prljavo, i puno stvari. Kičma mi se ukočila. Pomislio sam da me nije dobro čuo, ali to mi sad nije bilo važno, jer su Batorovci očito blizu Batrovaca, pa ću lako do tamo. To mi je sad bio najmanji problem.

U autu je smrdilo pa sam otvorio prozor.

„Aj molim te, nemoj, ako baš ne moraš, ubi me promaja.“

Déjà vu.

„Nego, de ćeš ono?“

„Ma duga priča, deda.“

„Pa imamo, bre, vremena, nije ovo mercedes, a do Batrovca je još mnogo.“

Šutio sam.

„A dobro, nego, da zapalimo po jednu, a?“

„Može, deda.“

To sam rekao, i onda tek shvatio što sam rekao. Kao da me neka sila vukla protiv moje volje. To nisam bio ja. Stali smo na proširenju ceste. Starac je ugasio auto i odnekud iza sjedala izvadio požutjelu kesu s duhanom i snop loše otrgnutih papirića. Činilo mi se da su od papira u koji se umata kruh. Pružio mi je jedan. Smotao sam dosta loše, ruke su mi se tresle i znojile, ali uskoro smo pušili.

Dalje smo se vozili šutke. Yugo je drečao kao da ga kolju, a išli smo jedva osamdeset na sat. Sjetio sam se žutosmeđeg Markovog yuga. To me malo smirilo. Kako su samo Marko i Sebi bili sretni kad ga je ovaj dobio od starog. Hvalio ga je kao da je ferrari. Sjećam se, kad god su me vozili, da je vozački naslon stalno propadao i što god da su radili, taj bi naslon propao, pa i usred vožnje. Ljutio sam se na sebe i osjećaj žaljenja za onim što je prošlo, a onda još i više na misao da se takvo što nikada više neće ponoviti. Kao da smo se svi skupa od tada morali početi određivati prema stvarima, a da izbori, koji god bili, uvijek u sebi nose klicu greške i kajanja.

Marko, tko zna misli li i on tako ili je još samo jedan od onih koji bez grižnje savjesti grade svoje svjetove na tuđoj nesreći i grabe dalje kao da ništa što je bilo ništa i ne znači. Ne znam, ali znam da je puno i previše parazita na ovom svijetu.

Pogledao sam starog. Kunjao je. Ovako bismo se mogli i razbiti, ali nije mi se dalo razgovarati s njim. Pratio sam idemo li ravno.

Konačno smo skrenuli, ali namjerno. Yugo je opasno zastenjao kad smo sišli na lokalnu cestu. Iznenadilo me što je asfaltirana. Cesta je ipak bila grbava, a stari nije smanjio brzinu pa sam se nadao da dobro poznaje put. Širom su mi oči bile otvorene, objema sam se rukama držao za sjedalo i snažno ga stiskao. Nije mi bilo jasno zašto, ali nisam želio pokazati starcu da se bojim.

Stali smo na raskrsnici. Uokolo su bile niske kuće u mraku.

„Eto nas. Ja stvarno ne znam šta ćeš ti tu, al tu smo, u Batrovcima, pa šta da ti kažem. Moja kuća je tamo“, rekao je starac i pokazao neodređeno u mrak.

Srce mi je ubrzano tuklo. Ako je stao ovdje i tu živi, onda on ne može biti taj. Ali previše je poklapanja. Morao sam to presjeći.

„Deda, da vas pitam nešto. Jeste li vi prije četiri godine vozili ovuda jednog dečka, Hrvata?“

Gledao sam ga. Trudio sam se biti spreman na sve, pa i na to da mu iz glave izlete vanzemaljci. Starac se zamislio.

„Ne sećam se. Ne bi reko. Ma ko bi ti ovde došo. Pa i ti si čudan, nećeš da kažeš šta ćeš ovde, a ja tu znam svakog, malo je ovo selo, i velika zla su tu bila, a ti dođeš i tako sve nešto nećeš. Al šta ću, ne pitaj kad ne treba, šuti i teraj!“

„Dobro. Dajte mi samo recite u kojem smjeru su Batorovci. Tamo ja moram, pa zato valjda ne znate, a koliko sam shvatio, niste baš u dobrim odnosima s njima.“

„Ma o čemu ti pričaš? Kakvi Batorovci?“

„Batorovci, susjedno selo, selo pored Batrovaca.“

„Ma šta ti pričaš, čoveče?! Au, ludoga čoveka. Ma nema ti tu ničega. Ovo je selo, i na njemu nesreća, tu je granica, tamo je Vašica, onamo su Adaševci i to je to!“

Slušao sam, ali nisam čuo.

„Ma, deda, moj brat je bio ovdje prije četiri godine. Dobro, niste ga vi vozili nego netko drugi, ali tu je bio, prošao je kroz Batrovce ili pored njih i završio u Batorovcima. Sve tu, na Bosutu.“

„E, saćeš me ti pravit ludim. Pa i meni treba da skupljam svakog. Nije dosta nesreće na ovom selu. Aj, mali, aj!“

Izašao sam iz auta. On je odjurio uz škripu guma.

 

Stojim na mračnoj raskrsnici. Oko mene su kuće. Ovako izgleda izgubljenost. Pogledam malo bolje, cesta me podsjeća na križ. Krenem prema njegovom vrhu. Kad dođem do kraja, s lijeve strane vidim jednu, a s desne drugu crkvu. Drugačije su. Lijeva i desna ruka Boga, u vječitoj svađi. Naprijed je voda. Sjednem na obalu rijeke, na granicu između sviju svjetova, i plačem.

Nešto šušne iza mene. Okrenem se. Vidim sjenu čovjeka s baterijom.

„Dobra večer“, kažem otirući suze.

„A daj Bog da je dobra, sinko.“

„A i vi kasno ovuda?“

„Ma za mene je kasno, a i za sve nas.“

„Možda i je.“

Šutimo.

„Ja sam na kraju puta, ne znam kamo dalje.“

Ne znam zašto, ali to kažem naglas.

„Svi smo mi na kraju puta.“

„Ali ja to nisam htio.“

„Nitko to nije htio.“

„Možda netko jest.“

„Možda.“

„Pa što dalje da radim?“

„To ti ja ne mogu reći.“

„Evo, učinio sam sve da ga nađem, ne znam što sam još mogao. Prešao sam put koji je strašan. U glavi. Ne znam znate li kako je kad izgubite nekoga tko vam je sve. Ali baš sve!“

Nisam zaustavljao suze. Ne mogu ih više držati u sebi.

„E, moj sinko, da ne bi znao kako je to kad izgubiš sve. Pa ja celi svoj život gubim sve. I najveće prokletstvo koje može da ti se desi, da gledaš kako ti dete pogiba od ruke dušmana, to sam doživeo.“

„Žao mi je, deda.“

„Na svoje oči, dabogda mi se isušile, gledo sam kako ih ubija! Evo tu dole, na ovoj reci! Šta misliš zašto noću ovako kao avet idem ovuda, ni živ ni mrtav! A sve sam ja kriv, ja sam sve kriv!“

„Ma ne možete, deda, vi za sve biti krivi.“

„Ja sam kriv, ja sam ga ovamo doveo, ludaka. Znao sam da nešto ne valja s njim, znao sam, a pozvao sam ga u kuću, dao mu sve šta sam imao. Četiri godine. Četiri godine ja sam znao!“

Moje srce je ledena kuka.

„Kako mislite četiri godine?“

„Kako mislim? Ja ne mislim, ja ne vidim i ne čujem. Ja sam ništa. Avet na obali ove crne reke koja neće da me uzme. Da me uzeo barem pre četiri godine, kad je u bunilu ovde bio, a ja ga tetošio sedmicu dana ko da je moj. Sve sam mu dao, ali video sam da je sam Đavo u njemu. I vratio se. Čekao je četiri godine da dođe po svoje. Ali nije uzeo mene, ne, uzeo je moje najmilije. Zašto?!“

„Tko vam ih je uzeo?“

„Đavo! Izašao je iz šume s još trojicom i skupio sve što je našo u selu. Tu su nas stavili i on je urlao o zločinu i kazni i kako će nas kazna snaći za sve šta smo uradili. A šta smo to uradili?“

„Deda, o čemu vi pričate? Ko je to bio? Kad?“

„Đavo, kažem ti! Pred dva, tri meseca, godinu, dve, ne znam, uvek se iznova dešava! Tu nas je sve stavio, pa ovde se krv još vidi, ne može to isprati ova reka, ne može to isprati ni jedna voda!“

Starac upire bateriju u mene.

„Razumeš ti to?!“

Ustukne.

„Ti…“

„Šta ja?“ pitam. „Šta ja?!“

„Ti… to si ti.“

Starac pada na koljena.

„Došo si da završiš posao.“

„Ma šta to pričaš, čovječe?!“

Tresem starca za ramena. On kleči ispred mene.

„Govori?!“

„Znao sam. Uzmi me, uzmi i mene. Zašto si me poštedeo?“

„Nisam ja ništa učinio?! Čuješ me!“

Pokušavam istresti iz njega te laži. Prvo je krut, a onda se opušta. Puštam ga, pada na leđa. Prilazim. Ne miče se.

„Završi posao“, kaže tiho.

Plačem.

„Ali ja nemam što završiti. Nemojte mi to raditi. Moj brat… On je bio ovdje prije četiri godine. Poveo ga je neki čovjek i doveo ovamo, a ovdje su mu se desile strašne stvari.“

„Ja sam ga poveo. Ne znam koji je Đavo u njemu, ali velik je taj Đavo. On je sve te strašne stvari.“

Moje srce je stalo.