Đavolja simfonija | Davor Mandić

4.

Sve se mijenja. Ponekad mi se čini da se preda mnom vrte pokretne sličice, ja jedini stojim i pitam se koliko mi skrivaju mogućnosti, koliko manevarskog prostora imam kao promatrač koji ne kontrolira čak ni brzinu njihova promicanja. Skok još mogu naslutiti, ali nostalgiju mogu namirisati. Čežnja za prostorima koje nikad nisam ni imao opet priziva fantomske udove, jasno osjećanje amputiranih ruku i nogu, koje svrbe kao da su tu. Ne pomaže spoznaja da ih nikad nije bilo, da je misao utekla u vodu i prepustila mjesto varljivoj povijesti.

Pločice s imenima više ne vrijede, preimenovali smo se, a da toga nismo bili ni svjesni. Ili netko drugi misli za nas. Jedino što znamo jest da smo se jedno jutro probudili i da su nam imena bila drugačija. Trase kojima se krećemo nisu one na kojima smo se kretali. Nisu, jer imena mijenjaju okuse, a ponekad čak i suštinu.

To znači da sam bio u krivu.

Nije to ništa novo, kao ni pomoć koja mi ustrajno stiže da zadržim bar jedan svoj dio u trasi drugog imena. Ali neće ta pomoć uvijek biti tu, možda je sve to samo odgađanje suočavanja sa suštinom. Jesam li već doista baš toliko star?

Dobio sam odgodu vojske na godinu dana nakon škole. Na psihu. Ali ko ih jebe, smradove, s njima je lako. Nego Sandro odlazi. Toga sam postao svjestan na njegovoj maturalnoj zabavi. Nema sumnje da će se sve odigrati kako je zamislio, on nikada ne ispada iz tračnica, kako god se one zvale. Dobro smo se uneredili u Docu, ja sam se skrivao, kriv kao uvijek, a on je i dalje bio u kontroli. Možda nije sve isto otkako nema Goga, jer nema više ni svirki i taj dio kao da smo stavili iza sebe, ali zapravo ne znam što bi ga moglo izbaciti. Ili znam. Isto ono što je izbacilo Sebija.

Nisu mi dali da ga se ne sjetim na njegov rođendan. Cijelo vrijeme očekivao sam da će se javiti, da će sve biti kao prije, ali ništa se nije desilo, osim što su vijesti bile pune promjena. I opet imena, uvijek drugačija i dosadna, imena koja će nam puniti i prazniti mozgove, puniti i prazniti priče, bez onih koji su udarali ritam. Srce preskače, brojanje ne pomaže.

Utapanje je filozofija koju valja provoditi dosljedno.

*

Na maminu godišnjicu razmišljat ću o pištolju i narančastim vojnicima, znam to nepogrešivo. Prvo osjetim srce kako lupa, javi se samo da podsjeti da je tu, da nikad ne radi u pozadini, kako bi trebalo kao pumpa koja se ne nameće, nego odrađuje svoj posao u tišini. Onda krenu strahovi, znam i to, prikradu se iza srca i počnu bubati u mozak, tamo gdje sam tanak. Na kraju… što je na kraju još ne znam, ali vjerujem da ću saznati.

Nisam bio u ovoj kući dugo, ali prokleti mirisi nisu izvjetrili. Oni nisu kao imena, koja dođu i prođu. Uđem u hodnik, koji bi sada trebao biti u nekom drugom životu, u nekoj drugoj ulici koja se više ne zove Lenjinova, nego Flanatička, ali ja sam i opet do lakata u ulju i prekinutoj povijesti. Sve se ovdje čini isto, samo starije. I prašina se izvukla iz kutova kao u kućama nesretnih bolesnih starica koje su muževi davno ostavili pred oltarima. Nedostaju samo mačke da horor bude potpun. Ali ne i izdajice, njih je koliko treba, i više od toga.

Uspeo sam se stubištem do Sebijeve sobe. Još je malo njega u toj sobi, ali ustrajno ga nestaje. Snažan tresak zaledio mi je ruku na kvaki. Starog u ovom trenutku ne bi trebalo biti doma, ali jasno sam čuo kako je nešto palo u njegovoj sobi. Možda je provalnik. Ali što bi ukrao ovdje? No on to ne može znati. Možda je stari. Ali što bi radio kući u vrijeme kad bi morao biti na poslu? Htio sam da nisam čuo taj zvuk, da ne moram sad otvoriti ta vrata i suočiti se s bilo čim što je s druge strane, jer što god bilo, sigurno nije dobro.

Naglo sam otvorio vrata i ušao u sobu u gardu. On je ležao na podu, razvaljen. Nisam ga vidio točno dvije godine. Zadnji put bio sam ovdje u ovoj sobi, znajući da su se stvari nepovratno promijenile. Sve mi se vratilo kad sam ga primio da ga uspravim s poda i preselim na krevet. Još uvijek mu je nedostajalo nekoliko prednjih zuba, ali sad je bio proćelav na tjemenu, masne, potpuno sijede kose oko ušiju i obrastao u rijetku sijedu bradu. Zaudarao je na alkohol i pišalinu.

Nekako sam ga uspio prebaciti na krevet i polegnuti na leđa, kad je otvorio oči.

„Jel me vidiš?“ pitao sam ga.

Okrenuo je glavu na bok prema meni, gledajući negdje u pod. Njegovo tijelo nespretno ju je pratilo i uskoro se stisnuo kao tek izlegnuta ptica. Nikad ga nisam vidio tako malenog. U tišini, bez ikakvih pokreta, iz očiju mu je curila voda.

Morao sam sjesti. Pogledao sam oko sebe i shvatio da nema ni stola ni stolice, a da je ogledalo i dalje razbijeno, ali sastavljeno kao mozaik. Očito je uzeo sve komadiće i zalijepio ih. Tek tada, kad sam malo bolje pogledao, primijetio sam oko ogledala zalijepljene fotografije. Približio sam se. Na svima, do jedne, bio sam ja. Ispred škole, na motoru, u Prvomajskoj, na Forumu, pred kućom…

„Šta je, špijuniraš me?!“

„Ne… ja sam…“ frfljao je.

„Ma šta si, ovo mi izgleda kao da me uhodiš!“

„Ne bi to… ali ti si… treba ti pomoć.“

„Ma o čemu ti pričaš, čovječe?! Kakva pomoć?“

„Ti si kao ona…“

Šutio sam. Nastavio je.

„Sebi je kao ja. Mi se razumijemo, kad se…“

Počeo je ružno kašljati. Brzo sam ga primio da se pridigne u krevetu, a onda naglo pustio.

„… i ne razumijemo.“

„Zato te nije nazvao otkako je otišao? Super se razumijete. Šta ako njemu treba pomoć? Tko će mu pomoći? Ti?“

„On će se snaći, ali ti…“

„A ja neću, ha? I ti ćeš mi pomoći?“

Šutio je.

Pored njega na ormariću bila je još jedna fotografija. Uzeo sam je. I na njoj sam bio ja. Ali kod sebe kući, u krevetu, u krizi. Bio je tamo.

Izjurio sam iz sobe. Morao sam pobjeći, ali osjećao sam kao da sam u snu u kojem noge idu, a tijelo se ne miče.

*

„Jesi spreman?“ pitao me Sandro telefonom.

„Ne.“

„Odlično, stižem.“

Upisao je faks, PMF u Zagrebu. Očekivano, ali sve je dobar razlog za feštu. Zaželio je da izađemo solo, što je značilo da nema šmrkanja, nego ću se morati zadovoljiti cugom. On je imao plan, koji je uključivao bicikle. Čak je i meni nabavio jednu. Nije mi bilo jasno zašto to, ali biciklama smo morali do Medulina. Valjda ću preživjeti. Dok nije pozvonio, popio sam pola boce rakije. On je uletio s Jack Danielsom.

„Danas samo najbolje!“

Izvadio je dvije kubanke, pa smo ih zapalili i natočili si viski. Kašljao sam kao da prvi put pušim.

„Pa ne uvlačiš to!“ smijao se.

„A znam, kad imam refleks, jebote, kako uzmem, tako usišem!“

„Super ti je to za bajs. Kad si zadnji put potrčao?“

„Kad me ženska ulovila u Televiziji da kradem čokoladicu.“

„Znači još si pelene imao?“

Nije bio daleko od istine, što je postalo jasno čim smo krenuli za Medulin. Sva sreća, nije ni on bio u puno boljem stanju, pa smo uglavnom stajali i pili viski. Čak smo probali i stopirati, ali bilo nam je jasno da ni sami sebi ne bismo stali, pa smo odlučili stisnuti zube i voziti. Začudo, drugu polovicu puta odvozili smo bez problema, pijući u vožnji i urlajući od smijeha.

A onda me baš iznenadio. Onako znojni i prljavi uletjeli smo u jedan od medulinskih restorana na prvoj liniji do mora. Rekao je nešto tipu na ulazu, a on nas je pogledao kao da smo Jehovini svjedoci i pokazao na stol u udaljenom kutu terase. Stol nije bio prazan.

„Ona lijevo zove se Gudrun, a ona desno Sigrid. Upoznao sam ih prije neki dan, Austrijanke su, Gudrun je moja“, pogledao me i nasmijao se. „I da, sestre su i tu su u Kaželi, nudistice.“

Bio sam potpuno zbunjen, ali ne toliko da me vino ne bi izliječilo. Popili smo nekoliko boca, jeli punjene lignje i smijali se Nijemcima koji su plaćali svaki svoj račun, sve dok nam nisu rekle da je i kod Austrijanaca to normalno i da je to zato što su muškarci i žene jednaki. Mi smo ih uvjeravali da je Balkan prirodniji, a one su onda rekle da zbog te prirode vjerojatno i imamo rat i nastavile da je kod njih konobar hladan, ali ti neće za pola sata slomiti ruku ako mu se ne svidiš. Mi smo onda pitali zašto uopće dolaze, a one su rekle zato što je jeftino. I zato što su dobri frajeri, rekla je Gudrun i zažvalila Sandra. Sigrid je gledala u more.

Sandro je platio račun, kupio još jednu bocu viskija iz restorana i ostavio konobaru veliku napojnicu. Nisam odmah to skužio, jer se još nisam naviknuo na kune, ali bilo mi je jasno kada nam se konobar prvi put nasmijao od uha do uha. Kako je ružan taj vaš novi novac, rekle su Austrijanke. Istina, zato smo ga i promijenili za viski, rekli smo mi. Konobar nas je na izlazu pozdravljao kao da smo familija.

Austrijanke smo stavili na volane, ali to se u ideji činilo lakše nego što je ispalo. Kad su Gudrun i Sandro pali i razbili bocu, dalje smo išli pješice, gurajući bicikle. One su govorile da imaju šnaps i da će ga uzeti iz kamp-kućice u kojoj spavaju s roditeljima, samo moramo biti tihi. Roditelji ne piju šnaps pa neće znati da fali, jer ćemo mi kasnije uliti vodu. Tako su govorile, a nama je to bilo smiješno, zašto bismo starcima tajili da smo uzeli rakiju.

Gudrun se prva skinula do gola i ušla u vodu. Smočila se cijela, a onda izašla i došla po nas. Nisam mogao prestati gledati njen gusti, crni muf s kojeg su kapale kapljice mora. Sandro se isto skinuo pa su se oboje otišli kupati. Ja sam pio šnaps.

Sigrid je odjednom stavila ruku na moje prepone. Gledala je prema moru i gladila me. Ja sam pomislio kako bih prije tri godine na ovo već svršio. A sada se jedva nešto desilo. Splićo mi je još davno govorio da mu jedino fali seks. Nisam ga tada razumio, jer mi je seks bio super, osim što je na dopu bilo gotovo nemoguće svršiti. Tko zna što je sa Splićom.

Sigrid je maknula ruku. Spustio sam se niže do nje. Polegnuo sam je na leđa. Uzeo sam bocu i zalio je rakijom po majici. Bradavice su joj se našiljile. Gricnuo sam jednu, pa drugu. Rukom sam krenuo po njenom bedru i shvatio da ispod suknjice nema gaćice. Bila je obrijana i mokra. Osjetio sam promjenu između nogu. Pogledao sam gdje su Sandro i Gudrun. Bili su niže na plaži uz more. Popeo sam se na Sigrid i ušao u nju. Učinilo mi se da je nešto rekla. Uhvatila me za kukove i jače nabila na sebe. Toliko me jako stisnula da se gotovo nisam mogao micati. A onda je ona počela pomicati zdjelicu. Sve brže i brže. Svršio sam, ali nisam to pokazao. Kad je ona počela svršavati, više nisam bio tako tvrd, ali njoj je bilo dovoljno. Nakon što sam sišao s nje poljubila me i prvi put mi se nasmijala. Nasmijao sam se i ja.

Ležali smo neko vrijeme. Postajalo je hladnije. Došli su Gudrun i Sandro i uskoro smo se pozdravljali. Sandro je uzeo bocu šnapsa i govorio im da će morati smisliti neku originalniju foru za roditelje od punjenja boce vodom, a one su se pravile da se ljute. Mahale su kad smo odlazili.

„Spavamo kod moje tete, nema šanse da sad bicikliramo doma“, rekao sam dok smo sjedili na medulinskoj rivi i ispijali rakiju.

„Neću se buniti, a ona?“

„Ma ona je kul, luda ko kupus, ne brini ništa.“

„Nego, men, da ti nešto kažem…“

„Reci.“

„Odjebi ovu Pulu, dođi sa mnom u Zagreb. Ubit će te ovaj grad.“

„Otkud ti sad to?“

„Ovaj grad ubija. Ti to možda ne vidiš, ali ja vidim.“

„Ako misliš na dop, ne uzimam više. I ne mogu samo tako. A imam još i četvrti razred za završit.“

„Ne uzimaš više. Ni manje. Ne muljaj me. Uostalom, i u Zagrebu ima gimnazija.“

„Kao da bi me tamo uzeli s mojim ocjenama. Pusti to, ajde, ima vremena, di si sad navalio.“

„Jel pišeš?“

„A ti boga, jesi i ti postao naporan.“

„Jel pišeš?“

„Piskaram.“

„Dobro je to. Nemoj odustati, ima to smisla.“

„Neću.“

„Men?“

„A?“

„Volim te.“

„Pederčino. Samo me nemoj ljubit, sigurno su ti zubi puni onog crnog mufa.“

„Ha, ha, muf je zakon.“

„Men?“

„A?“

„I ja tebe.“

*

Nova školska godina donijela je velike promjene. Nakon tri godine škole popodne, odjednom moramo u školu ujutro. Već sam ionako debelo premašio Bilićkino strpljenje s izostancima, ali ovo dizanje ujutro moglo bi mi presuditi.

Nisu sve promjene loše. Bilićka mi je jedan dan tutnula u ruke knjigu i rekla da je pročitam. Camus. Morao sam joj priznati, to je nešto posebno. Prvi put osjećam da ima još netko tko razumije što se ljudima dešava. Temeljno ljudsko pitanje doista jest samoubojstvo. Nije svijet apsurdan, nego čovjekova potreba da ga učini razumnim, da ga svede na mjeru svoje svijesti. Prirodu ne zanima ljepota, nju ne zanimaju red i sustav, ona se dešava, sama po sebi, i doista bi lakše bilo biti stablo, ili mačka, pa čak i majmun, nego čovjek. Čovjek teži sustavu, i njegovo je biće ograničeno pogledom u kojem traži red i njemu pripadajući smisao. A smisla nema.

Kad razmišljam o svojem postojanju moram se opirati ulančavanju nostalgičnih prstenova koji se umnažaju kako vrijeme protječe. Ako je mjerilo danas, onda je sutra samo korak bliže smrti i ne treba mu težiti, a za jučer ne treba mariti. Nije to lako, ali slobodu treba zgrabiti za gušu, začiniti je otporom i zaboraviti viši smisao.

Može biti tjeskobna pomisao na samoću, što objašnjava čovjekovu grozničavu potjeru za bogom, utjehom crkve, sigurnošću toplog krila koje razumije i ne osuđuje. Ali koliko je samo prijetvornosti u svemu tome! Krvava povijest odmjerava svoju utemeljenost takvim izljevima niskih strasti da je nemoguće ne primijetiti ljudsko srljanje u propast. Bušotine su pune crnog gnoja i samo gnoj curi iz njih i natapa njihove hostije.

Sloboda je teška. Ona je ujedno spoznaja o svemu što se propustilo učiniti; o svim bludničenjima duha, ali i o svemu što se kanilo činiti; o svim bludničenjima tijela. Ne mislim ovdje na razvrat. Uostalom što je uopće razvrat i postoji li, kad je uzaludno nečije čine vrednovati na skali njihove zakonitosti kao produkta točno određenog vremena i okolnosti, okolnosti koje će se vremenom promijeniti, što će onda prouzročiti i promjene tumačenja. Moral je zato pitanje inata. I dobrog ukusa.

Čovjek prepušten sam sebi. Ima li što strašnije i slobodnije u isto vrijeme? Mama to nije izdržala. Odgovorila je na pitanje predajom, jer predaja je slatka i donosi odrješenje. Ali kazna ju je stigla davno prije. Ja bih često pomislio kakav bi život bio da te kazne nije bilo. Bila bi vjerojatno neka druga. Apsurdni čovjek je osuđen na smrt, prije ili kasnije, i mora jedino odgovoriti na pitanje ima li života prije smrti. Naslućivao sam odgovor, ali Camus ga otvoreno nudi u stvaranju. Pisati, znači dvaput živjeti.

Što je u tom kolopletu mogao Mersault nego prihvatiti sudbinu. Sve je svejedno, grižnja savjesti nema smisla. Osudili su ga jer nije plakao na pogrebu majke, jer je bio iskren prema sebi i svijetu. Nije to pametno ako želiš sačuvati kožu. Što bi svijet napravio meni da zna za moje iznenadne slike rascopanih glava sjekirama, naoko ničim izazvane, za ravnodušnost prema smrti bližnjeg, za trenutke koji se nikada ne dese, ali čekaju strpljivo svoj putokaz iz podsvijesti? Što bi napravio s tim mikroistinama kao izljevima duše u svim njenim pojavnostima? Ništa dobro, uvjeren sam.

Ako je prijetvornost naša filozofija, onda je laž naša postelja. Mersault je tu laž prekinuo i postao Sizif koji gura svoj kamen na vrh planine s koje će on opet pasti u podnožje u najbesmislenijem od svih poslova. Ali Mersault je omeđen fizičkom pojavnošću, točno određenim, iako nespoznatljivim trajanjem; on nije mogao drugačije završiti nego na stratištu i desilo bi se to prije ili kasnije. Sizif je osuđen na vječnost, pa mu moramo pronaći prkos, jer po svemu je ostalome ispravan. On ne zaslužuje takvu kaznu. I našli smo ga kako sretan korača niz brdo, prihvaćajući svoju sudbinu očišćen od iluzija.

Pronašao je svoju sizifovsku sreću i Mersault, u onim trenucima kad ga istražni sudac nakon čestih i mukotrpnih ispitivanja u zatvoru na izlazu iz prostorije za ispitivanje tapše po leđima i govori mu da je za taj dan gotovo. Tada, u toj kratkoj sreći, Mersault je postajao Sizif u silasku s planine, koji prkosi bogovima i njihovoj kazni, kazni kojoj je nemoguće umaknuti.

Zato se i meni valja zamisliti sretnim.

*

Puno sam toga propustio. Učiniti, osjetiti, upoznati. Ljudi, na primjer. Ako i jesu ovce kad su na kupu, pojedinačno, kao jedinke, mogu biti super. Nisu tako loši ti neki iz razreda, samo su trebali malo odrasti. A i ja sam ih trebao bolje upoznati i shvatiti da se i s njima može pričati o stvarima koje su bitne. Čak sam se dobro zabavio na maturalnoj u Pragu. Nisam mislio da mogu biti tako opušteni. U busu za nazad, nakon što smo svi morali izdvojiti preostali novac za tepih u sobi koji je netko zapalio zadnju noć, Bilićka je održala govor u kojem je rekla da ne razumije gdje su nam roditelji i kako su nas to odgajali. Ja sam onda sjeo pored nje i rekao joj da je bila super, pogotovo kad je pušila travu s nama, a znao sam da sigurno doma ne puši travu i neka se ne brine, klinci su taman malo odrasli, a starci su potpuno pogubljeni od svega što se događa. Ne znam je li pomoglo, ali nisam htio da se osjeća loše.

Od maturalnog ponekad izađemo u Uljanik, nekima je sve novo pa su smiješni, ali dobro se provedemo. Ipak, nitko ne može zamijeniti Sandra. Njega je možda nemoguće zamijeniti. Nedostaje mi. Ne kažem mu to, ali neke se stvari podrazumijevaju.

Nova godina u Zagrebu kod njega isto je bila nešto novo. Fora su ti studentski domovi, krcati ekipe odasvud. U Istarskom smo se ubili od nekih brutalnih Bavarija, pa smo po tramvajima krali automate za štancanje karata. Ako ih sve skinemo, govorio je jedan, više nitko neće morati plaćati karte koje nam je donio ovaj usrani kapitalizam. Sandro je rekao da su se karte i prije plaćale, a ovaj je onda rekao da se prije barem pušilo u javnom prijevozu i da je sve bilo bolje i da nitko zapravo nije glasao za kapitalizam, da su ga uveli na prevaru. Sandro je rekao da je sve OK, da je taj s Filozofskog pa zato tako priča. Svi smo se smijali, a ja sam pogledavao prema uplašenom vozaču tramvaja koji me u retrovizoru gledao s dva aparata za štancanje u krilu. Svi smo utihnuli kad su u tramvaj ušla dva gardista, pa smo brzo izašli na sljedećoj stanici.

Tko zna gdje je Sebi. Ne javlja se, a ja se brinem. Brat jednog Sandrovog frenda s faksa odavno se već vratio. Pričao je kako mu brat nije normalan, samo šuti i puši i pije i ništa ne radi. Kad ga nešto pitaju, reži. Ne možeš znati što su neki od njih prošli. Ovaj s Filozofskog je rekao da tamo nema pravila, a da moral određuje svatko za sebe. Tako i treba, pomislio sam, jer zašto bi bilo drugačije, pa apsurdni čovjek u drugim moralima, kao i nemoralima, vidi samo opravdanja, a on nema što opravdati. Ništa nisam rekao.

I stari je apsurdni čovjek. Birokrat koji gura svoj kamen od osam do četiri. Kad mi je došao na vrata, bio sam zbunjen. I on je bio zbunjen, govorio je nepovezano, o odgovornosti, greškama. Opravdavao se. Rekao sam mu da se ne treba opravdavati. Razmišljao sam o ulogama koje smo tada odigrali. Najčudnije je bilo kad smo se na kraju rukovali. Rekao mi je da bih mogao otvoriti račun u banci, s obzirom da sam punoljetan, pa da mogu podizati novac kad god hoću. Sve će on srediti ako želim. Ja sam rekao da može.

Odmah iza njega došao je Robi. Dosta loše je izgledao, smršavio je i oči su mu upale. Kad bi se pokušao nasmijati, izgledao je kao ispuhana nogometna lopta. Molio me da mu dam bilo šta, dopa ili para, pa sam mu dao pare. Onda je rekao da on ne može nabaviti, jer svima duguje, pa me molio da nabavim ja, da će mi dati malo. Rekao je da će me sačekati, ali nisam htio da ostane sam u kući dok me nema pa sam ga poveo sa sobom. Kad smo se vratili, on se urokao, a ja sam uzeo lajnu. On je pričao o srednjoj školi u Splitu, o zlatnim vremenima kad je bilo svega, i cuge i dopa i prijatelja i akcije i kako je sve sad tapija. Ja sam pomislio da svega toga ima i sad i da je problem možda u njemu. Bio mi je dosadan.