Đavolja simfonija | Davor Mandić

5.

 

Sve se mijenja. Nema više Djeda Mraza, sad je neki Djed Božićnjak i odjednom slavimo Božić. Stari to ne jebe, ali njemu ionako nije do slavlja. Mi nećemo imati bor. Koga briga. Ali imamo hrde. I to je novo. Čudno kako se i dalje zove dinar, kad više nije. Hrvatski dinar, hrd, a prije bi mu stajalo grd. Baš izgleda jadno. Gdje su od njega marke.

I sve je postalo hrvatsko u zadnje vrijeme. Hrvatska neka zajednica, Hrvatska akademija, hrvatski jezik, hrvatska je kravata, Hrvati su izmislili ovo i ono, hrvatsko je sve živo i mrtvo. I zemlja rođenja nije više Jugoslavija, sad je Hrvatska. Mijenjaj ličnu u osobnu, pasoš u putovnicu. Samo nas zajebavaju s tim.

Ali jedino je bitno da ja mogu s tim preko, kako god da se zove. I da su počeli praznici.

Fora je lik ispao taj Sandro. Došao sam po Anu jedan dan i on je izašao s njom. Smije se. Meni bedijana, ne znam šta sam sve radio onu subotu u HP-u. I on mi priča da sam se zabijao u ljude, a kad su pustili ‘Sympathy for the Devil’ da sam se počeo skidati i bacati nasred podija. Ajme, umro sam od bruke. Ali on kaže da je bilo fora, da sam se bacao kao Iggy na koncertima. I sve je bilo OK dok me cigara nije prevalila. Odveo me u šumu da legnem, pa sam se dobro izrigao. Onda su me on i neki Klompa oteglili kući, jedva sam im uspio pokazati gdje živim. Tiho su me strpali u krevet, da mi starci ne čuju, ali ja sam mu objasnio da živim sa starim i da je on po tom pitanju sasvim kul.

Sandro je skužio da mi je jakna potrgana, pa me pitao hoću li s njim u Trst. I evo nas u parku, on rola džoint, prvi put ću pušiti travu, u džepu mi je pasoš i sto hiljada lira. Lire se nisu mijenjale.

„Men, jesi kad bio u Trstu?“

„Ma jesam, ali samo par puta s bratom, još dok sam bio klinac i kasnije nešto sa starim. A to sa starim znači, dođeš, uletiš u prvi dućan, kupiš prvo šta ti padne u ruke i ideš doma. I onda teta Bruna popravlja, sužava…“

„Tebi je brat Sebi?“

„Da, znaš ga?“

„Pa on je totalna faca, men, s najjačom ekipom je bio, sve ovi stariji igrači, bendovi, fajte… Nije to kao danas, sve šupčići, oni su bili face, ali šta kad ih je sad pol u ratu.“

„Da, i Sebi je.“

„Di?“

„Zadnji put kad je zvao rekao je da ide u Gospić, da se u Lici brani Istra. Nisam to skontao.“

„A ko bi ga znao. A stari, on je tu?“

„Da, on je poluinvalid, spičkao se s motora pa ne mora u vojsku.“

„A moj nešto mulja. Ali kul ti je taj tvoj stari, a?“

„Ma je. Za neke stvari. Za druge je u kurcu.“

„Jesi kad pušio gras?“

„Nisam.“

„Pazi da uvučeš sve, duboko u pluća, i da tako zadržiš u plućima koliko možeš. Tako puca. Ako odmah ispuhneš, ništa. Evo, ovako.“

Otkinuo je vrh, zaslinio prst i premazao džoint slinom. Ne kužim zašto, ali valjda tako treba. Zapalio je i duboko udahnuo.

„U, jebote men, al prži!“ rekao je zadržavajući dah i pružio mi džoint.

Ruka mi je malo drhtala kad sam ga primio, ali mislim da Sandro nije skužio. Povukao sam dim i odmah iskašljao. Sve me pržilo i peklo.

„Ha, ha, djevičanska pluća. Samo polako, probaj opet, uzmi manji dim“, rekao je dok sam se ja čudio kako sad kašljem kad sam, koliko se sjećam, onu cigaru srkao bez problema.

Ali Sandro mi je objasnio da sam tada bio pijan i da je to drugo. Nakon još jednog napadaja kašlja, mogao sam uzimati male dimove. Pluća su me i dalje škakljala, ali uspijevao sam zadržati dah. I tako dok nismo popušili sve.

„Ko se filtera napušio nije, nije se ni napušio“, rekao je Sandro uvlačeći zadnji dim s kartona.

„Meni nije ništa“, rekao sam.

„To svi kažu. Vidjet ćeš“, smijao se Sandro.

Krenuli smo prema autobusnom i meni stvarno nije bilo ništa. Sandro se i dalje smijao.

„Men, pogle si ruku.“

Pogledao sam i skužio da lijevim palcem dodirujem sve prste lijeve ruke, kao da sviram trubu. To mi je bilo ful smiješno i uskoro smo obojica umirali od smijeha.

Sandro mi je u busu pričao o svom bendu. Rekao mi je da ih moram doći vidjeti na probama, sviraju na Vidikovcu u garaži od starog od tog Klompe, koji me s njim nosio doma. Sviraju garaž rock. To mi je bilo smiješno. Naravno da je garaž rock kad je u garaži, ali onda mi je objasnio da je to pravac u muzici. Kad mi je spomenuo Fuzztonese, sjetio sam se da ih je brat imao doma. Poslušat ću, sigurno, jer je Sandro rekao da svi oni počinju od Stoogesa, a Stoogesi su zakon.

Kad smo stigli u Trst, Sandro je znao sve te neke dućane o kojima ja nisam imao pojma. Mi smo odlazili na Ponte Rosso i tamo se vrtili, jedino me brat vodio na bolja mjesta, ali tad sam bio mali pa mi nisu puno značila, a sad ne znam gdje su. Uvijek sam se gubio po Trstu. Sad smo išli u super kul dućane negdje gore, gdje nikad nisam bio. Jedini je problem što je sve puno skuplje od onog što sam inače kupovao, pa mi je bilo jasno da se neću doma vratiti s robom za cijelu godinu. Kad smo našli jedne genijalne čizme, koje su koštale sto dvadeset hiljada lira, Sandro mi je rekao da će mi posuditi tih dvadeset hiljada koje mi fale, a da mi može srediti vijetnamku pa ne moram kupovati jaknu. Rekao sam, super, iako nisam znao što je vijetnamka.

Na rivi smo zarolali još jednu pljugu, tako ju je Sandro nazvao, i ova me prilično odvalila. Smijao sam se kao zadnja budala, a onda sam nevjerojatno ogladnio. Sandro je rekao da zna mjesto gdje imaju odličnu mortadelu i da on časti. I stvarno, ne znam da li od pljuge ili ne, ali bila je to najbolja i najtanje izrezana mortadela na svijetu, u sendviču od pola kile snježnobijelog kruha.

Kad smo pojeli, otišli smo do Radio Resettija, Sandro je morao kupiti trzalice i žice za svoju gitaru, pa smo gnjavili tipa da nam pušta muziku na super ozvučenju. Ja sam se hvalio bratovim Rotelovim pojačalom i Kefovim zvučnicima, koje je isto kupio u Resettiju, pa mi se činilo da je Sandro ljubomoran jer on je imao samo malu Technicsovu liniju. Folirao sam se i da znam kako ima pokrajnja prostorija u Resettiju u kojoj je najjača oprema, jer mi je brat pričao da je tamo slušao nevjerojatne stvari, ali tip nas nije htio tamo odvesti. Valjda nismo dovoljno potrošili. Ko ga jebe, digić.

U autobusu je sve zaudaralo na mesni doručak i kapulu i skoro sam se izrigao. Smijali smo se nekim Cigićima koji su izgledali kao Michelinove maskote. Obukli su na sebe sve što su kupili za prodaju na tržnici i sad će se preznojavati do granice. A i tih granica ima sve više. Ako ih na carini skuže, bit će za riknut od smijeha.

 

*

Šubo je stvarno lud. Ne jebe on praznike, ganja nas na treninzima kao da je Olimpijada. I dobro što su pripreme za takmičenje, ali što kad se ja još ne mogu boriti. Odugovlači s tim polaganjem za zeleni pojas, baš je šupak. Tekvandojci bi dosad već bili na crnom pojasu, a ja nikako do zelenog. A spreman sam. Bolji sam od Ede, sigurno, iako je stariji i ima zeleni i može se boriti.

Koja je to atmosfera kad si na takmičenju! Zadnji put kad smo bili, išli smo kombijem, i mi koji se ne borimo. Rekao je Šubo, da osjetimo atmosferu. Pa kad iz svlačionice izlaziš dugačkim hodnikom prema dvorani, iz nje se čuje prvo nejasni huk, a onda te razvali sve glasnije navijanje. Sav sam se bio naježio, kao u ‘Rockyju’.

Edo je opet pričao na treningu o mrtvacima i sve se zakompliciralo kad sam ga provocirao. Dovezli su mu jednog šljakera koji je pao sa skele. Kaže da je izgledao kao da ga je netko vezao u čvor. Ne znaš gdje mu je ruka, a gdje noga, sve polomljeno. Ja sam mu rekao da sere. Napizdio se, a kad sam ga kasnije pitao da mi pokaže ako je faca, on je rekao da nema beda, da idemo večeras ako hoću, od četiri popodne tamo nema nikog, a on ima ključ. I neka nikom ne govorim. Što sam mogao reći? Sad mi je frka. Želim to vidjeti, ali što ako mi se ureže, ta mrtva tijela? Ali ne smijem biti pička, Sebi ih viđa pa nije da ne spava noću zbog njih. Mrtvac ko mrtvac.

„Telefon!“ zaderao se stari.

„Ko je?“

„Nemam pojma, nije se predstavio.“

Izašao sam iz sobe i otišao do dnevnog.

„Da?“

„Budi tamo u ponoć. Znaš di je Patologija?“ bio je to Edo.

„Ne.“

„Na kraju bolnice, blizu ceste. Vidit ćeš željeznu kapiju. Bit će otvorena, uđi unutra i tamo odmah je zgrada. Nemoj kasnit“, rekao je i poklopio slušalicu.

„Neću“, rekao sam u zvuk prekinute linije.

Stomak me opako šarafio dok sam se vozio prema bolnici. Parkirao sam se preko ceste kad sam skontao kapiju. Tresao sam se od hladnoće. A možda i ne od hladnoće. Kapija je bila otvorena, kako je Edo rekao. Ušao sam unutra i vidio zgradu odmah naprijed. To je Patologija, valjda.

Došao sam do velikih drvenih vrata, osvrnuo se lijevo i desno, i kad sam vidio da nema nikog, stisnuo kvaku. Vrata su se otvorila. Srce mi je tuklo kao ludo.

Unutra je bio mrak, ništa se nije vidjelo. Tapkao sam i rukama pipao oko sebe, čekajući da mi se oči barem malo priviknu na mrklu tamu.

„Aaaaaaaa!“ čuo sam odmah do sebe. Skočio sam i osjetio neku izbočinu na rebrima, što me srušilo na pod. Onda se upalila baterija i vidio sam glupog Edu kako se cereka.

„Buahahaha!“ smijao se kao u lošim hororima, držeći bateriju ispod brade tako da mu osvjetljava glupu facu. Nije bio smiješan. Ali me žešće prestrašio.

„Usro si se, a? Priznaj!“

„Ma jesam kurac, budalo, srušio si me na pod.“

„Ha, ha, nisam te ni tako, skočio si ko mačka kad je ganja pantigana. Da imaš takvu eksploziju na treningu mogo bi i Šubu dobit u borbi.“

„Ma idi u kurac. Di su ti mrtvaci?“

„Čekaj malo, šta si nestrpljiv. Prvo poberi ta govna šta su ispala iz tebe, ha, ha, ha!“

Kad sam ustao vidio sam da je ono što me srušilo bio pult, a kad sam se bolje osvrnuo po malom ulaznom hodniku, pod svjetlom Edove baterije vidio sam na zidu golemog Isusa na križu.

„U jebote, šta je ovo?“ pitao sam Edu pokazujući na Isusa.

„Kako šta je to, pa Isus, idiote. Imaš nešto protiv?“

Nisam rekao ništa. Skužio sam da su u posljednje vrijeme neki postali osjetljivi na boga, crkvu i te pizdarije. Još malo pa će i u škole to uvesti kako je krenulo.

Otvorio je vrata i ušli smo u drugi hodnik. Zakoračio je desno i tamo su bila nova vrata.

„Ovdje je moja prostorija“, rekao mi je ponosno pokazujući s desne strane na malu sobicu u kojoj je bio stol i kauč. Na zidu je bio kalendar s golom ženom.

Išli smo dalje i ušli u glavnu prostoriju, s dva ovalna kamena stola koja su stajala na metalnim nogama. Izgledala su kao pultovi za ribe na ribarnici. Osim što nije smrdilo na ribu, nego na dezinfekcijsko sredstvo.

„Ovdje ih režemo“, rekao je Edo pokazujući baterijom na stolove. „Stavimo im dasku za tuć meso na noge i rokaj.“

„Dasku za tuć meso?“

„Da“, rekao je i posegnuo za jednom. I stvarno, bila je to daska za tuć meso i učinilo mi se kao da je crvenkasta od krvi. Nešto mi se pomaknulo u stomaku.

„Ajmo dalje, tu su frižideri“, rekao je ulazeći u novu prostoriju. Upalio je svjetlo.

„Tu nas nitko neće vidjeti“, rekao je, a ja sam pogledao po prostoriji. Ničim nije odavala da se tu nalaze mrtvi ljudi. Slike po zidu, nekoliko stolica, instrumenti koji nisu izgledali kao da imaju veze s mrtvacima… a na jednom zidu četvora metalna kockasta vrata. Izgledala su kao vrata od peći u pizzeriji. Ali zatvarala su nešto sasvim suprotno. Frižidere.

„Evo ti jednog“, rekao je Edo i povukao ručku. Iz unutrašnjosti je skliznuo ležaj, a ja nisam mogao pogledati.

„Šta je, frka?“ smijao se. „Pa pogledaj, neće ugrist. To je onaj šta je pao sa skele.“

Svrnuo sam pogled na ležaj i vidio nakupinu sive kože i potpuno izdeformiranu i izrezanu glavu. Oči su mi se zamutile, a iz stomaka sam osjetio mlaz. U sekundi je bio vani, po podu i po našim nogama.

„Au jebote ja! Pa koji kurac?“ vikao je Edo. „Jebote, sad to moram čistit. Pa koji si ti kreten, jebote mrtvac! Šta bi da sam otvorio drugi frižider, bolje da ti ni ne kažem šta je nutra, umro bi ovdje“, rekao je, a ja sam se samo povukao nazad, obrisavši usta u rukav. „Jebo te kukuruz!“ govorio je Edo skupljajući moju rigotinu papirima.

„Jebo tebe mrtvac“, odvratio sam još uvijek osjećajući šarafljenje stomaka, kao da nije gotovo. Ali nema šanse da više rigam, progutat ću sve što dođe, pa koja sam to pička. Naslonio sam se na zid i zatvorio oči. Mislio sam na Gortanovu uvalu, more i šumu iznad nje, udisao svježi noćni zrak dok valovi zapljuskuju obalu, a vjetar huči sa sjevera.

„Ajmo, gotov sam!“ rekao je Edo dok sam ja dolazio sebi. „Jesi živ?“

„Ma jesam, sori jebiga.“

„Ma nema veze, i ja sam se prvi put skoro izrigao kad sam vidio mrtvaca. Normalno je to. A onda se navikneš. I šta, plaća je super, radiš samo šest sati, imaš četrdeset dana godišnjeg i plaću duplo veću od nekog sa srednjom školom. Malo ih pereš, malo briješ i oblačiš, organ tu, organ tamo i teglice s formalinom su ti brzo kao zimnica“, rekao je i oprezno me pogledao, kao da se boji da ću se opet izrigati.

„Ma OK sam sad“, rekao sam i nasmijao se. „Zajeban ti je posao.“

„Ima i gorih.“

Ima, pomislio sam i sjetio se Sebija. Tko zna gdje je sad.

„Idemo ća?“ upitao me.

„Šta je ovdje dalje?“ pitao sam kad smo došli do prve prostorije i kad sam primijetio da ima još hodnika. Došao sam k sebi.

„Ovo je prijemna soba, a dalje je laboratorij, soba od šefa, WC-i i tako to. Nije baš zanimljivo. Sigurno ne kao mrtvaci“, rekao je dok smo stajali na ulazu u prijemnu sobu.

Uzeo sam mu bateriju i malo osvijetlio po prostoriji. Stvarno, ništa zanimljivo, samo neki papiri na stolu. Pogledao sam i bilo je nekoliko manjih buntova na kojima je pisalo ‘Potvrda o smrti’. Uzeo sam jedan. Na vrhu je bilo poznato ime. Dr. Maksimijan Roso.

„Šta radi ovaj tip?“ pitao sam Edu.

„To je mrtvozornik. Obično neki doktor opće prakse koji je još i to. On pošalje tijelo na obdukciju ako treba ili ti dođe kući kad rikneš pa vidi dal treba obdukcija, ako je sumnjivo ili nešto, i onda ispunjava te papire. Vidiš, ovdje na drugoj strani piše od čega je neko umro, koje bolesti i tako. Evo, ovaj je umro… šta kaže, posvijetli malo… akutni srčani zastoj, to ti je infarkt, ovo je oštećenje krvožilnog sustava, to je dovelo do infarkta, a imao je, tu na kraju piše, ju-ven-silni dijabetes. Nemam pojma šta je to. Ajmo više ća, dosta je bilo, još će netko doći“, rekao je, uzeo mi bateriju i počeo me gurati vani.

Kad smo izašli iz zgrade pogledao me ozbiljno i rekao:

„Nemoj pričat okolo o ovome. Mogo bi posao izgubit, a to neće bit dobro.“

„Ma neću, koji ti je.“

„Aj ćao!“ rekao je i otišao.

Dok sam išao prema motoru, u glavi mi je bio doktor Roso, mrtvozornik.

 

*

Super je ova vijetnamka koju mi je dao Sandro. Izgledam kao Rambo u jedinici. A opet nekako rokerski. Možda i zbog novih čizama. Osjećam se baš svoj. Na motoru je i dalje hladno, ali koga briga. Parkirao sam ispred ciglene garaže iz koje se čula muzika. Oprezno sam ušao. Muzika je stala. U maloj prostoriji prepunoj kutija od boje i alata bila su tri tipa u moru kablova. U sredini iza bio je bubnjar, ispred njega lijevo tip na basu, valjda Klompa, a desno Sandro na gitari.

„Ej, men, di si“, pozdravio me Sandro. „Ovo je Sebijev brat, reko sam vam da će doć danas.“

„Viva, Sebijev brat!“ rekao je basist. „Mi se znamo, ali ti mene ne znaš, ha, ha!“

„To je Klompa“, rekao je Sandro, „a onaj mapet iza je Gogo.“

„Damir“, rekao sam i zatvorio vrata. Iako je vani još bio dan, unutra je gorjelo svjetlo jer garaža nije imala prozora. A to svjetlo bila je jedna žmirkava sijalica koja je visjela sa stropa.

„Sjedni tu na ovu veliku kantu boje pa poslušaj majstore“, rekao je Sandro. „Ajmo, ekipa, ‘Louie, Louie’!“

„Louie, Louie, oh baby, we gotta go now…!“ pjevao je Sandro pa sam skužio da je to ona stvar koju Iggy pjeva. Pričao mi je Sebi kako je Iggy jednom tu pjesmu svirao cijeli koncert i da je tip koji ju je napravio na to popizdio. Dobro praše ovi Sandrovi, kako je rekao da se zovu, Noise errection.

„Puš pauza!“ uzviknuo je Sandro kad su završili pjesmu.

„E, jesi zarolo već? Nemoj da tu sad rolamo, stari bi mi mogo upast“, rekao je Klompa dok je skidao bas. Gogo je i dalje lupao po njima.

„Aj ne budi pičkica, zarolamo ga u sekundi. Jel tako, Gogo?“

„Mmmm“, oglasio se tip za bubnjevima ne dižući pogled. „Gogo je najveći brbljavac u bendu“, Sandro se okrenuo prema meni. „Njegova stara svima priča kako do treće godine ništa nije govorio, ni mama ni tata, ni gu ni be, ništa. I onda jedan dan odjednom kaže: ‘Ja sam čovjek spomenik!’ Ha, ha, ha, i opet zašuti. Gogo, care!“

„Mhmm“, oglasio se Gogo.

Stvarno ga je vješto zarolao Sandro, možda ne baš u sekundi, ali dovoljno brzo da smo ga uskoro sisali.

„U jebote, dobar skank!“ cijedio je Klompa uvlačeći dim duboko u pluća. Ja sam ga uzeo među donje prste u šaci, zatvorio je drugom i napravio si malu komoru. Vidio sam jednom Sandra da tako puši pa sam odlučio probati.

„Skank je jeben,“ rekao je Sandro, „mislim da su ga uzgajali s nečim, dobro te odlijepi ako pretjeraš.“

Gogo ga je završio. Nije ga još ni ugasio, kad sam osjetio da mi se dlanovi znoje i da mi srce jače lupa. Počelo je i preskakati. To mi se ponekad znalo desiti, da mi srce preskače.

„Si dobro?“ pitao me Sandro.

„Ma imam tu aritmiju i šta ja znam, neki šum na srcu, pa mi malo preskače tu i tamo. Ništa strašno.“

„Dobro da nisi bubnjar,“ rekao je Klompa, „pa da mi ispadaš s tom aritmijom. Ritam sekcija je sve! Znaš ti to? Jebeš ove li-ru ri-ru,“ pogledao je prema Sandru, „bez nas nema ništa!“

„A šta bi ti svirao da nema mene? A? Kurcu bi svirao, eto šta“, rekao je Sandro pa smo se svi smijali. A onda me Gogo pogledao, smrknuto od iza, s crvenim očima, sav sam se naježio. Svrnuo sam pogled. Srce je tuklo.

„Moram malo na zrak“, rekao sam i gurnuo vrata.

Kad sam izašao, duboko sam udahnuo, ali nije mi bilo ništa bolje. Još me jače stisnulo u prsima i sav sam se oznojio, iako je vani bilo prilično hladno. Lagano sam se tresao i ništa mi nije bilo poznato, sve mi je izgledalo prijeteće. Ne znam ovu kuću, ne znam ovu crnu zemlju, ovaj vrt mi uopće nije poznat, ni ova cesta, ni ovi prozori preko puta, ni ovi ljudi iza njih. Tko su oni? Što hoće? Ona svjetla u daljini, čija su? Ništa to nije moje, ništa to ne znam. Vozio sam se ovom cestom, i dalje dolje, i tu gore, ali kamo ona stvarno ide? I tko su ovi ljudi iza mene? Gdje sam to ja, zapravo? Zašto se bojim?

Nešto je zaškripalo iza mene, pa sam skočio u stranu. Iskuliraj, budalo, što mi se to dešava?

„Ej, men, stvarno, jesi dobro?“ pitao me Sandro.

„Mmm, da, da, bit ću OK“, nekako sam propentao.

„Jeben ovaj skank, reko sam ti, sav si mokar“, smijao se. „Pa ti pričaj kako ti nije ništa. Evo Klompa unutra mijenja žice jer mu ove imaju lošu vibru. Sve OK, al nema druge žice, ha, ha! Svirat će bolje nego ikad!“

Pa da, skank. Bilo mi je malo lakše. Ali i dalje sam osjećao čudan strah.

„Roka te paranoja, a? Ma normalno je to, desi se ponekad. Nisi trebao onako srkat. Proć će. Idem unutra, smrzlo mi se govno. Aj iskuliraj pa dođi, idem vidjet kako men svira bez žica.“

Samo da ovo prođe. Samo da prođe ovaj strah. Ne mogu zamisliti da mi je ovo stalno. A što ako je to ludilo zapravo? Ne moraš čuti glas od boga koji ti kaže da se skineš gol i trčiš po gradu iscrtavajući križ. Dovoljno je da te ovako strah. Valjda će proći. Ne želim ni zamisliti da ne prođe. Molim te, prođi.

Mrak je već pao kad sam prvi put normalno udahnuo, bez one težine. Ne znam koliko sam vremena već ovdje, ali osjećam se kao kip. Pa i jesam kip, smrznut sam i komotno bih mogao biti od kamena. Ali konačno prepoznajem ovu zemlju, ovu cestu, znam kamo ide, možda ne doista, ali znam joj kraj, dolje kod mora. A i ovi ljudi, mizerni mali životi, zarobljeni u svojim prozorima, u svojim krletkama. Tek oni ne vide ništa. Ni ne kuže da nisu ništa bolji od svojih kanarinaca, u tim istim krletkama. Jedina razlika je što si sami nose hranu i sami si stavljaju okove. To je još smješnije. A misle da su nešto. Pa bolje je biti kanarinac, bar ti drugi nose hranu i čiste govna. Budale. Ušao sam u garažu. Sandro je pušio novu pljugu. „Taman na dim“, rekao je.

„Ne mogu, moram doma, imam sa starim nešto…“

Pička.

 

*

„I kada želim da kažem ja, ja kažem mi“, pjevali smo na krevetu zajedno s Milanom iz bratove aparature. Skoro da sam se preselio u njegovu sobu. Imao je muziku, veće ogledalo i veći krevet. Imao je sve. Možda ću i ja uskoro imati sve. Tu smo, oboje znamo zašto smo tu. Valjda.

„I kako vreme nam prolazi, da, vreme nam prolazi brzo“, pjevao sam joj na uho i ljubio je.

„E, a slušaj sad“, odmaknula se.

Pustili smo Milana da pjeva sam.

„Polako dosada mrsi nam kosu, i prlja nam ruke, polako dosada pravi nam bore od lažnoga smeha, i naše reči od milja su navika, i naša imena od milja su navika, boli nas ljubav, ljubav, ljubav…“

„Šta ako nam se to desi? A? Dosada i navika?“ pogledala me svojim dubokim hladnim očima. „Kontaš o čemu pjeva?“

Šutio sam. Zar već? Pa nismo još ni počeli.

„Ali dobro je,“ nastavila je smješkajući se, „mi još nemamo reči od milja. Ti si Damir, a ja Ana“, rekla je, gurnula me na leđa i zajašila. Stavila mi je ruke na ramena, stisnula me za krevet i spustila glavu prema mojoj. Draškala me dugom kosom.

„Sedam dana sam, i gore i dole, potraži me, i sedam dana sam, nađi i stavi, pokaži me…“ pjevao je Milan dok me ljubila po vratu. Obuhvatio sam je rukama oko struka i polako joj izvukao košulju iz hlača. Krenuo sam prema gore. Srce mi je tuklo dok sam joj vršcima prstiju draškao bradavice preko grudnjaka. Ona me i dalje ljubila po vratu pa sam joj pokušao otkopčati grudnjak. Nisam mogao skužiti kopčanje, iako mi nije prvi put da joj ga skidam. Zašto sad neće? Kao da je shvatila da imam problema, uspravila se pa ga sama otkopčala i skinula košulju. Spustila je naramenice, bacila grudnjak, a njene su mi se prekrasne sise našle ispred očiju.

„Drži mene, voli mene, uzmi moj šakom vlažni grli vrat…“

Pridigao sam se da i ja skinem majicu. Pomogla mi je, a onda smo napali njene rifle. Bio sam nestrpljiv, a ona se samo smješkala i maknula mi ruke. Ustala je na krevetu i polako ih počela skidati. Gaćice su joj bile snježno bijele. Nisam mogao maknuti pogled s njih. Skinula je hlače i bacila ih na mene. Gibala se polako u ritmu muzike, u mom stanu, na mom krevetu, samo u gaćicama.

„I sedam dana sam, i dole i gore, potraži me…“

Bacio sam njene hlače na pod, a ruke su same pošle prema njoj. Ovaj put nije ih maknula. Lagano sam joj skidao gaćice, naslućujući da ću ispod naći mali kovrčavi brežuljak koji tek jedva uspijeva sakriti ono po što sam došao, ono što mi trenutno treba više od svega. Kad sam je skinuo, nisam se mogao prestati diviti, toliko da sam gotovo zaboravio na sebe. Ona se ponovno spustila i legla na krevet. U sobi je bilo tako toplo da nismo morali pod pokrivač. Odvrnuo sam radijator na najjače, samo da je mogu gledati.

Skinuo sam hlače i shvatio da je nešto čudno, uzbuđen sam i srce mi lupa kao ludo, ali među nogama ništa. Osjetio sam znoj kako mi probija svugdje po tijelu, pa neće se valjda sad to desiti?! Jao, zašto sam danas drkao tri puta, mora da je zbog toga. I još sam joj pametno rekao da mi nije prvi put, iako mi je ona priznala da njoj jest. Šta da radim?! Sebiju se ovako nešto sigurno ne bi desilo.

Okrenuo sam se na trbuh i dopuzao do nje.

„Pusti neka voda nosi u zaborav…“

Ona je na leđima, ljubimo se. Sve je baš onako kako bi trebalo biti. Osim što nije. Pa što sam skrivio da mi se ovo dešava? Imam najljepšu djevojku na svijetu, tu je, leži ispod mene spremna da me uzme, a ja ne mogu napraviti jedinu stvar koju trebam. Da se bar sad otvori zemlja i da me proguta, da se zaustavi sve i da odem, nestanem. Otišao bih daleko, gdje me nitko ne pozna, na neku planinu, i tamo pecao ribe. Mogao bih biti i kip u prašumi po kojem pišaju majmuni i na čijoj se glavi prinose žrtve okrutnim bogovima. Mogao bih biti kip i nikoga ne bi bilo briga. Ni mene.

„Zar je to samo laž, zar je to prevara…“

Njene ruke idu prema meni i mojoj kiti, a ja se pomičem, još malo pa neću imati kud. Ljubim je po sisama pa sve niže, po trbuhu, ona me drži za glavu.

„Mislim na prvi i poslednji dan…“

Njen kovrčavi brežuljak već me draška po bradi, zaranjam u njega kao da je posljednje utočište, sigurno mjesto na kojem nitko ništa od mene neće tražiti. Ali nije tako, miris je opijajući, ona širi noge, ja je ljubim, ona rukama stišće moju glavu sve više na sebe i pomiče se kukovima, uskoro sam potpuno fiksiran, a ona se giba, giba… i onda zadrhti, prvo kratko, pa dugo. Ne mogu vjerovati, evo je! Konačno, kita.

„Prvi dan smo sedeli, i prvi dan je prošao kraj nas, drugi dan smo sedeli i čekali, i drugi dan je prošao kraj nas…“

Dižem se prema njoj, brišem usta i ljubim je, smijemo se, ne znam što radim, ali nisam više sam u prašumi, tu sam, itekako prisutan, i nitko neće pišati po meni. Rukom tražim put, ljubimo se, namještamo se, nespretni smo, znojni, pipam, sve je mokro, klizavo i zatvoreno, ali ljubimo se i ne prestajemo.

„Ja sam rođen sasvim sam…“

Smijemo se, mirišemo se, namještamo i odjednom je sve mekano, granice popuštaju, milina je, hvatam je objema rukama za glavu, smirujem nas, lovimo ritam, tražimo se i nalazimo, gledamo se, ja bih još, ja bih uvijek, ja bih zauvijek, ali ne mogu, ne mogu, izlazim i prolijevam se po njoj.

„Tonemo, tonemo…“

 

*

„Pićo.“

„Seeebi!“

„Šta si tako sretan, si jebo?“

Zaskočio me.

„Onda?“

„Paa, jesam, ali nije to…“

„Oooo, mali više nije nevin, pa to treba proslavit! Je neka putana ili?“

„Nije, Ana se zove. Cura mi je.“

„E pa to je lijepo. Neka ti meni rasteš. Jesi je to na Novoj kresnuo?“

„Ma ne, Nova je bila bezveze. Cura i njen brat su išli kod rodbine u Italiju pa sam bio s tim jednim likom iz škole. Išli smo u Uljanik.“

„Imaš novu ekipu, a? Šta je s onim malim… kako se ono zove, šta mu je stari oženio sestru od pokojne žene?“

„Darko. Ne vidim ga više baš. On je u automehaničarskoj.“

„Neka ga. Kako škola? Sad ti je već počela, jel?“

„Je, u ponedjeljak. Ma dobro je“, lagao sam.

„Nemoj to zajebat pa skupit groblje od ocjena, ima da studiraš poslije.“

„Kao ti?“

„Ej, mali, nemoj da ti dođem u san.“

„A kako si ti, di si sad?“

„Blizu Gospića, u jednom selu. Na dobroj poziciji smo, nitko nam ne može ništa. Potpisano je primirje, pa se sad ne roka kao prije. Ali ima svega. Ništa što Sebi ne može isfurat, to ti je valjda jasno.“

„Je.“

Kako ga je lijepo čuti.

„Sjećaš se kad smo išli u lunapark pa smo gađali iz zračne puške?“

„Da, pa si sve pogodio, a ja skoro ništa.“

„Pa zamisli da je sad isto tako. Moja papovka je dobila američku optiku, a Sebi prolazi američku obuku za snajperista, a, šta kažeš?“

„Američku?“

„Ma došo je taj tip iz Amerike… zapravo iz Senja, ali su ga ko klinca odveli u Ameriku u Drugom svjetskom ratu, jer mu je stari bio ustaša. Borio se u Vijetnamu, bio je snajperist, kasnije je radio za tajne službe, a sad je došo u Hrvatsku pomoć i…“

„Kako se zove?“

„Pićo, ne zajebavaj me. Slušaj šta ti imam reć i ne pitaj puno. Ionako ti govorim puno više nego što bi trebao znat, ovdje je neprijatelj svugdje. Nije ti to ko u filmovima, na jednoj strani kaubojci a na drugoj Indijanci. Ovdje su svi Indijanci, zbog krive riječi krivom čovjeku puno ljudi može nastradati. Ali dobro, taj Amer je onda došo nama u tu izdvojenu jedinicu, jer mi smo posebna satnija. Ma zapravo smo interventni vod, vod za posebne prilike šta bi reko Glavni, jer nas je devetnaest pa nismo prava satnija. Ali nismo u vojarni…“

„Vojarni?“

„Kasarna, samo se ne kaže više tako, nego vojarna. Nismo u vojarni nego smo posebno smješteni za posebne prilike. Čim smo došli iz Rijeke, s obzirom da smo već prošli borbe, a ovdje je porokana ta hosovska satnija, rekli su nam da ćemo mi od tada biti ta satnija. Nismo dobili nikakve oznake, ali svi znaju ko smo. Bilo mi je čudno što je zapovjednik jedini ostao živ, ali sad mi je jasno zašto, mačak nikad ne ide s nama u akcije. Ali dobro to, dobar je on inače.“

Kosovska satnija, ništa ga ne razumijem.

„Uglavnom, taj Amer je došo jedan dan kod nas… ha, ha morao si to vidit. Smjestio ga zapovjednik s nama, nije znao šta bi s njim jer je glavni reko da ne smije u akcije, da je on za planiranje, a on šminker, sav u ripsu, krcat opreme, američke čizme… ma sve! I buđenje ujutro, a on nema šta obuć, ha, ha! Sve smo mu maznuli. Aj, došo je onda čak i glavni, postrojio nas vani i kaže, nismo mi kriminalci, mi smo hrvatska vojska, sad hoću da uđete jedan po jedan unutra i kad svi izađete van da mu je sva oprema na mjestu. Bogami tako je i bilo, s Glavnim se ne zajebavaš. Ali Amer je kul, zna sve živo. I tako sam ti ja na snajperskoj obuci. Ništa slično filmovima, to ti mogu reć.“

„Gađaš na kilometar?“

„Ma na sto metara skinem žicu od dalekovoda. Dosta ti je to informacija, ako te zarobe četnici, jebat će nam mater.“

„Zašto nikad ne pozdraviš starog? Zašto uvijek zoveš kad nije doma?“

Šutimo.

„Pusti ti mene i starog.“

„Znam ja da ga ne voliš baš, ali šta je kužan da ga svi ostavljaju? Onog doktora Rosa vidim svako malo, ali ništa sa starim, nitko više ne dolazi doma kod nas, nema ni ribu.“

„Jel ide na posao? Ide. Jel donosi hranu na stol? Da. Jel ti šta fali? Ništa. Ne buni se bezveze. Ti si u toj Puli u čahuri, ne znaš šta je ovdje i dalje na istoku. I neka tako ostane.“

Šutimo.

„Ajde, Pićo, jebaču, i vadi ga van, si čuo? Nemoj još samo malo, još samo malo. Bit će belaja još samo malo.“

„Sebi?“

„A?“

„Ma ništa. Čujemo se.“

„Mali, evo ti broj na koji možeš pustit poruku ako me šta trebaš, pa ću ti se javit. Može? Aj piši.“

Izdiktirao mi je broj.

„Trdo sprida!“

„Ćao, Sebi.“

Bio sam tužan. Ne znam zašto.