Đavolja simfonija | Davor Mandić
1.
„Jebem ti rat!“ glasno sam u sebi opsovao dok sam uzaludno lupao po mrtvim tasterima na Street Fighter arkadi. Kako mi samo idu na živce ovi debili u migovima što probijaju zvučne zidove nisko iznad grada pa nestaje struje, a stari doma svako malo mora mijenjati prozore. Onda im psuje srpsku mater i proklinje dan kad je sjeo na onaj motor s kojeg se tako razbio da mu sad zbog fizičke nesposobnosti ne daju da puca po tim skotovima.
„Jebo sam vam srpsku mater!“ viknuo sam naglas, i dalje nervozno lupajući po ugašenom Street Fighteru. A baš sam ga razvaljivao, mislio sam, i tko će mi sad nadoknaditi žeton. Mišo neće, sigurno.
„Kome si ti jebo srpsku mater, a? I šta udaraš po aparatu, đubre jedno, vidiš da nema struje!“ odjednom sam čuo uvijek nadrkanog Mišu iza sebe.
„Pojelo mi žeton!“
„Ma marš napolje!“ zaderao se ljutito i podigao ruku kao da će me odalamiti.
Šmugnuo sam ispod njegove prijeteće ruke prema vratima, pomislivši kako bi bilo lijepo kad bih mu sad mogao zavaliti jedan hadouken. Ali ovo je bio pravi život, Mišo je imao više ožiljaka nego ja fajti i morao sam na ulicu, na kojoj je sad još počela drečati sirena za uzbunu. Nije mi ostalo drugo nego trkom doma.
„Di si ti dosad?“ upitao me stari čim sam ušao u trpezariju.
„Pa kod Darka sam bio.“ Lagao sam, ne znam ni sam zašto.
„Ajde postavi stol, pečem pile“, rekao je i krenuo prema kuhinji gdje se iza musavih staklenih vrata pećnice pod žmirkavim žutim svjetlom vrtjelo pile.
„Ne idemo u sklonište?“
„Ma ko im jebe mater. Nisu bombardirali dosad pa neće ni sad.“
Otišao sam do prozora. Bilo mi je zanimljivo gledati sve te ljude na ulici kako različito reagiraju. Najsmješniji su bili domaći, kojima kao da još uvijek nije bilo jasno što se zbiva. Zatulila bi sirena, a vidiš njih, ogledavaju se oko sebe kao da nešto broje, ili pogledavaju na sat misleći da je možda tri popodne pa to tuli iz Uljanika za kraj radnog vremena. Drugi bi panično počeli trčati u svim smjerovima, razmišljajući koje im je sklonište najbliže. Ali treći, oni su bili najzajebaniji. Uvijek su hodali u skupinama i kad bi počelo, samo bi se okupili, prebrojali i mirno i nepogrešivo krenuli prema najbližem skloništu. Kao tek rođene kornjače prema moru. Prognanici.
„Ajde, gotovo je, postavi stol.“
Otišao sam do vitrine, uzeo tri tanjura, tri vilice i tri noža. Salvete nismo imali, ali ostalo je nešto toaletnog papira pa sam uzeo tri listića i od njih napravio ubruse.
„Šta to radiš?“
„Kako šta radim, postavljam stol.“
Tišina je parala zrak, a onda je stari uzeo jedan tanjur i snažno ga zafrljačio u zid. Stresao sam se, ali odmah sam shvatio koliki sam kreten kad postavljam stol i za Sebija.
Papak je otišao u vojsku prošle zime, u JNA! Kako glupo. Zašto uopće ići u vojsku, to je tako besmisleno. I tad je već bilo kuhalo, bunili se neki Srbi dolje i ljudi su govorili, bit će rata. Ali zna on bolje, neće biti rata, govorio je, ispuhat će se to. I da mora ići, jer ne zna kamo će sa sobom i svojim životom. Pa sve je bolje od vojske!
I ode. Ma lako što je otišao, nego što se prestao javljati. Zadnje je pisao iz kasarne u Beogradu, tamo iz neke specijalne jedinice, Titove garde ili tako nešto, gdje je pišao krv i na rođendan. Tako je rekao, ali znao sam da nije pišao krv, nego mu je bilo teško dizati se ujutro tko zna kad, navlačiti opremu pa pumpati sklekove kad se cijeli život samo zajebavao. Ali bilo je razigranosti u tim pismima. Kao, žalio se, ali mislim da mu se nije činilo da je na lošem mjestu. Barem u početku. Ništa nisam o tome govorio starom, on je ozbiljan čitao pisma, vrtio glavom i stiskao usta dok mu ne bi pobijelila.
Ali onda se više uopće nije javio. Već dva mjeseca. Mislim da je Hrvatska u međuvremenu opet postala država, sada još nekako više samostalna, kao da nije bilo dovoljno što smo njen prvi rođendan proslavili kad i taj Sebijev dvadeset prvi, kad je pišao krv. A Slovenija je imala i rat. I ona je postala država, samo nije. Nešto se odgodilo za nekad, ne znam baš. I stvarno mi nije bilo jasno kako to Sebi u JNA, a ovdje po gradu hodaju i druge, maskirne uniforme, koje su postale „naše“. Sebijeva SMB više nije naša, a i on je njihov. Ne znam, nisam se još previše brinuo, ali kad bih pogledao starog, onda bih se zabrinuo.
Kao sada. Opet su mu živci popustili. Ne volim kad se to desi. Sad ćemo jesti u tišini, jer ni jedan ni drugi nećemo znati kako početi. Znam da mu nije lako što je Sebi tamo, na drugoj strani, i ne javlja se, i mislim da misli da ja ne razumijem baš sve. Dobro, i ne razumijem sve, jer me ni ne zanima, ali jasno mi je dovoljno, samo se još moram naviknuti da „naša“ zastava više nema plavo gore i da je umjesto zvijezde šahovnica. Mogu zamisliti bruke najesen u gimnaziji ako bi nam rekli da nacrtamo zastavu, a ja nacrtam staru.
Dok je stari skupljao ostatke tanjura nisam znao kamo bih s rukama. Sjeo sam za stol, a stari je iznio prepečeno pile. Jeli smo i šutjeli.
Jedva sam čekao izaći. Samo da zatuli za prestanak uzbune. Kao u školi kad čekaš zvono. Tko zna kakvo je zvono u srednjoj. Zadnje ljeto slobode, najesen ću saznati. Ako je Sebi preživio, valjda ću i ja. Neću o tome sad razmišljati.
Sirena, konačno.
„Tata, mogu uzet motor? Išao bi s Darkom na more.“
„Šta nisi sad bio s njim?“
„Ma jesam, ali sad bi išli na more.“
„Uzmi kacigu. Kad ćeš se vratiti?“
„U devet… u deset. Može?“
„Znaš da može, mogao si reći bilo kada, ali sada želim da to poštuješ. U deset onda.“
Isparkirao sam motor iz portuna, stavio kacigu i krenuo, ali čim sam zamaknuo iza ugla stao sam i skinuo kacigu. Stvarno ne želim da me bilo tko vidi s tim lampionom na glavi, kao da sam siromašni astronaut koji nema para za pravo odijelo. Kad bih je barem negdje mogao ostaviti, da je ne moram nositi oko ruke. Bilo bi najgluplje da se razbijem s motora dok je tako nosim, možda bih i ruku slomio i stari bi odmah skužio da je nisam imao na glavi i što onda. Možda bi mi uzeo motor. E to bi bila tragedija.
Vjetar je ugodno hladio na licu, ispirao ljetnu vrućinu. Volim vjetar. Osuši znoj, daje osjećaj prostora. Na vjetru si uvijek brži, usmjeren. Okreneš mu lijevi obraz i on te šiba po lijevom obrazu, okreneš mu desni, šiba po desnom. Nema s vjetrom zajebancije. A pomaže i što mi podigne friz. Nikad mi kosa ne stoji kao nakon motora. A to je dobro. Čak jako dobro ako će na Havajskoj biti Melita. Ajme, da moram tamo doći s kacigom, umro bih.
Darko je bio doma i uskoro smo krenuli na more. Opet mu je stari nešto prčkao po motoru, išao je bolje nego ikad, jedva sam ga stizao. Lako njemu, stari ima vezu u Tomosu i stalno nabavlja nove dijelove. I još mu se da zaprljati ruke. Kao da se natječem s timom Tomos: Darko vozač, a stari u boksu. Zato sam ja solo. U svojoj maloj ostavi u prizemlju, od koje sam napravio moto radionicu. Ali neka, svaka pobjeda tim je slađa, kao onda kad sam otkrio prijenos, pa nabavio veliki zadnji zupčanik. Nije me mogao stići nikako. Kad je otkrio da biram kratke staze, jer ispucam svih pet brzina u sto metara pa dalje gmižem, sve se promijenilo. Ali dok sam pobjeđivao, bilo je sjajno.
„Gdje je Adamo?“ upitao sam Darka dok smo rasprostirali peškire na našem mjestu na plaži, a ja ispod oka mjerkao grotu preko puta, na kojoj je obično bila Melita.
„Ne znam, nešto mu je s motorom. Tako mi je rekao. Ma ko ga jebe, ionako u zadnje vrijeme stalno nešto glumi. Ko curica neka. Stalno ima menzis. Ha, ha, ha.“
Čudno je to s Adamom. Došao je u našu školu u petom osnovne. Šutljiv. Uvijek u crnom. Nitko se nije družio s njim, on se ni s kim nije družio. I onda je jednom, u sedmom razredu, izbila frka. Očalinko Matetić je nešto gnojio pa mu je Macola zavalio šamarčinu tako da su mu naočale odletjele i pale na pod pored šahta. Jedno staklo je upalo unutra. Adamo je zatim digao šahtu, izvadio staklo i vratio naočale cmizdravom Matetiću, koji je brisao šmrklje u rukav. Polako je došao do Macole i puknuo ga nogom u glavu. U glavu! A Macola je imao dva metra valjda, najviši je bio u školi. To je bilo to, više od svega sam tada želio naučiti tako se tući.
Onda sam saznao da trenira karate i malo pomalo smo se sprijateljili. Šutljiv je Adamo, ali tuče se najbolje. Čak i sada, kad treniramo zajedno i veći sam od njega, ne bih mu to nikad priznao, ali ne bih da se s njim moram pofajtat za ozbiljno. Brz je kao Bruce Lee. Iako i meni ide dobro, svakako bolje od šugavog rukometa. U rukometu je ipak Sebi car. Ali i u fajti, kad bolje razmislim. Ma Sebi je car.
Melita! Došla je. Nemoj sad da ispadne kao da je gledaš. Budi kul, možeš ti to. Možda. Moram bolje sjesti, ne ovako kao debil. Ako slučajno pogleda. Ali zašto bi pogledala, eno ga Braškić. Beverly Hills ekipa. Još bi samo falilo da je došao onim familijskim gliserom pa da sve bude kao u seriji. Sve su ga htjele, naravno. Zgodan, tenisač, bogat, ide u gimnaziju. Stari mu je advokat, vjerojatno će biti i on, ako ne osvoji Wimbledon ili tako nešto. Sad će još i skočiti na glavu s one stjenčuge, samo da se pokaže. Dobro, i ja bi da znam.
„Šta si se zabuljio, idemo u vodu?“ prenuo me iz razmišljanja Darko.
„Gle Braškića, folira se.“
„Pa ima s čim.“
Imao je pravo.
Iz vode sam je mogao bolje pogledati. Barem to mogu. Sjedila je na stijeni tijelom okrenuta prema meni, ali glavom prema Braškiću. Imala je plavi kupaći kostim s mrljicom od piškenja. Da sam barem ta mrljica. Skutrio bih se u njenom međunožju i čekao. Ništa ne bi bilo bitno, samo ona i ja. Bili bismo tu, na stijeni, i kod kuće, uz televiziju, mogli bismo se čak i šetati uz more ako bi to htjela, voziti se na motoru, ljubiti se… Dok nas smrt, ili veš mašina ne rastavi.
„Ma šta buljiš tamo stalno? Melita, a?“ smijao se Darko. „Dobra pička, a?“
„Male sise“, rekao sam i zaronio.
Na povratku s mora Darku sam rekao da idem do Adama. On je rekao da neće, da ga boli kurac za pičku. To mi je bilo smiješno, da ga boli kurac za pičku, ali ništa nisam rekao.
Adamo mi se javio s prozora kad sam pozvonio. Nisam ga razumio.
„Ne mogu sada doći!“ rekao je glasnije.
„Zašto? Šta ti je s motorom?“
„Ne mogu sada. Bok“, rekao je i zatvorio prozor.
Uvijek je bio čudan.
*
Stari je zajeban tip. Radi u banci, tamo je neki šef. Mogu zamisliti kad pukne. A pukne često. Svi šute, vjerojatno, i mole boga da prođe bez posljedica. Kao ja. Ali ne udara, to je dobro. Barem ne mene, mene i Sebija. Iako, Sebi ga baš i ne voli, čini mi se, stalno kao da mu je stari na nekom testu. Možda zato što nas je ostavio kad je umrla Majka. Ne znam, ne sjećam se toga, bio sam mali. A možda je to zato što su slični. Iako Sebi ne plane baš tako. Na koga sam ja?
Sjećam se, jednom sam vidio starog u akciji, to je bilo… čovječe! Vozili smo se u našem stojadinu i tip nam je izletio sa sporedne ceste. Stari je morao naglo kočiti. Ja sam sjedio naprijed i sjećam se kako mi je rukom pritisnuo koljena prema dolje, u slučaju da se zabijemo i bude žešći lom da mi koljena ne nastradaju. Barem sam si tako ja to objasnio. Kad smo ga uspješno izbjegli, ubacio je u nižu i krenuo za njim. Prestigao ga je i prepriječio mu put, kao u američkim filmovima. Tip je morao stati, nije imao kud. Stari je izašao iz auta, otišao do njega onako gegav i samo sam mu vidio ruku kako više puta ulazi kroz prozor u auto. Izgledalo je kao nonina stara šivaća mašina kad joj brzo stišćeš pedalu. Kad se vratio u auto, rekao je: „Nikad ne otvaraj prozor kad ti netko dolazi do auta, uvijek vrata.“ To je bilo sve.
Sebi kaže da pije. Ne znam, ja ga nisam vidio. Ali šta ja znam. Ako i pije, nije kao olupina Srećko, koji baulja po gradu cijele dane i žica za dec vina. Doma uvijek ima cuge, što je dobro, jer ponekad mogu i ja uzeti bocu da se ne primijeti.
Ne volim ići kod njega na posao, mračna je ta banka i smrdi po trulom tepihu, ali moram, zaboravio sam ključ od kuće, po običaju.
Pokretna vrata opet su bila nepokretna, pa sam ušao na sporedna. Čuvar me mrko gledao. Ne znam koji je s tim čuvarima, nekad ih nije bilo, a sada su svugdje. Imaju pištolje i ništa ne rade, samo stoje na vratima. Češu dupe, a pare stižu.
„Idem kod tate“, rekao sam. On je šutio. Zadržao sam dah i potrčao stepenicama. Ovaj put ću uspjeti a da ne udahnem, sigurno. Trčao sam, a pluća su me počela peći. Gutao sam i vjerojatno izgledao kao riba na suhom, ali bio sam odlučan ovaj put ne udahnuti. Već sam bio na trećem katu, nikad tako daleko nisam dospio, još samo hodnik… Ispružio sam ruku da uhvatim kvaku od kancelarije, nedostajalo mi je još samo pet metara, a onda sam udahnuo. Nisam stigao. Neće biti dobro.
Otvorio sam vrata naglo, zadihan kao da sam trčao maraton, a unutra me dočekao uplašen pogled tete Vesne. Debela kojoj ne mogu zapamtiti ime pokazala mi je ljutito znak da budem tiho. Polako sam zatvorio vrata i tek tada čuo dernjavu iz tatine kancelarije. Ali to nije bio on. Neki muški glas je urlao i psovao pa sam se pitao što radi u kancelariji mog starog dok njega nema. Nisam mogao razumjeti što i kome govori. Konačno je utihnuo i naglo upao u prostor gdje smo bili ja i pet uplašenih žena. Sve kao da su još više ispravile leđa. Podsjećale su me na one pustinjske merkate u ‘Opstanku’ kad stoje uspravno u skupinama i gledaju uplašeno po pustinji ima li kakva zvijer u blizini da ih zakolje. Ali tip je bio nizak i debeo i nikako nije podsjećao na lava. Zalupio je jedna pa druga vrata, a uplašeni merkati tiho su govorili „doviđenja“.
„Gdje je tata?“ upitao sam tetu Vesnu.
„Unutra je, Damire.“
Nisam mogao vjerovati. Kako je moj stari dopustio da taj mali, debeli štakor tako na njega urla? Nisam to nikako mogao povezati. Kakav je to on bio šef ? Nikakav, eto kakav.
Ušao sam kod njega i vidio ga za stolom kako gleda kroz prozor. Zbunio se kad me vidio.
„Ej, sine.“
„Ej, tata.“
„Šta trebaš?“
„Zaboravio sam ključ“, rekao sam očekujući opet tiradu o ključevima i glavi koja mi je u torbi, što nikad nisam skužio, zašto bi netko stavljao glavu u torbu i što to znači, i kad ću više zapamtiti da se ključ mora nositi.
„Eh, možda ta vrata bez kvake i nisu bila najbolja ideja. Praktično je jer ih ne moraš zaključavati, ali ako zaboraviš ključ, u problemu si. Evo ti ključ, sine, pa mi ga donesi kad budeš izlazio.“
„Dobro“, rekao sam i izašao. Bio sam zbunjen i tužan. Znao sam, sve se ovo desilo zato što nisam stigao otvoriti vrata a da ne udahnem.
*
Adamo opet ne ide s nama na more. Nešto se događa s tim tipom. Čudno je kako zapravo malo znam o njemu. Nikad ne priča o životu prije dolaska u Pulu, kao da to ne postoji. Dobro, moglo bi se reći da on nikad ne priča, točka. Ali to ipak ne bi bilo potpuno točno. Kad smo ga Darko i ja ono bili natjerali da za rođendan popije pivo, pa drugo, spojio je više od dvije rečenice i govorio nešto o starijoj sestri. Dotad nismo ni znali da ima sestru. Kao, stalno visi u kupaonici, a kad nije tamo zaključava se u sobi pa on ne može ući. Tada smo saznali i da spavaju zajedno u sobi. Sigurno zna sve o menzisu. I mora da joj je vidio sise. Nije htio reći.
Jednom sam mu skontao starog kad smo Darko i ja došli po njega. Bio je u vojnoj uniformi i učinilo mi se da mu se Adamo obratio s „oče“. Nisam se usudio pitati.
Na moru je bilo dosadno. Nije bilo Melite pa sam smuljao Darka da se idemo voziti. Taj stvarno ništa ne kuži. Uvijek se bojao da će ga stari vidjeti da se vozi bez kacige pa bi je stavio na glavu. Kako je smiješan s tim! Ja je nisam stavio, naravno, ali mu ni mrtav ne bih priznao da mi je nekoliko buba uletjelo u usta dok smo se vozili prema Marleri. Njemu je nešto bilo šunulo da idemo tamo gledati sise. Uvijek je bilo golaća pa bismo se skupili iza trske i gledali. I bio je u pravu. Baš su bile zgodne te dvije Njemice. Obje su imale dugu plavu kosu, svijetlu put, ali su bile preplanule od sunca i potpuno obrijane. A ne kao one naše dlakave. Razmišljao sam kako bi bilo da se sad počnu pipati međusobno. Digao mi se. Čekali smo, ali se ništa nije dogodilo pa smo otišli kući.
Jedna je raširila noge. Ležala je na stomaku. Druga je bila okrenuta na leđima i sunčala se zatvorenih očiju. Ova što je ležala na stomaku zavukla je ruku među noge i počela se dirati, i micati. Druga je otvorila oči i skužila da se ova dira, pa je počela i ona. Raširila je noge, a sluz joj se cijedila. Razmazala ju je prstima, a onda ih polizala. Pridigla se, pogledala prvu, koja se tresla u ekstazi. Ja sam izašao iz trske i došao do ove koja je sjedila i zabijala prste u sebe. Otvorila je usta da me proguta. Zgrčio sam se i svršio.
Sperma se prolijevala po parketu. Legao sam na krevet i obrisao znoj s čela. Treba to počistiti, a moram i zvati Adama. Šta je s tim tipom?
Telefon mu je stalno bio zauzet, to vjerojatno sestra priča, pa sam otišao do njega. Portun je bio otvoren pa sam se popeo do njihovog stana i pozvonio. Nitko se nije javio. Kako je onda telefon bio zauzet? Začuo sam škripu. To su bila susjedna vrata, koja su se jedva otvorila, a iza je provirila neka baba.
„Kega iščeš?“ pitala je.
„Adama.“
„Su šli ća.“
„Gdje?“
„Ne znan. Ma se ne tornaju. I boje da ne. Hoj ća!“ rekla je baba i zatvorila vrata.