Đavolja simfonija | Davor Mandić
7.
budućnost ti je poznata kako god da se odigra a u povijesti se gubiš koliko god da se odigrala kako je to paradoksalno skoro do bola i u muškom i u ženskom rodu s koje god strane gledaš isto je iako si morao zauzeti stranu jer kad si je jednom zauzeo karte su konačno bile podijeljene i igra je mogla početi ulog je bio velik najveći ali tada to nisi znao kada si počeo pričati mislio si da je kontroliraš da možeš izabrati možda si i mogao izabrati možda ti se nudilo da se igraš na površini kao dijete u plićaku ne idi dublje tamo će te morski pas igraš se i izabireš misliš da si važan misliš da ćeš tako preživjeti dvaput stoput ćeš preživjeti izmišljajući istinu osmišljavajući povijest jer ti si gazda ti si onaj koji kontrolira stvari ali onda se nađeš pred prvom pa drugom trećom stotom preprekom jer njih ima koliko i istina jesi li ti damir sebi danijel davor ognjen je li sebi za tebe uopće postojao u tom šeširu iz kojeg si dobio oznaku po kojoj će ti svijet lijepiti naljepnice i znači li to išta ili je ništa kao i onaj prozor na domu zdravlja na koji si stavio rešetke jesu li one stvarne ili su tamo da ti ne bi mogao pobjeći i jesi li se zapitao što je stvarno jesi naravno da jesi onda si počeo pisati o slojevima stvarnosti koji ti se otkrivaju pa se skrivati u nedosegljivoj prošlosti a što je sa zlom kako ćeš zlo definirati je li rat ta sretna okolnost u kojoj se žive dani ponosa i slave pa je sve nakon njih blijeda kopija jer ti on omogućuje da se šepuriš u povijesnim vremenima kad su sve odluke velike i usudne dok on izvlači iz tebe i najbolje i najgore što ako je izvukao najgore kako ćeš se s time nositi u zrakopraznom prostoru između pluća i srca pa onda znaš da je svaki put uzaludan hoćeš li prestati tražiti kad shvatiš da je zlo ono što pokreće svijet hoćeš li pokopati sebe sebija damira danijela davora i ognjena kada shvatiš da je na strani s koje nema povratka ili ćeš tražiti dalje tražiti sebe i svoje zlo da ga iskupiš ili barem opipaš i iz njega naučiš sve što treba znati o oprostu da bi na kraju izašao očišćen okupan umiven recikliran i ponovljen do apsurda kao i monotona svakodnevica koja se ne može mjeriti s ratom ona izgleda kao multiplicirana radnja u tvornici čepova bez boca naspram divne tvornice čokoladnih bombi koje su tu za tebe treba ih samo opasati oko struka i predati se junaštvu njihovih bacanja na istoga sebe jer tko smo to mi ako to u isto vrijeme nisu i oni koji smo mi koji nisu mogli izabrati u kojem plemenu će se roditi koje će im krv boje biti iako se ona uvijek trudi biti crvena i istog slankastog okusa ali ispod njene uvijek iste pojavnosti leži prava njena priroda može je se ugledati ako se jako pažljivo promotri znanost je probala na to odgovoriti ali uspjela je doći samo do brojeva koji ništa ne znače ponekad misliš da znače jer stoje umjesto prostora ali ni tada ne znače ništa jer ako nisi bio tamo kako ćeš znati a znaš i ako si bio da ne možeš sa sigurnošću uprijeti prstom u broj i reći to je baš taj broj kako ćeš onda u svemu tome izabrati tko će biti tvoj glavni lik scenarist redatelj kako ćeš se snaći u bolnoj tranziciji iz igranog u dokumentarni film i kako ćeš doista prihvatiti krhkost stvarnosti i sjećanja koja se formiraju prema nahođenju prema pravilima koja ne razumiješ i u čijem donošenju nisi sudjelovao pa se pitaš o moralu pitaš se o vjerovanjima i svjedočenju istine dok ti je u isto vrijeme sve to potpuno nepoznato reducirao si sebe na materiju a što si od toga zamislio i što je doista tamo pitanje je na koje nikada nećeš znati odgovoriti je li onda bolje ne tražiti je li onda bolje ukrcati se na pokretnu traku i kuckati svoju prošlost tek onoliko koliko ti treba za jedan mali najmanji korak budućnosti ili ćeš se upisati u smrt očišćen okupan umiven recikliran do neprepoznatljivosti što može biti bolje od svega drugog što si zamislio hoćeš li prihvatiti ulogu demijurga ili je to preopasno za tebe što ako zaključiš da je bolje u smrti jer je tako lakše onda ćeš spakirati kofer i zaboraviti na sva obećanja koja si dao sebi i što onda i što onda i što onda s mogućnošću logora koji ti je oduzeo svu ljudskost pa te učinio onim što si prezirao jer nisi htio biti mučenik pa si postao mučitelj i što s hladnoćom koja te okovala i od tebe načinila stroj koji moral shvaća kao traku s nulama i jedinicama lišenim bilo kojeg značaja što s onim što si ponio a što s onim što si dobio zanima me razumiješ zanima me jer ako to saznam znat ću više o onome što je doista bitno smeće jedno ostavljeno pred neljudskim izborom pred kojim bi se raspale i veće duše od naših jer mora ti biti jasno da je najmanje bitna stvar jesi li mrtav ili živ jedino je važno to što ja moram o tome odlučiti a ti si istina i život jednako kao laž i smrt i možeš živjeti dvaput i umrijeti stoput na mojim rukama ali kako da to podnesem kako da podnesem toliki život i toliku smrt u sumnji koja će se uvijek iznova kotrljati na dno planine izbora koji moram načiniti svjestan da će me sve ono što sam ostavio iza proganjati kao usud guranja te stijene pred kojom nitko nikad ne bi smio biti ostavljen sam i nezaštićen jebem ti rat da ti jebem rat pićo
