Đavolja simfonija | Davor Mandić

1.

 

Dani lete, možda su se u njih uselili Batorovci, krivouste utvare koje će i mene žrtvovati na oltaru izdaje. Tko sam ja? Možda sam čovjek od pruća, ukorijenjen u napuštenost, pa moram sam, kao baobab, osvojiti cijeli planet. Nema više nevinosti, probijena je opna i povratka nema. Vjerujem da je tako i s ubojstvom. Prvo je najteže, ali kad shvatiš da nema nazad, udahneš olakšanje. Tko zna je li lakše ubiti preko nišana i je li Sebi nevin. Nije, sigurno, ako snajperom pogađa žicu od dalekovoda. Znaš da nema dovoljno dalekovoda za gađanje. A isto je to. Pogodiš žicu ili žilu. Više je nereda oko žile, ali ništa što priroda ne može podnijeti. Ona je ravnodušna, ništa joj nije ružno. Ili lijepo. Morao je doći čovjek da zasere stvar. Je li ti lijepa rijeka u kojoj plutaju balvani iz planine, oni koji će grijati domove kuća kad se sasuše i raščetvore? A je li ti lijepa ona u kojoj su balvani dobili oči, noseve, žile i žice, oni koji neće grijati ni kuće ni srca, raščetvoreni za zabavu i neimenovanu kaznu? Isto je to, jer ljudskost koja se mjeri samo količinom iznevjerenosti i ne zaslužuje drugo nego ignoriranje.

Da barem ja mogu ignorirati. Sve bi bilo lakše. I mamina godišnjica. Tko zna koliko je balvana smrti proteklo baš danas. Deseti srpnja. Zvuči tako konačno. U srpnju se i ne mogu dešavati nego smrti. U Gospiću i oko njega. Među braniteljima, ma gdje bili, kako kaže Dnevnik. I među onima drugima. A i oni su branitelji. Nekog drugog. Pa je došao kosac i kosi. Ne bira. Svi su za njega isti, on ne radi razliku, on ignorira.

Prizivaju li ga i ovi šuškavi Nardili? Uspavani vojnici smrti, kao male trnoružice, čekaju da dođe princ i probudi ih iz dubokog sna. A ništa od toga nije se desilo prošle godine. Zamisli to, zaborav. Jedva smo se i sjetili. Zasuzilo je jedno izdajničko oko, bilo je i moje pitanje zašto i konstatacija zato. Pa dumanje. Ah, smrt, pa da. A vidi sada, Nardili zvone kao zvona crkve, pozivaju na misu zadušnicu ili kako se već zove ona za one bez duše.

Iz otvorene bočice vire narančasti vojnici, šutljivi su nekako. Rok im je odavno istekao, tko zna je li i za smrt. Možda su to samo besplodne ženturače na obalama rijeke, koje skreću pogled s balvana, ne mare ni za što osim za svoje bijele butine i poglede iz grma, malih, prerano odraslih drkadžija.

Može li tijelo podnijeti ovoliku bol? Možda je granica na kojoj će puknuti kao na šparugama koje teta Bruna komada prije nego što će od njih napraviti fritaju. Jedne pucaju bliže, druge dalje od kraja. A jasno je vidim, u mračnoj medulinskoj kuhinjici, tu smo još nona, Sebi i ja za stolom, ali tu je i smrt. Moja prva smrt uživo. Nonota više nema i smrt se, nakon što je već došla po mamu, ponovno ušuljala u kuću, samo sada je i ja osjećam. Šparuge puckaju u mračnoj kuhinjici, mi smo oko stola, a meni je u nosnicama dim lule kojeg više nema. Nikad više neće me nono učiti čvorove, nikad više neće me tražiti po sobama.

Ali tu je Sebi, a njega je smrt već dvaput uhvatila za vrat, klinca tek malo mlađeg nego što sam ja sad, a već s toliko smrti. Koje nisu stale dolaziti, jer ni za godinu dana nakon nonota otišla je i nona. Pa neće više biti ni mirisa friškog kruha koji je dolazio iz njene kecelje, ni mirisa topline njenog kreveta kad je noć bila posebno burna. Neće biti Carnex paštete namazane na kruh izrezan na mostove, kako ih je zvala, trakice spasa od gladi do sitosti, u školi zamijenjene za bezličnu smeđu masu na kruhu kojim bi ona eventualno častila ptice.

Ali došao je on, Otac, i odveo me u prvi razred.

Pojavio se jedan dan, uzeo nas za ruke i posadio u svoj stan, meni posve nov. Moje velike oči samo su upijale, ali danas se pitam kako je Sebiju bilo vratiti se na mjesto zločina, na mjesto na kojem je morao gledati kako je tuče, na mjesto smrti.

Soba je bila ona ista njegova, samo sad je imala krevet na kat i mene dolje. Proći će nekoliko godina ispipavanja, našeg učenja života s onim koji ga je svaki dan krao od smrti koju je prouzročio, dok ne dobijemo svatko svoju sobu. Sebi je već bio debelo u srednjoj, a ja sam naučio da tata nikad zapravo neće doći. Nisam to tada tako vidio, ali znao sam da nešto s njim ne valja.

Danas mi je puno toga jasnije, pokušavao se iskupiti za godine nedolaženja, godine u kojima nas je prepustio boljima od sebe. Ali nije mu to išlo. Pokušao je biti prijatelj, što ja nisam razumio. Sebi ga je uvijek gledao ispod oka, ljut i nadrkan, ali tada se i on malo smekšao, pogotovo kad je završio srednju i gluvario po cijele dane, a da ga stari ništa ne bi pitao. A onda je došla vojska i sve se opet promijenilo. Smrt je ponovno bila društvo za stolom, čak i kad nije dolazila uzeti danak.

Smrt ostavlja trag, i možeš je nanjušiti. Ponekad resko miriše, poput oca. Ponekad meko i toplo, kao nona, kao tek ispečeni kruh, koji nosi samo jedan miris, tko god ga kasnije pekao. Ponekad kao lula, koja se uvukla u fotelju toliko da ju je nona morala maknuti iz kuće. Previše suza, govorila je, previše sjećanja. A ponekad smrt miriše na bolnicu. Kao sad.

Je li isto i mami mirisala, neću nikada znati. Prošlo je toliko godina. Deseti srpnja tisuću devetsto sedamdeset i osme u pulskom rodilištu rođena je djevojčica crne čupave kose i smeđih očiju. Zaplakala je jer je napustila sigurnost toplog doma, gdje nije trebala čekovnu knjižicu ni ispričnicu za neopravdani sat. Sve ono što će joj kasnije trebati. Prvi put je zaplakala jer su je pluća boljela od te silne svjetlosti. Drugi put je zaplakala kad su je roditelji doveli kući i ona je ugledala brata. Plakali su oboje, znajući da ništa više u njihovim životima neće biti isto, nikad ih nitko neće moći nazvati samcima, uvijek će biti još netko da ih podsjeti da nisu otoci. Možda se sve to baš tako desilo. Možda je ta djevojčica promijenila sve nekoj majci, ocu i bratu, samo zato što je jedna nesretna žena shvatila da više ne može.

Bio bi red, a bilo bi i lakše znati da će netko doći umjesto tebe kad odeš. Netko će ubaciti žeton još dok igrica odbrojava na petom nivou i lupiti YES taster za CONTINUE koji blinka na ekranu. Ti više nemaš para, Mišo ti ne da novi žeton na veresiju i moraš ići. Ali dolazi drugi, on ima para, i volje, i nastavit će tamo gdje si stao i tko zna, možda doći do rekorda.

To bi bilo lijepo, osvojiti rekord, biti u nečemu najbolji. Uskoro počinju pripreme, Šubo je pripremio pakao za nas nove. Tako je rekao, pakao. Što zna Šubo o paklu. Nema on pojma. Pakao izbora, to bih ja njemu rekao kad bi me mogao čuti. Pištolj, zakočen i spreman, kao i narančasti vojnici. Tko može učiniti bolji posao?

Biti najbolji. Bolji od Sebija. To je nemoguće. Za Sebija je moralo umrijeti trideset ljudi. Barem. Trideseti petog tisuću devetsto sedamdesete doktor Smrt popisao je barem trideset mrtvih ljudi u Puli. Nitko živ nije znao zašto je toliko zdravih ljudi odjednom umrlo, u krvi im nisu nađeni Nardili, nitko im nije pucao u glavu pištoljem s alkom. Ništa. A svi mrtvi. Umrli jer se rodio Sebi. Roditelji su ga doveli u stan, i u njemu nije bilo nikog da ga nauči obziru, pa je shvatio samo jedno: da mora biti najbolji. I nije mu bilo dosta što je razumio matematiku bolje od svojih učitelja. Nije mu bilo dosta što je razrednik u osnovnoj školi shvatio da se ne može nositi s njim, pa je htio da preskoči razred, da ga se što prije riješi, valjda, da ga ne podsjeća na njegovu promašenost. Ali nono i nona nisu dali. Ča će nan od mićega načinit, baštarda nekoga ni za uvamo ni za unamo. Tako su govorili kad bi se pričalo o Sebiju. I ostalo je sve kako je bilo.

A Sebi je nastavio po svom, biti najbolji. Što god je uhvatio, to bi razvalio. Kad je krenuo crtati, prvo je crtao ljude. Uvijek su bili pet godina stariji. I uvijek je pogodio. Kad bi prošlo pet godina, oni bi počeli sličiti na svoje crteže. Stari mu je rekao da je čudan, kako je tako znao koje će im se bore produbiti. A Sebi je šutio, i crtao.

I sad ovo. Što je morao proći u tim Batorovcima. Doživio traumu, kaže Generalić. Nego što je nego traumu doživio. Pakao je to, moj Šubo, to je pakao, a ne tvoje pripreme. Tko zna tko je čekao u redu da ga zamijeni nakon što izgori na onoj splavi. Možda opet neka mala čupava curica koja bi promijenila život svom bratu. Ali prevario ih je sve Sebi, iščupao se i došao kući.

Samo, kuća je opet prazna i šepava. I nikamo neće stići.

Jedan, dva, tri, četiri, pet. Zašto se uopće trudim kad ništa neće biti u redu. I ovdje je pitanje vremena kad će lišće na stropu otkriti pravo lice i mogu ja brojati do kraja svijeta, ali ništa se neće promijeniti. Ostavili su me svi, i zašto bi se išta mijenjalo za jedan jadan život koji ne zna čak ni crtati, ne zna ni matematiku, ni fiziku, kojeg jedan Simke dvaput razvali, koji upropasti sve što takne.

Što se desilo? Zašto je sve otišlo ukrivo? Je li otpočetka bilo osuđeno na propast? Mama i tata kao greška, ja i Sebi kao dvije greške, Jugoslavija kao greška, Hrvatska još veća. Prva mi je uzela mamu i brata, a druga brata i mene. Nad svima nama olinjali orao slomljenog krila. Više ni ne leti, samo puže pred jačima od sebe. Da je u savani, za tu slabost bio bi kažnjen smrću, a ovako je kažnjen životom. Što mu je još gore.

Smrt je manja kazna od života, i zato joj se treba nakloniti.

U skladu sa životom izbor bi pao na kukavički način, neka vojnici učine ono što ja ne mogu. Jer što ako ne pogodim dobro, pa ostanem doživotni invalid i neka budala me hrani na cjevčicu i pere mi guzicu? Pa da, ni za pištolj nisam, tresle bi mi se ruke i lovila bi me panika od ishoda. Niškoristi, govori teta Bruna za neke tamo po Medulinu. Ma sam to i ja, samo sam ih dobro prevario.

Da je samo ponovno moguće živjeti u filmu. Tada ništa od ovoga ne bi trebalo. Sjesti u redateljsku stolicu, zamahnuti štapićem i evo bicikle koja juri cesticama na Kaštanjeru u bijegu od zlikovaca s mašinkama. Darko je spor, ali pobjeći će već. A ako i neće, uzet će ga, i bog, koga briga. U sljedećoj epizodi sve će biti isto, jer je Darko pobjegao iz logora nakon pet godina i evo ga na motoru, bježimo istim cesticama od sinova onih zlikovaca koji su se zakleli da će osvetiti svoje očeve. Vrijedni su njihovi očevi osvete, misle, a meni je drago što ne moram misliti na moje, jer ih nema. Sâm sam i zlikovci mi ne mogu ništa, ne mogu me uloviti ni za jednu slabost, sâm sam i nepobjediv.

Teško je kad ti nedostaje nešto što nisi ni doživio. Kako se boriti protiv toga, kojim oružjem, kojom vojskom? Jedino narančastom. Ajmo, vojnici, učinite ono što ja ne mogu, dođite i uzmite ovu zbrku izdane, iznevjerene gluposti i napravite mjesta za jednu malu, čupavu djevojčicu koja će svom bratu kod kuće kroz plač reći što misli o njegovoj razmaženoj jedinstvenosti. Hajde, spasite jedan život od još jednog poraza.

Koliko vas ima? To je ključ. Ako vas je paran broj, idemo, a ako je neparan, a da nije sedam i neki njegov izdajnički izrod, onda ostajemo. Netko bi rekao da je u pitanju sreća. Naravno da nije. Mi znamo bolje, je li tako?

 

*

Jutra su se spojila u jedno mokro buđenje. Trideset i tri vojnika odložila su oružje, porazila same sebe gotovo savršenim brojem. Barem na neko vrijeme. A možda i ne bi odradili posao. Znači li to da ih je po mamu došlo šezdeset i sedam? To bi objasnilo mnoge stvari.

Ali ne mogu sada o tome, treba vidjeti što dalje s ovim što je ostalo. Plava kuverta s parama u sandučiću mogla bi biti pokušaj iskupljenja izdajnika. Nema toga, sjebani orle, neće te pare iskupiti.

Neke stvari će se promijeniti. Šubo vjerojatno neće razumjeti, ali s tim je gotovo. Samo kako ću mu to reći, kad ni sam ne znam što bih mu rekao?

To će onda sačekati.

Lijep je dan, valja potražiti Spliću. Znam da se do podneva obično muva oko Fendera i Cindarelle. Moram i po motor, nema života bez prijevoza. Vidiš, ipak se vraćaš na mjesto zločina. Mislio si da nećeš više nikad tamo. Kad bi sve odluke bile na taj način konačne, ne bi ih više trebalo ni donositi. A tada se činilo zauvijek, tko bi i pomislio da ću tako brzo otključavati ulazna vrata i namirisati poznati vonj vlage i benzina. U tom mirisu proveo sam, pa cijeli život, ako se životom smatra dobivanje motora. A dobio sam ga vrlo rano, još i prije nego što sam ga smio voziti. To se stari ulizivao za sranja koja je napravio. Samo tad to još nisam znao. Bilo je smiješno kad sam konačno mogao ići na polaganje vozačkog pa sam u autoškolu išao motorom. Mislio sam da ću biti jedini frajer tamo, a kad ono svi došli motorima. Oduvijek je teško bilo biti frajer.

Par verglanja i radi, dobro složena mašina. Dobar je i vjetar. Sad se malo muči s ovom duljom kosom, a i mene više nije baš briga je li ju podigao ili ne. Čudno je to, kako se fokusi na stvari mijenjaju.

Sandro. Pa da, mogao sam si misliti da bih ga ovdje mogao naći, ipak žive tu blizu. Da bar imam kacigu pa da mogu proći a da me ne vidi.

„Ej, men, pa dis ti?!“ rekao je kad sam se zaustavio pored njega.

„A tu i tamo, znaš kako je.“

„Pa nema te doma, nema te na probama, a taman smo sklepali bend. Morao sam ja pjevat, a odviko sam se. Daj, men, ne seri, bit će možda i svirki, ljeto je, brija, di si nestao? Neki dan sam zvao doma, javio se tvoj stari i ništa ga nisam razumio.“

„Ma nisam ti više tamo, sad sam na Verudi.“

„Ma daj?! Šta solo?“

„Da.“

„Pa to je razlog za feštu! Aj s nama na more pa kasnije da feštamo, a?“

„Ne mogu, moram nešto obavit.“

„Gle, men, znam šta je bilo s Anom. Dešava se, jebiga. Ona mi je sestra i nije mi drago da ju je netko sjebao, ali ti si mi frend, pa ako je to razlog šta te nema, bezveze je. Bespotrebno. Oporavit će se. Nisi joj ni prvi ni zadnji.“

„Ma znam.“

„Aj na more pa fešta!“

„Ma ne mogu stvarno na more, ali mogli bi nešto kasnije, da.“

„Aj, dođemo do tebe navečer, uzmemo nešto cuge i rokaj. To je tamo gore na kraju one ulice?“

„Da, Aldo Negri.“

„Aj, men, vidimo se!“

„Vidimo se.“

Treba odnekud krenuti, to je istina. Samo da nađem Spliću.

 

*

Najbolje je kad misao pobjegne, a dođe toplina. Sve kao da je na svojem mjestu, kamere su se ponovno upalile, reflektori su upereni u pravom smjeru, asistenti trčkaraju okolo, radimo nešto važno. Kasnije ćemo se ispuniti do posljednjeg mjesta, a publika će uživati u onome što smo joj pripremili. Venama će kolati uzbuđenje, treperit ćemo od njega i blaženo se češkati, i mi i oni, i bit će lijepo.

Jedini je problem što uzbuđenje košta. Dobro je na kraju došla plava kuverta sjebanog orla, a i Splićo je bio raspoložen i darežljiv, tako da sad miran mogu dočekivati ekipu. Mislio sam da mi se neće dati, ali zvono na vratima nije me ispilalo koliko mi se činilo da hoće.

„Alo, men! Si živ?“ rekao je Sandro. S njim su bili Klompa i Gogo, dvije cure i jedan tip. Njih nisam poznavao.

„Živ, živ“, rekao sam i sjetio se kako sam to isto govorio kao mali u vrtiću u Medulinu u predstavi za roditelje na kraju jedne godine kad smo mi mali glumili vrapce, a neki debeli dječak je bio čovjek koji nas hrani. Imao je godina kao i mi, ali je bio duplo veći od svih. On nam je bacao sjemenke, a mi smo kljucali, kao da smo na dopu. Sranje, u publici svima roditelji, jedino meni došli nono i nona i svi ih gledaju kao da imaju rogove ili nešto.

„Alo! Di si odlutao? Oš nas pozvat unutra ili ćemo ovdje rolat?“

„Uđite, uđite.“

„Jebote, men, koliko je ovo, šta sam si u ovom dvorcu?“

„Ma raspada se kuća, ali sam sâm, da.“

„Čoviče, ludilo!“ viknuo je nepoznati tip i uletio u kuću. Bio je niži od mene, bucmast, i nisam mu mogao procijeniti godine. Mogao je imati dvadeset, ali da loše izgleda, ili trideset, ali da se dobro drži. S curama je bilo lakše, imale su oko dvadeset, plavuša i manje. Crvenokosa s gomilom malih pletenica možda je dobro skrivala koju godinu više.

„Ovo je bio Robi, iz Dalmacije, skontao si vjerojatno, a ovo su Karin i Zlatka.“

„Drago mi je“, pružio sam ruku prema plavuši. „Zlatka?“

„Ha, ha, može i tako“, nasmijala se.

„Zato što je plava, a? Biser, nema šta“, rekla je crvenokosa.

„Zlatka je vatra, kao što vidiš“, rekao je Sandro i gurnuo nas unutra, da se maknemo od ove neugode.

Robi je shvatio gdje je dnevni i već je promijenio muziku. Stavio je nešto meni nepoznato.

„Nemoj se, brale, ljutit, al nije ti baš niki izbor.“

„Ma nisam se još ful uselio, ali donijet ću.“

„A nije ti baš ni nika linija, al šta ima veze, nisan ni ja niki Hrvat, pa opet živin!“

Donio sam stolice iz blagovaone, a Klompa je odmah počeo rolati ogromnu džoju.

„A čaše, a? Imaš ti to, mali?“ pitala je Zlatka.

„Imam, imam.“

U kredencu u kuhinji bilo je različitih čaša, ali sam se sjetio da u blagovaoni ima ljepših. Uzeo sam neke izrezbarene i na nogicu.

„Ha, ha, ha, bambus iz kristala! Čoveče, to se zove prikladnost!“ rekla je Zlatka kad sam se vratio s čašama.

Naslutio sam da me sprda, glupača, ali nisam znao kako da joj vratim.

„Evo ti ova plastična, taman san je sačuva za princezu na zrnu graška“, rekao je Robi i stvarno iz bermuda izvukao zgužvanu plastičnu čašu. Robi je bio kul.

„Odjebi, lapane.“

„Ma nemoj se ti na mene jidit, lipa moja pletenice!“ rekao je i poljubio je u čelo. Nasmijala se.

„A vidi ovega šta čini! Ajme, ki će pofumat to? Je se tako reče u vas, pofumat? Ala, brale, zna san di triba doć, luđi ste i od nas doli!“

Klompa je stvarno nadmašio samog sebe. Motao je džoint u rolu od barem trideset centimetara. Nije mi bilo svejedno. Bio sam dobro sređen, iako dop nije bio najjači, Splićo je kao po običaju pretjerao s hvaljenjem, a i vjerojatno ga je više rezao šećerom u prahu pa sam zato i dobio više, ali ako se sad prepušim, i na ovo što sam stavio u sebe neće biti dobro. Gogo, koji je sjeo na stepenice za kat u kutu dnevnog, valjda me skužio pa mi se sad smješka. Taj tip je stvarno čudan.

„Tompus, brale!“ uzviknuo je Robi prije nego što je zapalio džoint. „Jebate, s dvi ruke ga moraš držat!“

Kad se zažario, sjetio sam se filma o Bobu Marleyju koji smo jednom Sandro i ja gledali kod njega. Kul je bio taj Marley, uvijek je pušio ovakve topove od pljugi, pa nije ni čudo da mu je muzika bila onako iskulirana. Sandru doma tada nije bilo staraca pa smo i mi zapalili pljugu, a onda je došla i Ana. Uzela je dva dima, ali mi smo bili u nekom svom filmu, smijali se na glupe fore, pa je brzo otišla u svoju sobu. Bio mi je bed, jer nisam znao što da joj kažem. Činilo mi se kao da smo dva vlaka koji idu jedan prema drugom, usporavaju da se ne sudare, sad će stati da razmijene putnike, a onda shvate da su u različitim prugama i da se ne mogu zaustaviti dok prolaze jedan pored drugog. Kontao sam da nikada neću shvatiti žene. I ništa se od tada nije promijenilo, osim što više nema ni žene da je shvatim.

„Sviđaju mi se ove stare kuće. Podsjećaju me na život od prije kojeg više nema“, rekla je Karin i sjela do mene na praznu stolicu. „A ova tvoja je posebno fora, ovako mala pored viletina u susjedstvu. Izgleda kao remorker koji vuče brodove, sama za sebe je još i velika, ali pored njih… mića mića.“

„Znam da su u nju uselili mog pranona, koji je bio u austrougarskoj vojsci. Dobio je i vlasništvo i sve, a poslije je moj nono bio u partizanima pa mu valjda zbog toga nisu uzeli kuću. Ne znam, Sebi… moj brat kaže da nam je možda baš zato ostala, zato što je bila mala. Ove ostale su uzeli.“

„Vidiš, kako nekad veličina nije važna. A šta je na katu?“

„Tri sobe. I drugo kupatilo i ostava.“

„Pokaži mi.“

Gogo se i dalje smješkao kad smo prolazili pored njega stubama.

„Nećete pljugat?“ viknuo je Sandro za nama.

Karin me pogledala. Odmahnuo sam glavom.

„Nećemo“, rekla je.

„Možda on neće“, rekao je Robi tiho i pokušao sakriti da se smije, ali svi su čuli i prasnuli u smijeh. Bilo mi je neugodno pa sam požurio uz stepenice.

„U kojoj ti spavaš?“

„U srednjoj, najveća je i ima balkon.“

„Ovdje?“ upitala je stišćući kvaku.

„Da.“

U sobi je bio mrak pa sam upalio svjetlo pored kreveta. Tek sam se okrenuo, a već me počela ljubiti i svlačiti. Nisam se opirao i ubrzo smo bili goli na krevetu. Bila je mekana i svijetla i mirisala je slatkasto, tek na mahove oporo. Brzo sam ušao u nju. Iznenadilo me kako je osjećaj bio drugačiji nego s Anom. Odvažio sam se pa sam je okrenuo na koljena. Svidjelo joj se pa sam nastavio, sve jače i jače. Ustao sam i stajao pored kreveta. Dugo se nabijala na mene svom snagom i pomislio sam da ću svršiti, već sam ga izvadio i uzeo u ruku, kad se ona okrenula na leđa, obujmila me nogama i povukla prema sebi.

„U mene, u mene….“

Bio sam zbunjen. Prvo time da uopće mogu svršiti, s obzirom na dop, a onda, to smo Ana i ja napravili samo jednom, ali nije bilo nešto, jer je bilo i krvi i nelagode.

Ušao sam u nju i začas došao do vrhunca. Osjetio sam milinu kakvu dugo nisam ni naslutio.

Legao sam na leđa, pokušavajući doći do daha. Pogledao sam je. Gledala je u strop. Posegnuo sam za kutijom cigara na noćnom ormariću. Zapalili smo oboje, ali samo meni je digla dop. Dobro je, sasvim je dobro.

„Oprosti, ali koliko ono imaš godina?“ upitala me.

„Petnaest i pol.“

„Jao, još uvijek si u godinama kad se govori ‘i pol’“ nasmijala se.

„Sad ću šesnaest, za dva mjeseca“, rekao sam i odmah shvatio da upravo o tome govori. Bilo mi je glupo.

„Ajmo mi dole, a?“ rekla je.

„Ajmo.“

Tek kad smo izašli iz sobe shvatio sam da dolje muzika prilično trešti. Prepoznao sam Faith No More. Na sredini sobe bila je Zlatka i bacala se kao da je na koncertu.

„Pokušavamo stišati, ali ne da!“ pogledao me Sandro smijući se.

„Nema stišavanja!“ rekla je Zlatka.

Sandro me gurnuo prema blagovaoni. Zatvorio je za nama vrata.

„Samo mi nemoj reć da si svršio u nju“, rekao je i povukao dim pljuge.

„A?“

„Jesi. Jebiga, men, htio sam ti reć, al sve se desilo tako brzo.“

„Ma šta?“

„Gle, Karin je… malo čudna. Upoznao sam je nedavno, nešto smo mutili, ali skontao sam da je nestabilna. Nije to otišlo predaleko pa smo ostali OK. Ona me upoznala s Robijem, a on mi je ispričao da je prije godinu dana pobacila. Tako mu je ona rekla, jer nije on još bio u Puli dok se to dešavalo. Nebitno. Uglavnom, bila je s tim tipom, napunio ju je, ali nije htio dijete pa ju je nagovorio na abortus. Ona je to napravila, a on ju je ostavio. I sad… ne znam, gle, jebiga, možda nije ništa, ali i mene je ispaljivala na tu foru pa sam se usro. Di ćeš s tim…“

Baš. Di ću s tim. Treba mi nešto. Iluzija je popustila, nestali su šminkeri i scenografi, nema više ni reflektora, ostale su samo upaljene kamere koje bilježe svaki naš korak i svaku našu boru od godina koje još nismo doživjeli. A ništa od toga što vidim mi se ne sviđa.

U dnevnom je bio priličan kaos. Zlatka i Karin su skakale tako da se sve ljuljalo, a Robi i Klompa su umirali od smijeha pušeći još veću pljugu od one koju je Klompa ranije smotao. Gogo je sjedio u fotelji. Pogledao me i pozvao prstom. Došao sam do njega, a on je izvadio pedeset hrda. Kimnuo sam glavom, danas je red očito došao na prve stvari. Prvi put ću prodati dop. Upalite reflektore.

Popeli smo se na kat, u sobu s još uvijek mokrim plahtama. Posegnuo sam u noćni ormarić i izvukao buštu. Gogo je odmahivao glavom pa sam pretpostavio da nije odobravao mjesto gdje sam držao dop. A možda je bilo i nešto sasvim drugo, tko bi znao s njim. Otvorio sam foliju. Unutra je bilo dopa za sto hrda, ali nije bio baš nešto pa se nećemo obojica od toga osobito razvaliti. A onda je on izvukao pribor. Nisam na to bio spreman. Imao sam i ja pribor, i skoro sam se bio urokao, ali na kraju ipak nisam. Sebi je odgodio stvar, ali znao sam da će prije ili kasnije to doći na red, jer sve je vrlo jednostavno, kako kaže Splićo, u venu uzmeš triput manje nego u nos, a jače je.

Gogo je imao skoro sve sa sobom, čak i žlicu koju je valjda još ranije uzeo iz kuhinje. Frik. Prvo je raskopao jednu cigaru i vatu ostavio na ormariću. Zatim je istresao pola bušte u žlicu, otpakirao špricu i povukao malo vode iz čaše pored kreveta. Natopio je dop, usuo unutra limuntus i promiješao. Upalio je upaljač i sve zakuhao. Ubacio je vatu u smjesu i povukao žutosmeđu tekućinu u špricu. Kad je pokupio sve što je bilo u žlici, samo je par puta stisnuo šaku i urokao se u žilu na vanjskoj strani podlaktice.

To me začudilo, nisam znao da može i tamo.

Bio je zadovoljan. Čak se i nasmijao. Izvadio je pedeset hrda iz hlača i odložio ih na ormarić.

Kad sam ja počeo petljati svojim priborom, valjda je skužio da nikad nisam to radio, pa je odlučio sve pripremiti. Prije nego se on urokao začudilo me kad je lupnuo po šprici i još je stisnuo i ištrcao nešto tekućine, ali onda sam se sjetio scene u Sebijevim crtežima i sinulo mi je da je to vjerojatno zbog zraka. Nemam pojma što bi zrak mogao napraviti i što bi se desilo da se ne napravi sve što treba, ali vjerujem da ne bi bilo dobro. Očito nisam sve skontao kad su se Splićo i Goga rokali spidbolima na Kaštelu. Tko zna kako bi završilo da sam prvi put sve sam radio.

Šprica je stajala preda mnom. Ni s mojim venama nije bilo problema. Nije trebalo stisnuti ruku kaišem kao u filmovima, zapravo brdo toga je bilo drugačije. U filmovima sve krivo prikazuju. Nije realno. Gogo je uzeo moju ruku. Kožna opna lako je puknula, bilo je kao kod doktora, tek je malo pecnulo. Krv se razlila unutar šprice, miješajući se sa žutosmeđom tekućinom kao crno vino u nari, što su nonini i nonotovi turisti prije zvali miš-maš. Dok sam se pitao zašto su se toliko trudili lijevati vino i naru tako da budu odvojeni, a onda sve to miješali slamkama, Gogo je cijeli taj koktel utisnuo u mene.

Nikad ništa takvo nisam osjetio. Sva toplina svijeta skupila se u venu i u sekundi došla do mog srca da ga zagrije na točku najugodnijeg usijanja koje se može zamisliti. Pluća kao da nisu mogla podnijeti tu divotu pa sam morao nekoliko puta glasno udahnuti. Sa svakim udahom toplina je osvajala novi komad mog tijela. Oči su mi zasuzile od ganuća.

„Kako je lijepo“, bilo je jedino što sam mogao reći prije nego što sam se skutrio na krevetu.

 

*

Surovo buđenje nije u mom rječniku. Možda u životu, ponekad. Praskozorje, to je zanimljiva riječ i mogla bi u moj rječnik. Samo ne bi morala biti u zoru, to je uvjet, jer prasnuti te može uvijek, a zora je ionako simbol početka. Ili kraja, ovisno s koje strane je gledaš. Ali moglo je biti i gore, puno gore, mogao sam biti mamuran, onako, s tvorovima u želucu i kamenovanjem u glavi. Ovdje samo zora smeta, znojna zora gubitnika. U podne ili kad već.

Kako je sve završilo? Gdje su svi nestali? Je li se uopće desilo išta od onoga jučer ili je sve to bio san?

Tragovi pričaju dovoljno. Treba pobjeći od ovih ljepljivih plahti i podova, plastičnih boca i čikova. Još uvijek nisam poludio, bilo je i bili smo. Kako i kakvi, to možda neću danas saznati. Zato se i vrući asfalt čini kao bolja ideja. Uostalom tu je motor, odvest će me u bolje danas, kad to već ne znam sam. Možda da se okupam, možda da probam normalan život, da odglumim sve je u redu, mister, super smo danas, ptičice i sunce, mister, idemo dalje i ne pitamo puno. Jedan, dva, tri puta lupi i bit će dobro, zašto ne bi bilo.

Sunce ipak nije prijatelj. Marlera još manje. Osama je puna pitanja, a bolje je kad ih nema. Zašto o životu razmišljati kad ga se može živjeti.

Možda ipak ljudi. Možda ipak grad. Cigarete i kava. To bi moglo izvući stvar, kupiti malo vremena, malo predaha od Ane, Sebija, starog i mame. Jer tu su, lete svi skupa iznad mene, čak i sjebani orao. Što je krenulo krivo osim svega i je li otpočetka sve osuđeno na propast, prije nego što sam i ja mogao išta loše učiniti? Ili sam ipak kriv za sve?

Previše pitanja, valja potražiti spas za mene, kao nekad, dotakneš zid i spasiš se. Kako je tada sve bilo jednostavnije.

Ali barem za nešto je kriva i ona. Vlasta. Bilo bi mi draže da je nisam vidio. Baš ona je morala sjesti baš tamo, na kamenu klupu usred Foruma, tako da je vidim i da me podsjeti na sve moje neuspjehe. Sjedi tamo, sretna i bezbrižna, kao da baš ništa na ovom svijetu nema problem.

Zašto ću ustati i krenuti za njom kad završi ta idila na trgu? I zašto se ne mogu prestati šibati Anom? Nisam je zaslužio, znam da nisam, bolja je od mene. Možda nije imala priliku da mi pokaže drugačije, ali s mojim sranjima se nije mogla natjecati. Ona ne može biti kriva. Ali Vlasta… Možda sam ipak mogao dobiti šansu? Zašto me onako brutalno kazniti na prvom malom padu? To može samo zla osoba. To nije prijatelj, prijatelj bi razmislio i zaključio da je u pitanju nešto drugo, nešto više, i stao bi, ne bi gurao tamo gdje ne treba gurati. Uostalom ni ja nisam gurnuo, samo sam malo posrnuo i odmah sam tako brutalno kažnjen. Nije u redu.

Možda nije u redu ni da joj postavljam to pitanje, možda nije u redu jer ona ne može na njega odgovoriti, ali ja je moram pitati, moram znati zašto je to učinila. Ona će se braniti, vidjet ću strah u njenim očima, ona će razumjeti da je pogriješila i da bi bilo bolje da je šutjela. Da, kravo, bilo bi bolje da si šutjela, sve bi bilo drugačije danas, ja ne bih bio ovako prokleto sam. To si učinila samo zato što znaš da nikad ne bih bio s tobom. Kao da ne znam da si zaljubljena u mene i da si sve to napravila samo zato što nikad nećemo biti skupa. A ako nećemo mi, onda neću ni ja s njom, tako si mislila, znam. Neće ti pomoći te suze, kravo, nisu to iskrene suze, to su suze od straha, jedine za koje si sposobna. Nemaš pojma što si mi učinila, otela si mi jedinu šansu, jedino što je imalo smisla u mom životu i zaslužuješ da te… da te…

Suze su mi se stisnule, srce se zaledilo, ruka je poletjela, sve je stalo. Mogao sam osjetiti led kako se uspinje u grudnom košu, uskoro će okovati tijelo i od mene neće ostati ništa nego ledena skulptura. I to je jedini način da prestane ovo, da prestane zlo, da se ukipi i sačeka dobru dušu koja će zadati kobni udarac bejzbol palicom.

Surovo buđenje ušlo je u moj rječnik i u moj život, najsvečanije što je moglo. Isti sam. Isto sam govno kao i ono od kojeg pokušavam pobjeći. Sad je definitivno jasno, kriv sam.