Đavolja simfonija | Davor Mandić

4.

 

„Pićo.“

Jedna riječ na telefonu i sve stane.

„Pićo, si tu?“

„Jesam.“

„Šta je, nećeš me ni pozdravit?“

„Pa hoću…“

„Ajde, ajde, sve je OK. Ja sam OK. Ne brini ništa.“

„A gdje si?“ polako sam dolazio k sebi, shvaćajući da je to doista Sebijev glas.

„U Rijeci.“

„Kako u Rijeci?“

„Ma duga priča. Bio je kaos tamo di sam bio, nije se znalo ni ko pije ni da išta treba platit. Platili su samo neki životi.“

Šutio sam. Nisam znao što da kažem. Imao sam milijun pitanja za njega, ali ni jedno mi nije padalo na pamet.

On je prekinuo groznu tišinu.

„Stari je na poslu?“

„Da.“

„Ideš u školu normalno?“

„Da. Imamo nastavu popodne.“

„Jel te muči Bilićka?“

„Ne. Dobra je.“ Ne znam zašto mu nisam rekao da mi ide na živce i da ništa ne kuži.

„Ma super je ona. Ponekad stroga, ali kuži stvari“, rekao je.

Opet tišina.

„Čuj, sutra idemo za Gospić. Gore kod Pakraca sam upoznao ekipu Riječana, tamo smo skoro izgubili glave jer ništa nije funkcioniralo. Dijelili smo uniformu na tri čovjeka, dobio sam jednu kindericu i papovku, pa smo odjebali to, vratili se s onim šta smo uspjeli zaplijenit od pobunjenih četnika i ovih iz JNA koji su bacali bombe po nama, organizirali se bolje i idemo u Liku branit Istru i Rijeku. Čuli smo da tamo stvari kolko-tolko štimaju, a Riječani su OK. Tu je s nama i jedan Istrijan. Još malo pa ćemo organizirat istarski sindikat.“

„Šta je kinderica i papovka?“

„Kinder jaje, bomba, i puška. Ma nebitno.“

„Kad ćeš doći kući?“

„Pićo, ovo je tek počelo, ne znam kad ću doći kući. Nemoj me zajebavat.“

„Tko je umro u Pakracu?“

„Ne u Pakracu. Blizu Pakraca. Previše sam ti već rekao. Ma neke budale u polju kukuruza, i drugi koji nisu bili takve budale. Ali ne brini za mene, ne može meni nitko ništa. Vjeruješ u to?“

„Da.“

„Dobro onda. Idem sad, javit ću se, možda ti napišem pismo nekad. Tamo nitko ne piše pisma. Bio je jedan koji je pisao curi, ali su ga svi zajebavali. Neka probaju, a? Pokazat ću im ja ko je Sebi, jel tako?“

„Bio?“

Šutio je.

„Da, bio. Jebiga. Nemoj se time zamarat, meni nitko ništa ne može. Je li tako?“

„Da.“

„Ajde šibaj. I uči, si čuo, nemoj da ti ova sranja budu škuža za zajebanciju. Jer ako te ja dohvatim… Aj ćao!“ rekao je i spustio slušalicu.

Iz telefona se čulo jednolično tuljenje, a ja sam vidio brata kako u riflama, s mitraljezom, trči kroz žito dok oko njega padaju bombe. I ljudi.

 

*

Kad umreš, ništa. Toga me strah. Kako može biti ništa? I što ako si svjestan toga ništa? Sjećam se kad sam prvi put pomislio na smrt. Bilo je to davno. Još smo bili kod none. Ne sjećam se ničeg prije niti ičeg poslije, ali točno se sjećam kad sam pomislio na smrt. I počeo glasno plakati i zvati nonu i vikati da ne želim umrijeti. Prvo se uplašila, nije znala što mi je, ali kad je vidjela da mi nije ništa, samo se nasmijala. Došla je iz kuhinje do mene, nosila je kecelju i mirisala na nonu i tek tada sam se smirio. Ali smrt je ostala. I svako malo se prišulja i lebdi, kao siva jutarnja magla iznad jezera. Stoji i čeka.

Ali možda i gore od smrti je ono između. Patnja. Što ako te pogodi metak, ili ti bomba otkine nogu, živ si, želiš umrijeti, a ne možeš. Ja bih rekao prijatelju da me upuca. Ili bih se sam.

Ili završiš u logoru, kao u Vijetnamu. Muče te, ne daju ti jesti, piti, spajaju ti žice od akumulatora na muda. Jedino da se oslobodiš i pobiješ ih sve. Svu gamad. Kao oni kosooki u ‘Lovcu na jelene’. Mao! Mao! Sve ih treba pobiti.

Edo stalno na treninzima priča o leševima. Nedavno je počeo raditi na Patologiji, nakon što je završio Medicinsku, pa govori kako imaju frižidere i tamo su mrtvaci. Simke ga je jednom pitao nemaju li tamo bazene, da je on čuo da leševi plutaju u bazenima pa ih pecaju štapovima. Edo se smijao i govorio da nema bazena, ali ima frižidera, četiri, i da su kao u filmovima. Izvučeš ih na kotačićima i imaš leš.

Zanima me kako to izgleda. Leš. Jednom davno smo se vozili motorima i bila je nesreća prije, tip je ispao iz auta i bio na cesti i mi smo prolazili taman kad su ga pokrivali. Bio je obliven krvlju i nije se micao. Ali nisam ga dobro vidio. Tko zna kako izgleda pravi leš. Kad život ode i ostane samo ljuštura koja će se raspasti u zemlji i koju će izjesti crvi.

Sigurno ovisi i o tome kako umreš. Ako umreš u krevetu za vrijeme seksa, od infarkta, sigurno ti ostane kita dignuta. A što ako se usereš? Edo kaže da ima i toga. To je neugodno. Ali zapravo, što te briga, mrtav si. Jedino ako ostaneš negdje tu, kao duh, pa gledaš svoje posrano tijelo. E to bi stvarno bilo sranje.

Samo da nije patnja. Smrt, pa što. Kad bi stari sad umro, što bi se promijenilo? Živim bez Majke cijeli život, Sebi je tko zna gdje, i da sad stari umre, kao da bi se nešto bitno desilo. Ili ja, da ja sad umrem, što bi to bilo tako jako drugačije? Ništa. Teta Bruna bi plakala na pogrebu i to bi bilo to. Život bi išao dalje. Do smrti.

 

*

Parkirao sam motor ispred škole odmah do Mariovog. Nisam se morao voziti u školu jer sam živio blizu, ali to mi je bilo fora. Vidio sam da ga Mario vezuje velikim lancem. Ja sam odlučio riskirati. Bit ću faca do kraja. Baš faca, zato mi je motor skoro pao kad sam vidio Anu s prijateljicama na ulazu. Spustio sam nogaru, ali nisam dovoljno čvrsto potegao volan, pa se motor nagnuo prema ogradi i malo je falilo da se ne sruši, zajedno sa mnom. A onda bih se komotno mogao raznijeti kindericom. Tko bi preživio tu bruku. Srećom, motor se samo zaljuljao, pa nisam morao tražiti bombe po gradu.

Sad je trebalo proći pored cura. Nabacio sam najozbiljniji izraz lica koji sam imao i krenuo prema ulazu u školu.

„Ćao, Damire!“ rekla je Vlasta kad sam bio blizu.

„Ćao, šta ima?“ rekao sam, ne gledajući u Anu.

„Ništa, danas pišemo matiš kod Keti, a ti?“

„Ma nemam pojma, stalno nešto imamo, sad će kraj polugodišta pa su svi ulovili nešto tražit.“

Odjednom nisam imao što reći i postalo mi je neugodno. Vlasta je šutjela i nije pokazivala volju da me upozna s Anom, pa sam propentao neki pozdrav i krenuo prema ulazu.

„Hej!“ čuo sam iza sebe.

Znao sam da je to ona, iako joj dotad nisam čuo glas.

Okrenuo sam se i utonuo u njene ogromne sive oči.

„Znači uzimaš brojeve cura i onda im se ne javiš?“ rekla je, a ja sam kao fol ljutito pogledao Vlastu.

„Izgubio sam ga“, bilo je prvo čega sam se sjetio. Nije bilo ni tako loše. Možda ispadne kao da me boli briga.

„Nisi se sjetio ponovno pitati?“ nakrivila je glavu i blago se nasmijala. Izgledala je kao da zna sve što se može znati.

„Nisam stigao.“

Arsenal mojih pametnih odgovora naglo je presušio.

„Onda ćemo to morati popraviti“, rekla je i izvadila olovku. Došla je do mene, uzela mi kesu s knjigama i na njoj napisala svoj broj, koji sam već znao napamet. Na kraju je dodala srce, a ja sam mislio da će moje iskočiti iz jakne, popeti se na treći kat i skočiti rokića na igralište. Zatim me pogledala i u dva poteza od srca napravila pola jabuke.

„Ćao“, rekla je taman kad je zazvonilo za početak sata.

Krenuli smo unutra. Ekipa je trčala uz stepenice, a ja sam polako koračao dok nisam bio siguran da je Ana zamaknula iza ugla. Zatim sam potrčao koliko sam brzo mogao. Imali smo engleski, a Vukši se nije smjelo kasniti na sat. Ali nešto me onda totalno obuzelo, neka toplina, sreća, ne znam. Stao sam. Pa ona mi je dala broj i očekuje da je nazovem! Jesam li ja to upravo sanjao? Ona je došla do mene i nacrtala mi srce. Dobro, odrezanu jabuku, ali jabuka je bila srce nekoliko sekundi i to mi je bilo dovoljno za svu sreću koju sam mogao zamisliti.

Život je lijep.

Ne smijem ovo zajebati. Dakle po dvije stepenice do vrha, moram završiti na dvije. Samo da završim na dvije, nemoj da završim na jednoj. Neće biti dobro ako završim na jednoj…

Sranje, neće biti dobro. Ali ako ne stanem lijevom nogom na pukotinu, onda mogu ići dolje po dvije i ako završim na lijevoj nozi, bit će sve OK. Dva, četiri, šest, osam, deset, dvanaest, četrnaest. Lijeva! Bit će OK. Ako uđem iza Vukše. Dobro, sad lijevom nogom gore, pa po dvije stepenice. Evo je i Vukša, ulazi. Super, sve će biti dobro.

 

*

Večer je pametnija od jutra, rekla je danas Bilićka kad je pričala o narodnim poslovicama. I onda najavila kontrolni. A bila je večer. Pametna poslovica, jako. I sad sam ja doma, još je više večer, i nemam pojma da li da nazovem Anu ili ne. Ako je nazovem, ispast ću očajan, a ako je ne nazovem, nazvat će je netko drugi i moći ću zaboraviti na sve. Željezo se kuje dok je vruće, to je još jedna. Ta mi se čini pametnija od ove s pametnom večeri. Nazvat ću je.

„Da?“ javio se muški glas nakon što sam okrenuo pet brojeva.

„Dobra večer“, nisam vjerovao piskutavcu koji se javio umjesto mene. Kao kad sam bio klinac pa mi je glas mutirao. Sva sreća pa se nije ona javila. Pročistio sam grlo i pitao za Anu.

„Ko je treba?“

„Damir.“

Ništa nije rekao, samo je odložio slušalicu i viknuo Anino ime. Ubrzo sam je čuo kako dolazi. Ruke su mi se oznojile.

„Da?“ bio je to njen glas.

„Ja sam.“

„Tko to ja?“ nasmijala se.

„Pa Damir.“

„Ooooo gospodin se udostojio, a?“

„Željezo se kuje dok je vruće.“

„Molim?“

„Ma ništa, danas je Bilićka govorila o nekim poslovicama, pa mi je palo na pamet.“

„A“, rekla je kratko pa sam se zbunio. Nisam znao što dalje.

„Ko se ovo javio prije?“ pitao sam konačno.

„Ma moj brat Sandro, pusti ga, budala.“

„Imaš brata? Imam i ja. Moj je u vojsci. Kako tvoj nije u vojsci?“

„Ha, ha, ha, pa zato što je godinu dana stariji od mene. Stalno se pravi frajer. Mrzim ga. I takve tipove.“

„Naravno.“

Šutjeli smo.

„Onda, nešto si me trebao?“ rekla je, a ja sam pomislio da nisam spremio taktiku kako da je pitam da idemo van.

„Pa… mislio sam da bi možda mogli napraviti đir motorom.“

„Šta si i ti neki frajer, a?“

„Ma nee“, nisam znao što da kažem.

„A jel to znači da ti ime dobro stoji, jesi neki miran tip?“

Kakav je ovo test?

„Pa ime je slučajno. Starci su imali foru da ga izvuku iz šešira. Mogao sam biti Davor, Danijel, Damir ili Ognjen. Ili Sebastijan, ali to je dobio moj brat ranije. Ja sam ispao Damir.“

Puno pričam. Što ako je ovo sve uvod u ne?

„Ognjen, zanimljivo. Kad dolaziš po mene?“

Zbunio sam se.

„Sad?“

„Ha, ha, pa daj ženi malo vremena da se spremi. Ajde za pola sata. Ja sam u Beogradskoj, ispod Kaštanjera. Prođeš Mimozu i ideš kao prema bolnici, prvo raskršće i staneš na sljedećem. Budi tamo za pola sata i ja ću doći. Ćao!“

Spustio sam slušalicu, ne vjerujući da smo ovo upravo dogovorili. Zašto mi srce tako lupa? Možda sam se zaljubio. Pa kako već? I što je Mimoza? I znači li to da prije nisam bio zaljubljen? Sigurno se nikad ovako nisam osjećao, sretno i uplašeno u isti čas. Ne voli frajere. Pa i nisam frajer, sav se tresem od običnog razgovora. Ali kako je ona kul… I što sad? Vozit ćemo se. Da je odvedem na cugu? Gdje bi voljela ići? Što sluša od muzike? Nemam pojma. Kad da je poljubim? Vani je hladno, ne možemo biti vani. Pa gdje onda? Koliko pitanja, da je barem Sebi tu da mi kaže nešto pametno, on sve zna.

Noć je bila baš ledena. Puhao je hladan vjetar i na motoru uopće nije bilo ugodno. Tražio sam cvjećarnu po Beogradskoj pa skontao da je Mimoza kafić. Prošao sam prvo raskršće i zaustavio se kod drugog. U parkiću su bili neki tipovi u kožnjacima, stajali su u krug i pušili jednu cigaretu. Jedan mi je bio ful poznat, ali nisam mogao skužiti otkud.

Onda je ona izašla iz zgrade. Sva sreća, imao sam pedesetak metara hoda da se priberem od njene ljepote. Ali kakva joj je to jaknica? Smrznut će se.

„Ćao!“ rekla je i široko se nasmijala.

„Ćao! Jesi sigurna da ćeš u toj jaknici na motor?“

„To je kožni sako. I šta, dat ćeš mi svoju ako mi bude hladno. Iako nisam sigurna da ću htjeti nositi spitku. Pa da me zamijene za skinsa“, i dalje se smijala.

„A dobro, onda ću je ja zadržati, a ti se smrzavaj.“

Sjeli smo na motor i krenuli. Onaj koji mi je bio poznat nešto se zaderao. Ana se okrenula, nisam čuo što je rekla, ali nije bilo lijepo.

„Ko je taj tip?“

„To je moj brat. Budala.“

„Ma poznat mi je odnekud, ali ne mogu skontati otkud.“

„Pa vjerojatno si ga viđao po školi. Ide u drugi ge, matematičku.“

I onda mi je sinulo. To je onaj lik koji nije htio skrenuti pogled kad sam prolazio pored njega i njegove ekipe u školi i ispred kojeg sam ispao pička. Uh. I još sam mu se na telefon javio onim glasom. Osjetio sam hladni zrak kako mi struji oko oznojenih ruku na volanu.

Nisam znao kamo bih, pa sam krenuo prema Verudi. Bili smo na S-krivini kad me jače stisnula.

„Ej, meni je stvarno hladno. Ajmo negdje na toplo, može?“ čuo sam cvokotavi glas iza sebe.

„Može, stavi ruke u džepove moje jakne.“

„Pa da me netko vidi s rukama u spitki. Ma šalim se, hoću.“

Osjetio sam njene ruke oko struka i odmah stisnuo trbušnjake. Bilo je hladno za poludjeti, ali nije mi uopće smetalo. Mogao bih se sad ovako voziti zauvijek. Ali gdje ćemo? Počeo sam ubrzano vrtjeti film u glavi. Gdje bi ona voljela ići? Kožni sako, možda HP? Tamo je Sebi prije volio ići.

„Idemo u HP?“

„Ne radi danas.“

Bilo me sram što to nisam znao, ali bilo mi je i drago, jer nikad tamo nisam bio. Znao sam da je u onom hotelu na Verudi, ali nisam zapravo znao točno gdje i kako se ulazi.

„Dobro, stat ćemo i razmislit. Ima jedna dobra fora, pokazat ću ti“, rekao sam i krenuo se zavlačiti u dvorište razrušene kuće kod koje smo ponekad znali pušiti opuške još dok smo bili klinci i vozili bicikle. Zaustavio sam se pored klupice koju je netko donio. Sišli smo i sjeli, a ja sam se nagnuo prema motoru.

„Vidi ovo“, stavio sam ruke blizu rebra glave. „Moraš samo paziti da se ne opečeš. Ali sasvim fino grije.“ Uskoro smo se oboje grijali.

„Kako si znao za ovo mjesto? Nikad mi ne bi palo na pamet da je ovdje kuća. Makar i srušena.“

„Ma da, tu se stalno vozikamo. A blizu je i kuća od nonota u kojoj su sad neki ljudi. Ja sam sa starim dolje u centru u Lenjinovoj, blizu škole. I brat je tu kad je tu.“

Zašto toliko objašnjavam?

„A nono, di je?“

„Umro je. I nona. Ali su živjeli u Medulinu, sad je tamo samo teta Bruna, a stari je iznajmio kuću. Ma, komplicirano.“ Opet. Odgovori na pitanje, nemoj joj pričati životnu priču.

„A di je mama u cijeloj toj priči?“

„Mrtva.“

Zašutjela je i pognula glavu. Prvi put otkad je znam učinilo mi se da je malo zbunjena.

„Umrla je kad sam imao dvije godine“, dodao sam da zakucam stvar. Sad kad je u knockdownu, trebalo bi krenuti u napad. Naslonio sam se na klupu, ali odjednom nisam znao što s rukama. Oduvijek sam mislio da su predugačke. Sebi je govorio da će se sve to ispraviti, da ti ionako prvo narastu noge i ruke, pa izgledaš smiješno, a tek onda tijelo. Ne znam raste li mi tijelo, ali ruke su mi ovaj čas veće nego što su ikad bile. Što da radim s njima?

Dok sam ja tako razmišljao, i ona se naslonila, pogledali smo se, nasmijala se. Sad ili nikad. Pružio sam ruke prema motoru i opet se nagnuo naprijed. Pička.

Poželio sam si spaliti kukavičke dlanove na motoru, ali već nije bio toliko vruć. Bio sam ljut na sebe i svoju neodlučnost. A onda sam osjetio nešto na kosi. Malo sam se trznuo, ali nisam okrenuo glavu, osjet je nestao, pa se opet pojavio. To je ona! Dira me. Ali pravi se kao da nije ništa. Pa da, možda se dešava a možda i ne. Nitko ne može nastradati. Pravit ću se i ja, pomislio sam, i odjednom mi je sve postalo potpuno prirodno. Kao da je sve u redu. Kao da ne moram biti najpametniji, najljepši i najveći frajer. Uostalom, ne voli frajere. Sjedit ćemo ovdje, pričat ćemo, možda ću je poljubiti, možda ne, nema veze, sve je dobro, sve je OK…

 

*

Do vikenda nikad nije trajalo duže. Dobro, vidjeli bismo se nakratko u školi, ali u subotu smo se dogovorili ići vani. U HP. Ani sam rekao da sam već bio u HP-u, ali mi smo uglavnom išli u Uljanik ili Piramidu. I ne mogu u HP u spitki, spitka je za Piramidu. Uzet ću Sebijev kožni sako. Ubio bi me da zna. Ali ne zna, super je što ga nema. Ne bih mogao uzeti ni kazetu EKV-a da je posudim Ani kad bi bio tu. Ona ih obožava, a nema sve albume. Sebi je imao i taj koji joj fali, ‘Ljubav’. Meni se više sviđao ‘S vetrom uz lice’. Sve sam ih preslušao. Toplina neka me lovila kad sam ih slušao, mislio bih na nju. Sebi je uvijek govorio da su Partibrejkersi najbolji bend Juge, ali da je EKV s druge planete. Možda i je. „Budi sam na ulici, budi sam.“ I jesam sâm, većinu vremena. Osim kad sam s Anom.

Došla je i subota konačno. U klubu će biti i Vlasta i druge Anine prijateljice. Baš me briga. Ana i ja smo se prije dogovorili naći kod vinarije blizu nje. Kupit ćemo vino i polako ići prema klubu. Super zvuči, iako nisam baš pio vino. Pivo mi je bilo draže.

„Hoćeš bijelo ili crno?“

„Bijelo“, rekao sam napamet.

„Dajte nam jednu litru crnog i jednu bijelog. Evo boce“, rekla je i izvadila dvije plastične boce od litre i pol.

Tip s nosom kao krumpirom točio nam je vino i ubrzo smo pičili prema HP-u, svaki sa svojom bocom. Mislim da je bilo više od litre u svakoj. Ona je u svoju natočila kolu i nazvala to bambus i rekla da će ga podijeliti s ostalim curama. Nitko od njih ne pije bijelo, pa ću ja ostati sam sa svojom bocom.

Vino je bilo baš odvratno i silio sam se piti, ali barem je sve skupa grijalo. Ne znam koliko je to bilo od hodanja a koliko od vina, ali zagrijao sam se, i smijali smo se. Gurnula me u travu. Sva sreća pa sam zatvorio bocu prije nego sam pao. Iako, kad promislim, možda bi bilo bolje da se prolila ta odvratna tekućina. Legla je pored mene.

„Poljubi me“, rekla je. „Hitno!“

Ležao sam iznad nje, udaljeno svjetlo ulične lampe obasjavalo joj je lice. Ne znam jesam li ikad vidio nešto tako lijepo. A bilo je moje. Evo je tu, želi da je poljubim. I to će se desiti. Spojit ćemo usta, moja, koja su dosad ljubila samo beznačajne stvari, i to je bolje da se zaboravi, i njena, prekrasna, puna usta premazana crnom bojom vina. Kad je poljubim, bit će to vrhunac mog života. Bolji od toga može biti valjda samo seks.

Poljubili smo se i sve se posložilo, baš kako sam i mislio. Slutio sam da ću jednom naći nekoga čija će mi usta savršeno pasati. Nigdje nema rupe, nema sudaranja zubima, nespretnosti, agresivnog jezika ili čudnog mirisa. Sve je na svom mjestu.

Toliko je sve bilo na svom mjestu da mi te večeri nije smetalo ni što je ona prilično rano morala doma, pa sam ostao s Vlastom i njenim frendicama. Nije mi smetalo ni što su mi bile dosadne i što su me zajebavale jer nisam znao da je HP kratica od Hotel Pula, pa sam pio i pio svoje vino, koje sam skrivao vani u grmlju. Nije mi čak smetalo ni to što me u jednom trenutku počelo prilično ljuljati, pa ni to što se pojavio i Anin brat, umirući od smijeha. Nije mi smetalo što ne pušim kad mi je nudio cigaretu. Uzeo sam je i zapalio i cijelu je popušio. Nije mi smetalo ni što mi se tada toliko zavrtjelo u glavi da sam pao na pod pa su me odvukli u šumu. Dok sam ležao na leđima, osjetio sam potres iznutra i toplinu i onda je život počeo izlaziti iz mene u mlazovima, ali ni to mi nije smetalo. Kao ni slina koja mi se slijevala niz jaknu dok sam se oslanjao na dvojicu koji su me nekamo vodili.

Nije mi smetalo ni što se ne sjećam kako sam ušao u stan, ni kako sam legao u krevet, ni to što sam se sutradan probudio u poderanoj Sebijevoj jakni, izrigan i smrdljiv, osjećajući se kao da mi je cijelu noć po stomaku rovario tvor, a onda se pred jutro kandžama popeo kroz usta van. Ništa mi to nije smetalo. Bio sam jebeno zaljubljen.

 

*

Kad se stari pred vratima sobe zaderao da me Mario treba na telefon, mislio sam da ću umrijeti. Dakle tako izgleda mamurluk. Glava mi je kao balon i sve u njoj duplo jače odzvanja. Pomislio sam da se nikad neću oporaviti. Mario je čuo da noćas odlaze zadnji vojnici JNA s Muzila i konta da bi bilo fora ušuljati se unutra. Mislio sam da me do sutra ništa neće natjerati da ustanem. A možda ni tada.

Ali Mario me nije prestao nagovarati i na kraju sam pristao, samo da prestane. Dogovorili smo se naći navečer.

Nisam se oporavio, ali kad sam sjeo na motor ipak mi je bilo drago što sam izašao. Još idemo na Muzil. Jedino mi je Mario digao živce kad je počeo govoriti kako je JNA velika vojska i imaju tenkove i brodove i migove i puške da ih ne možeš ni izbrojati… Kako može biti tako blesav, pa JNA baca bombe na mog brata, kako JNA može biti OK? Zašutio je na to.

Dogovorili smo se ići s donje strane, motore ćemo ostaviti na sigurnom pa pješke preko Fižele ići gore. Već je navodno brdo vojske otišlo, ostalo je samo malo njih i noćas idu i oni. Možda nađemo neke kinderice, metke, papovke, tko zna.

Kad smo se uvjerili da nema stražara, potražili smo mjesto na kojem možemo prijeći ogradu i krenuli prema gore. Nikad nisam bio ovdje, a nije bio ni Mario. Šuljali smo se kroz noć i ja sam se sjetio Ramba. Samo, on nije izgledao kao da će mu srce iskočiti od straha. Probao sam hodati što tiše, ali činilo mi se da svaki put stajem na žohare, kao u ‘Indiani Jonesu 2’. Sve se micalo i krckalo dok smo prolazili. Mario me odjednom zaustavio. Okrenuo se prema meni i prošaptao: „Neko gre.“ Sklonili smo se u grmlje. I stvarno, pored nas je prošao tip sa šljemom i puškom. Mislio sam da mi se srce čuje do Pule i da će se ovaj sad okrenuti prema nama i pobiti nas.

Sva sreća, samo je produžio dalje pa smo i mi krenuli. Ja sam se mislio vratiti, ovo je bilo previše, ali Mario je i dalje grabio prema gore. Nisam mogao biti pička pa odustati. Gdje je sad moj brat, tamo u Gospiću, ne znam ni gdje je to, ovi gadovi pucaju po njemu, a ja se bojim mraka. Nema šanse.

Kasarna je izgledala sablasno. Kao u nekoj videoigrici koja se događa poslije rata i u kojoj je sve ubio strašni virus pa su ostali samo zombiji i prazne zgrade. Samo na par mjesta je gorjelo svjetlo, tu i tamo netko bi izašao iz zgrade i ušao, ali svi su hodali kao da su mrtvi. Kao da im je netko fiksirao glave da ih ne mogu pomaknuti, a ako bi ih i odšarafili oni bi i dalje hodali jednako. Nitko nije progovorio ni riječ.

Nešto potmulo začuo sam iza nas. Bili smo u grmlju pored trga, a iz pravca odakle smo došli čulo se prijeteće metalno kotrljanje. Prestravio sam se. Naprijed nismo mogli, bila je čistina, a odozdo nešto se valjalo prema nama, možda tenk. Pogledao sam Marija i uz ono malo svjetla što je dolazilo s trga, na njegovom licu vidio sam jezu. Nismo znali što da radimo. Stisnuli smo se u grmlju i čekali. Neko vrijeme ništa se nije čulo. A onda se onaj zvuk pojavio još bliže. Tresao sam se, ne znam da li više od hladnoće ili od straha. Mario je naglo ustao i počeo trčati prema dolje, prema šumi. Ništa mi nije bilo jasno, nisam uopće mogao razmišljati pa sam krenuo za njim. U trenu se sve osvijetlilo lijevo dolje ispred nas. Skrenuli smo desno u šumu i trčali nizbrdo što smo brže mogli.

Ne znam koliko je vremena prošlo kad je Mario stao. Oko nas je bila šuma i mrkli mrak, i jedva smo hvatali zrak. Kad smo se uvjerili da nas nitko nije pratio, počeli smo se histerično smijati. Prvo je Mario škripao kao da je na WC-u a ne ide, meni je to bilo smiješno pa se na kraju ni on više nije mogao suzdržati. I što sam se više trudio da ne budem glasan i da se ne smijem, to sam se više smijao. Kao na pogrebima.

Kad smo konačno došli k sebi, činilo nam se da moramo ići malo gore ako želimo naći približno mjesto na kojem smo prešli ogradu. Samo, sad smo bili frajeri, kao da snimamo novi nastavak ‘Ramba’. Veterani, prošli smo rat, oslobodili Pulu, pa ćemo mlade dalje učiti kako to ide.

Ali iz super filma naglo nas je probudilo jako toptanje i šuštanje. Pobacali smo se po zemlji, a to je i dalje tutnjalo kroz šumu. Nije bio tenk, ali nešto je bilo, veliko i glasno. Prekrio sam glavu rukama i pomislio da je ovo kraj.

„Orkodio, kaval! Ča kaval dela tu?“ rekao je Mario. Ja sam tek tada digao glavu, taman da vidim siluetu konja koja je nestajala u šumi.

A onda je sve stalo. Usporeni snimak. Film počinje na mjestu gdje je konj nestao u šumi. Sve je bijelo, kao kad je vatromet u Areni. Zatim ubrza i postane šareno, i počne padati kiša, i bubnjići mi naprave pritisak kao u vodi, samo sad ne prolazi, ne čujem ništa, i ne vidim ništa, opet je mrak. Ustajem i trčim nizbrdo, evo je ograda, tu ću je prijeći. Ne trudim se skrivati, u bubnjićima nesnosno zvoni. Mario je pored mene. Prelazimo ogradu, sjest ćemo na motore i nestati iz ovog pakla. Hoće li ova zvonjava u ušima ikada prestati?