Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

SVE VALJA IZNOVA IZMAŠTATI

Svi mi veliki koji smo sjedili u gledalištu tog malenog kazališta pomislili smo da nešto nije u redu kad se ispostavilo da predstava, na koju smo doveli sve redom sitnu dječicu, zapravo ne samo da nema scenografije, nego ni glumačke podjele. Naime, kad se na početku predstave Pale sam na svijetu na pozornici pojavio samo glumac s gitarom i s, hm… doista pristojno rečeno, više nego šturom scenografijom koja se sastojala od nevelika globusa učvršćena na ružnu željeznu šipku i jednog još ružnijeg stolca — mi veliki razmijenili smo nijeme poglede u čudu: „Pa što je to? Gdje su glumci? Gdje je scena? [Što će reći:] Gdje je čarolija teatra?“ Pridružila su nam se i nešto veća djeca ili pak ona koju su često vodili na kazališne predstave. Tako je i moja nećakinja, petogodišnja Jana, dvaput pilala kad će početi, iako je striček s gitarom već pjevajući započeo priču. Poput mnogih drugih vršnjaka, ubrzo se prestala čuditi i zapitkivati, usredotočila se na pripovijest. A i roditelji su se prestali odraslo solidarno ogledavati uokolo kada je glumac izgovorio objašnjenje i čarobnu formulu koja opravdava i nadoknađuje nedostatak „prave“ kazališne čarolije: „Mašta može svašta.“ Zapravo to je bila alkemijska jednadžba prema kojoj su se očekivanja s lijeve strane znaka jednakosti čarolijom začas izjednačila s dobivenim ostvarenjem s desne. Ima nečeg solipsističkog u takvoj jednadžbi, ali kad se s njom suočite, nikakva frustracija ni pragmatični postupci nisu od koristi. U krajnjem slučaju ostaje vam mogućnost da napustite gledalište (što su neki roditelji s djecom i učinili), ali ostat ćete zauvijek uskraćeni za odgovor: Što to može vaša mašta, uz oskudne poticaje i stavljena na kušnju da se suoči sa zapravo posve bezazlenim izazovom — predočivanjem jednostavne dječje priče?

Glumac je doslovce zamolio djecu da zamisle kako je on sada mali Pale, jer naposljetku jednom je doista i bio malen, makar se ne zvao Pale; da zamisle što se to dogodilo tome vragolastom dječarcu; da sanjare njegove snove. Prema reakcijama djece, odnosno živahnom sudjelovanju u zamišljenim prizorima, uživljavanju u junakove pustolovine, svim osjetilima, ona su toj molbi i udovoljila. (Zacijelo znatno više od odraslih.) Iz pozornih pogleda, ozarenih lica i gesta usuglašenih s radnjom priče, moglo se očitati da su dostojni nasljednici drevnoga roda pripovjedača.

Usputna napomena: antropolozi se slažu da se ljudski rod razvijao i napredovao uvelike upravo zbog pripovijedanja, i usmene predaje. Stoga smatraju da je pričanje priča ne samo svojstveno ljudskom rodu, gdje god da se pojavio na kugli Zemaljskoj, nego da mu je prijeko potrebno za održavanje vrste. (Zato je pjesništvo najstarija umjetnost, starija od slikarstva, jer — premda je u umjetnosti uvijek riječ o predočivanju zbilje, čini se kako se to predočivanje prvotno ipak dogodilo posredovanjem riječi — koliko god Goethe tvrdio da u početku bijaše čin. Jest, ali čin izgovorene riječi koja je u umu rodila sliku.) Utoliko se začuđene oči mališana iz 21. stoljeća u gledalištu zagrebačkog kazališta ne razlikuju mnogo od užarena pogleda malaca okupljenih oko vatre u kamenom dobu na Borneu. Utoliko se današnje međunarodno bratstvo (doduše sve malobrojnije) predanih štovatelja poezije ne razlikuje od slušača drevnih rapsoda.

Dakle, kad je Pale sam na svijetu krenuo u pustolovno istraživanje pustoga svijeta, dječica su mu se u mašti spremno pridružila — prepustivši se magiji glumčeve riječi, glasu koji želi učiniti bliskim ono što niti je blizu niti je stvarno. Uzevši u obzir sve mane, bolesti i zastranjenja suvremena svijeta (digitalne slike, sveprisutne dominantne slike koja želi umrtviti maštu, anestezirati je ako već ne i zatrti), doima se kao da oni „samo“ ponavljaju evolucijski put svoje vrste (što je, naravno, preuzeta Freudova teza iz drugog konteksta), a poslije će postati razumni građani koji će suspregnuti maštu, odreći se sanjarenja, barem u javnom očitovanju, barem pred stranima „drugima“. Uostalom, nisu li svi totalitarni režimi željeli ovladati upravo tim subverzivnim svijetom mašte (uzgred, što bi rekao Josif Brodski — nisu li upravo zato skloni realističnoj umjetnosti!)? Nisu li umjetnici bili naj opasniji revolucionari? Nisu li naj okrutniji vladari smatrali pjesničku riječ i pjesnike svojim najpodmuklijim neprijateljima? Parafrazirajući talijanskog pjesničkog nobelovca Montalea: je li utemeljen strah da će umjetnost riječi kad-tad utjecati na sve druge umjetnosti koje nemaju obvezu poistovjećivanja s istinom i predočivanja istine? Naime, izvedemo li do kraja tezu o sposobnosti da se u mašti predoči riječ, ispada da su mašta i umjetnost riječi opasne jer vode prema istini. Nije tako dalek put od nedužnog djeteta koje zajedno s Paletom može haračiti po imaginarnoj slastičarnici, do nimalo bezazlenog odraslog sanjara koji mašta o nekom drugačijem svijetu. Jerbo — mašta, znamo, doista može svašta. Pa i ozbiljiti se. Prometnuti u noćnu moru. Poprimiti obličje straha. Postati utjehom.

Ne sjećam se točno, ali prije nekoliko godina u vrijeme jednog od osobito krvavih bliskoistočnih ili zaljevskih ratova (nebitna je povijesna točnost), kružila je priča poput urbane legende. Ili sam je barem takvom zapamtila. Majka je s malenim djetetom prilikom bombardiranja grada ostala dugo zarobljena u nekom mračnom podrumu. Kad nakon nekog vremena više nije bilo nikakve hrane, a dijete je neutješno plakalo, nacrtala mu je jabuku na komadu papira i dijete se umirilo. Divno zastrašujuć primjer subverzivne i tješiteljske moći mašte. I dokaz o preoblikovanju praznine u život. Možda i u apsurd života, kako god, ali ipak stoji nasuprot ništavilu (koje je po definiciji uvijek bez mašte).

No, da se vratim na dječju kazalištu predstavu bez scenografije — što ipak jest jedna vrsta obmane. Valja priznati kako se sve u svemu pokazalo da je istina kako duhovna superiornost uvijek može osporiti materijalna ograničenja. Jer klinci su stvarno uživali pjevajući zgodnu pjesmicu s nestašnim dječakom-muškarcem, zamišljajući da zajedno s njim voze tramvaj ili vatrogasno vozilo. Kraj je ipak bio neminovan: kad se Pale probudio iz svoga sna, i oni su se trgnuli iz mašte. Premda obično rado i živahno raspravlja o onom što smo gledale pitajući već u drugoj rečenici kad ćemo opet ići gledati to isto, Jana je nakon predstave Pale sam na svijetu bila mrka i zabrinuta. Samo je šturo i snuždeno rekla: „To je jako tužna predstava. To više nećemo ići gledati.“ Nijedan moj (budimo iskreni — jeftini) trik da je navedem na razgovor o temi zašto je tako reagirala na pripovijest o dječaku koji se zamislio samim na svijetu, nije upalio. Stoga nagađam da se u njezinu jedva petogodišnjem svijetu dogodio stanovit prevrat, kako u mašti tako i u percepciji zbilje. Tijekom predstave njezina je imaginativna moć bila uposlena na dvije razine: na prvoj si je slikovito predočavala ono što je glumac s pozornice pripovijedao, a na nekoj drugoj ili tko zna kojoj istu je tu priču puštala kroz prizmu vlastita svijeta i prelamala u facetama svoga iskustva, izoštrujući prizore koje su pobudile asocijacije dobivene na prvoj razini. Dok je predstava trajala, to je bio duboko pozadinski mizanscen, ali kad su ugasla prva svjetla pozornice, očito joj se nije svidjelo ono što je ostalo slabo osvijetljeno za promatranje. Ali, njezino je, i dječje i ljudsko, pravo da svoj svijet mašte zadrži za sebe.

Dakle, književnost — ta teškokalibarska semantička umjetnost — svojim izražajnim sredstvima — riječima — (još) može promijeniti svijest i smjerove njezina kretanja. Da, da — znam koliko je to stara stvar, ali uvijek iznova je čudesno svjedočiti kako duša prianja uz riječ, kako mašta modelira biće i utiskuje se u um. Uvijek je iznova jednako čarobno, baš kao i rađanje svakog novog života. Zato je današnji svijet tiranske doslovne digitalne, vulgarno realistične i totalitarističke slike sve to proglasio kičem — da osujeti ne samo čaroliju pojedinačnog doživljaja svakog univerzalnog fenomena nego i istinsku prevratničku moć mašte. Naime, zbog utilitarne svrhe i posvemašnjeg prinudnog unovčivanja duhovnih dobara načelno više ne može biti onih koji slobodno i neobuzdano maštaju, koji su, kako je to krasno Brodski rekao za pjesnike, poput „ptice koja cvrkuće, bez obzira na kojoj grani stoji, nadajući se da postoje slušatelji, makar oni bili lišće.“

Stoga sam zabrinuta za maštu u svijetu kompjutorskih igrica, blogovske proze, internetske radoznalosti, forumskih rasprava i čatovskog druženja. U hijerarhiji umjetnosti poezija je prva, prvotna i autentična — kao što je na ljestvici osobina koje ljudski rod razlikuju od svekolikog živog svijeta našeg planeta upravo mašta distinktivno obilježje poradi kojeg smo si pripisali nadređeni status. Jedino ljudi mogu predočavati ono čega nema, što može biti, što bilo nije. I mašta i poezija uče nas da specifična težina riječi ovisi o kontekstu, da valja sažeto misliti, da se mora izostaviti ono što se podrazumijeva, da je uzbudljivo krenuti opasnim brzacima uzvišenih ideja, da se rizik uvijek baš i ne isplati, da katkad valja sam pjevati na grani bez lišća. Kad s poezije prijeđemo na prozu, kad namjesto fantazije uzmemo [virtualnu] stvarnost, nećemo daleko dospjeti — namjesto simbola imat ćemo opširan opis, namjesto ozbiljenja osjećaja pojavit će se ozbiljenje pukih elementarnih ili nametnutih potreba, zakrinkanih u kakve vjerske ili ideološke obrasce. Danas proza nije nastavljanje poezije drugim sredstvima, da opet parafraziram jednu poznatu misao. Što znači da je mašta ugrožena u svojim korijenima. Naime, ako se složimo da je točna ona Withmanova kako je „Velika poezija moguća samo ako postoje veliki čitaoci“, ispada da više nije moguća velika umjetnost jer se događa masovno izumiranje velikih fantasta, tj. čitalaca necenzurirane i neobuzdane maštovitosti, izvorne utoliko što je domišljena imaginativnom moći pojedinca. Velika poezija/umjetnost obraća se čitatelju/sudioniku kao sebi ravnom, dakle — uzdiže ga u nebeske sfere bezvremenosti i besprostornosti. Kako ćemo iznova u svakom naraštaju osmisliti svijet ako ga ne izmaštamo kao da je prvi put? Poetska je mašta upala u zamku proznog ćorsokaka. Pjesnike smatraju djecom. Zato nam trebaju priručnici da bismo razumjeli i pjesnike i pomladak svoje vrste, da bismo smatrali uvjerljivima predaje koje smo baštinili. Maštovito osmisliti svijet u kojem smo se zatekli ujedno znači predati ga nepokorenog utilitarnošću sljedećem naraštaju, znači vjerovati da će se mašta moći uzdići iznad pojedinačne puke egzistencije i nasušnih materijalnih potreba. Nekako mi se čini da gubimo taj rakurs. Ili sam samo ptica zloslutnica?

Naime, ako ćemo napuštati gledalište (valja li uopće dodati: i života?) svaki put kad nam ne bude zorno servirano ono što očekujemo na temelju (uvijek, po definiciji) površnog prethodnog iskustva, nikad nećemo naučiti pretkazivati vlastitu budućnost i budni sanjati bolji svijet. Kao što to čine čarobna bića, bića iz bajki i pripovijedaka. Koje smo nekoć sami nastanjivali, da bismo se u nedostatku mašte od njih otuđili. Zato ih svrstavamo u dječju književnost — jer izgleda da samo maleni imaju dovoljno mašte da u retrospekciji iskustva ne padnu u zamku terapeutskog poopćavanja onoga što je jedinstveno i uvijek iznova autentično u ljudskome rodu — mašte koja može svašta. Pa i samu sebe dokinuti.