Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

MUDROST

 

Mudrost je nagrada koju stječete doživotno za to što slušate onda kad biste radije govorili.
Doug Larson

 

Ubrzo nakon što sam razvila strast za čitanjem, stekla sam sklonost prepisivanju pametnih citata iz knjiga, a nekoliko godina potom i skupljanju raznoraznih izreka. Prvo sam u tekice i rokovnike prepisivala rečenice iz knjiga koje su me se dojmile, one koje su me potresle jer su se izravno ticale moga života, neke koje su mi zvučale pametno, iako ih možda tada nisam baš razumjela. Prepisivala sam i neke pjesme ili kitice pjesama za koje sam, valjda, držala da se u njima krije tajna — života. A imala sam knjige miljenice, koje sam obožavala i čitala ih barem dva puta godišnje. Počesto pune podcrtanih rečenica, pa i komentara na marginama.

No, postojao je kućni red za moju strast: tijekom školske godine nije bilo dopušteno neobuzdano čitati. Neobuzdano čitati značilo je da kad dohvatim kakvu knjigu i ona me odnese u svoj svijet posve zaboravim na stvarnost, ne spavam, ne jedem ili idem s knjigom za stol, u kupaonicu. Dok je ne pročitam, nema me, ne postojim, nisam upotrebljiv član obitelji. Moji su roditelji neko vrijeme tolerirali takvo ljetno ponašanje, drugi su im govorili da se to zove pubertet, što je tih davnih godina zvučalo zamalo kao kakva bolest ili barem privremeno ludilo. Nakon što sam poput haljinice ili špilhozni prerasla dječje knjige, neko vrijeme zanimljivi su mi bili stripovi. Svi dostupni, nisam bila osobito izbirljiva: pokraj moga kreveta stajale su gomile Alana Forda i Zagora, Ripa Kirbya i Texa Willera, Taličnog Toma i koječega što više ne pamtim. Ta se literatura ipak nije čitala s olovkom u ruci. Osim što je bila kratkoga vijeka. Nekog od sljedećih ljeta, možda mi je bilo 14 ili 15, obuzela me manija čitanja ljubića. S prijateljicom iz susjedstva napravila sam svojevrsnu improviziranu kućicu-šator ispod velikog oraha na udaljenom kraju našeg povelikog dvorišta u kojoj smo od lipnja do rujna gomilale ljubiće i predavale se neobuzdanom čitanju od jutra do sutra. Skupljale smo te sveščiće s pravom kolekcionarskom predanošću, pronalazeći ih na tavanima, po podrumima, u šupama, frizerajima, žicajući susjede, rođakinje, koga god bismo znale da ih ima. Mijenjale smo stripove za ljubiće s klincima iz kvarta koji su ih krali svojim majkama. Štedjele smo džeparac da kupimo nov na kiosku, a kad ne bismo uspjele, toliko smo moljakale trafikanticu da nam na jedan dan posudi novi ljubić, da nas žena nije mogla odbiti. U znak zahvalnosti donosile smo joj torbe voća koje smo krale po vlastitim i susjednim vrtovima. Halapljivo smo gutale sve te srcedrapateljne priče u kojima on, stasit, čvrst, odlučan, čelično sivih očiju naposljetku poljubi njezine sočne crvene usne dok je krhku, napaćenu životnim nedaćama ali usprkos tome neodoljivo lijepu, privija u čvrstom zagrljaju, recimo, na pramcu broda koji plovi ususret suncu što se diže na obzoru. Ajme, koliko smo suza prolile pod tim orahom i koliko sanjarile o ljubavnim pričama koje će se nama dogoditi!

Zadnjeg dana ljetnih praznika, početkom rujna, u sumrak, moja majka, koja ništa nije znala o „slobodnoj djeci Summerhilla“, teorijama Ivana Illicha ni drugim pomodnim pedagoškim metodama, rekla je: „Sutra počinje škola. Dosta je toga.“ Pokupila je sve stripove i ljubice s tavana, tajnu rezervu ispod mog kreveta, rasute ostatke po kutovima kuće, donijela ih do ljetnog šatora ispod oraha, na hrpu sa svima ostalima, uzela šibice i zapalila lomaču! Naše suze, koje smo lile u potocima, nisu mogle ugasiti oganj. Bila je nesmiljena. Ona nije čitala ljubice, nije vjerovala u romanse. Udala se mlada, rodila, dramatično se rastala, od nule iznova stvorila vlastitu egzistenciju, potom se pomirila s bivšim mužem i odlučila da je to sve što joj život može ponuditi. Mudrost života bila je opstajanje, preživjeti sa što manje dramatičnih situacija. Jednom je dokazala svoju snagu: otišla je s dojenčetom u naručju i sama se osovila na noge. Više ništa ne mora dokazivati. Dovoljno je da priprijeti kako će ponovno otići. Premda je nitko više nije shvaćao ozbiljno. S druge strane pak, za oca, mudrost je bila naći načina da se zaradi. Mnogi bi mu mogli pozavidjeti što je pri tom čak odolijevao svoj oj strasti, mogućem poroku, do te mjere da se kockao samo kad je dobivao i prestajao kad bi počeo gubiti. Dok mi ne izrade moju gensku mapu, a kad bih si to mogla priuštiti, vjerojatno mi više ne bi bilo stalo jer bih do tada stekla neke druge mudrosti (možda i zagrobne), neću znati zašto sam u tom procijepu ja ostala vječno zbunjena i zdvojna. Tražila sam vlastitu životnu mudrost. U knjigama, ne u ljudima.

Uglavnom, dok su oni, svak’ za sebe, iznalazili načine zarađivanja i opstajanja, ja sam iznalazila načine potajnog čitanja. Nakon faze stripova i ljubica iz kojih se nije imalo što prepisivati u tekice, počela sam čitati tzv. romane za odrasle, velike količine znanstvene fantastike, žanra koji je cvjetao u doba moje mladosti, popularnu znanost i prva izdanja iz danas pogoleme grane self-help knjiga, te ono što je bilo dostupno iz psihologije i filozofije. Nisam, poput Simone de Beauvoir koja to opisuje u svojim Uspomenama dobro odgojene djevojke, imala popis lektire koju smij em čitati i zabranjenih naslova — što je mene fasciniralo. Sve u svemu nevelika i zapravo čudna kućna biblioteka, koja se sastojala od „svega i svačega napabirčenog“, nije bila pod ključem, a pravo na samostalan odlazak u Gradsku knjižnicu rano sam izborila. Susretljive tete u knjižnici su mi pak uvijek sve davale — rekla bih da neki roman, na primjer, posuđujem za mamu. Morala sam samo biti dosjetljiva da me roditelji ne uhvate u čitanju po noći ili u vrijeme kad se pišu domaće zadaće. A to nije bilo osobito teško, ionako su vječno radili. Da bih se ja mogla školovati, kako su mi nabijali na nos.

Što se pak mene tiče, u proces školovanja ulazilo je i prepisivanje ulomaka te pojedinih rečenica iz knjiga, a kad su neko vrijeme u nedjeljnim novinama imali rubriku s aforizmima, izrezivala sam te rečenice i lijepila ih na svoje listove mape za citate. Kao i svaki kolekcionar, a bila sam dakle postala kolekcionar citata i aforizama, uživala sam prelistavati svoju zbirku, razvrstavati je, tematski preslagivati, biti zapanjena pronicanjem u kakav nov detalj. S vremenom sam dakako mnogo toga znala napamet. Na žalost u dvije selidbe, tim prokletim tsunamijima za obiteljske naslage, zbirke, arhive, tavane, skrovišta i tajne pretince, većina je moj ih dragocjenih kutija, sadržaj kojih je svjedočio o mome drevnome skupljalačkom instinktu, koje su u obliku gomile papira zajedno s, na primjer, neprežaljenim svim cjelovitim godištima kultnih nam časopisa Tina, Sirijusa, Galaksija, Zabavnika, jednostavno tajanstveno nestala — skončavši vjerojatno na deponiju za stari papir. Dio koji je nekim čudom preživio i selidbe i očevu zapovijed da na tavanu ne smije biti tako mnogo papira jer će nam inače kuća buknuti kao baklja u kakvom požaru, postao mi je dragocjen. Činio ga je tek jedan lijepo uvezan rokovnik u koji sam upisivala retke iz knjiga iščitanih u trećem i četvrtom razredu srednje pa nadalje, kao i tanak fascikl s novinskim izrescima mudrih rečenica. Kad god sam bila zdvojna, nesretna, utučena — prelistavala bih svoje citate i u njima tražila odgovore na zamalo sva životna pitanja koja su me mučila. I doista, katkad bih ih i našla — barem u smislu da bih dobila potvrdu kako su i druge ljude tijekom povijesti morile iste brige, kako su se i drugi suočavali sa zidovima preko kojih nisu mogli ili umjeli. Lakše je kad znaš da nisi sama.

Dakako, valja napomenuti kako je riječ o dobu prije pojave sustavne teorije citatnosti i njezine široke primjene u svim vidovima, ali i o stanju subjekta apsolutno nesvjesnog postmodernističkih diskursa u svim očitovanjima.

Znam, tako napabirčeni citati doimaju se kao ficleki okrutno podrezanih stapki cvjetova koje smo umetnuli u neki naš životni aranžman, no ipak oplemenjuju opstojanje. Mogu biti poput oblutaka kojima označavamo stazu na nekom tegobnom putu, ili smjerokaza na vjetrovitim raskrižjima, kad ne znamo kamo da se djenemo, ali naposljetku katkad hlepimo i za naj običnijim iskrenim savjetom. Pa kao što katkad mislim da stanovite knjige dolaze u moje ruke u određenom trenutku života zato da mi ukažu na nešto ili upale neki prekidač — klik — i bude mi sve jasno, tako su i citati izranjali da bih u posljednjem časku bila spašena kakve pogibelji, da bih znala što mi je činiti. Volim si to umišljati. Osobito poslije nevolja. Male bezazlene iluzije, koje svatko ima u nekoj formi. Isto tako, umišljala sam si da tako gomilam životnu mudrost.

Premda je katkad teško razlučiti aforizme od kratkih citata, meni su, općenito i pretežito, ipak bili važniji citati. U aforizmu je već sadržana stanovita nakana da se djeluje na čitatelja, dok je citat diskretniji, neizravan, osobniji, skriveniji. Naime, svoje sam citate sama pronalazila i otkrivala — bile su to riječi koje sam osjećala kao da su meni upućene. Upravo zato nisam voljela knjige aforizama — to mi se činilo nekako odveć prozaičnim i banalnim, možda čak skrnavljenjem mog umišljenog puta mudrosti. Baš u skladu s onom mišlju Karla Manheima da „znanje stečeno bez napornog traganja brzo zastarijeva“. Tako sam primjerice, a čak sam zabilježila i da je to bilo u srpnju 1980, gotovo mahnito prepisivala ulomke iz Idiota i Zapisa iz mrtvog doma jer u to je mladenačko doba upravo Dostojevski bio heroj moga života s mišlju kojeg sam kanila i mrijeti: „Bolje je biti nesretan, a znati, nego sretan a živjeti u zabludama.“ Činjenica da bih nakon oduševljenja poslije kupila vlastitu knjigu nije umanjila strast prepisivanja citata u teke — jer, naposljetku, više ne pamtim tko, ali svakako mudar netko rekao je kako bi idealan način da posve razumijemo knjigu, bio upravo taj da je cijelu prepišemo. Od Sidharte i Malog princa preko Derviša i Kiklopa pa do Sartreovih Riječi i Hadrijanovih memoara Yourcenarove (za koju sam si, zato što smo rođene istoga datuma, umišljala da mi je srodna duša) tragala sam za svojom istinom. Tih formativnih godina to su bile knjige za koje sam držala da sadrže sve životne mudrosti koje su mi potrebne i koje se uopće mogu naći.

Nisam vodila dnevnik, ali u sačuvanoj kolekciji citata sigurno bi se moglo mnogošto iščitati o tome što me mučilo i kakvi su mi bili interesi. Pa prije nego sam na jedan list, danas mi se čini — već, 1983. zalijepila svoje prve sijede, postala sam skeptična prema životnom iskustvu. Doduše još nisam znala što se zapravo stječe iskustvom, ali sam dobro osjećala što sam gubila: nedužnu zatravljenost svim čudima svijeta. I ušavši ozbiljno, kako sam uobičajeno sve shvaćala i odveć ozbiljno, u svijet rada i odraslih, prestala sam vaditi citate, premda sam iz navike i dalje u knjigama podcrtavala meni važne rečenice i katkad izrezivala iz novina komadiće nadahnuća i lijepila ih u mapu. Iz mladenačkih dana i dalje sam sipala iz rukava mudrosti za svaku priliku, prizivala u prigodama tako dramatično mudre stihove kao one iz Krčmarske Moskve ili Svakidašnje jadikovke ili Povratka ili Fausta… Prpošno sam ih umetala u svoje tekstove i radijske emisije — tada sam bila zaposlenica Radio Zagreba. Moja mi se zbirka mudrosti pokazala sjajnim i nepresušnim vrelom za instant nadahnuća u svakoj situaciji. Iskreno, vjerojatno sam je i zlorabila — ali to mogu reći danas s odmakom od zamalo dva desetljeća kad mi se tek sad ili možda ponovno čini da sam stekla stanovitu vlastitu stvarnu a ne citatnu životnu mudrost. Iz raznih i brojnih nevolja s kojim sam se nosila, kao i od nekih dragocjenih ljudi koje sam imala sreću sresti i steći za prijatelje, kolekcionirala sam iskrice spoznaje koje su bile dragocjenije za život negoli svi moji citati. Naposljetku je ispalo da su citati poput kakve virtualne utjehe uspoređene primjerice s pravim, živim ramenom za plakanje, sućutnom prijateljicom, blagom rukom otvorenom, ispruženom za pomoć. I tako sam ih neko vrijeme prestala skupljati.

A onda je došao internet. Isprva su web-stranice s odabranim citatima bile slabo opremljene i siromaške. No, brzo su se razvijale — da skratim priču. Danas bih svojoj strasti za skupljanjem citata mogla dati neizmjerno maha i neprestano surfati virtualnim svijetom u, štoviše, tematskoj i strogo specificiranoj potrazi za citatima. No, bilo bi to bezumno. Zato imam svoje dvije-tri omiljene stranice na koje katkad odem pogledati ima li štogod zanimljivo i samo jednu upisanu pretplatu na „citat dana“. Katkad time zabavljam prijatelje, a katkad sebe jer kad mi „legne“ rečenica-dvije i dalje volim pomisliti kako mi to neka, bit će virtualna, Providnost šalje poruku. Ni u ludilu ne mislim da ću steći životnu mudrost tražeći pametne citate po internetu. Znam da nitko nije mogao i ne može biti mudar za tuđi život, da ne postoji univerzalna životna mudrost, za koju se recept skriva tko zna gdje ili kod koga, da nitko ne zna što mu donosi budućnost pa ne može steći mudrost za ono što se nije dogodilo, da je životna mudrost tek obična ljudska sreća. Pa čak i ako se sastoji samo u skupljaju citata o mudrostima života.

Naposljetku, odavno je jedan od omiljenih iz moje zbirke bio onaj Goetheov stih:

 

O, sretan tko se nada da će ikada
Izronit iz tog mora zabluda!
Što ne znaš, baš to nužno ti je,
A što znaš od koristi ti nije…